Reprezentacija. To je valjda najspominjanija riječ u Hrvatskoj posljednjih dana. Svi su sretni što nas u Rusiji predstavljaju tako srčani i uspješni dečki i što cijeli svijet preko njihovih pobjeda doznaje za Hrvatsku. Velike pobjede predstavnika male nacije prekrivaju osobne i nacionalne poraze, promašaje i nezadovoljstva. Mediji programiraju masovnu histeriju mameći oglašivače da zakupe reklamni prostor u vrijeme kad su pogledi milijuna opčinjenih ljudi prikovani za ekrane.
Ne znam, doduše, na koji skriveni psihički mehanizam računaju marketinški stručnjaci jer meni se čini da gomila omamljena neumjerenim količinama popijenog piva i sposobna da reagira samo eksplozijom neobuzdane sreće ili teškim uzdahom beskrajne tuge zbog zabijenog ili primljenog gola zapravo ne vidi i ne pamti što joj se u tim reklamama preporučuje i nudi. Učinci velikih sportskih uspjeha na prodaju proizvoda koji se reklamiraju za vrijeme utakmica možda su dvojbeni, ali su nedvojbeni pozitivni učinci tih uspjeha na marketing nacija.
Svjetski rezultati naših sportaša su zadivljujuće čudo
Dok je u prvoj polovici devedesetih godina spomen Hrvatske pobuđivao izraz žaljenja ili suosjećanja zbog rata o kojem su izvješćivali globalni mediji, nakon osvojenog trećeg mjesta na svjetskom nogometnom prvenstvu u Francuskoj 1998. godine i u najudaljenijim dijelovima svijeta spominjanje Hrvatske izmamljivalo je, gotovo po obrascu uvjetnog refleksa, osmijeh i istodobni pokušaj da se u obliku ritmičnog slogana Šuker–Boban izgovore imena dvojice najpoznatijih hrvatskih igrača. Bila je to neosporna potvrda važnosti sportskih uspjeha za marketing nacije. Jedan od problema Hrvatske je i taj što uspješni sportski marketing nacije zasad znatno premašuje ono što Hrvatska na drugim planovima može ponuditi.
Ako bi netko neupućen predodžbu o Hrvatskoj gradio na uspjesima velikih prvaka kao što su Ivica i Janica Kostelić, Jakov Fak, Blanka Vlašić, Sandra Perković, Filip Ude, Tin Srbić, Robert Seligman i Marijo Možnik prevario bi se pretpostavljajući da su oni izrastali iz velike mase mladih ljudi kojima su država i lokalne zajednice pružile odgovarajuću infrastrukturu za bavljenje sportom. Njihovi svjetski rezultati u većoj su mjeri zadivljujuće čudo negoli statistički neizbježna posljedica dugoročnog i osmišljenog ulaganja u razvoj koje jamči kontinuitet u stvaranju vrhunskih sportaša. Tamo gdje sustav uredno funkcionira, kao što su to različiti veslački sportovi, rezultati se u većoj mjeri pojavljuju kao pravilo negoli kao čudo.
Zašto si političari prisvajaju uspjehe hrvatskih sportaša
Osim tenisača Hrvatsku su promovirali ili je i dalje uspješno promoviraju košarkaši, rukometaši i vaterpolisti. Stručnjaci za turizam spominju silne milijune koji ne moraju biti uloženi u turističku propagandu Hrvatske jer su promociju besplatno napravili hrvatski sportaši. Nogomet kao sport koji privlači daleko najviše obožavatelja u tom je pogledu najzahvalnije sredstvo marketinškog promicanja nacije. I ne samo to. Budući da se uz nogomet angažiraju očekivanja velikog broja ljudi, uspjesi nacionalne reprezentacije na svjetskom nogometnom prvenstvu barem privremeno znatno utječu na oblikovanje bezrazložno optimističkog raspoloženja najvećeg dijela pučanstva.
