Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Kako sam zbog jednog teksta u Telegramu dobila nadu da mi je brat preživio logor u Auschwitzu

Prije dva tjedna objavili smo tekst o bijegu iz Auschwitza u kojem se spominje stanoviti Edward Ciesielski. Emilija Pučko shvatila je da bi to mogao biti njezin brat, za kojeg je do tada mislila da je umro u logoru

Prošle nedjelje kasno poslijepodne zagrebački inženjer Edvard Pučko pregledavao je vijesti. Slučajno se zadubio u tekst o Witoldu Pileckom, kapetanu poljske vojske koji se 1940. godine svjesno doveo u situaciju da ga uhite nacisti. Poslali su ga u Auschwitz, što je potajno i planirao, želeći u logoru uspostaviti špijunsku mrežu. Pri kraju teksta Pučko je vidio ime Edwarda Ciesielskog, čovjeka koji je s kapetanom Pileckim prije 72 uspio pobjeći iz Auschwitza. A Edvard Pučko ime je dobio upravo po jednom Edwardu Ciesielskom. Tako se zvao njegov ujak koji je, prepričavalo se godinama u obitelji, umro u Auschwitzu.

Postoji li mogućnost, barem teoretska, da je čovjek za kojeg je upravo pročitao kako je preživio logor, uistinu njegov ujak? Pola sata kasnije stigao je u starački dom na zagrebačkom Trnju, gdje nekoliko posljednjih mjeseci živi njegova mama, Emilia Pučko rođena u Poljskoj s prezimenom Ciesielski. Počeo joj je čitati tekst koji se nije podudarao sa starim informacijama. Obitelj Ciesielski je, naime, potkraj 1943. godine primila kratku dopisnicu s tekstom: “Vaš sin je mrtav”. Obitelj nikada nije saznala točne okolnosti Edwardove smrti u Auschwitzu.

Zašto se nikome nije javio?

Možda je umro prirodnom smrću, možda je obolio od tifusa ili neke druge smrtonosne bolesti. Možda je i završio u plinskoj komori. “Je li moguće da ti je brat ipak uspio preživjeti Auschwitz?”, pokušao je pitati mamu što opreznije. Zašto se nikome nije javio nakon bijega? Bi li doista dopustio da ga obitelj zauvijek smatra mrtvim? Na pamet mu je palo nekoliko mogućih scenarija. Možda se njegov ujak nakon bijega iz Auschwitza nastavio baviti tajnim akcijama u Armiji Krajowu, odnosno Domovinskoj armiji, najvećem poljskom pokretu otpora u Drugom svjetskom ratu.

"Emilia se dugo nije mogla oporaviti od logora. Edvard Pučko smatra da je zapravo bolovala od PTSP-a, za koji se tada još nije znalo"
“Emilia se dugo nije mogla oporaviti od logora. Edvard Pučko smatra da je zapravo bolovala od PTSP-a, za koji se tada još nije znalo”

Svojoj se obitelji u Varšavi nije htio javiti jer ih nije želio dovesti u opasnost. Kasnije je vjerojatno poginuo u Varšavskom ustanku. “Tekst u Telegramu potaknuo me je da ponovno počnem intenzivno razmišljati o stravičnoj sudbini mamine obitelji”, ispričao nam je Edvard Pučko potkraj ovog tjedna. Obitelj Ciesielski je na početku dvadesetog stoljeća živjela u okolici Varšave, gdje je Edvardov djed Tomasz radio na imanju nekog grofa. Živio je u komotnoj kućici, zajedno sa ženom i četvero djece: Edvardom, Stanislawom, Wandom i najmlađom Emilijom, koja je rođena 1924. godine.

