Grad nam je ostao bez jedinog arhitekta koji je načinom života, pristupačnošću i znanjem arhitekturu približavao širim masama i predstavljao je zanimljivom i životnom.
U Kući za ljude i umjetnost Lauba u subotu navečer 6. lipnja ispratili smo Arhitekta, Gospodina i Prijatelja – profesora Nikolu Filipovića. Nina. Tko je došao, pa još usto i na vrijeme da čuje kratke osvrte troje organizatora druženja, shvatio je da je riječ o oproštaju prijatelja i poštovatelja s osobom koja je na neki nevjerojatan način i sama bila Zagreb.
Nisu Zagreb, kojega je toliko taj rođeni Trnjan volio, posljednjih mjeseci pokosili samo Covid i potres, grad nam je ostao i bez jedinog arhitekta koji je načinom života, pristupačnošću i znanjem arhitekturu približavao širim masama i predstavljao je zanimljivom i životnom.
Rijetki su takvi veliki i voljeni ljudi. Krasno je to vidljivo i na fotografijama Stanka Hercega, izložbom čijih portreta Nikole Filipovića iz 1987. i 2010. godine je i osmišljeno naše pozdravno druženje. U prilog tome koliko je Nino bio poseban govori i činjenica da je Tomislav Kličko i osobno otvorio izložbu. Tko iole poznaje Klička i Laubu, zna da taj čin predstavlja iznimku “par excellence”.
Slika sa subotnje izložbe (Foto: Ivan Idžojtić, ljubaznošću Laube) Ivan Idzojtic
Bio je drugačiji, čini se nedopustivo drugačiji
Zabrinut za “decu” na fakultetu, koja su po njegovu mišljenju ponekad i neugodno izložena mušicama i kompleksima pojedinih kolega radi kojih često i napuštaju fakultet, smatrao je da je u radu sa studentima nedopustivo išta osim usađivanja goleme količine ljubavi prema arhitekturi. Jer su po Njegovu mišljenju isključivo takva uložena pažnja i trud presudni u njihovu daljnjem radu i uspjesima.
Bio je drugačiji. Čini se nedopustivo drugačiji. Toliko, da čak nit njegovih šezdesetak godina veze sa zagrebačkim Arhitektonskim fakultetom, dekanstvom nad njim, općenita proslavljenost Njegovih predavanja o Suvremenoj svjetskoj i hrvatskoj arhitekturi, nisu osigurali potrebu održavanja minute šutnje za profesora emeritusa na prvom Vijeću fakulteta održanom po tromjesečnoj pauzi.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ugroza je onih koji se pred pojedincima poput Njega osjećaju slabima izgleda moćnija od kolektivne svijesti i memorije, ali i esencijalne pristojnosti i kulture. Na jesen će se stvari nadajmo se popraviti, no gorak okus u ustima izaziva stalno pitanje u što se to kao ljudi pretvaramo i zašto kontinuirano dozvoljavamo da nas oblikuju i predstavljaju oni lošiji i nekvalitetniji.
Nikola Filipović na promociji Antivodiča Zrinke Paladino 2017. (Foto: Sanjin Kaštelan)
Velik arhitekt i velik čovjek
Čitam u posljednje vrijeme i neka slobodna tumačenja dijelova Njegova opusa kako neka pripisana Mu ostvarenja i nisu baš Njegova. Jako ga je takvo lamentiranje, o kom sam mu također kroz naša druženja morala postaviti par pitanja, žalostilo. Srećom, postoje i opsežni audio-zapisi naših razgovora temeljem kojih se tkala i knjigu o njegovu životu i djelu pa su njegova objašnjenja više no jasna.
Nije imao problem nit s priznavanjem da neki veliki projekti nisu imali sreće i da su ispali lošiji od planiranog, no, napamet mu nije padalo ograđivati se od njih ili ih izbacivati iz svog opusa. Veliki ljudi tako najčešće čine. A On je bio velik arhitekt i velik čovjek.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Intiman oproštaj kakav bi i on volio da bude
I na ovakav intimniji oproštaj prijatelja koji su osjetili potrebu da spriječe totalnu kolektivnu amneziju i koji su odbili da jedan veliki društveni gubitak olako prepuste ignoranciji i zaboravu, došlo je jako puno ljudi. Zgodno se preklopilo da je istog dana teklo javno oslikavanje murala Lonca, Mirona Milića i Danijela Žeželja na zidovima pred Laubom i da je kulturnim događanjima ta nevjerojatno bogata Lauba spojila više lijepih stvari. Jako bi Mu se sve to svidjelo da je mogao biti tamo.
