Kako sam uspjela uvjeriti doktore da ovo što mi se događa nije obična debljina, nego čudan poremećaj
Ivana Šatrak iz Križevaca ima 25 godina i nedavno je otkrila da debljinu, zbog koje u jednom danu može dobiti i do pet kila, masnice na nogama te proživljavati nesnosne bolove, uzrokuje lipedem. Njezine masne stanice se, iz još nepoznatog razloga, ponašaju kao zasebni entiteti, gotovo kao tumor. Od upalnog procesa one stalno bujaju. Trebalo je dugo vremena i mnogo ljudi da joj kažu da 'prestane žderati' kako bi to otkrila
Prije pet mjeseci javila mi se čudna bol u nogama. Odlučila sam otići doktoru. Živim u malom mjestu pored Križevaca, studentica sam pete godine pedagogije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Trenutno pišem diplomski, ostala su mi još samo dva ispita. Zato sam se posljednju godinu studija odlučila vratiti u obiteljsku kuću, a ne biti podstanarka u Zagrebu. Veliku ulogu u toj odluci imaju i moja četiri psa, htjela sam im biti bliže.
Naravno da briga za njih podrazumijeva i svakodnevne šetnje. Nešto što radim cijeli život, i obožavam. Jednog dana su me, nakon naše uobičajene šetnje, počele užasno boljeti noge. Ali ne zglobovi, niti mišići, nego moje masno tkivo. Bol je bila nepodnošljiva, noge bi mi neopisivo nabubrile. Trebalo je dva do tri dana da splasnu. Nakon nove šetnje, opet se dogodila ista stvar. Trpjela sam bolove dok sam ležala sama u sobi.
Nedavno su moji preuređivali ogradu, naravno da sam pomagala. Nakon tog, realno, malenog rada, dva sam dana umirala u bolovima. Prije mjesec dana postalo je neizdrživo. I svakim novim naporom bilo je sve gore i gore. Baka, s kojom živim, primijetila je da su mi noge jedan dan mršavije, a drugi bi se napuhnule. Znam da imam problema s viškom kilograma, ali ovo mi nije bilo normalno.
‘Smršavi, prestani se prežderavati, pa te neće boljeti’
Otišla sam svojoj liječnici opće prakse. Složila se sa mnom, da masno tkivo ne bi smjelo boljeti. U kartonu je vidjela da sam prije 10 godina preboljela mononukleozu i odlučila me poslati infektologu u Koprivnicu.
Tata me dovezao do bolnice u Koprivnici autom. Ušla sam u ordinaciju u kojoj je sjedila mlada liječnica, kad sam joj ispričala zbog čega sam došla nije znala što bi sa mnom. Pozvala je šeficu odjela. “Da ja vidim što ti to imaš?”, rekla je čim je ušla. Na sebi sam imala tamno plavu pamučnu haljinu, podigla sam donji dio da joj pokažem noge. “Pa to je celulit, to si ti debela”, rekla mi je. Odgovorila sam da me boli. “Smršavi, prestani se prežderavati, pa te neće boljeti”, kazala je. Dok je izlazila iz sobe naredila je mlađoj kolegici da me uputi dermatologu.
Ostala sam s mladom doktoricom koja je ispisivala uputnicu. Rasplakala sam se. “Da smršavim, pa to znam i sama. To slušam već 10 godina!”, ridala sam. Plakala sam cijelim putem od Koprivnice do Križevaca, tata me pokušao utješiti, ali bez uspjeha. Kada god bih se obratila liječnicima za pomoć, samo bi mi rekli vježbaj, manje jedi. I sada kad me toliko boli, da ne mogu ni hodati normalno, i dalje mi mnogi ne vjeruju da to nije obična debljina.
Dečki su me, zbog tankih listova i jakih bedra, počeli zvati picek
Moja opsjednutost zdravom prehranom seže u doba prije puberteta, od neke dvanaeste, trinaeste godine. Bila sam mršava djevojčica, kratke kose, malo muškobanjasta. Nakon što su mi se roditelji rastali od šeste godine sam nastavila živjeti s tatom. On je mnogo putovao zbog posla, pa sam najviše vremena provela s bakom i djedom. Obožavala sam se igrati u polju s prijateljicom. Tamo smo se mačevale, gradile smo kućice na drvetu, onda bi došli dečki iz sela pa bi nam to srušili. Uglavnom, bilo je zabavno.