Sredinom 30-ih grof se odlučio preseliti u Varšavu pa je i Tomasz Ciesielski krenuo za njim. Kupio je stan u središtu grada gdje je obitelj dočekala okupaciju 1939. godine. Emilia Ciesielski, danas Pučko, tada je imala 15 i išla je u gimnaziju. Njezin brat Edward upravo je proslavio 21. rođendan i završio prvu godinu Pravnog fakulteta u Varšavi. Njemačka vlast odlučila je zatvoriti sve gimnazije u Poljskoj pa je Emilia na kraju završila trgovačku školu. “Pretpostavljam da Nijemci nisu htjeli školovati inteligenciju pa su Poljacima dopuštali samo zanatska obrazovanja”, priča Edvard Pučko.

Kako su se pridružili Pokretu otpora

Njegova majka ipak je slušala predavanja u jednoj katoličkoj crkvi gdje su bivši gimnazijski profesori organizirali ilegalnu nastavu prema gimnazijskom programu. “Mama je uvijek govorila da su to bile strašne godine, strah se osjećao na svakom koraku”, priča gospodin Pučko. Počela su masovna uhićenja Židova. Nijemci su znali, pričala mu je mama, zatvoriti ulicu, pokupiti sve muškarce, žene i djecu, utovariti ih u kamione i poslati u nepoznato. Tek su kasnije doznali da su svi ti ljudi završili u koncentracijskim logorima. “Moja obitelj je svakodnevno promatrala te grozne slike i već se na početku rata priključila antifašistima”, kaže.

“Mama je i sama bila u logoru, ali o svojim iskustvima nikada nije puno pričala. Trebale su mi godine da saznam priču o ujaku i shvatim po kome sam to dobio ime’, priča Edvard Pučko”

Edvard Pučko je kasnije shvatio da je i njegova baka, Emilijina mama, aktivno sudjelovala u Pokretu otpora. Zbog toga su je Nijemci maltretirali pa se kući često vraćala pretučena i plava. Tada je imala oko šezdeset godina, no ni obitelji nikada nije ispričala što je točno sve preživjela. “Svoje je tajne očito odlučila odnijeti sa sobom u grob”, priča njezin unuk. Najaktivniji član Pokreta otpora u obitelji Ciesielski bio je Edward, Emilijin stariji brat. On se već na početku rata povezao s članovima Armije Krajowe, odnosno Pokretom otpora.

Nacistički upad na sastanak

Uhićen je 1940. godine na jednom sastanku Pokreta otpora u Varšavi. Gestapovci su očito imali dojavu pa su im uletjeli usred njihova tajnog susreta. Uhitili su sve koje su tamo našli i transportirali ih u zloglasni Centar za ispitivanje u Aleji Szucha. “Moj ujak vjerojatno nije htio priznati kojim se aktivnostima bavio i odati svoje kolege, pa je vrlo brzo završio u Auschwitzu”, objašnjava. Obitelj mjesecima nije znala što mu se dogodilo. Dok napokon nije stigla dopisnica u kojoj je pisalo da je u Auschwitzu. Obitelj je pokušala intervenirati i nekako ga izvući iz logora, no bez uspjeha jer je s nacistima bilo teško pregovarati. Odgovor je bio hladan: “Zašto se bavio politikom?”

Tijekom sljedeće tri godine iz Auschwitza nisu primili nikakvu vijest. Svakog su dana očekivali da će se nekim čudom pojaviti na vratima i pridružiti im se na ručku. Sve dok jednog jutra, u ranu jesen 1943. godine, poštar nije dostavio novu dopisnicu. Edward je mrtav. “Ovdje priča o mom ujaku naglo prestaje. Obitelj je godinama vjerovala da više nije među živima”. Djed Tomasz još je početkom Drugog svjetskog rata neko kraće vrijeme radio za onog grofa. Kasnije je dobio otkaz i ponekad povremeno radio na istovaru ugljena. “U Varšavi se tijekom rata grozno živjelo. Vjerojatno su bili gladni, ali mama mi o tome nije htjela govoriti”, kaže Edvard Pučko.

