Nekad je nužno odabrati stranu

Kako se Putinova godišnja pressica pretvorila u bizarnu predstavu koja je pokazala kako on vidi sebe i Rusiju

Božo Kovačević analizira tradicionalnu godišnju konferenciju ruskog predsjednika

FOTO: Profimedia, AKG

Tradicionalna Putinova konferencija pokazala je da on želi rusko društvo vidjeti kao šarolik skup predstavnika srednjovjekovnih staleža koji su ushićeni služenjem svome caru. Strahom, represijom, medijskim manipulacijama i organiziranim izbornim prijevarama i idući njegov mandat može biti osiguran

Višesatne konferencije za novinare koje predsjednik Putin, uz izravan televizijski i radijski prijenos vodećih nacionalnih kanala, organizira svake godine, postale su tradicija. Uvjerenost i informiranost kojom predsjednik Putin govori o međunarodnim temama vjerojatno je kod većine zapadnih političara izazivala zavist i kompleks manje vrijednosti.

Ono što je za njih gnjavaža koju se ne može izbjeći ili tema o kojoj se zbog interesa javnosti moraju izjasniti protiv svoje volje, za Putina je redovito bila prilika da pokaže koliko ga te teme zanimaju i u kojoj je mjeri za njih kompetentan, ali nije propustio javno izreći i pokoju pojedinost za koju bi međunarodni suparnici Rusije voljeli da nije izrečena.

Napao ruske suparnike

I ove godine je Putin suvereno govorio o Siriji, hladnokrvno prokazavši postupke Amerikanaca koji poraženim vojnicima ISIS-a dopuštaju da sa sirijskog teritorija prijeđu u Irak kako bi ih ondje osposobljavali za daljnju borbu protiv Asada koji je, očito, barem privremeno pobijedio u sirijskom ratu. Razjasnio je i pojedinosti iz američko-sjevernokorejskih odnosa koji pokazuju da sva krivnja za povratak Sjeverne Koreje ponovnom razvoju nuklearnog programa ne može biti pripisana samo toj državi nego i SAD-u.

Demantirajući rusku umiješanost u američke izbore i štiteći autoritet predsjednika Trumpa, Putin je samo dolio ulje na vatru ionako zapaljivih američkih unutrašnjepolitičkih odnos. U kontekstu rasprave o zbivanjima u Ukrajini, Putin je detaljno opisao pojedinosti razgovora s Angelom Merkel o mogućim načinima međunarodnog nadzora nad sukobom u istočnoj Ukrajini osobito naglasivši na kakve je sve ustupke Rusija bila spremna. Opravdavajući rusku podršku navodno spontano organiziranim narodnim milicijama u Donjecku i Luhansku naglasio je da bi se ondje dogodio pokolj gori nego u Srebrenici da Rusija nije intervenirala.

Troiposatni show

Tom usputnom primjedbom izazvao je ogorčene reakcije srpskih nacionalista koji Rusiju vide kao glavnog zaštitnika srpskih nacionalnih interesa. Tom izjavom Putin je, svjesno ili nesvjesno, pokazao da mu ja važnije pobuditi razumijevanje Zapada za ruske postupke u Ukrajini nego ispunjavati očekivanja svog posljednjeg i sve kolebljivijeg balkanskog saveznika. Da je cijela konferencija bila posvećena tim temama, mogli bismo reći da je Putin uspio u svojoj namjeri da rusku javnost uvjeri u opravdanost i uspješnost svoje vanjske politike te da je međunarodnoj javnosti poručio da Rusija ne odustaje od ambicije da bude nezaobilazan globalni igrač.

No, troiposatni show – čiji transkript zajedno s dvadesetak fotografija obuhvaća čak 194 stranice teksta – ni izdaleka se nije sveo samo na to. Premda je cijela ta nazovi konferencija nedvojbeno bila Putinova predstava za rusku javnost, ona je u još većoj mjeri bila organizirana kao predstava oduševljenih predstavnika ruskih regija, gradova i sela, strukovnih organizacija i provladinih udruga za zaštitu djece i obitelji koja se održava njemu u čast.

Dvorana je bila prepuna raznih provincijalaca koji su smatrali da su oni osobno kao i njihove regije, mjesta ili radne organizacije izuzetno počašćeni mogućnošću da uopće budu sudionici takvog događaja. To su jasno pokazali oduševljenim pljeskom prilikom Putinova izlaska na pozornicu, a mnogi od njih su – kad su se domogli mikrofona da bi postavili pitanje – upućivali pozive da predsjednik posjeti njihov kraj ili zahvaljivali za ono što je ondje učinjeno u prošlosti temeljem intervencija na prijašnjim konferencijama. Potpuno isti tretman imali su vodeći nacionalni politički komentatori koji su akreditirani u Kremlju i glasnogovornici provincijskih vlasti, otvorene ulizice i karijeristi.