Ta nacionalna euforija je tolika da se mnogi, koje su građani izabrali da zastupaju njihove interese i da ih predstavljaju u inozemstvu izvan sportskih arena, nastoje predstaviti kao zaslužni za postizanje sportskih uspjeha. Naglašeno sudjelujući u proslavi sportskih uspjeha oni, zapravo, žele prikriti da sami nisu uspješni u obavljanju poslova za koje su ih građani izabrali. Za razliku od uspješne nogometne reprezentacije, oni su neuspješna politička reprezentacija. Neovisno o posljednjoj pozitivnoj korekciji investicijskog rejtinga, Hrvatska ni po GDP-ju per capita, ni po stopama gospodarskog rasta, ni po nadnicama, ni po konkurentnosti i privlačnosti za investiranje nije uspješna. To se neće promijeniti čak ni ako osvojimo svjetsko nogometno prvenstvo.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kakve je efekte donijelo predsjedničino paradiranje?
Predsjedničino oduševljenje uspjehom hrvatskih nogometaša nije nužno moralo biti iskazano organiziranim upadom u njihovu svlačionicu. S obzirom na to da se Kolinda Grabar Kitarović počela javno profilirati kao konzervativna katolička političarka kad je kao ministrica dojila svoju bebu za vrijeme službenih sastanaka i s obzirom na to da se javno solidarizirala s referendumskom inicijativom ultrakonzervativnih udruga čije su predstavnice javnost plašile apokaliptičkim najavama da će ratifikacija Istanbulske konvencije rezultirati masovnim upadima muškaraca u javne ženske nužnike, oni koji su povjerovali da je ona doista konzervativna vjerojatno su se iznenadili kad su je vidjeli u seriji nimalo čednih zagrljaja s golim uznojenim mladim muškarcima.
Ako je pobjeda hrvatske reprezentacije nad Rusijom značila dodatni pozitivan poen u marketingu nacije, nije sasvim jasno kakve je vanjskopolitičke efekte donijelo predsjedničino programirano navijačko paradiranje u službenoj loži pred ruskim premijerom Medvedevim. Takva bi pitanja mogla zaokupljati one koji naivno vjeruju da predsjednica imalo mari za vlastitu ideološku dosljednost ili za moguće nepovoljne posljedice svoga ponašanja na međudržavne odnose. Kao prava populistica, ona misli samo o tome kako se dopasti onima čije glasove želi dobiti.
Tako je i upad u mušku svlačionicu zapravo smišljeni korak u okviru njezina osobnog marketinga koji euforičnoj naciji treba pokazati da je ostvareno njezino obećanje da je Hrvatska među najboljima na svijetu. Nije važno što je u vrijeme inauguracije, kad je to obećanje izrekla, bilo razumno pretpostaviti da ona misli na ekonomiju, životni standard i socijalnu sigurnost hrvatskih građana. Ona je dočekala da je Hrvatska među najboljima na svijetu. U tome je podržava euforična nacija i, osobito, one brojne navijačice kojima je san da se nađu u onakvom klinču sa svojim muškim idolima. Predsjednica je, kao jedna od njih, pokazala da je i to moguće. S njom kao predsjednicom sve je moguće.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Populizam kao izraz duboke frustracije građana
Populizam i neopopulizam, oblik populizma koji se posljednjih desetljeća pojavljuje u razvijenim liberalnim demokracijama, izraz su duboke frustracije većine pripadnika nekog društva činjenicom da se osjećaju obespravljeno, zapostavljeno, isključeno. Razumljivo je da se u feudalnim sustavima u kojima se pripadnost eliti vlasti stječe nasljeđivanjem populizam pojavljuje kao pokret koji zahtijeva da narod bude suveren, da narod odlučuje o tome tko će u njegovo ime upravljati državom.
Populizam se javlja i kao prosvjedni pokret protiv autokratskih vladara koji ne poštuju volju građana. U liberalno demokratskim sustavima populizam je posljedica činjenice da sve veći broj ljudi osjeća, unatoč demokratskim ustavnim načelima i redovitim izborima, da oni ipak ne utječu presudno ni na to tko će državom upravljati ni na to kako će se upravljati. Suvremeni neopopulistički pokreti odbacuju vladajuće političke elite nezadovoljni njihovim iznevjeravanjem očekivanja naroda. Nerijetko, kritizirajući elite u pitanje dovode cjelokupni institucionalni ustroj i temeljna načela modernih demokratskih društava, ravnopravnost građana pred zakonom, građanska prava i prava manjina, nezavisnost sudstva i medijske slobode.