O bijegu iz Auschwitza Telegram.hr pisao je uz životnu priču Witolda Pileckog
O bijegu iz Auschwitza Telegram.hr pisao je uz životnu priču Witolda Pileckog

Varšavski ustanak 1944. godine

Početkom kolovoza 1944. godine počeo je Varšavski ustanak. Nakon teških jednomjesečnih borbi, Nijemci su ga uspjeli ugušiti 2. rujna 1944. godine. Borbe u Varšavi bile su toliko ustrajne da ih je i sam Heinrich Himmler nazvao najžešćim od početkom rata, teške gotovo kao one u Staljingradu. Poginulo je ukupno 17 tisuća Nijemaca i 18 tisuća Poljaka. Njemačka odmazda bila je stravična. Najprije su započeli masovnu egzekuciju, tijekom koje je ubijeno mnogo Poljaka. Svi preostali stanovnici Varšave protjerani su iz grada i poslani u tranzitni logor u Pruszkówu.

Kroz taj je logor prošlo gotovo pola milijuna ljudi, a njih oko 90 tisuća je poslano u radne logore u Njemačkoj, gdje ih je ubijeno oko 60 tisuća. Hitler je nakon toga izdao naredbu da se Varšava sravni sa zemljom. Jedan dio grada uništen je još tijekom jednomjesečnih borbi, a ostatak je za odmazdu spaljen eksplozivom. Nijemci su Varšavu namjeravali pretvoriti u jezero. Početkom 1945. godine u glavnom gradu Poljske bilo je porušeno 85 posto zgrada i trajno uništeno 94 posto zaštićenih povijesnih spomenika. Emilia Ciesielski u Varšavskom je ustanku sudjelovala u borbama na starom gradu, koji Poljaci zovu Stare Miasto.

“Pričala mi je da su borbe bile stravične”, prisjeća se Edvard. Poraz je dočekala skrivena u nekoj rupi ispod ruševina stare gradske tvrđave i potom se predala Nijemcima. “Sjećam se da je to uvijek uspoređivala s kadrovima pada Vukovara”, objašnjava. Nacisti su je uhitili i poslali u tranzitni kamp u gradu Pruszkówu, nedaleko od Varšave. Emilia Ciesielski prošla je kroz tri logora Flossenburg, Oranienburg i Ravensbrück, koji su se nalazili na području današnje Njemačke. U njima je provela više od pola godine i dočekala pad Trećeg Reicha.

Edward Ciesielski na vjenčanju starije sestre Wande neposredno prije početka Drugog svjetskog rata
Edward Ciesielski na vjenčanju starije sestre Wande neposredno prije početka Drugog svjetskog rata

Napad vučjaka u logoru

“Uvijek je odbijala pričati o logoraškim danima. Ja sam na tome uporno inzistirao, jer sam mislio da će joj tako biti lakše”, kaže njezin sin Edvard. Ponekad bi mu u nekoliko škrtih rečenica spomenula da je u logoru vidjela ruske zarobljenike kako jedu travu. Ili kako su ih Nijemci tjerali da, po uzoru na Sizifa, guraju golemi kamen na vrh brda pa ga opet spuste niz padinu. I tako cijeli dan. Gospođu Emiliju mlatili su za svaki prekršaj. Jednom je prigodom prišla drugoj logorašici i predložila joj da se ubiju: “Ovdje za nas nema života”. Odlučile su se baciti na žičanu ogradu koja, međutim, u tom trenutku nije bila spojena na struju.

Za neuspjeli pokušaj suicida kaznili su ih tako da su na njih pustili pse, vučjake. “Sjećam se da je mama godinama imala trag ugriza na vratu”, kaže Edvard Pučko. Gospođa je oslobođenje dočekala u bijegu iz logora Ravensbrück. Nijemci su neposredno prije kapitulacije, kada su shvatili da gube rat, natjerali logoraše da im se pridruže u bijegu. “Ravensbrück je također bio logor za ubijanje, ali Nijemci očito nisu imali vremena dovršiti posao”, kaže inženjer Pučko. Tijekom bijega su naletjeli na Amerikance. “Mama mi je često govorila kako se silno razveselila kada je vidjela američke vojnike crne puti kako žvaču kaugume”, kaže.