S mamom nisam bila u dobrim odnosima, vidjele smo se kad sam imala 10 godina, nakon toga nikad. Uzela si je za pravo da me nazove mjesec dana nakon mog 13. rođendana. ‘Čujem da si se zdebljala, moraš smršaviti. Nitko te neće voljeti ak’ budeš debela,’ rekla mi je u tom razgovoru
U petom razredu, kako smo svi narasli, krenula su i zezanja. Bila su tri dečka koji su obožavali vrijeđati sve redom. Neke cure su bile debele, druge štreberice ili drolje, meni su govorili da imam noge kao picek, kao kokoš. Imala sam uvijek izrazito tanke listove i zglobove, a bedra su mi bila jača. Tada sam već počela paziti što i koliko jedem. Baka bi me morala moliti da za ručak pojedem malo bijelog pilećeg mesa i koji krumpirić. S mamom nisam bila u dobrim odnosima, možda me nazvala dva puta, vidjele smo se kad sam imala 10 godina, nakon toga nikad.
No, odlučila me nazvati mjesec dana nakon mog 13. rođendana. “Čujem da si se zdebljala, moraš smršaviti. Nitko te neće voljeti ak’ budeš debela,” rekla mi je. Kad gledam retrospektivno, mislim da je to utjecalo na moje viđenje tijela i odnose s drugim ljudima, više nego samo zezanje u školi.
Deda mi je umro kada sam bila osmi razred, bio je jako cool, stalno je radio izume u podrumu, a ja sam s njim stalno nešto pilila i rezbarila. Njegova posljednja želja je bila da upišem srednju medicinsku školu. Valjda da budem sigurna da ću imati posao, bio je jako pragmatičan. Tako sam i napravila, iako me oduvijek privlačila umjetnost.
Svi mršave od mononukleoze, ja sam se udebljala
Krenula sam u srednju. Svaki dan sam se dizala u četiri sata, da bih stigla na vlak u pet. Kada bih imala praksu ona bi bila ujutro u bolnici, a kasnije bih imala nastavu. Znala sam dolaziti doma u pola 10 navečer. Po cijele dane jela sam samo pecivo, ili bih si ponijela kuhano povrće od doma.
Negdje u vlaku, ili vani, pokupila sam mononukleozu, imala sam tada 15 godina. Mjesec i pol bila sam u bolnici. Iako sam bila na infuziji, ja sam se nekako udebljala. To je bolest s kojom ljudi drastično smršave, jer se ne može jesti, ali ja sam se udebljala. Nikome ništa nije bilo sumnjivo već tada. Ja sam mislila da je to zato što nisam mogla vježbati, voziti bicikl.
Tada sam još uvijek bila povučena, vršnjacima sam izgledala neobično. Bila sam emo. Družila sam se samo s jednom curom koja je slušala metal. Jako me pogodilo kada je umrla, u 3. srednje na nju je naletio vlak.
Nedugo nakon toga umro mi je još jedan prijatelj. Upoznali smo se u bolnici, ja sam bila na praksi, on je bolovao od raka želuca. Dosta smo se zbližili, iako smo znali da će brzo umrijeti. Zbog svega toga povukla sam se u neki svoj svijet, pala sam u depresiju. Mislila sam – ok ove kile viška koje imam, tu su zbog toga. Vježbala sam kod kuće. Imala sam pilates loptu, DVD-e za vježbu, dva sobna bicikla, utege.
Modrice po cijelim nogama
Kada je došlo vrijeme faksa, upisala sam pedagogiju i preselila sam se u Zagreb. Tamo sam se bacila na razne sportske aktivnosti. Išla sam na plivanje u Utrinama, na jogu, čak i na balet. Shvatila sam da je nešto čudno kada sam se jedno jutro probudlia u masnicama. Dan prije toga bilo ih je nekoliko i odjednom su mi cijele noge bile prekrivene modricama. Bile su malene, veličine nokta. Pipnula sam, a nisu me boljele.