Predsjednica svoj interes pretpostavila kriterijima zakonitosti
Populisti vješto iskorištavaju sve izraženije nezadovoljstvo građana postojećim političkim elitama. Prikazujući se pripadnicima naroda, koji je po definiciji suprotstavljen otuđenoj eliti, populisti će govoriti ono za što misle da nezadovoljni građani od njih žele čuti. Pritom će zaobići spominjanje mogućih rizika povezanih s ostvarivanjem onoga što su građanima obećali. Znajući da je nepovjerenje građana u elite posvemašnje, populisti će podržati i one ideje za čije ostvarivanje pouzdano znaju da će biti štetno za te građane. Agitatori u korist Brexita najbolji su primjer toga.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Znajući da je zbog nezadovoljstva ponašanjem elita poljuljano i povjerenje građana u temeljne državne institucije, populisti će pokazati da i oni dijele to nepovjerenje. Galerija poznatih prijestupnika, pravomoćno i nepravomoćno osuđenih ili onih koji su tek bili pod istragom nadležnih državnih tijela, koje je predsjednica ugostila na svojoj inauguraciji jasno je pokazala da je njezina pobjeda ovisila o suradnji s tom kategorijom građana kao i to da je kao predsjednica svoj politički interes spremna pretpostaviti kriterijima zakonitosti.
Hrvatska predsjednica bacila je populističku rukavicu
Oni koji su svjesni naličja populizma ne smiju zanemariti činjenicu da je populizam iskaz potrebe razočaranih građana da ih se uvažava, da se poštuju njihovi interesi. Stoga suprotstavljanje populizmu kao obliku povlađivanja građanima s namjerom da ih se u konačnici prevari neće biti uspješno ako se bude svodilo samo na pozivanje na Ustav i zakone. Kao što mnogi građani ne vjeruju političarima, tako ne vjeruju ni zakonima i institucijama na koje se ti političari pozivaju. Stoga protivnici populizma trebaju biti dovoljno uporni i vješti u pokazivanju da ne mora nužno biti dobro ako se naprosto podilazi svemu što frustrirani građani žele čuti i povlađuje svim njihovim niskim strastima kao autentičnim iskazima demokratske volje koja mora biti poštivana.
Protivnici populizma moraju biti hrabri i, suočeni s plebiscitarnim zahtjevom nezadovoljnih građana da se pravo većine ostvari kao negiranje prava manjina, spremni da objasne zašto je u interesu većine da prava pojedinaca i manjinskih skupina budu ustavno zajamčena. Ukratko, nadmetanje s populistima ne smije se svoditi na ustavne tužbe i prijave Povjerenstvu za sukob interesa. Populizam je politički fenomen i uspješna borba s njim treba se odvijati kao otvorena politička rasprava u kojoj nema zabranjenih tema.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Hrvatska predsjednica bacila je populističku rukavicu. Čini se da zasad nema ravnopravnog suparnika koji bi na njezine populističke poteze mogao i znao odgovoriti jasnim protuargumentima prezentiranim na takav način da neutraliziraju pogubne i zaglupljujuće efekte kako sadašnje nogometne euforije, tako i efekte svih drugih populističkih euforija koje će predsjednica ubuduće poticati i iskorištavati.
