Bauk populizma kruži demokratskim svijetom. U vrijeme kad se populizam širio po sovjetskim kolonijama u istočnoj Europi – od pobune sindikata Solidarnost početkom osamdesetih godina u Poljskoj do pada Berlinskog zida i Baršunaste revolucije u Čehoslovačkoj 1989. godine – zapadne su ga države podupirale kao način delegitimiranja tamošnjih komunističkih diktatura. Demontaža nedemokratskog političkog sustava trebala je dovesti do onoga što je Francis Fukuyama nazvao krajem povijesti, do uspostave globalne liberalne demokracije. Danas, jedva nešto više od četvrt stoljeća nakon sloma realnog socijalizma, populizam se smatra glavnom opasnošću za opstanak liberalne demokracije.
Ima ga u Švedskoj, Finskoj, Danskoj, Njemačkoj, Češkoj, Slovačkoj, Mađarskoj, Francuskoj, Nizozemskoj, Italiji, Španjolskoj, Grčkoj i Ujedinjenom Kraljevstvu. Od skupina koje su često bile smatrane marginalnima populističke su stranke u nekim državama došle na vlast. U Italiji se to prvi put dogodilo kad je pobijedio Silvio Berlusconi i uspio se održati kao najdugovječniji talijanski premijer poslije Drugog svjetskog rata, a potvrdu žilavosti talijanskog populizma donijeli su nedavni parlamentarni izbori koji su omogućili da vladu formiraju dvije izrazito populističke stranke Lega i Pokret pet zvijezda.
‘Zapad, čini se, pripada populistima’
Češki premijer Babiš osnivač je i vođa populističkog pokreta Akcija nezadovoljnih građana. Kao populist profilirao se i mađarski premijer Orban koji je karijeru započeo kao Sorosev stipendist da bi postao čelnik stranke Fidesz koja se prvih nekoliko godina svog postojanja predstavljala kao liberalna da bi se priklonila europskim pučkim i konzervativnim strankama među kojima prednjači u kritici liberalizma. Poljskom upravlja stranka Pravo i pravda koja je nizom antiliberalnih zakonskih promjena pokazala da nije ništa drugo nego desni populistički pokret.
Upravo su britanski euroskeptični populisti izvojevali povijesnu pobjedu nagovorivši Britance da glasaju za izlazak iz EU odredivši tako i sudbinu EU i sudbinu Ujedinjenog Kraljevstva. Kako je rekla čelnica Nacionalne fronte Marine Le Pen, Farage u Ujedinjenom kraljevstvu i Donald Trump u Ameirici „učinili su mogućim nemoguće“ temeljem čega se i ona nada da će u Francuskoj baš njezina krajnje desna, homofobna i antiliberalna populistička stranka pobijediti na idućim izborima. Sve to navelo je Simona Shustera da u uvodniku za Time napiše da “Zapad, čini se, pripada populistima.”
Trumpova pobjeda kao izraz protesta
Dakako, najveći populistički uspjeh ostvario je Donald Trump pobijedivši na američkim predsjedničkim izborima 2016. godine. Premda je on sam pripadnik elite najbogatijih Amerikanaca, Trump se predstavio biračima kao borac protiv političkih elita obiju vodećih stranaka. Prepoznavši strahove i tjeskobe sve manje plaćenih industrijskih radnika izloženih globalizaciji i opasnosti da ostanu bez radnih mjesta Trump im je obećao izgradnju zida na granici s Meksikom i uvođenje carina na inozemne proizvode.
