Prava je šteta što je prazničko raspoloženje, pomiješano s drugim političkim pitanjima, poput novog političkog pozicioniranja Kolinde Grabar Kitarović u drugi plan potisnulo Mostove ingeniozne prijedloge o konzumiranju cigareta na javnim mjestima i kupovanju alkohola u dućanima. Ne iz razloga što bi se oni mogli eventualno ostvariti, nego zbog toga što vrlo konkretno prikazuju kakvu Hrvatsku zapravo žele klerikalci i oni koji ih predstavljaju.
Iako to mnogi, čak i ozbiljni ljudi, nisu prepoznali u vrijeme meteorske pojave ove stranke u hrvatskom političkom životu, zbog čega sam s nekima i polemizirao na Telegramu, Most je od početka, istina jedva prikriveno, bio izrazito nacionalistička i klerikalna stranka, koja je sebe predstavljala kao ekskluzivnog zastupnika naroda u borbi s otuđenim elitama.
Izravan udar na slobodu ljudi
Taj fanatizam, koji je kod njih bio prisutan još od početaka, posljednjih dana je dobio i konačnu potvrdu od strane samih mostovaca. Pa je tako Božo Petrov u intervjuu HINI izjavio kako oni predstavljaju suverenističku opciju s jakom domoljubnom crtom, dok je samo par dana ranije Ivan Bekavac, u svojstvu predsjednika Mostovog savjeta za zdravstvo predložio čitav niz mjera koje izgledaju kao obračun s moralnim opačinama iz vizure fanatiziranih vjernika. Sve pod krinkom brige za javno zdravstvo, naravno.
Tako Most, između ostalog, traži opću zabranu pušenja na javnim mjestima, ograničavanje alkohola na konzumaciju u kafićima i njegovo skrivanje u trgovinama. Bez obzira na sve pokušaje da širu javnost uvjere kako je riječ o brizi za zdravlje građana, ove prijedloge ne možemo iščitati nikako drugačije, nego kao izravan udar na slobodu ljudi i nametanje puritanskog životnog stila kao obaveznog svim građanima. Uostalom, skoro svaka zabrana u povijesti uvodila se pod krinkom opće koristi i nekih afirmativnih stvari, jer je i zadnjim naivcima jasno da otvorena zabrana koja se isključivo kao takva i promovira nema nikakve šanse za podršku u javnosti.
Misle da je javnost napokon spremna
Ovi prijedlozi jesu s jedne strane komični, ali su istovremeno i korisni jer su se Petrov i društvo konačno javno vratili na izvorne postavke Hrasta, što je s jedne strane iskreno, a s druge indikativno. Jedno, svakako meni blisko tumačenje ovakvih poteza odnosi se na činjenicu da su uvjereni kako je javnost danas, nakon nekoliko godina klerikalne revolucije, već pomalo i spremna na prijedloge ove vrste te da se više nije potrebno skrivati iza nadilaženja ideoloških podjela, tripartitne koalicije, reformi i slično. No, time bismo odgovorili samo na jedan aspekt ovakvog političkog djelovanja, nakon čega nam preostaju druga dva.
Mostovci, naime, istovremeno fasciniraju puritanskom pravovjernošću na razini klerikalnih ideja iz SAD-a u prvoj polovici 20. stoljeća i potpunim nedostatkom izvlačenja pouke iz toga što se dogodilo Americi nakon potpune zabrane proizvodnje i točenja alkohola. Netko sad može reći da se takvo što trenutačno i ne traži, ali nema nikakvog razloga, ukoliko ovo prođe, da to ne bude sljedeći korak u nametanju puritanskog životnog stila.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Otvoreno nametanje životnog stila
To nas dovodi do posljednjeg zanimljivog aspekta ovog novog katolicizma, koji je u istoj mjeri bolno predvidiv koliko i totalitaran. Potpuno istim mehanizmima i logikom kojima se vodila kampanja za ustavnu zabranu osnivanja istospolnih bračnih zajednica ili protiv ratifikacije Istanbulske konvencije, nastupa se i u ovom slučaju, na način da se nečija shvaćanja, svjetonazor i životni stil otvoreno pokušavaju nametnuti ostatku zajednice kao opći i obvezujući.
Činjenica da oni koji to predlažu ne vide ništa problematično u tom nastojanju, čak je i manje zabrinjavajuća od izostanka snažnijih negativnih reakcija u javnosti, budući da taj izostanak može značiti samo to da je liberalniji dio društva davno digao ruke od suprotstavljanja ovim tendencijama i da je posljedično spreman na sve. To sve svodi se na izbor između pasivizacije i odlaska, bilo u inozemstvo ili u neke privatne mikrosvjetove. Do te točke se još uvijek nije došlo, ali nastave li se stvari razvijati ovim tempom, skoro će.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kako se Most, puritanskim zahtjevom o alkoholu i cigaretama, konačno i javno vratio na izvorne temelje Hrasta
Markovina o Mostovom zahtjevu za uvođenjem moralne policije i dokidanjem sloboda
Most traži opću zabranu pušenja na javnim mjestima, ograničavanje alkohola na konzumaciju u kafićima i njegovo skrivanje u trgovinama. Bez obzira na sve pokušaje da širu javnost uvjere kako je riječ o brizi za zdravlje građana, ove prijedloge ne možemo iščitati nikako drugačije, nego kao izravan udar na slobodu ljudi i nametanje puritanskog životnog stila kao obaveznog svim građanima
Prava je šteta što je prazničko raspoloženje, pomiješano s drugim političkim pitanjima, poput novog političkog pozicioniranja Kolinde Grabar Kitarović u drugi plan potisnulo Mostove ingeniozne prijedloge o konzumiranju cigareta na javnim mjestima i kupovanju alkohola u dućanima. Ne iz razloga što bi se oni mogli eventualno ostvariti, nego zbog toga što vrlo konkretno prikazuju kakvu Hrvatsku zapravo žele klerikalci i oni koji ih predstavljaju.
