Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Kako smo dopustili da Mirogoj, Bolleovo remek-djelo i važan spomenik zagrebačke kulture, ovako strada?

Zrinka Paladino piše o potrebi za sanacijom zagrebačkog groblja koje je ozbiljno stradalo u potresu 22. ožujka

Kako je za potresa 1880., 1905. i 1906. godine još bio u izgradnji isti mu nisu predstavljali ugrozu, kakva ga je snašla nesretnog 22. ožujka 2020. godine. I kako smo ga nemilo zapustili te dozvolili vremenu i atmosferilijama da ozbiljno ugroze njegovu arhitekturu i nadgrobne instalacije, recentni su potresi imali olakšan put razaranju.

Ništa nije važnije od ljudskih života i u vremenima teških ugroza, kakove su nemilosrdno zadesile naš Zagreb, valja primarno razmišljati o pomoći ljudima s kojima dijelimo isti zrak i nebo. Premda se to, nažalost, i ne čini uvijek baš tako, vjerojatno svi odreda dijelimo i ljubav prema tom gradu koji nas udomljuje i sada nas svojim izranjavanim segmentima treba više no ikada.

No kako po recentnim potresnim nevoljama pomoć trebaju živi i potrebiti, trebaju je i naši mrtvi, koji, dakako, ne pitaju i ne mole, no njihova posljednja počivališta na svim gradskim grobljima vape i bez riječi. Danas ćemo se tako posvetiti nečemu što osvrt itekako zaslužuje. Onomu što svojom ljepotom i dostojanstvenošću već stotinu godina mami uzdahe i čini nas, čak i u trenucima kada nam se čini da za to više nemamo nit jednog razloga, ponosnima.

Svojim značajkama odskače od većine gradskih sadržaja

Naravno, riječ je o mirnom gaju naših predaka koji ga danas nastanjuju već i u dojmljivom broju – Mirogoju. Ako se Zagreb može podičiti ičim prepoznatljivim, skladnim i dojmljivim, onda je to bez ikakve sumnje baš to podsljemensko glavno gradsko groblje koje urbanističko-arhitektonskim značajkama odskače od većine ostalih gradskih sadržaja ili pak grobljanskih prostora drugih gradova. Srećom je uspjelo i opstati te preživjeti većinu nedaća, uključivo i nas, što dovoljno govori o njegovoj stamenosti i opstojnosti.

Ne zanosimo se, nismo ga dostojni i, nažalost, nismo ga uspjeli nit očuvati neokrnjenoga, no ipak ga nismo nit uništili u cijelosti pa smo se donedavna još mogli i “kititi perjem” njegove ljepote. Njegove velike i male arkade, središnja crkva Krista Kralja te brojna polja divno razdijeljena izvornim ortogonalnim putevima pod sjenama drvoreda s nebrojenim sjajnim sepulkralnim spomenicima uistinu su vrijednost dostojna jednog srednjeeuropskog glavnog grada, koji se, nažalost, posljednjih desetljeća baš i ne zna nositi nit sam sa sobom, a kamoli s ljepotom koja mu je u nekim sretnijim vremenima podarena.

Nedovršeno remek-djelo Hermanna Bollea

Nećemo se ovom kolumnom previše uvlačiti u analize arhitekture ili urbanizma Mirogoja, sve su već o tome lijepo napisali mnogi, pa i Dragan Damjanović u nezaobilaznoj opsežnoj monografiji “Arhitekt Hermann Bolle“, no ne možemo se ne dotaći barem osnovnih podataka o njegovu nastanku i vrijednostima. Gradsko poglavarstvo je na javnoj dražbi 1873. godine od Ljudevita Gaja kupilo veliko imanje “Mirogoj” i projektiranje i izgradnju novog groblja povjerilo arhitektu Hermannu Bolleu (Köln, 1845. – Zagreb, 1926.).

Arhitekt njemačkog podrijetla, koji se radi brojnih angažmana po Hrvatskoj 1878. godine i nastanio u Zagrebu, u tom je gradu naposljetku i preminuo, po čemu je sahranjen upravo u svom, tad još nedovršenom, remek-djelu Mirogoju, koje je 2004. godine upisano i u registar kulturnih dobara Republike Hrvatske.