Izgradnjom zida trebao bi biti spriječen priljev jeftine radne snage koja konkurira američkim radnicima, a onemogućavanjem uvoza američki bi se potrošači okrenuli kupovanju američkih proizvoda i time sačuvali radna mjesta u američkoj industriji. Dok su vodeće stranke vodile računa o spašavanju banaka i osiguravajućih društava, mnogi obični ljudi osjetili su se zaboravljenima. Trump je pokazao interes za njihove brige. Njegova se pobjeda može objasniti kao izraz protesta sve većeg broja nezadovoljnih građana koji su osjećali da ni demokratske ni republikanske političke elite o njima ne vode računa.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Populizam je nekad imao lijeve predznake
Komentirajući političke prilike u Americi povjesničar Thomas Frank konstatira da je populizam „američki način izražavanja klasnog antagonizma“. Tradicionalno, populizam je imao lijeve političke predznake. U današnjoj Americi, kao i u većem dijelu Europe, populizam je desničarski. Tome je tako stoga što su se liberalne i socijaldemokratske političke snage u kritičnom trenutku opredijelile za obranu statusa quo. Nisu prepoznale stvarne probleme velikog broja građana. U očima birača osobito teški grijeh je njihovo opredjeljenje za saniranje posljedica financijske krize 2008. godine na takav način da su iz te krize, koju je izazvala pohlepa bogataša, bogati izašli još bogatijima dok je većina postala žrtvom različitih mjera državne štednje. Premda nezadovoljnika spremnih da prosvjeduju ima i među lijevo liberalnim i među desno orijentiranim biračima, na američkoj i europskoj političkoj sceni dominiraju desni populistički lideri.
Za njih su se opredijelili birači koji ne samo da ne vjeruju predstavnicima tradicionalnih političkih stranaka, nego ne vjeruju u demokratske institucije i vrijednosti u skladu s kojima su te institucije uspostavljene. Identificirajući se sa svojim liderima koji odbacuju sva pravila i sve oblike političke korektnosti prikazujući ih tek kao nepotrebne rekvizite skrojene za potrebe elite, frustrirani desničarski birači plebiscitarno odbacuju načelo podjele vlasti, nezavisnosti sudstva, ravnopravnost svih pred zakonom neovisno o njihovoj vjerskoj, rasnoj ili etničkoj pripadnosti kao i međunarodna savezništva zasnovana na idejama globalne etike, zajedničkih interesa, solidarnosti i očuvanja mira. Trumpova unutrašnja i vanjska politika ima sva ta obilježja kao i politike njegovih europskih klonova.
Populistički lideri su uglavnom demagozi
Nije potrebna neka posebna pronicljivost da se uoči kako su desničarski populistički lideri uglavnom demagozi. Farage je odmah nakon referenduma o Brexitu zatražio njemačko državljanstvo kako bi zaštitio svoje vlasništvo u EU. Podilazeći rasističkim, ksenofobnim i tradicionalističkim predrasudama svojih birača, Trump je istodobno proveo reformu zdravstvenog sustava koja je za njih štetna kao i promjena porezne politike koja bogatima donosi znatno povećanje prihoda, a onima koji nisu bogati ne uvećava izglede da to postanu. Na učestale masakre učenika u američkim školama odgovara prijedlozima da ubuduće učitelji budu naoružani umjesto restrikcijama na prodaju naoružanja čime pogoduje interesima proizvođača oružja i stvaranju dodatnih sigurnosnih rizika.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Češki premijer Babiš, bivši suradnik komunističke službe sigurnosti i novopečeni bogataš, prepoznat je od frustriranih čeških birača kao jamac uspješne borbe protiv korupcije, protiv europske birokracije i protiv restauracije komunizma. Poljski populisti kao jedini način da se eliminira utjecaj pripadnika biše komunističke nomenklature predlažu takav redizajn liberalno demokratskih institucija, skrojenih za potrebe ulaska Poljske u EU, tako da one ubuduće služe desničarskoj vlasti onako kako su do sloma realnog socijalizma služile komunističkoj.
Bandić i Kerum prvi populisti u Hrvatskoj
Kao prvi populistički lideri u Hrvatskoj svojedobno su prepoznati zagrebački gradonačelnik Bandić i splitski gradonačelnik Kerum. U pohodu na mjesta u Saboru pokazali su se uspješnima Most i Živi zid. No, ne treba zaboraviti da je HDZ, kao masovni pokret za osamostaljenje Hrvatske, imao sve značajke populističkog pokreta. Franjo Tuđman, autoritarni vođa s pedigreom nereformiranog komunista koji se preobratio u nacionalista, tek je pod prismotrom međunarodne zajednice i pod izravnim pritiskom Vijeća Europe pristao na djelomičnu provedbu načela pravne države, ljudskih i manjinskih prava i slobode medija. Glavni sponzor HDZ-a u vrijeme borbe za samostalnu hrvatsku državu bila je Katolička crkva.
