Nekad je nužno odabrati stranu

Kako se Most, puritanskim zahtjevom o alkoholu i cigaretama, konačno i javno vratio na izvorne temelje Hrasta

Markovina o Mostovom zahtjevu za uvođenjem moralne policije i dokidanjem sloboda

FOTO: Ilustracija: Tomislav Metelko

Most traži opću zabranu pušenja na javnim mjestima, ograničavanje alkohola na konzumaciju u kafićima i njegovo skrivanje u trgovinama. Bez obzira na sve pokušaje da širu javnost uvjere kako je riječ o brizi za zdravlje građana, ove prijedloge ne možemo iščitati nikako drugačije, nego kao izravan udar na slobodu ljudi i nametanje puritanskog životnog stila kao obaveznog svim građanima

Prava je šteta što je prazničko raspoloženje, pomiješano s drugim političkim pitanjima, poput novog političkog pozicioniranja Kolinde Grabar Kitarović u drugi plan potisnulo Mostove ingeniozne prijedloge o konzumiranju cigareta na javnim mjestima i kupovanju alkohola u dućanima. Ne iz razloga što bi se oni mogli eventualno ostvariti, nego zbog toga što vrlo konkretno prikazuju kakvu Hrvatsku zapravo žele klerikalci i oni koji ih predstavljaju.

Iako to mnogi, čak i ozbiljni ljudi, nisu prepoznali u vrijeme meteorske pojave ove stranke u hrvatskom političkom životu, zbog čega sam s nekima i polemizirao na Telegramu, Most je od početka, istina jedva prikriveno, bio izrazito nacionalistička i klerikalna stranka, koja je sebe predstavljala kao ekskluzivnog zastupnika naroda u borbi s otuđenim elitama.

Izravan udar na slobodu ljudi

Taj fanatizam, koji je kod njih bio prisutan još od početaka, posljednjih dana je dobio i konačnu potvrdu od strane samih mostovaca. Pa je tako Božo Petrov u intervjuu HINI izjavio kako oni predstavljaju suverenističku opciju s jakom domoljubnom crtom, dok je samo par dana ranije Ivan Bekavac, u svojstvu predsjednika Mostovog savjeta za zdravstvo predložio čitav niz mjera koje izgledaju kao obračun s moralnim opačinama iz vizure fanatiziranih vjernika. Sve pod krinkom brige za javno zdravstvo, naravno.

Tako Most, između ostalog, traži opću zabranu pušenja na javnim mjestima, ograničavanje alkohola na konzumaciju u kafićima i njegovo skrivanje u trgovinama. Bez obzira na sve pokušaje da širu javnost uvjere kako je riječ o brizi za zdravlje građana, ove prijedloge ne možemo iščitati nikako drugačije, nego kao izravan udar na slobodu ljudi i nametanje puritanskog životnog stila kao obaveznog svim građanima. Uostalom, skoro svaka zabrana u povijesti uvodila se pod krinkom opće koristi i nekih afirmativnih stvari, jer je i zadnjim naivcima jasno da otvorena zabrana koja se isključivo kao takva i promovira nema nikakve šanse za podršku u javnosti.

Misle da je javnost napokon spremna

Ovi prijedlozi jesu s jedne strane komični, ali su istovremeno i korisni jer su se Petrov i društvo konačno javno vratili na izvorne postavke Hrasta, što je s jedne strane iskreno, a s druge indikativno. Jedno, svakako meni blisko tumačenje ovakvih poteza odnosi se na činjenicu da su uvjereni kako je javnost danas, nakon nekoliko godina klerikalne revolucije, već pomalo i spremna na prijedloge ove vrste te da se više nije potrebno skrivati iza nadilaženja ideoloških podjela, tripartitne koalicije, reformi i slično. No, time bismo odgovorili samo na jedan aspekt ovakvog političkog djelovanja, nakon čega nam preostaju druga dva.

Mostovci, naime, istovremeno fasciniraju puritanskom pravovjernošću na razini klerikalnih ideja iz SAD-a u prvoj polovici 20. stoljeća i potpunim nedostatkom izvlačenja pouke iz toga što se dogodilo Americi nakon potpune zabrane proizvodnje i točenja alkohola. Netko sad može reći da se takvo što trenutačno i ne traži, ali nema nikakvog razloga, ukoliko ovo prođe, da to ne bude sljedeći korak u nametanju puritanskog životnog stila.

Otvoreno nametanje životnog stila

To nas dovodi do posljednjeg zanimljivog aspekta ovog novog katolicizma, koji je u istoj mjeri bolno predvidiv koliko i totalitaran. Potpuno istim mehanizmima i logikom kojima se vodila kampanja za ustavnu zabranu osnivanja istospolnih bračnih zajednica ili protiv ratifikacije Istanbulske konvencije, nastupa se i u ovom slučaju, na način da se nečija shvaćanja, svjetonazor i životni stil otvoreno pokušavaju nametnuti ostatku zajednice kao opći i obvezujući.

Činjenica da oni koji to predlažu ne vide ništa problematično u tom nastojanju, čak je i manje zabrinjavajuća od izostanka snažnijih negativnih reakcija u javnosti, budući da taj izostanak može značiti samo to da je liberalniji dio društva davno digao ruke od suprotstavljanja ovim tendencijama i da je posljedično spreman na sve. To sve svodi se na izbor između pasivizacije i odlaska, bilo u inozemstvo ili u neke privatne mikrosvjetove. Do te točke se još uvijek nije došlo, ali nastave li se stvari razvijati ovim tempom, skoro će.