Kako si političari, u nadi da će prikriti svoje neuspjehe, prisvajaju uspjeh hrvatske reprezentacije
Božo Kovačević analizira posljednje populističke poteze hrvatske predsjednice
Nacionalna euforija je tolika da se mnogi, koje su građani izabrali da zastupaju njihove interese i da ih predstavljaju u inozemstvu izvan sportskih arena, nastoje predstaviti kao zaslužni za postizanje sportskih uspjeha. Naglašeno sudjelujući u proslavi sportskih uspjeha oni, zapravo, žele prikriti da sami nisu uspješni u obavljanju poslova za koje su ih građani izabrali. Za razliku od uspješne nogometne reprezentacije, oni su neuspješna politička reprezentacija. Neovisno o posljednjoj pozitivnoj korekciji investicijskog rejtinga, Hrvatska ni po GDP-ju per capita, ni po stopama gospodarskog rasta, ni po nadnicama, ni po konkurentnosti i privlačnosti za investiranje nije uspješna. To se neće promijeniti čak ni ako osvojimo svjetsko nogometno prvenstvo.
Reprezentacija. To je valjda najspominjanija riječ u Hrvatskoj posljednjih dana. Svi su sretni što nas u Rusiji predstavljaju tako srčani i uspješni dečki i što cijeli svijet preko njihovih pobjeda doznaje za Hrvatsku. Velike pobjede predstavnika male nacije prekrivaju osobne i nacionalne poraze, promašaje i nezadovoljstva. Mediji programiraju masovnu histeriju mameći oglašivače da zakupe reklamni prostor u vrijeme kad su pogledi milijuna opčinjenih ljudi prikovani za ekrane.
Ne znam, doduše, na koji skriveni psihički mehanizam računaju marketinški stručnjaci jer meni se čini da gomila omamljena neumjerenim količinama popijenog piva i sposobna da reagira samo eksplozijom neobuzdane sreće ili teškim uzdahom beskrajne tuge zbog zabijenog ili primljenog gola zapravo ne vidi i ne pamti što joj se u tim reklamama preporučuje i nudi. Učinci velikih sportskih uspjeha na prodaju proizvoda koji se reklamiraju za vrijeme utakmica možda su dvojbeni, ali su nedvojbeni pozitivni učinci tih uspjeha na marketing nacija.
Svjetski rezultati naših sportaša su zadivljujuće čudo
Dok je u prvoj polovici devedesetih godina spomen Hrvatske pobuđivao izraz žaljenja ili suosjećanja zbog rata o kojem su izvješćivali globalni mediji, nakon osvojenog trećeg mjesta na svjetskom nogometnom prvenstvu u Francuskoj 1998. godine i u najudaljenijim dijelovima svijeta spominjanje Hrvatske izmamljivalo je, gotovo po obrascu uvjetnog refleksa, osmijeh i istodobni pokušaj da se u obliku ritmičnog slogana Šuker–Boban izgovore imena dvojice najpoznatijih hrvatskih igrača. Bila je to neosporna potvrda važnosti sportskih uspjeha za marketing nacije. Jedan od problema Hrvatske je i taj što uspješni sportski marketing nacije zasad znatno premašuje ono što Hrvatska na drugim planovima može ponuditi.
Ako bi netko neupućen predodžbu o Hrvatskoj gradio na uspjesima velikih prvaka kao što su Ivica i Janica Kostelić, Jakov Fak, Blanka Vlašić, Sandra Perković, Filip Ude, Tin Srbić, Robert Seligman i Marijo Možnik prevario bi se pretpostavljajući da su oni izrastali iz velike mase mladih ljudi kojima su država i lokalne zajednice pružile odgovarajuću infrastrukturu za bavljenje sportom. Njihovi svjetski rezultati u većoj su mjeri zadivljujuće čudo negoli statistički neizbježna posljedica dugoročnog i osmišljenog ulaganja u razvoj koje jamči kontinuitet u stvaranju vrhunskih sportaša. Tamo gdje sustav uredno funkcionira, kao što su to različiti veslački sportovi, rezultati se u većoj mjeri pojavljuju kao pravilo negoli kao čudo.
Zašto si političari prisvajaju uspjehe hrvatskih sportaša
Osim tenisača Hrvatsku su promovirali ili je i dalje uspješno promoviraju košarkaši, rukometaši i vaterpolisti. Stručnjaci za turizam spominju silne milijune koji ne moraju biti uloženi u turističku propagandu Hrvatske jer su promociju besplatno napravili hrvatski sportaši. Nogomet kao sport koji privlači daleko najviše obožavatelja u tom je pogledu najzahvalnije sredstvo marketinškog promicanja nacije. I ne samo to. Budući da se uz nogomet angažiraju očekivanja velikog broja ljudi, uspjesi nacionalne reprezentacije na svjetskom nogometnom prvenstvu barem privremeno znatno utječu na oblikovanje bezrazložno optimističkog raspoloženja najvećeg dijela pučanstva.