“Edward Ciesielski bio je član Pokreta otpora u Varšavi i uhićen je kada su nacisti upali na jedan od tajnih sastanaka. Obitelj mjesecima nije znala da je moj ujak završio u zloglasnom logoru”

Povratak u Varšavu

Znala je da je spašena. Rat je napokon završio. Amerikanci su je odveli na detaljan liječničku pregled, odjenuli je u novu odjeću i upitali gdje želi otići: u zapadne zemlje ili u Poljsku. Emilia je htjela kući pa su je Amerikanci vojnim vozilom prebacili do ruske zone. Međutim, put kroz ruski teritorij se oduljio. Kaže da su joj Rusi najprije oteli novu odjeću. Jednostavno su je prisilili da na cesti skine sve sa sebe. Nakon toga su je natjerali da nastavi put pješice, ali se bivša logorašica snašla i do Varšave doputovala vozeći se na praznoj cisterni.

Nakon povratka iz logora imala je manje od četrdeset kilograma. Djelovala je sablasno kad je banula na vrata roditeljskog stana u Varšavi. Dogodila se ona scena koju su prije nekoliko godina sjedeći za ručkom zajedno zamišljali – samo što se na vratima nije pojavio Edward iz Auschwitza nego njegova mlađa sestra. Emilia se dugo nije mogla oporaviti od logora. Edvard Pučko smatra da je zapravo bolovala od PTSP-a, za koji se tada još nije znalo. Mjesecima nakon povratka u Varšavu Emilia se skrivala u stanu i odbijala izaći na cestu. Kada se život u Varšavi polako počeo normalizirati, Emilia je upisala tečaj stenografije.

Gospođa Emilija sa sinom Edvardom snimljena u domu umirovljenika Trnje
Gospođa Emilija sa sinom Edvardom snimljena u domu umirovljenika Trnje

Vodio ga je profesor koji je istodobno radio u jednoj državnoj tvrtki. Danima je promatrao Emilijino tužno lice i naposljetku joj prišao: “Gospodična, zbog čega ste vi tako tužni?” Odgovorila mu je da ima stare i nezaposlene roditelje, brat joj je stradao u logoru, a ona ne može pronaći posao. Profesor joj je predložio da se prijavi za posao u jednoj državnoj ustanovi koja je tada zapošljavala tajnice. Emilia je ispunjavala sve uvjete, jer je tijekom rata uspjela završiti srednju školu. Osim toga, kao bivša logorašica nije mogla biti optužena da je surađivala s Nijemcima.

U Auschwitzu nakon rata

Ovaj je posao Emilijinoj obitelji napokon omogućio da nastavi normalan život, onaj koji su prekinuli 1939. godine, kada su Nijemci okupirali Poljsku. “Obitelj Ciesielski pomirila se da je njihov sin Edward mrtav, ali su htjeli doznati sve okolnosti njegove smrti”, kaže gospodin Pučko. Iz dopisnice su doznali samo datum njegove smrti. Stupili su u kontakt s nekim preživjelim logorašima. Jedan je bio prilično siguran kako je Edward vjerojatno preminuo od tifusa, no nitko drugi nije mogao potvrditi njegovu priču. Na kraju su odustali. Nekoliko mjeseci nakon oslobođenja Emilijina majka je otputovala u Auschwitz.