Pukotine u predstavi

Očita namjera takvog uprizorenja Putinova obraćanja javnosti bilo je ignoriranje važnosti političkih pitanja, političkog sustava i položaja političke opozicije u Rusiji. Jednako tako očito bilo je postavljanje Putina kao dobronamjernog cara koji se, uz podsmjeh upućen nezadovoljnicima, dobrohotno odnosi prema pohvalama i zahtjevima za pravdom koje upućuju pokorni predstavnici stališa ruskog društva. No, čak su se i u takvoj inscenaciji pojavili propusti.

Umjesto da postavi pitanje, navodni novinar portala udruge potrošača održao je vatreni govor o nepodnošljivom položaju industrije za preradu ribe. Ukazao je na to da se ruska riba izvozi dok ruski prerađivači moraju kupovati ribu na dražbama zapadnih zemalja što cijenu te omiljene namirnice čini nekoliko puta višom nego što bi bila da im je dostupna domaća sirovina. Ne dajući se prekinuti govornik je na kraju priznao da on nije nikakav novinar nego direktor tvornice za preradu ribe Mihail Zub.

Kako višegodišnje natezanje s državnom administracijom nije dovelo do rješenja, on je poduzeo očajnički korak da predsjednika upozna s tim da se ne provode odluke savjetovanja kojemu je predsjednik osobno predsjedao. Mihail Zub je u razgovoru za ruske medije priznao da se ove godine prošvercao na konferenciju s akreditacijom s kojom se prošle godine dokopao mjesta u dvorani, ali tada nije dobio riječ. Taj slučaj pokazuje što su sve izbezumljeni ruski poduzetnici spremni učiniti da bi car – za kojega oni pogrešno vjeruju da o tome nema pojma – čuo što im rade njegovi ministri.

U Rusiji se ništa ne može bez predsjednika

Kad je novinar Life News-a Putinu postavio pitanje o tome zar mu nije dosadilo da se već dvadeset godina natječe bez relevantnog suparnika, Putin je – umjesto da odgovori na pitanje – pokazao na djevojku koja je držala transparent s natpisom Putin baj-baj i rekao da želi odgovoriti i na njezino pitanje. Ispostavilo se da je novinarka iz Tatarstana i da je na transparentu na tatarskom jeziku bilo napisano Putin babaj, što znači djed Putin kako tamošnja djeca oslovljavaju predsjednika. Nakon toga uslijedila je tirada protiv neozbiljne opozicije koja ni o čemu ništa ne zna i ništa ne predlaže za razliku od njega koji sve zna i sve može.

Uzgred je obećao da ubuduće neće biti ugrožavanja stečenih nacionalnih prava što uključuje i pravo na obrazovanje na materinjem jeziku za sve narode u Rusiji. Odlučno je odbacio kao netočnu predodžbu o tome da se Rusijom upravlja ručno, što znači da se zakoni ne primjenjuju i da državni i lokalni službenici ne rade svoj posao nego predsjednik rješava molbe i prigovore. No, gotovo sve što je na toj nazovi press konferenciji rekao ukazivalo je upravo na suprotno. U Rusiji se ništa ne može napraviti bez predsjednika. Suočen s primjerima samovolje predstavnika represivnog i pravosudnog sustava rekao je da ne zna što učiniti, ali da razmišlja da za tu kategoriju državnih službenika uvede rotaciju kakva se primjenjuje u vojsci.

Preseljavani s jednog na drugi kraj zemlje korumpirani službenici neće moći uspostavljati trajna uporišta za svoju nečasnu rabotu. Kad su ga upozorili da je u nekoj regiji administracija neopravdano povisila poreze na zemljište, smjesta je obećao da će ukinuti obvezu plaćanja poreza na zemljište za sve ljude ispod određenog imovinskog cenzusa. Isto tako oko tri milijuna neuspješnih poduzetnika koji su ostali porezni dužnici bit će oslobođeni plaćanja tih poreznih obveza. Budući penzioneri ne moraju strahovati jer dok je Putin predsjednik dob za umirovljenje muškaraca ostat će 60, a za žene 55 godina.

Zemlja neravnopravnosti

Prije nego što mu je novinarka moskovske radiopostaje Eho Moskvi Tatjana Felgenhauer uspjela postaviti pitanje, Putin joj se obratio riječima: Bog Vam dao zdravlje. Nadam se da je s vama sve u redu. Poznavatelji ruskih prilika prepoznali su u tim riječima prijetnju. Ta nezavisna novinarka i žustra kritičarka Putinova režima nedavno je u svojoj redakciji bila napadnuta nožem, a opozicijski tisak taj je događaj stavio u kontekst stradavanja novinara i opozicionara koji uključuje ubijene Anu Politkovsku, Paula Hlebnikova i Borisa Nemcova. Ne trepnuvši okom, Tatjana Felgenhauer je postavila pitanje o neravnopravnosti pred zakonom.