Prema navodima iz Galerije nepokretnih kulturnih dobara Grada Zagreba, spomeničku graditeljsku i prostornu strukturu mirogojskog sklopa grade velike i male arkade, crkva Krista Kralja, zgrada mrtvačnice sa zgradom uprave, niz zasebnih spomeničkih kapela, grobnica, brojna grobna polja s neposrednom okolinom prirodnog krajolika s istočne strane, južnim i zapadnim prostorima s nasadima vrtlarije i nizom klesarskih radionica, te parkovno kultivirani prostor zapadno od arkada s tri 1912. godine pridodana obeliska, koji su se od 1895. nalazili pred Hrvatskim narodnim kazalištem.

Najveći spomenik zagrebačke arhitekture početka 20. stoljeća

Kao vrijedno prostorno-pejsažno te urbanističko-arhitektonsko ostvarenje, groblje Mirogoj u bitnome određuje i utječe na sliku našeg glavnog grada. Obodno ziđe s arkadama i paviljonima, fazno građenima od 1879. do 1933. godine, te središnjom crkvom Krista Kralja, građenom od 1927. do 1929. godine, opsegom predstavlja najveći spomenik zagrebačke arhitekture 19. i početka 20. stoljeća, a moćna se i u krajolik skladno uklopljena arhitektonska oblikovnost izdigla nad prostorom rastućeg, tek četrdesetak godina ranije ujedinjenog, Zagreba te postala njegovim važnim urbanističkim obilježjem.

Kako je za potresa 1880., 1905. i 1906. godine još bio u izgradnji isti mu nisu predstavljali ugrozu, kakva ga je snašla nesretnog 22. ožujka 2020. godine. I kako smo ga nemilo zapustili te dozvolili vremenu i atmosferilijama da ozbiljno ugroze njegovu arhitekturu i nadgrobne instalacije, recentni su potresi imali olakšan put razaranju.

Potresom ugrožena mirogojska Crkva Krista Kralja s arkadama Zrinka Paladino

Smrt i umjetnost se sljubljuju u jednoj formuli

Tješimo se kako je sve popravljivo i sanirajuće, no nije uvijek tako. Postoje situacije, ambijenti i prostori koji se ipak ne mogu u cijelosti rekonstruirati i to je ono, po sve one koji su u stanju osjećati, najbolnije. Trebat će proći jako puno vremena da neke stvari dođu na pravo mjesto, a pitanje je da li smo u stanju u tome uspjeti barem približno kako je to pošlo za rukom nekim umjetnicima i majstorima u našoj nedaćama bogatoj povijesti.

Onaj tko i vrlo malo zna o hrvatskoj povijesti umjetnosti upoznat je s činjenicom da dugačke šetnje sjenovitim mirogojskim puteljcima i veličanstvenim neorenesansnim arkadama predstavljaju jezgroviti sažetak naše umjetnosti u njezinim najvrjednijim dijelovima. Ne znamo sigurno kada je to prestalo biti lijepom praksom, no gotovo donedavna, jer što u povijesti predstavlja tanka crtica od par desetljeća, činilo se normalnim da posljednja počivališta znamenitih Hrvata i Zagrepčana obilježavaju ostvarenja naših vodećih arhitekata, kipara i drugih umjetnika. Tako su se na Mirogoju od prvih dana smrt i umjetnost sljubljivale u jedinoj dozvoljivoj formuli ispravno odmjerene ljepote i dostojanstva, znanja i ukusa.

Dio mirogojskih arkada Zrinka Paladino

Augustinčićev Anđeo je prošao neokrznut

Sve rečeno tako je čitljivo i na galeriji prošlotjednih fotografija autorice kolumne, na kojima se danas, nažalost, redaju razbijeni, napukli, zarotirani ili kobno nagnuti spomenici različitih starosti, oblikovanja i vrijednosti s teško oštećenim arkadama. Raskoljeni postamenti kupola crkve Krista Kralja ili arkadnih paviljona vezani su obručima poput zarobljenika, a fotografije otkrivaju i teška oštećenja pristupnih stuba, svodova, lukova, stupovlja te brojnih neprocjenjivih spomeničkih plastika grobnica naših divnih arkada.

Tuga i jad izazvani pred nekoliko godina invazijom šimširovog moljca od kojeg su se naposljetku i osušili krasni piramidalni šimširi ispred natkrivenih arkadnih ophoda, nastavili su se sada i krajnjom ugrozom krhkih arhitektonskih formi.

