Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Kako se šef europarlamenta priključio otužnoj povorci talijanskih neofašističkih protuha

Antonio Tajani ne razumije zašto vojvoda od Spoleta nije došao u Tomislavgrad

Kada je Antonio Tajani, predsjednik Europskog parlamenta, na skupu povodom talijanskog Dana sjećanja na žrtve fojbi i egzodusa iz Istre, Rijeke i Dalmacije u Bazovici kod Trsta uzviknuo "Živio Trst, živjela talijanska Istra, živjela talijanska Dalmacija, živjeli esuli, živjele vrijednosti naše domovine" nije se samo dodvoravao onima koji su bili na tom skupu, nego je zapravo ponovio ključnu poruku iz uvodno spomenutog govora Benita Mussolinija

Benito Mussolini održao je 10. lipnja 1941. govor u rimskoj gospodarskoj komori. Pravdajući se zašto fašistička Italija nije anektirala cijelu istočnu obalu Jadrana među ostalim je rekao: “Naše granice smo mogli postaviti od Velebita do albanskih Alpa, ali po mom mišljenju tada bismo učinili pogrešku. U tom slučaju bi se unutar naših granica našlo više stotina tisuća inorodnih, neprijateljski raspoloženih elemenata. Povijest nas uči da države mogu ostvariti maksimum svog etničkog i duhovnog jedinstva tako da donekle koincidiraju tri elementa: rasa, nacija i država.”

Tri tjedna ranije, 18. svibnja 1941., u Palači Venecija u Rimu potpisana su tri ugovora između Kraljevine Italije i NDH, koja je zahvaljujući jednom od tih ugovora postala Kraljevina Hrvatska. Ustaški poglavnik Ante Pavelić svojim je potpisom omogućio fašističkoj Italiji da formalno anektira 5400 četvornih kilometara teritorija, koji je bio sastavni dio Banovine Hrvatske, odnosno Kraljevine Jugoslavije.

Na tom teritoriju živjelo je nešto više od 400 tisuća stanovnika, od čega je Talijana bilo jedva nekoliko tisuća. Mussolini je očito u svom govoru previdio činjenicu da je i aneksijom Dalmacije, Boke Kotorske, Gorskog kotara i dijela Hrvatskog primorja dobio 400 tisuća “inorodnih, neprijateljski raspoloženih elemenata” tako da onih stotinjak tisuća stanovnika na ostatku obale te luke u Metkoviću i Gružu, koje je velikodušno ostavio Paveliću nije moglo činiti bitnu razliku.

Kralj Tomislav II. nije nikada došao u svoj grad

Ante Pavelić je iz Palače Venecija otišao na audijenciju kod talijanskog kralja Viktora Emanuela III. Prema pisanju lista “Ustaša” od 22. svibnja 1941. poglavnik je talijanskom kralju “u ime Hrvatske, na temelju zaključaka hrvatskog državnog vijeća i hrvatske državne vlade, ponudio krunu kralja Zvonimira vladarskoj kući Savoja.” Talijanski kralj već je prije izabrao za nositelja te krune svog bratića, vojvodu od Spoleta, koji je nakon početnog nećkanja prihvatio tu zahtjevnu ulogu te je kao kralj Tomislav II dočekao ustaškog poglavnika i njegovu delegaciju.

Prema planu, krunidba se trebala održati u Tomislavgradu, ali Tomislav II nikada nije ni posjetio svoju kraljevinu. Umjesto druženja sa svojim podanicima odlučio se za otvaranje Hrvatskog ureda u Rimu, a za glavnog savjetnika izabrao je mađarskog grofa Gyulu Csesznekyja, koji kao dobar poznavatelj balkanskih prilika, nije imao nikakvih iluzija o prirodi, namjerama i budućnosti ustaškog režima. Hrvatski kralj Tomislav II uskoro se povjerio prijateljima kako “Dalmacija nikada neće biti talijanizirana”, a da on zbog vlastite sigurnosti ne može otputovati ni u Zagreb, a kamoli u Tomislavgrad.

Italija je po svom standardnom obrascu htjela mijenjati strane

Njegova kraljevska uloga završila je kako je i počela. U kasno proljeće 1943. talijanski kralj Viktor Emanuel III počeo je razmišljati, po već prije oprobanom talijanskom obrascu, o promjeni strane u ratu te je nakon savezničkog iskrcavanja na Siciliji, uz pomoć nekoliko generala i fašističkih dužnosnika, smijenio i uhapsio Mussolinija. Nakon toga naredio je svojem bratiću hrvatskom kralju Tomislavu II da abdicira, što je ovaj s olakšanjem i učinio 31. srpnja 1943. Tako je nakon dvije godine Kraljevina Hrvatska ostala bez svog suverena, a da ga njeni građani nisu uspjeli ni vidjeti.

Maršal Pietro Badoglio zamijenio je Mussolinija u premijerskoj fotelji te je početkom rujna 1943. potpisao primirje sa Saveznicima, a 13. listopada iste godine Kraljevina Italija objavila je rat nacističkoj Njemačkoj. U međuvremenu Badoglio je dobio obećanje Saveznika da će Italija moći zadržati svoje prijeratne granice uključivši Trst, Goricu, Slovensko primorje, Istru (osim dijela općine Kastav), grad Zadar te otoke Cres, Lošinj, Lastovo i Palagružu. Ali taj epilog spriječio je Josip Broz Tito s nekoliko odlučnih poteza.