Nakon što su ostvareni strateški ciljevi učlanjenja u NATO i EU, Crkva je odlučila naplatiti svoje zasluge iz prošlosti. Nezadovoljna činjenicom da demokratskim izborima na vlast u Hrvatskoj dolaze i ateisti i agnostici, Crkva je u vrijeme socijaldemokratske Milanovićeve vlade i Josipovićevog predsjedništva otvoreno podržala pučističke postupke braniteljskih udruga instrumentaliziranih od strane HDZ-a. Kad su oba pala i kad je sva vlast prešla u ruke HDZ-a, idući korak je bio pretvoriti HDZ u poslušnu izvršiteljicu crkvenih naloga na području obrazovanja, obiteljskog zakonodavstva, ravnopravnosti spolova i prava na pobačaj. Na valu rastućeg desnog populizma u Europi Katolička crkva otvoreno nastoji, osobito putem niza konzervativnih civilnih udruga, na desekularizaciji države i društva. Aktualni desničarski populizam u Hrvatskoj velikim je dijelom čedo Katoličke crkve.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Crkva kao jedina opozicija Plenkoviću
Crkva i njezini brojni civilni glasnogovornici funkcioniraju kao jedina organizirana opozicija premijeru Plenkoviću. Vladi desnoga centra suprotstavljaju se ekstremno konzervativne udruge, skupine i pojedinci predstavljajući se kao većina čija volja je jedino mjerodavna za definiranje načina funkcioniranja države i društva. Najuvjerljiviji primjer takvog samorazumijevanja pripadnika i simpatizera tih udruga i organizacija su orkestrirani totalitaristički napadi na sve pojedince koji su se u kontekstu opće euforije zbog uspjeha nogometaša na svjetskom prvenstvu odvažili izreći bilo kakvu kritiku na igru, na HNS, na pojedine igrače ili na postupanje predstavnika državne vlasti.
Prepoznavši svjetske i europske trendove aktualna hrvatska predsjednica je krenula u ofenzivu slijedeći prepoznatljive obrasce desničarskih demagoga. Premda je njezina cjelokupna karijera vezana uz mjesta u vrhu državne vlasti i međunarodnih organizacija koje su česte mete svih populista, premda je, dakle, na svoje sadašnje mjesto došla s visoke pozicije u NATO savezu, predsjednica se uspješno predstavlja kao da nikad nije bila ništa drugo nego samo obična žena iz naroda koja je još kao dijete mrzila jugoslavenski establišment, a sad se suprotstavlja svima koji bi mogli uspostaviti nenarodnu vladu u Hrvatskoj.
Populizam kao promišljeno djelovanje političara
Usvojivši crkvenu mantru da su svi političari isti – korumpirani, ideološki opterećeni i potencijalno totalitarni – ona promiče vlast bez ideologije, smjerno pokoravanje Crkvi i bučno zajedništvo u kojem ona u Thompsonovim pjesmama selektivno čuje samo domoljubne poruke, a ne i one koje evociraju ozloglašeni zločinački ustaški režim. Prvih mjesec dana nakon preuzimanja predsjedničke dužnosti na službenoj web stranici Ureda predsjednice stajao je njezin životopis u kojem je tvrdila da je u mladosti neprestano pjevala ilirsku budnicu Prosto zrakom ptica leti premda se nije mogla sjetiti nijednog stiha te pjesme.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Na sprovodu pjevačke zvijezde Olivera Dragojevića čuli smo njezinu izjavu da je cijeli život bila obuzeta upravo Oliverovim pjesmama. Žalosno je da u Hrvatskoj na političkoj sceni postoje samo labilna konzervativna vlada i žestoka nacionalističko-klerikalna populistička opozicija. Populizam je, s jedne strane, izraz frustracije mnogih građana uvjetima u kojima žive i njihove potrebe za liderima kojima će moći vjerovati i, s druge, promišljeno djelovanje političara koji te birače uspijevaju uvjeriti da će zastupati njihove interese.