“Anđeo” (1933.) Antuna Augustinčića Zrinka Paladino

Prisjetimo se kako su iste tako divno prikazivane i u brojnim hrvatskim antologijskim ostvarenjima, među kojima je i nezaboravna scena iz filma “Gospoda Glembajevi”. Jednostavni je granitni grob obitelji Krleža, srećom, ostao čvrstim i nedirnutim, kao i divne skulpture Antuna Augustinčića iz ranih 1930-ih godina, “Tuga” nad grobnicom Vajda ili “Anđeo” nad grobnicom obitelji Crkvenec-Palčić-Matuly, krasno položene između grobnice Krležinih i nešto jugozapadnije grobnice obitelji Jerka Rukavine pl. Vidovgradskog, koja je prema predaji i prvo mirogojsko ukopno mjesto, no mnogi drugi nisu bili te sreće.

Uz spomen na počivalište urbanista Ruperta Melkusa, nadinženjera i predstojnika gradskog građevnog ureda koji je obnavljao Zagreb nakon potresa 1880. godine, ne možemo se ne dotaknuti i grobova nekih zagrebačkih arhitektonskih velikana. Jezu izazove pogled na razbijenu nadgrobnu ploču s otvorene polukružne kolonade od jednostavnih betonskih stupova graditeljske obitelji Carnelutti, čije je projektantsko djelovanje u pretežito neorenesansnim slogovima historicističke arhitekture uobličilo središte Zagreba, ali i Koprivnice i drugih gradova.

Grobnica Ruperta Melkusa, glavnog urbanista Zagreba po potresu 1880. godine Zrinka Paladino

Bez Carneluttija ne bi imali Tomislavov i Marulićev trg

Zahvaljujući primarno utemeljitelju, Gjuri Carneluttiju (Gemona, 1854.-Zagreb, 1928.), koji se kao i Bolle nastanio u Zagrebu, posebno smo vezni uz skladnu ljepotu Tomislavovog ili Marulićevog trga, kao i mnogo toga drugog, no tu su i tragovi djelovanja njegovih dvaju sinova.

Uz Carneluttije se veže i davna uspomena autorice kolumne, koju je veliki poznavatelj Zagreba te njegove arhitekture i povijesti – arhitekt Aleksander Laslo pred dvadesetak godina, po njezinu spominjanju Gjure Carneluttija, ulovio na prepad: “Hajde Pedalina (samo je njemu bilo dozvoljeno nešto slično, o.a.), da vidimo “koliko stvarno težiš”, brzo mi odgovori kako su mu se zvali sinovi!” Po čemu je, nakon vjerojatno mu upućenog izgubljenog pogleda, uslijedilo: “Amadeo i Ubaldo. Zapamti to! Čeka tebe još posla, Pedalina…” Nedostaje Laslo današnjem ugroženom Zagrebu. Jako mu nedostaje.

Grobnica graditeljske obitelji Carnelutti Zrinka Paladino

Stilizirana grobnica čuvenog Milovana Kovačevića

I tako su ta tri imena ostala ucrtana u memoriji ispisivačice ovih redaka do danas, kada im više nema traga nit na njihovu nadgrobnom spomeniku. Nadajmo se ne zadugo, te će Kršinićev “Isus Krist” sa susjedne grobnice uskoro ponovno blagosljivati i to i sva druga uređena mirogojska bogatstva.

Nešto sjeveroistočnije u jednoj od ljepših neostilskih kapelica, lukovima rastvorenoj grobnici obitelji Schmidlin, krije se i grob prerano preminulog te kompleksnom životnom pričom obilježenog velikana naše moderne arhitekture – Milovana Kovačevića (Koprivnica, 1905.-Zagreb, 1946.). Činjenica da arhitekt strogih kristaličnih prizmi počiva u jednoj stiliziranoj grobnici još jednom potvrđuje tezu o smrti kao izmiriteljici životnih suprotnosti ili proturječja.

Grobnica obitelji Schmidlin s ukopnim mjestom arhitekta Milovana Kovačevića Zrinka Paladino

Opraštamo se od toga što je Mirogoj činilo prepoznatljivim

Za razliku od Kovačevića, čije je počivalište lakše oštećeno potresom ipak ostalo nedirnutog izvornog stanja, još jedan praški đak – arhitekt Vladimir Šterk (Zagreb, 1891.-Zagreb, 1941.), počiva u skromnijoj te, nažalost, u granitu impali obnovljenoj grobnici unutar židovskog dijela na samom jugozapadnom kraju groblja. Jedan od naših najavangardnijih predstavnika arhitekture međuratnog modernizma počiva tako u jednoj od bezbrojnih grobnica obnovljenih tim crnim uglačanim granitom, kom se nikako nije smjelo dozvoliti da u takvoj mjeri izmetastazira našim najljepšim grobljem.