Ta nacionalna euforija je tolika da se mnogi, koje su građani izabrali da zastupaju njihove interese i da ih predstavljaju u inozemstvu izvan sportskih arena, nastoje predstaviti kao zaslužni za postizanje sportskih uspjeha. Naglašeno sudjelujući u proslavi sportskih uspjeha oni, zapravo, žele prikriti da sami nisu uspješni u obavljanju poslova za koje su ih građani izabrali. Za razliku od uspješne nogometne reprezentacije, oni su neuspješna politička reprezentacija. Neovisno o posljednjoj pozitivnoj korekciji investicijskog rejtinga, Hrvatska ni po GDP-ju per capita, ni po stopama gospodarskog rasta, ni po nadnicama, ni po konkurentnosti i privlačnosti za investiranje nije uspješna. To se neće promijeniti čak ni ako osvojimo svjetsko nogometno prvenstvo.
Kakve je efekte donijelo predsjedničino paradiranje?
Predsjedničino oduševljenje uspjehom hrvatskih nogometaša nije nužno moralo biti iskazano organiziranim upadom u njihovu svlačionicu. S obzirom na to da se Kolinda Grabar Kitarović počela javno profilirati kao konzervativna katolička političarka kad je kao ministrica dojila svoju bebu za vrijeme službenih sastanaka i s obzirom na to da se javno solidarizirala s referendumskom inicijativom ultrakonzervativnih udruga čije su predstavnice javnost plašile apokaliptičkim najavama da će ratifikacija Istanbulske konvencije rezultirati masovnim upadima muškaraca u javne ženske nužnike, oni koji su povjerovali da je ona doista konzervativna vjerojatno su se iznenadili kad su je vidjeli u seriji nimalo čednih zagrljaja s golim uznojenim mladim muškarcima.
Ako je pobjeda hrvatske reprezentacije nad Rusijom značila dodatni pozitivan poen u marketingu nacije, nije sasvim jasno kakve je vanjskopolitičke efekte donijelo predsjedničino programirano navijačko paradiranje u službenoj loži pred ruskim premijerom Medvedevim. Takva bi pitanja mogla zaokupljati one koji naivno vjeruju da predsjednica imalo mari za vlastitu ideološku dosljednost ili za moguće nepovoljne posljedice svoga ponašanja na međudržavne odnose. Kao prava populistica, ona misli samo o tome kako se dopasti onima čije glasove želi dobiti.
Tako je i upad u mušku svlačionicu zapravo smišljeni korak u okviru njezina osobnog marketinga koji euforičnoj naciji treba pokazati da je ostvareno njezino obećanje da je Hrvatska među najboljima na svijetu. Nije važno što je u vrijeme inauguracije, kad je to obećanje izrekla, bilo razumno pretpostaviti da ona misli na ekonomiju, životni standard i socijalnu sigurnost hrvatskih građana. Ona je dočekala da je Hrvatska među najboljima na svijetu. U tome je podržava euforična nacija i, osobito, one brojne navijačice kojima je san da se nađu u onakvom klinču sa svojim muškim idolima. Predsjednica je, kao jedna od njih, pokazala da je i to moguće. S njom kao predsjednicom sve je moguće.
Populizam kao izraz duboke frustracije građana
Populizam i neopopulizam, oblik populizma koji se posljednjih desetljeća pojavljuje u razvijenim liberalnim demokracijama, izraz su duboke frustracije većine pripadnika nekog društva činjenicom da se osjećaju obespravljeno, zapostavljeno, isključeno. Razumljivo je da se u feudalnim sustavima u kojima se pripadnost eliti vlasti stječe nasljeđivanjem populizam pojavljuje kao pokret koji zahtijeva da narod bude suveren, da narod odlučuje o tome tko će u njegovo ime upravljati državom.