Opozicije desnom populizmu zapravo ni nema
Činjenicu da je lijevo liberalna opozicija gotovo neprimjetna nipošto ne treba protumačiti kao znak da nema građana koji bi je podržali. Stvar je u tome da nema lidera i organiziranih političkih snaga koje tu podršku zaslužuju. Populističkim izrazima nezadovoljstva postojećim zakonodavstvom i institucijama nije dovoljno suprotstaviti se samo deklarativnim pozivanjem na sustav čije funkcioniranje proizvodi učinke suprotne onim vrijednostima u ime kojih je uspostavljen.
Da bi građanima mogli objasniti što je dosad pogrešno učinjeno i kako – ne dovodeći u pitanje ravnopravnost svih pred zakonom, vlasnička prava, slobodu poduzetništva, neovisnost sudstva i slobodu medija – ubuduće izbjeći situacije da većina građana bude nezadovoljna vlašću koja se provodi u njihovo ima, ti zasad nepostojeći lideri lijeve i liberalne opozicije morali bi biti u stanju da sami sebi odgovore na ta pitanja. Dok se takvi lideri ne pojave, opozicija nadirućem desnom populizmu i nesposobnoj konzervativnoj vladi iskazivat će se samo u komentarima na društvenim mrežama.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kako smo došli do toga da su Crkva i njezini civilni glasnogovornici jedina organizirana opozicija premijeru
Božo Kovačević piše o opasnostima populizma u Hrvatskoj
Na valu rastućeg desnog populizma u Europi Katolička crkva otvoreno nastoji, osobito putem niza konzervativnih civilnih udruga, na desekularizaciji države i društva. Aktualni desničarski populizam u Hrvatskoj velikim je dijelom čedo Katoličke crkve. Crkva i njezini brojni civilni glasnogovornici funkcioniraju kao jedina organizirana opozicija premijeru Plenkoviću. Vladi desnoga centra suprotstavljaju se ekstremno konzervativne udruge, skupine i pojedinci predstavljajući se kao većina čija volja je jedino mjerodavna za definiranje načina funkcioniranja države i društva.
Bauk populizma kruži demokratskim svijetom. U vrijeme kad se populizam širio po sovjetskim kolonijama u istočnoj Europi – od pobune sindikata Solidarnost početkom osamdesetih godina u Poljskoj do pada Berlinskog zida i Baršunaste revolucije u Čehoslovačkoj 1989. godine – zapadne su ga države podupirale kao način delegitimiranja tamošnjih komunističkih diktatura. Demontaža nedemokratskog političkog sustava trebala je dovesti do onoga što je Francis Fukuyama nazvao krajem povijesti, do uspostave globalne liberalne demokracije. Danas, jedva nešto više od četvrt stoljeća nakon sloma realnog socijalizma, populizam se smatra glavnom opasnošću za opstanak liberalne demokracije.
Ima ga u Švedskoj, Finskoj, Danskoj, Njemačkoj, Češkoj, Slovačkoj, Mađarskoj, Francuskoj, Nizozemskoj, Italiji, Španjolskoj, Grčkoj i Ujedinjenom Kraljevstvu. Od skupina koje su često bile smatrane marginalnima populističke su stranke u nekim državama došle na vlast. U Italiji se to prvi put dogodilo kad je pobijedio Silvio Berlusconi i uspio se održati kao najdugovječniji talijanski premijer poslije Drugog svjetskog rata, a potvrdu žilavosti talijanskog populizma donijeli su nedavni parlamentarni izbori koji su omogućili da vladu formiraju dvije izrazito populističke stranke Lega i Pokret pet zvijezda.