Krajem ožujka 1945. nije dopustio iskrcavanje Saveznika u Istri, a tada je krenula i završna ofenziva 4. armije NOV-a u kojoj su oslobođeni Lika, Gorski kotar, Kvarner, Istra i Trst. Pješadija i tenkovi dvije dalmatinske divizije, Devete i Dvadesete oslobodili su Trst 1. svibnja 1945, a dan kasnije stigla je novozelandska oklopno-motorizirana jedinica. Za razliku od teritorija koje je Italija anektirala temeljem Ugovora potpisanog s ustaškim poglavnikom, u Istri, Rijeci i Julijskoj krajini živjeli su brojni Talijani, a u mnogim gradovima i mjestima bili su i u većini.

Malo ljudi je smatralo talijanski materinjim jezikom

Prema popisima stanovništva koje je 1880. i 1910. provodila Austro-Ugarska samo se 3 posto dalmatinskog stanovništva izjasnilo za talijanski kao materinji jezik. Polovica onih kojima je talijanski bio materinji jezik živjela je u Zadru, koji je kao tadašnje administrativno središte Dalmacije bio činovnički grad. Ali i u Zadru prema popisima stanovništva iz 1880. i 1910. slavensko stanovništvo bilo je u većini.

Prema istim popisima na današnjem hrvatskom dijelu istarskog poluotoka 1880. 44,4 posto stanovnika izjasnilo se za talijanski jezik kao materinji, a 1910. 37,2 posto od 264 tisuće svih stanovnika. Talijani su bili većina u nekadašnjim općinama Buje, Poreč, i Rovinj, a Hrvati u Buzetu, Labinu, Opatiji i Pazinu. U Puli, kao glavnoj austrougarskoj ratnoj luci 1910., 10,7 posto stanovnika izabralo je njemački kao materinji jezik te su Talijani bili samo relativna većina.

Benito Mussolini preuzeo je vlast nakon fašističkog marša na Rim u listopadu 1922., a talijanizacija Istre, Julijske krajine i Kvarnera počela je već 1919., odmah nakon talijanske okupacije tih dijelova propale austrougarske monarhije. Tako je kapelan talijanske mornarice don Giovan Battista Quinci, po kojem danas nosi ime jedan od tršćanskih trgova, po zapovjedi Glavnog zapovjedništva pomorske baze u Puli u veljači 1919. posjetio župnike i župe južnog dijela Istre.

Talijanska okupacija Istre ‘krvavim božićem u Baškoj’

Na kraju prvog izvješća dao je preporuku prema kojoj “treba zatražiti od biskupske Kurije u Poreču naređenje da se župnicima i kapelanima zabrani uporaba hrvatskog jezika u služenju misa, davanju sakramenata i u svim ostalim liturgijskim funkcijama.” Don Quinci je u drugom izvješću predložio da “biskupski legat u Puli imenuje nove župnike Talijane i Talijanima sklone Hrvate.”

Talijanska okupacija Istre, Julijske krajine i Kvarnera formalno je završila Rapallskim ugovorom potpisanim u studenom 1920. između Kraljevine SHS i Kraljevine Italije, a najbolje je simbolizira “krvavi Božić u Baškoj 1920.” kada su jurišnici Gabriela D’Annunzia upali na božićnu misu koju je na staroslavenskom jeziku služio Kvirin Klement Bonifačić i tražili od njega da je služi na latinskom. Nakon što je župnik to odbio došlo je do sukoba u kojem su ubijena tri mještana. Kasnije se pokazalo da je to je bio samo uvod u slična fašistička divljanja i progone slavenskog stanovništva u narednim desetljećima.

Tajani ide Mussolinijevim stopama

Kada je Antonio Tajani, predsjednik Europskog parlamenta, na skupu povodom talijanskog Dana sjećanja na žrtve fojbi i egzodusa iz Istre, Rijeke i Dalmacije u Bazovici kod Trsta uzviknuo “Živio Trst, živjela talijanska Istra, živjela talijanska Dalmacija, živjeli esuli, živjele vrijednosti naše domovine” nije se samo dodvoravao onima koji su bili na tom skupu, nego je zapravo ponovio ključnu poruku iz uvodno spomenutog govora Benita Mussolinija.

Više je nego očito da i Tajani vjeruje kako “države mogu ostvariti maksimum svog etničkog i duhovnog jedinstva tako da donekle koincidiraju tri elementa: rasa, nacija i država” jer bi u protivnom, sukladno svom položaju, uzviknuo “Živio europski Trst, živjela europska Istra, živjela europska Dalmacija, počast nevinim žrtvama i živjele europske vrijednosti.“ Ovako se samo priključio otužnoj povorci talijanskih neofašističkih protuha koji još uvijek nisu povjerovali riječima vojvode od Spoleta iz 1941. kako “Dalmacija nikada neće biti talijanizirana.”

Ako Tajani i njegov ideološki suborac Salvini žele zapaljivim ksenofobnim porukama skupljati glasove talijanskih birača onda ne treba čuditi kada ti isti birači počnu brinuti oko “više stotina tisuća inorodnih, neprijateljski raspoloženih elemenata” viđenih unutar državnih granica. Benito Mussolini najprije je uspješno marširao na Rim, a zatim kilavo i uglavnom neuspješno po bližem i daljem susjedstvu. U tim marševima okupirao je krajeve koje su nastanjivali “inorodni i neprijateljski raspoloženi elementi.” Današnji tajaniji, salviniji i orbani marširaju protiv “inorodnih elemenata” unutar vlastitih državnih granica. Prekogranične vježbe su samo stilske.

Goranko Fižulić
Poduzetnik
193 članka Više o autoru
Više s weba