Dugo su se konzervatori borili da barem najvrjedniji dio Mirogoja očuvaju u raznovrsnosti uglavnom svjetlijih materijala njegovih nadgrobnih instalacija, no, kako su vrijeme te ljudski nemar i pohlepa ugrozili i krasno zelenilo njegovih drvoreda i nasada, jednako se dogodilo i s grobnicama preuređenim tom nesretnom, nešto jeftinijom, impalom. Da je bilo volje i pameti pa da se pod pritiscima uvjetovala barem njezina matirana završna obrada, nevolja bi bila nešto manja.

Ovako se korak po korak opraštamo od vapnenaca, kulira, bakra i svega što je Mirogoj činilo prepoznatljivim i gospodskim te smo sve bliži mentalitetima skorojevića uvjerenih da veličinama posljednjih počivališta za budućnost osiguravaju i memoriju na vlastite dosege. Često je baš suprotno i dobro je da je tako, a ono na što bi svakako hitno trebalo utjecati je upravo očuvanje mirogojskih mjerila, vizura i ambijenata, pri čemu svakako treba strogo odrediti i maksimalne gabarite novih intervencija. Rečeno je jasnije i samim pogledom na iznenađeno lice Meštrovićevog Vladimira Becića koji s nevjericom zagleda u recentno izvedenu, južnu mu susjednu grobnicu.

Grobnica obitelji Becić s Meštrovićevim poprsjem slikara Vladimira Becića Zrinka Paladino

Dva stara oca Roberta Frangeš-Mihanovića

“Meštar” ni slutio nije kakvim je vizionarom bio u ovjekovječenju jednog od najvećih hrvatskih slikara 20. stoljeća. Ili je možda i znao, što nas, ovakve uglavnom nevaljalo ohole kakvi jesmo, uskoro čeka. I nije pogriješio. Znali su to zasigurno i mnogi drugi, što potvrđuju i pod teretom života pogrbljena “Dva stara oca” velikog Roberta Frangeš-Mihanovića na prekrasnoj grobnici Mayer, smještenoj na južnom kraju velikih arkada, koji kao da na svojim staračkim plećima nose svu tugu ranjenog Zagreba.

Grobnica obitelji Mayer s “Dva stara oca” Roberta Frangeš-Mihanovića Zrinka Paladino

Dičimo se tamo gore, među tim divnim arhitektonskim kracima velikog, no ne zaboravimo i uvelike dugo osporavanog, Hermana Bollea kom baš Mirogoj logično nitko predbacivao nije, svim velikanima hrvatskog kiparstva i arhitekture. I zanimljivo je da se ondje tako skladno izmiruju svi ti Rendići, Valdeci, Frangeš-Mihanovići, Meštrovići, Škarpe, Kršinići, Augustinčići, Džamonje, Murtići i brojni drugi, koji su se za života ponekad možda i teško sukobljavali ili prezirali.

Vrijednosti Mirogoja puno su značajnije od nas samih

Mirogoj je, kako to i doliči mjestu takve vrijednosti, pomirio mnoge velike talente, njihova još veća djela i ostavštine te nas na neki način uspjelo podsjeća na našu vlastitu neznatnost na ovome svijetu, ali i na one krasne stihove Antuna Branka Šimića: “Čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda… Da ni za čim ne žališ kad se budeš zadnjim pogledima rastajo od zvijezda!…”

I zato ga moramo čuvati te pričekati koliko god treba da se osposobimo i da u njegovu obnovu krenemo u “punoj ratnoj spremi”, oboružani najboljom voljom i umijećem te osigurani strukom i znanjem. Mirogoj ne zaslužuje ništa manje i ništa drugo mu ne smije nit primirisati jer su njegove vrijednosti puno značajnije od nas samih. Kako god neki osiljeni pojedinci našeg vremena mislili da tomu baš i nije tako.

dr. sc. Zrinka Paladino
Telegram autor
48 članaka Više o autoru
Više s weba
Ostanite uz telegramov program