‘Zapad, čini se, pripada populistima’
Češki premijer Babiš osnivač je i vođa populističkog pokreta Akcija nezadovoljnih građana. Kao populist profilirao se i mađarski premijer Orban koji je karijeru započeo kao Sorosev stipendist da bi postao čelnik stranke Fidesz koja se prvih nekoliko godina svog postojanja predstavljala kao liberalna da bi se priklonila europskim pučkim i konzervativnim strankama među kojima prednjači u kritici liberalizma. Poljskom upravlja stranka Pravo i pravda koja je nizom antiliberalnih zakonskih promjena pokazala da nije ništa drugo nego desni populistički pokret.
Upravo su britanski euroskeptični populisti izvojevali povijesnu pobjedu nagovorivši Britance da glasaju za izlazak iz EU odredivši tako i sudbinu EU i sudbinu Ujedinjenog Kraljevstva. Kako je rekla čelnica Nacionalne fronte Marine Le Pen, Farage u Ujedinjenom kraljevstvu i Donald Trump u Ameirici „učinili su mogućim nemoguće“ temeljem čega se i ona nada da će u Francuskoj baš njezina krajnje desna, homofobna i antiliberalna populistička stranka pobijediti na idućim izborima. Sve to navelo je Simona Shustera da u uvodniku za Time napiše da “Zapad, čini se, pripada populistima.”
Trumpova pobjeda kao izraz protesta
Dakako, najveći populistički uspjeh ostvario je Donald Trump pobijedivši na američkim predsjedničkim izborima 2016. godine. Premda je on sam pripadnik elite najbogatijih Amerikanaca, Trump se predstavio biračima kao borac protiv političkih elita obiju vodećih stranaka. Prepoznavši strahove i tjeskobe sve manje plaćenih industrijskih radnika izloženih globalizaciji i opasnosti da ostanu bez radnih mjesta Trump im je obećao izgradnju zida na granici s Meksikom i uvođenje carina na inozemne proizvode.
Izgradnjom zida trebao bi biti spriječen priljev jeftine radne snage koja konkurira američkim radnicima, a onemogućavanjem uvoza američki bi se potrošači okrenuli kupovanju američkih proizvoda i time sačuvali radna mjesta u američkoj industriji. Dok su vodeće stranke vodile računa o spašavanju banaka i osiguravajućih društava, mnogi obični ljudi osjetili su se zaboravljenima. Trump je pokazao interes za njihove brige. Njegova se pobjeda može objasniti kao izraz protesta sve većeg broja nezadovoljnih građana koji su osjećali da ni demokratske ni republikanske političke elite o njima ne vode računa.
Populizam je nekad imao lijeve predznake
Komentirajući političke prilike u Americi povjesničar Thomas Frank konstatira da je populizam „američki način izražavanja klasnog antagonizma“. Tradicionalno, populizam je imao lijeve političke predznake. U današnjoj Americi, kao i u većem dijelu Europe, populizam je desničarski. Tome je tako stoga što su se liberalne i socijaldemokratske političke snage u kritičnom trenutku opredijelile za obranu statusa quo. Nisu prepoznale stvarne probleme velikog broja građana. U očima birača osobito teški grijeh je njihovo opredjeljenje za saniranje posljedica financijske krize 2008. godine na takav način da su iz te krize, koju je izazvala pohlepa bogataša, bogati izašli još bogatijima dok je većina postala žrtvom različitih mjera državne štednje. Premda nezadovoljnika spremnih da prosvjeduju ima i među lijevo liberalnim i među desno orijentiranim biračima, na američkoj i europskoj političkoj sceni dominiraju desni populistički lideri.
Za njih su se opredijelili birači koji ne samo da ne vjeruju predstavnicima tradicionalnih političkih stranaka, nego ne vjeruju u demokratske institucije i vrijednosti u skladu s kojima su te institucije uspostavljene. Identificirajući se sa svojim liderima koji odbacuju sva pravila i sve oblike političke korektnosti prikazujući ih tek kao nepotrebne rekvizite skrojene za potrebe elite, frustrirani desničarski birači plebiscitarno odbacuju načelo podjele vlasti, nezavisnosti sudstva, ravnopravnost svih pred zakonom neovisno o njihovoj vjerskoj, rasnoj ili etničkoj pripadnosti kao i međunarodna savezništva zasnovana na idejama globalne etike, zajedničkih interesa, solidarnosti i očuvanja mira. Trumpova unutrašnja i vanjska politika ima sva ta obilježja kao i politike njegovih europskih klonova.