Populizam se javlja i kao prosvjedni pokret protiv autokratskih vladara koji ne poštuju volju građana. U liberalno demokratskim sustavima populizam je posljedica činjenice da sve veći broj ljudi osjeća, unatoč demokratskim ustavnim načelima i redovitim izborima, da oni ipak ne utječu presudno ni na to tko će državom upravljati ni na to kako će se upravljati. Suvremeni neopopulistički pokreti odbacuju vladajuće političke elite nezadovoljni njihovim iznevjeravanjem očekivanja naroda. Nerijetko, kritizirajući elite u pitanje dovode cjelokupni institucionalni ustroj i temeljna načela modernih demokratskih društava, ravnopravnost građana pred zakonom, građanska prava i prava manjina, nezavisnost sudstva i medijske slobode.
Predsjednica svoj interes pretpostavila kriterijima zakonitosti
Populisti vješto iskorištavaju sve izraženije nezadovoljstvo građana postojećim političkim elitama. Prikazujući se pripadnicima naroda, koji je po definiciji suprotstavljen otuđenoj eliti, populisti će govoriti ono za što misle da nezadovoljni građani od njih žele čuti. Pritom će zaobići spominjanje mogućih rizika povezanih s ostvarivanjem onoga što su građanima obećali. Znajući da je nepovjerenje građana u elite posvemašnje, populisti će podržati i one ideje za čije ostvarivanje pouzdano znaju da će biti štetno za te građane. Agitatori u korist Brexita najbolji su primjer toga.
Znajući da je zbog nezadovoljstva ponašanjem elita poljuljano i povjerenje građana u temeljne državne institucije, populisti će pokazati da i oni dijele to nepovjerenje. Galerija poznatih prijestupnika, pravomoćno i nepravomoćno osuđenih ili onih koji su tek bili pod istragom nadležnih državnih tijela, koje je predsjednica ugostila na svojoj inauguraciji jasno je pokazala da je njezina pobjeda ovisila o suradnji s tom kategorijom građana kao i to da je kao predsjednica svoj politički interes spremna pretpostaviti kriterijima zakonitosti.
Hrvatska predsjednica bacila je populističku rukavicu
Oni koji su svjesni naličja populizma ne smiju zanemariti činjenicu da je populizam iskaz potrebe razočaranih građana da ih se uvažava, da se poštuju njihovi interesi. Stoga suprotstavljanje populizmu kao obliku povlađivanja građanima s namjerom da ih se u konačnici prevari neće biti uspješno ako se bude svodilo samo na pozivanje na Ustav i zakone. Kao što mnogi građani ne vjeruju političarima, tako ne vjeruju ni zakonima i institucijama na koje se ti političari pozivaju. Stoga protivnici populizma trebaju biti dovoljno uporni i vješti u pokazivanju da ne mora nužno biti dobro ako se naprosto podilazi svemu što frustrirani građani žele čuti i povlađuje svim njihovim niskim strastima kao autentičnim iskazima demokratske volje koja mora biti poštivana.
Protivnici populizma moraju biti hrabri i, suočeni s plebiscitarnim zahtjevom nezadovoljnih građana da se pravo većine ostvari kao negiranje prava manjina, spremni da objasne zašto je u interesu većine da prava pojedinaca i manjinskih skupina budu ustavno zajamčena. Ukratko, nadmetanje s populistima ne smije se svoditi na ustavne tužbe i prijave Povjerenstvu za sukob interesa. Populizam je politički fenomen i uspješna borba s njim treba se odvijati kao otvorena politička rasprava u kojoj nema zabranjenih tema.
Hrvatska predsjednica bacila je populističku rukavicu. Čini se da zasad nema ravnopravnog suparnika koji bi na njezine populističke poteze mogao i znao odgovoriti jasnim protuargumentima prezentiranim na takav način da neutraliziraju pogubne i zaglupljujuće efekte kako sadašnje nogometne euforije, tako i efekte svih drugih populističkih euforija koje će predsjednica ubuduće poticati i iskorištavati.