I nije bilo tužno, baš naprotiv, bilo je onako kako bi i On sam volio da bude. Dostojanstveno, s osmjehom i smijehom, glazbom i zgodnim ljudima. Jer nije volio sprovode (pa je i održavanje vlastitog spretno izbjegao) i taksije (o čemu ćemo jednom drugom prilikom) i nevjerojatno pristojan kakav je bio, tako se i povukao iz naših života. Samozatajno.
Svjedočenje o rađanju prijateljstva
Na nama je da mu taj plan dijelom osujetimo iz posve sebičnog i jednostavnog razloga. Naime, 18. svibnja 2020. godine našli smo se u jednom ozbiljnijem problemu. Bez Nikole Filipovića Zagreb, Hrvatska i mi ostajemo siromašniji no što smo bili za Njegova vremena. A to jako boli.
Članak se nastavlja ispod oglasa
No, kako bismo za kraj ostali pozitivni, kako On i zaslužuje, pridodajemo i prateći tekst sa subotnje izložbe koji krasno svjedoči o rađanju prijateljstava, koja su uz ljubav naposljetku ipak najvažnije što u životu možemo steći:
Stanko Herceg 1987.:
Kao dvadesettrogodišnjem studentu ADU zadan mi je, činilo mi se tada, beskrajno kompliciran zadatak fotografiranja ”nekog poznatog”. Danima sjedeći pred Akademijom te razmišljajući kako da definiram tog ”nekog poznatog” svakodnevno sam viđao jednog dojmljivog gospodina kako prepoznatljivim hodom žuri od Hebrangove ka Klaićevoj ulici.
”Ovakva faca mora bit poznata”, prostrujalo mi je glavom i po pristupanju mu s mladenačkom isprikom uz benevolentan sam osmijeh dobio i privolu da ga portretiram u atelijeru. ”Budete li zadovoljni uratkom, molim Vas, ostavite mi koju fotografiju na porti Arhitektonskog fakulteta”.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Puno godina kasnije jedna od tih fotografija uokvirena se našla i na zidu među portretima svih dekana istog fakulteta, pri kom sam na Studiju dizajna i sam 1992. godine postao predavačem. O primanju na to radno mjesto obavijestio me upravo “netko poznat”. Nino.
2010. nastaje serija Ninovih portreta u bijelom s kojom se danas družimo
Slika Stanka Hercega sa subotnje izložbe (Foto: Ivan Idžojtić, ljubaznošću Laube Ivan Idzojtic
Tomica Kličko 1995.:
Po jednoj od odigranih kasnovečernjih partija skvoša žalio sam se prijatelju-suigraču kako sam nezadovoljan razvojem arhitektonskog projekta poslovne zgrade Filiptrade-a koju sam planirao izgradit u Križnoj ulici. Po mojim jadikovkama prijatelj me odlučio isti tren povesti jednoj arhitektonskoj “faci”. ”Kome me možeš odvest gotovo u ponoć radnog dana? Jesi poludio?”
Članak se nastavlja ispod oglasa
No itekako me poveo i prvo se ugodno druženje s profesorom Nikolom Filipovićem oduljilo i znatno po ponoći. Poznanstvo je rezultiralo izgradnjom poslovne zgrade, putovanjem na Kubu i razvojem prijateljstva zahvaljujući kojem sam naučio štošta o arhitekturi, cigarama, jazzu i o životu općenito. Među ostalim i jednom od zlatnih pravila: ”Zbroj godina muškarca i žene u kombinaciji ne smije preći stotku.”
Subotnje druženje na izložbi u Laubi (Foto: Ivan Idžojtić)
Zrinka Paladino 1997.:
Profesor Nikola Filipović bio mi je predsjednikom Diplomske komisije na Arhitektonskom fakultetu, a deset godina kasnije projektirao je i obiteljsku kuću Paladino pod zagrebačkim Cmrokom. Po ugodnom udruženom radu na tom projektu rođena je i moja želja da o njemu napišem knjigu.
”Knjiga? Lepo, no pod uvjetom da mi govoriš ‘ti’, jer, znaš, nemreš mi kopat po životu i intimi i Vi-kat me”, na što je po mom neugodnom vrpoljenju pridodao i: ”Znaš kaj, Zrinka, razliku u godinama među nama i nije tolka da si nemremo bit na ‘ti’. Uostalom, mi stari smo tu gde jesmo, nemremo postat baš puno stariji, ali vi mladi svakim danom sve više i više starite. I zapravo nas polako, ali sigurno, lovite. Jednom bumo ti i ja tu negde. Zato ”ti” ili nema knjige!”
Članak se nastavlja ispod oglasa
Subotnje druženje na izložbi u Laubi ( Foto: Ivan Idžojtić)
Doznavši visinu mog autorskog honorara za taj žestoki dvogodišnji radni angažman poveo me – ”na jedino mesto gde nabrzaka pošteno možeš zaradit ozbiljne novce” – u kockarnicu u Staroj Vlaškoj. Tim jednim i jedinim odlaskom zaradili smo dovoljno i za par budućih ručkova i druženja, jer: ”Prvi odlazak žene u kockarnicu uvek završi sretno.”