Populistički lideri su uglavnom demagozi
Nije potrebna neka posebna pronicljivost da se uoči kako su desničarski populistički lideri uglavnom demagozi. Farage je odmah nakon referenduma o Brexitu zatražio njemačko državljanstvo kako bi zaštitio svoje vlasništvo u EU. Podilazeći rasističkim, ksenofobnim i tradicionalističkim predrasudama svojih birača, Trump je istodobno proveo reformu zdravstvenog sustava koja je za njih štetna kao i promjena porezne politike koja bogatima donosi znatno povećanje prihoda, a onima koji nisu bogati ne uvećava izglede da to postanu. Na učestale masakre učenika u američkim školama odgovara prijedlozima da ubuduće učitelji budu naoružani umjesto restrikcijama na prodaju naoružanja čime pogoduje interesima proizvođača oružja i stvaranju dodatnih sigurnosnih rizika.
Češki premijer Babiš, bivši suradnik komunističke službe sigurnosti i novopečeni bogataš, prepoznat je od frustriranih čeških birača kao jamac uspješne borbe protiv korupcije, protiv europske birokracije i protiv restauracije komunizma. Poljski populisti kao jedini način da se eliminira utjecaj pripadnika biše komunističke nomenklature predlažu takav redizajn liberalno demokratskih institucija, skrojenih za potrebe ulaska Poljske u EU, tako da one ubuduće služe desničarskoj vlasti onako kako su do sloma realnog socijalizma služile komunističkoj.
Bandić i Kerum prvi populisti u Hrvatskoj
Kao prvi populistički lideri u Hrvatskoj svojedobno su prepoznati zagrebački gradonačelnik Bandić i splitski gradonačelnik Kerum. U pohodu na mjesta u Saboru pokazali su se uspješnima Most i Živi zid. No, ne treba zaboraviti da je HDZ, kao masovni pokret za osamostaljenje Hrvatske, imao sve značajke populističkog pokreta. Franjo Tuđman, autoritarni vođa s pedigreom nereformiranog komunista koji se preobratio u nacionalista, tek je pod prismotrom međunarodne zajednice i pod izravnim pritiskom Vijeća Europe pristao na djelomičnu provedbu načela pravne države, ljudskih i manjinskih prava i slobode medija. Glavni sponzor HDZ-a u vrijeme borbe za samostalnu hrvatsku državu bila je Katolička crkva.
Nakon što su ostvareni strateški ciljevi učlanjenja u NATO i EU, Crkva je odlučila naplatiti svoje zasluge iz prošlosti. Nezadovoljna činjenicom da demokratskim izborima na vlast u Hrvatskoj dolaze i ateisti i agnostici, Crkva je u vrijeme socijaldemokratske Milanovićeve vlade i Josipovićevog predsjedništva otvoreno podržala pučističke postupke braniteljskih udruga instrumentaliziranih od strane HDZ-a. Kad su oba pala i kad je sva vlast prešla u ruke HDZ-a, idući korak je bio pretvoriti HDZ u poslušnu izvršiteljicu crkvenih naloga na području obrazovanja, obiteljskog zakonodavstva, ravnopravnosti spolova i prava na pobačaj. Na valu rastućeg desnog populizma u Europi Katolička crkva otvoreno nastoji, osobito putem niza konzervativnih civilnih udruga, na desekularizaciji države i društva. Aktualni desničarski populizam u Hrvatskoj velikim je dijelom čedo Katoličke crkve.