Dok se opozicijske aktiviste progoni i zatvara zbog bilo čega što učine i što nerijetko uopće nije kazneno djelo, na određenu kategoriju ljudi zakon kao da se ne primjenjuje. Tako jedan opravdano osumnjičeni kao naručitelj ubojstva Borisa Nemcova uopće nije ispitan kao ni lokali dužnosnik za kojega se utvrdilo da je bio naručitelj pokušaja ubojstva novinara Olega Kašina. Bivši ministar ekonomskog razvoja Aleksej Uljukajev osuđen je na osam godina zatvora temeljem prijave Putinovog bliskog suradnika Igora Sečina da je od njega tražio mito od dva milijuna dolara.

No, Sečin se nije pojavio na sudu iako je četiri puta bio pozvan da to učini. Svakog drugog građanina priveli bi na sud, ali se u Sečinovu slučaju zakon nije primijenio. Njezino je pitanje bilo: o kakvoj vladavini prava mi možemo govoriti ako u našoj državi postoje različite pravne realnosti? Putin je mrtav-hladan odgovorio da se ne slaže s ocjenom da u Rusiji postoje različite prave realnosti te da, za razliku od novinarke, pravosudni dužnosnici ne misle da bi u zatvoru trebale biti osobe za koje ona misli da bi ondje trebale biti.

Vrhunac apsurda

Vrhunac bizarnosti ipak predstavlja istup Ksenije Sobčak. Ona je poznata pjevačica i televizijska voditeljica. Nedavno je najavila svoju predsjedničku kandidaturu. Njezin otac Anatolij Sobčak bio je gradonačelnik Sankt Peterburga i Putinov šef na početku devedesetih. Kad je Sobčaku prijetio kazneni progon zbog korupcije iz vremena njegova gradonačelnikovanja, Putin – koji se tada već nalazio u Moskvi – osigurao mu je privatni zrakoplov kojim je Sobčak pobjegao u Pariz i tako izbjegao kazneni progon u Rusiji. Poznavatelji političkih prilika u Rusiji pretpostavljaju da je ta Putinova gesta vjernosti prema bivšem šefu presudno utjecala na tadašnjeg predsjednika Jeljcina da baš Putina odredi za svog nasljednika.

Jedino Putinu je Jeljcin mogao vjerovati da protiv njega i njegove obitelji neće pokretati kaznene postupke kad postane predsjednik. Kseniju Sobčak sam je Putin primijetio u publici i – aludirajući na njezin izborni slogan – rekao joj: Vi ste protiv svih ovdje prisutnih ili uopće protiv svih? Ona je smjelo odgovorila: Ja sam za Ruse i protiv nesmjenjivosti vlasti. Putin ju je pitao da li je ondje kao novinarka ili se, kao i nesretni direktor Mihail Zub, lažno predstavila kao novinarka, a zapravo je u svojstvu kandidatkinje.

Ona je, ustrajavajući u svojoj smjelosti, nastavila da je ondje kao novinarka televizijskog kanala Dožd jer je to jedini način da mu postavi pitanje budući da on ne sudjeluje u sučeljavanju predsjedničkih kandidata. Njezino pitanje ticalo se najistaknutijeg opozicijskog političara Alekseja Navalnog. Europski sud poništio je sve presude ruskih sudova protiv njega, a vlasti mu ipak ne dopuštaju kandidaturu pozivajući se upravo na te poništene presude.

Kako Putin vidi Rusiju

Umjesto da odgovori na pitanje, Putin je optužio opoziciju da bi u Rusiji htjela napraviti cirkus kakav u Ukrajini izvodi Saakašvili. A najbolja potvrda o karakteru tog skupa koji je nazvan press konferencijom i o psihološkom i profesionalnom profilu većine njegovih sudionika bio je aplauz koji se pronio dvoranom nakon što je Putin na račun Ksenije Sobčak rekao: Eto vi idete pod parolom Protiv svih. Zar je to pozitivni program djelovanja? Što vi predlažete za rješavanje problema kojima se danas bavimo?

Naravno, Ksenija Sobčak nije dobila priliku odgovoriti na njegova pitanja. Isto tako, nijedan mogući relevantni opozicijski kandidat koji bi mogao iznijeti ozbiljnu kritiku onoga što je Putin rekao i koji bi mogao artikulirati svoj neovisni politički program neće dobiti priliku da uopće sudjeluje na izborima.

Ta neobična predstava pokazala je da Putin želi rusko društvo vidjeti kao šarolik skup predstavnika srednjovjekovnih staleža koji su ushićeni služenjem svome caru. Strahom, represijom, medijskim manipulacijama i organiziranim izbornim prijevarama i idući njegov mandat može biti osiguran. No, vlast koja se rukovodi predodžbom o složenom modernom društvu kao skupu politički neosviještenih podanika bit će u većoj mjeri prepreka željenom gospodarskom i političkom razvoju Rusije negoli jamac njegova ostvarenja.