Bespoštedno novinarstvo koje gura društvo naprijed.
Za neograničeno čitanje Telegrama i podršku istraživačkim serijalima, pretplatite se na Telegram.
Kako se Zagreb u subotu oprostio od svog velikog arhitekta Nikole Filipovića
Prijatelji i obožavatelji s njim su se pozdravili u Laubi
Grad nam je ostao bez jedinog arhitekta koji je načinom života, pristupačnošću i znanjem arhitekturu približavao širim masama i predstavljao je zanimljivom i životnom.
U Kući za ljude i umjetnost Lauba u subotu navečer 6. lipnja ispratili smo Arhitekta, Gospodina i Prijatelja – profesora Nikolu Filipovića. Nina. Tko je došao, pa još usto i na vrijeme da čuje kratke osvrte troje organizatora druženja, shvatio je da je riječ o oproštaju prijatelja i poštovatelja s osobom koja je na neki nevjerojatan način i sama bila Zagreb.
Nisu Zagreb, kojega je toliko taj rođeni Trnjan volio, posljednjih mjeseci pokosili samo Covid i potres, grad nam je ostao i bez jedinog arhitekta koji je načinom života, pristupačnošću i znanjem arhitekturu približavao širim masama i predstavljao je zanimljivom i životnom.
Rijetki su takvi veliki i voljeni ljudi. Krasno je to vidljivo i na fotografijama Stanka Hercega, izložbom čijih portreta Nikole Filipovića iz 1987. i 2010. godine je i osmišljeno naše pozdravno druženje. U prilog tome koliko je Nino bio poseban govori i činjenica da je Tomislav Kličko i osobno otvorio izložbu. Tko iole poznaje Klička i Laubu, zna da taj čin predstavlja iznimku “par excellence”.
Bio je drugačiji, čini se nedopustivo drugačiji
Zabrinut za “decu” na fakultetu, koja su po njegovu mišljenju ponekad i neugodno izložena mušicama i kompleksima pojedinih kolega radi kojih često i napuštaju fakultet, smatrao je da je u radu sa studentima nedopustivo išta osim usađivanja goleme količine ljubavi prema arhitekturi. Jer su po Njegovu mišljenju isključivo takva uložena pažnja i trud presudni u njihovu daljnjem radu i uspjesima.
Bio je drugačiji. Čini se nedopustivo drugačiji. Toliko, da čak nit njegovih šezdesetak godina veze sa zagrebačkim Arhitektonskim fakultetom, dekanstvom nad njim, općenita proslavljenost Njegovih predavanja o Suvremenoj svjetskoj i hrvatskoj arhitekturi, nisu osigurali potrebu održavanja minute šutnje za profesora emeritusa na prvom Vijeću fakulteta održanom po tromjesečnoj pauzi.
Ugroza je onih koji se pred pojedincima poput Njega osjećaju slabima izgleda moćnija od kolektivne svijesti i memorije, ali i esencijalne pristojnosti i kulture. Na jesen će se stvari nadajmo se popraviti, no gorak okus u ustima izaziva stalno pitanje u što se to kao ljudi pretvaramo i zašto kontinuirano dozvoljavamo da nas oblikuju i predstavljaju oni lošiji i nekvalitetniji.
Velik arhitekt i velik čovjek
Čitam u posljednje vrijeme i neka slobodna tumačenja dijelova Njegova opusa kako neka pripisana Mu ostvarenja i nisu baš Njegova. Jako ga je takvo lamentiranje, o kom sam mu također kroz naša druženja morala postaviti par pitanja, žalostilo. Srećom, postoje i opsežni audio-zapisi naših razgovora temeljem kojih se tkala i knjigu o njegovu životu i djelu pa su njegova objašnjenja više no jasna.
Nije imao problem nit s priznavanjem da neki veliki projekti nisu imali sreće i da su ispali lošiji od planiranog, no, napamet mu nije padalo ograđivati se od njih ili ih izbacivati iz svog opusa. Veliki ljudi tako najčešće čine. A On je bio velik arhitekt i velik čovjek.
Intiman oproštaj kakav bi i on volio da bude
I na ovakav intimniji oproštaj prijatelja koji su osjetili potrebu da spriječe totalnu kolektivnu amneziju i koji su odbili da jedan veliki društveni gubitak olako prepuste ignoranciji i zaboravu, došlo je jako puno ljudi. Zgodno se preklopilo da je istog dana teklo javno oslikavanje murala Lonca, Mirona Milića i Danijela Žeželja na zidovima pred Laubom i da je kulturnim događanjima ta nevjerojatno bogata Lauba spojila više lijepih stvari. Jako bi Mu se sve to svidjelo da je mogao biti tamo.