Nisam se mogla sjetiti kako i kada sam se udarila. Ma što udarila, izudarala po cijelim nogama. Mislila sam, kao školovana medicinska sestra, to se dogodilo zato što mi je krv prerijetka. Otišla sam liječnici, napravili smo test za faktor zgrušavanja, kompletnu krvnu sliku, hormone štitnjače. Sve je bilo super. “Možda si nemirna dok spavaš”, bilo je njezino objašnjenje.
U to vrijeme započeli su i bolovi nakon vježbanja. Odradim seriju trbušnjaka, a nakon dva sata meni trbuh naraste kao trudnici u sedmom mjesecu. Boljelo me na dodir, pritiskalo me. Prepala sam se. “Ma to ti je muskulfiber, upala mišića”, bila su objašnjenja cimera ili trenera u teretani. Ali znala sam da me ne bole mišići, nego moje masno tkivo. To se počelo događati i na nogama.
Samo 300 kalorija na dan
Bila sam očajna. Svatko želi izgledati dobro, a pogotovo mlade studentice. Htjela sam se osjećati bolje u svom tijelu, izlaziti s vršnjacima, ali nikako da smršavim. Ja vježbam i počne me boljeti. Čula sam da je došla druga liječnica na zamjenu, otišla sam k njoj. Nadala sam se da će mi znati pomoći. Opet ista procedura, vađenje krvi, svi nalazi su bili uredni. Propisala mi je dijetu, za dijabetičare. Nije mi pomogla, zatim mi je dala dijetu za jetrene bolesnike. Ni ta nije pomogla. Vjerojatno je mislila da lažem i njoj i sebi, da potajno jedem. A ja sam samoinicijativno krenula u tražnje dijete. Bila sam opsjednuta zdravom hranom, pratila sam zdravstvene portale.
Jela sam tek toliko da nešto pojedem, da mi ne pozli. To bi bila juha iz vrećice, ona Fini mini. Kasnije bih pojela konzervirano voće. Zajedno to dvoje ima 300 kalorija i samo sam to jela, godinu dana. Smršavila sam 15 kilograma. Ali bedra, guza i gornji dio trbuha ostali su isti kakvi su i bili
Jedan dan sam upoznala dečka. Zbližili smo se preko gejmanja. Oboje smo igrali igrice i tako smo stupili u kontkat. On je bio nešto stariji, već je radio. Nakon neka tri mjeseca veze, ležimo na kauču, a on mi kaže: “Mogla bi ti malo u teretanu, da ti se digne guzica, da to bude čvršće”. Nisam ga ostavila tad, nego za tri mjeseca. Rekla sam mu da mi posvećuje premalo vremena, da stalno igra igrice. Složio se s time. Razišli smo se.
Tada sam se zarekla da ću smršaviti. Kako god znam i umijem. Odlučila sam unositi samo 300 kalorija dnevno. Koliko god to salo na mojim bedrima bilo tvrdokorno, mora ići dolje. U to sam vrijeme živjela s cimericom i cimerom. Svako jutro ona bi nama dvjema skuhala kavu. Ja bih to popila. Ona bi otišla u grad, a ja u sobu. Malo bih radila trbušnjake. Pa zatim dolazila sebi i gledala seriju. Pa opet u krug. Jela sam tek toliko da nešto pojedem, da mi ne pozli. To bi bila juha iz vrećice, ona Fini mini. Kasnije bih pojela konzervirano voće. Zajedno to dvoje ima 300 kalorija i samo sam to jela.
Prvi put na moru nakon 10 godina
Kako bih izdržala učenje i davanje ispita nakupovala sam si vitamina. Pila sam multivitamine A-Ž s pojačanim željezom, omega-3 kiseline, ili iz ribljeg ili lanenog ulja, L-carnitin za sagorijevanje sala te mješavinu algi. Uspješno sam polagala sve ispite. Na tom režimu sam bila punih godinu dana. Smršavila sam 15 kila. Ali bedra, guza i gornji dio trbuha ostali su isti kakvi su i bili. Izgledala sam smiješno. S tankim rukama, listovima, upalim licem, i kuglom na srednjem dijelu tijela. Odustala sam od svega. Kasnije sam jela normalno, kao i svaki student – grah, hrenovke, gljive, povrće.