Iako to mnogi, čak i ozbiljni ljudi, nisu prepoznali u vrijeme meteorske pojave ove stranke u hrvatskom političkom životu, zbog čega sam s nekima i polemizirao na Telegramu, Most je od početka, istina jedva prikriveno, bio izrazito nacionalistička i klerikalna stranka, koja je sebe predstavljala kao ekskluzivnog zastupnika naroda u borbi s otuđenim elitama.
Izravan udar na slobodu ljudi
Taj fanatizam, koji je kod njih bio prisutan još od početaka, posljednjih dana je dobio i konačnu potvrdu od strane samih mostovaca. Pa je tako Božo Petrov u intervjuu HINI izjavio kako oni predstavljaju suverenističku opciju s jakom domoljubnom crtom, dok je samo par dana ranije Ivan Bekavac, u svojstvu predsjednika Mostovog savjeta za zdravstvo predložio čitav niz mjera koje izgledaju kao obračun s moralnim opačinama iz vizure fanatiziranih vjernika. Sve pod krinkom brige za javno zdravstvo, naravno.
Tako Most, između ostalog, traži opću zabranu pušenja na javnim mjestima, ograničavanje alkohola na konzumaciju u kafićima i njegovo skrivanje u trgovinama. Bez obzira na sve pokušaje da širu javnost uvjere kako je riječ o brizi za zdravlje građana, ove prijedloge ne možemo iščitati nikako drugačije, nego kao izravan udar na slobodu ljudi i nametanje puritanskog životnog stila kao obaveznog svim građanima. Uostalom, skoro svaka zabrana u povijesti uvodila se pod krinkom opće koristi i nekih afirmativnih stvari, jer je i zadnjim naivcima jasno da otvorena zabrana koja se isključivo kao takva i promovira nema nikakve šanse za podršku u javnosti.
Misle da je javnost napokon spremna
Ovi prijedlozi jesu s jedne strane komični, ali su istovremeno i korisni jer su se Petrov i društvo konačno javno vratili na izvorne postavke Hrasta, što je s jedne strane iskreno, a s druge indikativno. Jedno, svakako meni blisko tumačenje ovakvih poteza odnosi se na činjenicu da su uvjereni kako je javnost danas, nakon nekoliko godina klerikalne revolucije, već pomalo i spremna na prijedloge ove vrste te da se više nije potrebno skrivati iza nadilaženja ideoloških podjela, tripartitne koalicije, reformi i slično. No, time bismo odgovorili samo na jedan aspekt ovakvog političkog djelovanja, nakon čega nam preostaju druga dva.
Mostovci, naime, istovremeno fasciniraju puritanskom pravovjernošću na razini klerikalnih ideja iz SAD-a u prvoj polovici 20. stoljeća i potpunim nedostatkom izvlačenja pouke iz toga što se dogodilo Americi nakon potpune zabrane proizvodnje i točenja alkohola. Netko sad može reći da se takvo što trenutačno i ne traži, ali nema nikakvog razloga, ukoliko ovo prođe, da to ne bude sljedeći korak u nametanju puritanskog životnog stila.
Otvoreno nametanje životnog stila
To nas dovodi do posljednjeg zanimljivog aspekta ovog novog katolicizma, koji je u istoj mjeri bolno predvidiv koliko i totalitaran. Potpuno istim mehanizmima i logikom kojima se vodila kampanja za ustavnu zabranu osnivanja istospolnih bračnih zajednica ili protiv ratifikacije Istanbulske konvencije, nastupa se i u ovom slučaju, na način da se nečija shvaćanja, svjetonazor i životni stil otvoreno pokušavaju nametnuti ostatku zajednice kao opći i obvezujući.
Činjenica da oni koji to predlažu ne vide ništa problematično u tom nastojanju, čak je i manje zabrinjavajuća od izostanka snažnijih negativnih reakcija u javnosti, budući da taj izostanak može značiti samo to da je liberalniji dio društva davno digao ruke od suprotstavljanja ovim tendencijama i da je posljedično spreman na sve. To sve svodi se na izbor između pasivizacije i odlaska, bilo u inozemstvo ili u neke privatne mikrosvjetove. Do te točke se još uvijek nije došlo, ali nastave li se stvari razvijati ovim tempom, skoro će.