I nije bilo tužno, baš naprotiv, bilo je onako kako bi i On sam volio da bude. Dostojanstveno, s osmjehom i smijehom, glazbom i zgodnim ljudima. Jer nije volio sprovode (pa je i održavanje vlastitog spretno izbjegao) i taksije (o čemu ćemo jednom drugom prilikom) i nevjerojatno pristojan kakav je bio, tako se i povukao iz naših života. Samozatajno.
Svjedočenje o rađanju prijateljstva
Na nama je da mu taj plan dijelom osujetimo iz posve sebičnog i jednostavnog razloga. Naime, 18. svibnja 2020. godine našli smo se u jednom ozbiljnijem problemu. Bez Nikole Filipovića Zagreb, Hrvatska i mi ostajemo siromašniji no što smo bili za Njegova vremena. A to jako boli.
No, kako bismo za kraj ostali pozitivni, kako On i zaslužuje, pridodajemo i prateći tekst sa subotnje izložbe koji krasno svjedoči o rađanju prijateljstava, koja su uz ljubav naposljetku ipak najvažnije što u životu možemo steći:
Stanko Herceg 1987.:
Kao dvadesettrogodišnjem studentu ADU zadan mi je, činilo mi se tada, beskrajno kompliciran zadatak fotografiranja ”nekog poznatog”. Danima sjedeći pred Akademijom te razmišljajući kako da definiram tog ”nekog poznatog” svakodnevno sam viđao jednog dojmljivog gospodina kako prepoznatljivim hodom žuri od Hebrangove ka Klaićevoj ulici.
”Ovakva faca mora bit poznata”, prostrujalo mi je glavom i po pristupanju mu s mladenačkom isprikom uz benevolentan sam osmijeh dobio i privolu da ga portretiram u atelijeru. ”Budete li zadovoljni uratkom, molim Vas, ostavite mi koju fotografiju na porti Arhitektonskog fakulteta”.
Puno godina kasnije jedna od tih fotografija uokvirena se našla i na zidu među portretima svih dekana istog fakulteta, pri kom sam na Studiju dizajna i sam 1992. godine postao predavačem. O primanju na to radno mjesto obavijestio me upravo “netko poznat”. Nino.
2010. nastaje serija Ninovih portreta u bijelom s kojom se danas družimo
Tomica Kličko 1995.:
Po jednoj od odigranih kasnovečernjih partija skvoša žalio sam se prijatelju-suigraču kako sam nezadovoljan razvojem arhitektonskog projekta poslovne zgrade Filiptrade-a koju sam planirao izgradit u Križnoj ulici. Po mojim jadikovkama prijatelj me odlučio isti tren povesti jednoj arhitektonskoj “faci”. ”Kome me možeš odvest gotovo u ponoć radnog dana? Jesi poludio?”
No itekako me poveo i prvo se ugodno druženje s profesorom Nikolom Filipovićem oduljilo i znatno po ponoći. Poznanstvo je rezultiralo izgradnjom poslovne zgrade, putovanjem na Kubu i razvojem prijateljstva zahvaljujući kojem sam naučio štošta o arhitekturi, cigarama, jazzu i o životu općenito. Među ostalim i jednom od zlatnih pravila: ”Zbroj godina muškarca i žene u kombinaciji ne smije preći stotku.”
Zrinka Paladino 1997.:
Profesor Nikola Filipović bio mi je predsjednikom Diplomske komisije na Arhitektonskom fakultetu, a deset godina kasnije projektirao je i obiteljsku kuću Paladino pod zagrebačkim Cmrokom. Po ugodnom udruženom radu na tom projektu rođena je i moja želja da o njemu napišem knjigu.
”Knjiga? Lepo, no pod uvjetom da mi govoriš ‘ti’, jer, znaš, nemreš mi kopat po životu i intimi i Vi-kat me”, na što je po mom neugodnom vrpoljenju pridodao i: ”Znaš kaj, Zrinka, razliku u godinama među nama i nije tolka da si nemremo bit na ‘ti’. Uostalom, mi stari smo tu gde jesmo, nemremo postat baš puno stariji, ali vi mladi svakim danom sve više i više starite. I zapravo nas polako, ali sigurno, lovite. Jednom bumo ti i ja tu negde. Zato ”ti” ili nema knjige!”
Doznavši visinu mog autorskog honorara za taj žestoki dvogodišnji radni angažman poveo me – ”na jedino mesto gde nabrzaka pošteno možeš zaradit ozbiljne novce” – u kockarnicu u Staroj Vlaškoj. Tim jednim i jedinim odlaskom zaradili smo dovoljno i za par budućih ručkova i druženja, jer: ”Prvi odlazak žene u kockarnicu uvek završi sretno.”