Prije dvije godine bila sam prvi put na moru nakon 10 godina, išli smo u Šibenik – otac, maćeha i polubrat. Prije i nakon toga sva ljeta sam provodila doma s bakom. Neugodno mi je biti u kraćoj haljini, kamoli u badiću.
Na moru me bilo užasno sram svog izgleda pa sam išla na javnu plažu oko šest ujutro. Jedan dan su me moji odveli na divlju plažu gdje nije bilo ljudi. Maćeha me naučila pravilno roniti na dah pa sam mogla gledati male ribice i uživati u onom zvuku mora koji isključi sve drugo izvana. To mi je bila najdraža aktivnost na moru. Jako mi fali more. Obožavam dokumentarce o moru i morskim životinjama, zapravo o prirodi općenito, ali me posebno odmalena privlače kitovi i morska stvorenja.
‘Why does my fat hurt?’
Debljina mi je uglavnom bila estetski problem, no ovog proljeća su me svakodnevne aktivnosti počele iscrpljivati. Nakon šetnje, ja ne stanem u svoje hlače. Nabubre mi noge, vaga pokaže pet kilograma više. Ne mogu se pomaknuti s kreveta. Za tri dana to splasne. Nakon što se liječnica u Koprivnici izderala na mene, plakala sam gotovo cijeli dan. Onda sam došla doma i nešto se u meni prelomilo. Pa vjerojatno postoji još netko na svijetu tko ima isti problem. Otvorila sam laptop i u Google upisala: “Why does my fat hurt?” (Zašto me boli salo?).
Krenula sam pretraživati po stranicama, sve sam ih pregledala. Vidjela sam da se stalno ponavlja ta ista riječ – lipedem. Pronašla sam blog, kasnije i znanstvene članke o toj bolesti kojom se inače u svijetu bave endokrinolozi. Potražila sam ima li u Hrvatskoj netko tko se bavi time. Pronašla sam privatnu polikliniku. Ugovorila sam pregled. Tražili su me da pošaljem svoje slike i medicinsku dokumentaciju. Zatim smo dogovorili prvi pregled. Čim me liječnica vidjela, rekla je: “To je definitivno lipedem.”
Svojim sumanutim vježbanjem samo sam sve pogoršala
Osjetila sam golemo olakšanje. Nisam luda, nisam ja kriva. Iako je riječ o dosta ozbiljnoj bolesti. Naime, masne stanice se, iz još nepoznatog razloga, ponašaju kao zasebni entiteti, gotovo kao tumor. One bujaju, kada se dogodi upalni proces. Vježbanje jako loše utječe na to bolesno masno tkivo, i ja sam svojim sumanutim vježbanjem samo pogoršala situaciju. Prešla sam potpuno na vegansku ishranu, jer životinjski proteini tj. meso dovode do upala i pogoršanja stanja. Tako da mi je naštetila i većina dijeta, koje preporučaju povećan unos proteina.
Ne postoji način da se na uznapredovale stanice ikako utječe. Jedino ih je moguće kirurški odstraniti. To nije obična liposukcija, nego se radi posebnim aparatom koji se zove vaser-lipo, i radi se pod lokalnom anestezijom. Nakon toga stanje se održava linfnim drenažama, vježbanjem u vodi, hidromasažama. Da sam za svoju bolest znala prije pet godina, ne bih se dovela u ovakvo stanje. Sada kada znam od čega bolujem otvorila sam Facebook stranicu kojom želim pomoći ženama koje su u istoj situaciji.
Ako ništa ne poduzmem te stanice će nabujati još više tako da će zaustaviti protok limfe, doći će do stanja koje se zove limfoma. Tada noge još više oteknu i dolazi do nepokretnosti. Mene toga nije strah. Ako sam uspjela godinu dana jesti samo 300 kalorija na dan, mogu i ovo. Ja bih se htjela osjećati ugodnije sama sa sobom. Da me ne boli. Da mi hlače koje su mi jedan dan dobre, nisu drugi dan premale, a treći prevelike. Sada mi je prvi cilj da nosim jedan te isti konfekcijski broj barem mjesec dana. To je možda mali cilj, ali s time želim započeti.