Crkva kao jedina opozicija Plenkoviću
Crkva i njezini brojni civilni glasnogovornici funkcioniraju kao jedina organizirana opozicija premijeru Plenkoviću. Vladi desnoga centra suprotstavljaju se ekstremno konzervativne udruge, skupine i pojedinci predstavljajući se kao većina čija volja je jedino mjerodavna za definiranje načina funkcioniranja države i društva. Najuvjerljiviji primjer takvog samorazumijevanja pripadnika i simpatizera tih udruga i organizacija su orkestrirani totalitaristički napadi na sve pojedince koji su se u kontekstu opće euforije zbog uspjeha nogometaša na svjetskom prvenstvu odvažili izreći bilo kakvu kritiku na igru, na HNS, na pojedine igrače ili na postupanje predstavnika državne vlasti.
Prepoznavši svjetske i europske trendove aktualna hrvatska predsjednica je krenula u ofenzivu slijedeći prepoznatljive obrasce desničarskih demagoga. Premda je njezina cjelokupna karijera vezana uz mjesta u vrhu državne vlasti i međunarodnih organizacija koje su česte mete svih populista, premda je, dakle, na svoje sadašnje mjesto došla s visoke pozicije u NATO savezu, predsjednica se uspješno predstavlja kao da nikad nije bila ništa drugo nego samo obična žena iz naroda koja je još kao dijete mrzila jugoslavenski establišment, a sad se suprotstavlja svima koji bi mogli uspostaviti nenarodnu vladu u Hrvatskoj.
Populizam kao promišljeno djelovanje političara
Usvojivši crkvenu mantru da su svi političari isti – korumpirani, ideološki opterećeni i potencijalno totalitarni – ona promiče vlast bez ideologije, smjerno pokoravanje Crkvi i bučno zajedništvo u kojem ona u Thompsonovim pjesmama selektivno čuje samo domoljubne poruke, a ne i one koje evociraju ozloglašeni zločinački ustaški režim. Prvih mjesec dana nakon preuzimanja predsjedničke dužnosti na službenoj web stranici Ureda predsjednice stajao je njezin životopis u kojem je tvrdila da je u mladosti neprestano pjevala ilirsku budnicu Prosto zrakom ptica leti premda se nije mogla sjetiti nijednog stiha te pjesme.
Na sprovodu pjevačke zvijezde Olivera Dragojevića čuli smo njezinu izjavu da je cijeli život bila obuzeta upravo Oliverovim pjesmama. Žalosno je da u Hrvatskoj na političkoj sceni postoje samo labilna konzervativna vlada i žestoka nacionalističko-klerikalna populistička opozicija. Populizam je, s jedne strane, izraz frustracije mnogih građana uvjetima u kojima žive i njihove potrebe za liderima kojima će moći vjerovati i, s druge, promišljeno djelovanje političara koji te birače uspijevaju uvjeriti da će zastupati njihove interese.
Opozicije desnom populizmu zapravo ni nema
Činjenicu da je lijevo liberalna opozicija gotovo neprimjetna nipošto ne treba protumačiti kao znak da nema građana koji bi je podržali. Stvar je u tome da nema lidera i organiziranih političkih snaga koje tu podršku zaslužuju. Populističkim izrazima nezadovoljstva postojećim zakonodavstvom i institucijama nije dovoljno suprotstaviti se samo deklarativnim pozivanjem na sustav čije funkcioniranje proizvodi učinke suprotne onim vrijednostima u ime kojih je uspostavljen.
Da bi građanima mogli objasniti što je dosad pogrešno učinjeno i kako – ne dovodeći u pitanje ravnopravnost svih pred zakonom, vlasnička prava, slobodu poduzetništva, neovisnost sudstva i slobodu medija – ubuduće izbjeći situacije da većina građana bude nezadovoljna vlašću koja se provodi u njihovo ima, ti zasad nepostojeći lideri lijeve i liberalne opozicije morali bi biti u stanju da sami sebi odgovore na ta pitanja. Dok se takvi lideri ne pojave, opozicija nadirućem desnom populizmu i nesposobnoj konzervativnoj vladi iskazivat će se samo u komentarima na društvenim mrežama.