S jedne je gomile uzela šaku pepela i stavila ga u urnu. Vratila se u Varšavu i organizirala simboličan pokop na varšavskom groblju Bródno. Na grobu su isklesali: “Ovdje počiva Edward Ciesielski koji je umro herojskom smrću od nacističke ruke u Auschwitzu.” Nekoliko godina nakon završetka Drugog svjetskog rata u Poljsku je doputovao zaposlenik Jugoslavenske ambasade Stjepan Pučko. U Varšavi je upoznao lijepu tajnicu Emiliju, u koju se odmah zaljubio i odlučio je oženiti. Ondje se 1948. godine rodio njihov sin Edvard Pučko.

“Shvatio sam da to ipak nije bio moj ujak. U logoru su bila dva čovjeka s istim, vrlo rijetkim imenom. To je nevjerojatna slučajnost. Kombinacija imena Edward i prezimena Ciesielski u Poljskoj je iznimno rijetka”

Međutim, nakon Rezolucije Informbiroa, Stjepan Pučko zajedno s ostalim jugoslavenskim diplomatima vraća se u bivšu Jugoslaviju. “Moj otac je tada odlučio napustiti diplomaciju”, kaže Edvard. Kaže da je njegova obitelj u Zagrebu živjela sretno, ali on je u razgovoru s majkom konstantno osjećao nemir. Znao je da je nešto muči, ali o tome je odbijala govoriti. “O svojim iskustvima iz Drugog svjetskog rata mama je pričala jako rijetko i vrlo šturo, tako da je ova priča fragmentarna”, tvrdi inženjer Pučko. Potkraj šezdesetih Edvard Pučko je u Zagrebu upisao studij strojarstva.

Potraga za istinom

Kaže da se tada osjetio dovoljno zrelim da se suoči s teškom obiteljskom poviješću svoje majke. “Sjećam se da sam upitao mamu zbog čega me nazvala Edvard, jer je to ime u Hrvatskoj bilo vrlo rijetko”, prisjeća se. Emilia Ciesielski mu je odgovorila da ga je nazvala po svojem starijem bratu. Edvard je nastavio s pitanjima i napokon doznao da mu je ujak nestao u Auschwitzu. To je prihvatio kao činjenicu koju, kako kaže, nije previše analizirao. Pretpostavio je da su ga Nijemci ubili u plinskoj komori i nakon toga zapalili.

Edvard Pučko je za vrijeme fakulteta proučavao Drugi svjetski rat, a 1972. godine je odlučio otputovati u Auschwitz. Prije put mama mu je rekla da pokuša pronaći bolnički blok. Edvard misli da se radilo o bloku broj 22 ili možda 28, više nije siguran. Od tada su ipak prošle 43 godine. “Vodič nam nije dao da se dugo zadržavamo, ali ja sam se u jednom trenutku odvojio i pronašao bolnički blok”, kaže. Našao se pred zgradom na kojoj je pisalo Krankenbau (Ambulanta), a broj na pročelju poklapao se s onim koji mu je spomenula mama. U Zagreb se vratio smireniji, prilično siguran kako je uspio rekonstruirati ujakovu sudbinu u logoru.

grob u Varšavi koji je Edwardova mama podigla iako nije dobila sinovo tijelo
grob u Varšavi koji je Edwardova mama podigla iako nije dobila sinovo tijelo

Edward Ciesielski vjerojatno je nakon uhićenja radio teške logoraške poslove. Kasnije se najvjerojatnije razbolio i preminuo u rujnu 1943. godine. “Pokušajte zamisiti kako sam se osjećao prošle nedjelje kada sam shvatio da je moj ujak možda ipak preživio Auschwitz”, objašnjava. Kaže da je reagirao impulzivno i odmah nazvao Telegram, pokušavajući doznati nešto više o tekstu kojeg smo prenijeli s Business Insidera. “Posljednjih nekoliko noći nisam spavao jer sam na sve moguće načine pokušao istražiti sudbinu čovjeka koji se spominje u tekstu”, kaže.

Suludi bijeg iz logora

Poljski špijun Witold Pilecki iz logora je pobjegao na nevjerojatan način. Uplašio se da bi nakon dvije godine boravka u Auschwitzu Nijemci mogli otkriti da je Poljacima i saveznicima redovito slao insajderske informacije. Bojao se da bi ga mogao cinkati netko od zatvorenika, shvatio je da je njegova misija u Auschwitzu gotova i počeo je planirati bijeg. Pilecki se odlučio prijaviti na rad u pekari, koja je bila izvan službenog dijela logora, na idealnoj poziciji za bijeg. Dobio je posao i završio je u smjeni s Janom Redzejem i Edwardom Ciesielskim.

“Pilecki se možda slučajno našao s njima u smjeni i onda ih nagovorio ih da mu se pridruže u bijegu”, kaže. Prema drugoj verziji, zatvorenici su se već otprije poznavali, zajedno su se prijavili za rad u pekari i onda detaljno isplanirali bijeg. Odlučili su pričekati Uskrs. Vjerovali su da će u slavljeničkom raspoloženju popustiti pozornost njemačkih stražara. Izradili su novi ključ, uz pomoć otiska brave vrata koji su uzeli s pomoću svježeg kruha. Uspjeli su nabaviti i civilnu odjeću, samo nisu mogli pronaći kape, tako da tijekom bijega nisu uspjeli skriti svoje obrijane glave.

“Emilia Pučko u logoru je vidjela ruske zarobljenike kako jedu travu. Ili kakoi h Nijemci tjeraju da, po uzoru na Sizifa, guraju golemi kamen na vrh brda pa ga opet spuste niz padinu. I tako bez prestanka”

Iza sebe su bacali duhan i komade peciva kako bi zameli svoj trag od pasa, koje su nacisti redovito koristili u potragama za odbjeglima. Iz Auschwitza su pobjegli u noći 26. travnja 1943. godine. No, sredinom ovog tjedna Pučko je na stranici Jewish Virtual Libraryja pronašao svjedočanstvo bjegunca iz Auschwitza Edwarda Ciesielskog, objavljeno 1968. godine. U tom je trenutku shvatio da se neki podaci jednostavno ne podudaraju, za početak godina rođenja. Ujak gospodina Pučka rođen je 1918. godine, a čovjek koji je pobjegao iz Auschwitza u svom svjedočanstvu tvrdi da je četiri godine mlađi.

Potraga i dalje traje

“Očito su u Auschwitzu u istom vremenskom razdoblju boravila dvojica ljudi s istim imenom i prezimenom”, kaže Edvard Pučko. Mlađi Edward Ciesielski, dakle onaj koji je uspio pobjeći iz logora, u svom svjedočanstvu piše da je dugo radio u bolničkom bloku. Blizu njega ležao je, piše u svjedočanstvu, drugi Edward Ciesielski, stvarni ujak Edvarda Pučka, koji je naposljetku očito ipak umro uod tifusa. “To je nevjerojatna slučajnost. Pogotovo ako se uzme u obzir da je kombinacija imena Edward i prezimena Ciesielski u Poljskoj iznimno rijetka”, kaže. Gospodin Pučko u prvi je trenutak pomislio da je bjegunac možda uzeo identitet njegova ujaka nakon smrti, što je uobičajena špijunska praksa.

Uostalom, i sam Witold Pilecki u logoru je koristio drugo ime, Tomasz Sarafinski. No, bjegunac Edward Ciesielski, razjašnjeno je ovih dana, logor je napustio pet mjeseci prije nego što je umro Pučkov ujak. Teško je, dakle, mogao ukrasti njegov identitet. Edvard kaže da svejedno nastavlja svoju potragu. Želi pronaći dokumente iz kojih će napokon doznati na koji je način preminuo njegov ujak. “U Poljskoj ima na tisuće sličnih, možda čak i još mnogo potresnijih, obiteljskih sudbina. Previše priča u kojima holokaust još uvijek nije završio”.

Rašeljka Zemunović
Telegram autor
541 članak Više o autoru
OGLASI
učitavanje...
Više s weba