Dva zastrašujuća, ali nažalost ne i pretjerano iznenađujuća podatka koja smo dobili ovih dana, vezana uz mlađe ljude, po inerciji nas vode do čitanja one znamenite Titove parole ‘narod koji ima ovakvu omladinu, ne treba se bojati za budućnost’, u ironijskom ključu.
Odgojili smo generacije sklone autoritarizmu
Kad imate ovakve dvije informacije koje izazivaju mučninu, ali doista teško ikoga mogu iznenaditi, teško je napisati bilo što originalno s jedne strane, kao i izbjeći moraliziranje s druge. Dvije su stvari koje se ovdje ne mogu zaobići. Jedna je da su mladi ljudi uvijek proizvod kućnog odgoja, ali često i znatno više društva koje ih okružuje, a druga da se bez obzira na njihovu mladost, ipak radi o ljudima koji su uglavnom već formirani kao ličnosti.
Drugim riječima, odgojili smo, sad već nekoliko generacija sklonih autoritarizmu, isključivosti i uzgajanju mržnje. To se naravno nije dogodilo slučajno, niti se za takvo što može kriviti isključivo rat koji je čitave 24 godine za nama i nitko od njih ga se i ne može sjećati. Odgovornost za to što je do toga došlo leži naravno na državi, masovnim medijima i ostalim moćnim institucijama poput crkve, odnosno na onima koji su ih vodili i upravo ovakve vrijednosti promovirali kao poželjne. No, iako priča o odgovornosti ne bi trebala biti zaobiđena, za budućnost je puno bitnija priča o tome kako ovo sve skupa promijeniti.
S obzirom na to da sam nedavno na Telegramu ispisao kako je preduvjet bilo kakve promjene u tom smjeru istinska politička volja za njim, koje trenutačno nema na vidiku kod onih koji ovu zemlju vode, nema smisla da se ovdje ponavljam. No, ono što mislim da ima smisla je ukazati na jednostavnu stvar, a ta je da je društvo sve dalje od bazičnog humanizma, ljudskosti i elementarne pristojnosti.
Društvo s minimalnim demokratskim nasljeđem
Uzmimo na primjer splitsku osnovnu školu na kojoj se, između ostalih, pojavio natpis ‘mrzim Srbe’. U tu školu sasvim sigurno ide određen broj djece koja imaju tu nacionalnu pripadnost i tužno je uopće i zamišljati kako su se oni osjećali kad su taj natpis vidjeli. Kako je on djelovao na ostalu djecu u razredu, koja vjerovatno nažalost i inače prepoznaju tu djecu kao različitu, možemo samo nagađati, ali sasvim sigurno nije rezultirao ničim pozitivnim.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Iluzorno je očekivati kako se društvo s minimalnim demokratskim nasljeđem može tek tako emancipirati od vlastite povijesti i usvojiti te vrijednosti uz koje će inzistirati na pluralizmu, solidarnosti i pravu ljudi da na bilo koji način budu drukčiji.
Da bi se to evolutivno ostvarilo, javne i državne institucije bi morale djelovati edukativno i u tom smjeru, ali bi im i građani trebali vjerovati. Što nas opet dovodi do krize institucija kao temeljnog problema države. Na tu nas se krizu gotovo svakodnevno podsjeća, jednom kroz situaciju u medijima, drugi put u pravosuđu, treći u izvršnoj vlasti, a zatim i u obrazovanju, zdravstvu, itd… U svemu tome jedino je izvjesno kako bilo kakve promjene neće doći po inerciji, ni same od sebe.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kako smo odgojili generacije sklone autoritarizmu, isključivosti i uzgajanju mržnje
Što smo naučili iz istraživanja o mladima i grafitima koje su klinci iscrtali u Splitu
Iluzorno je očekivati kako se društvo s minimalnim demokratskim nasljeđem može tek tako emancipirati od vlastite povijesti i usvojiti te vrijednosti uz koje će inzistirati na pluralizmu, solidarnosti i pravu ljudi da na bilo koji način budu drukčiji.
Dva zastrašujuća, ali nažalost ne i pretjerano iznenađujuća podatka koja smo dobili ovih dana, vezana uz mlađe ljude, po inerciji nas vode do čitanja one znamenite Titove parole ‘narod koji ima ovakvu omladinu, ne treba se bojati za budućnost’, u ironijskom ključu.
Dakle, nakon što smo prvo saznali rezultate istraživanja fondacije Fridrich Ebert, po kojima su mladi ljudi u Hrvatskoj u pravilu apolitični, skloni autoritarnoj vlasti, skeptični prema demokratskim institucijama i s najvećim povjerenje u vojsku, policiju i crkvu, policijska uprava splitsko-dalmatinska je priopćila da su pronašli osumnjičene za grafitiranje poruka mržnje na splitskoj osnovnoj školi Skalice te da je riječ o dvojici maloljetnika.
Odgojili smo generacije sklone autoritarizmu
Kad imate ovakve dvije informacije koje izazivaju mučninu, ali doista teško ikoga mogu iznenaditi, teško je napisati bilo što originalno s jedne strane, kao i izbjeći moraliziranje s druge. Dvije su stvari koje se ovdje ne mogu zaobići. Jedna je da su mladi ljudi uvijek proizvod kućnog odgoja, ali često i znatno više društva koje ih okružuje, a druga da se bez obzira na njihovu mladost, ipak radi o ljudima koji su uglavnom već formirani kao ličnosti.
Drugim riječima, odgojili smo, sad već nekoliko generacija sklonih autoritarizmu, isključivosti i uzgajanju mržnje. To se naravno nije dogodilo slučajno, niti se za takvo što može kriviti isključivo rat koji je čitave 24 godine za nama i nitko od njih ga se i ne može sjećati. Odgovornost za to što je do toga došlo leži naravno na državi, masovnim medijima i ostalim moćnim institucijama poput crkve, odnosno na onima koji su ih vodili i upravo ovakve vrijednosti promovirali kao poželjne. No, iako priča o odgovornosti ne bi trebala biti zaobiđena, za budućnost je puno bitnija priča o tome kako ovo sve skupa promijeniti.
S obzirom na to da sam nedavno na Telegramu ispisao kako je preduvjet bilo kakve promjene u tom smjeru istinska politička volja za njim, koje trenutačno nema na vidiku kod onih koji ovu zemlju vode, nema smisla da se ovdje ponavljam. No, ono što mislim da ima smisla je ukazati na jednostavnu stvar, a ta je da je društvo sve dalje od bazičnog humanizma, ljudskosti i elementarne pristojnosti.
Društvo s minimalnim demokratskim nasljeđem
Uzmimo na primjer splitsku osnovnu školu na kojoj se, između ostalih, pojavio natpis ‘mrzim Srbe’. U tu školu sasvim sigurno ide određen broj djece koja imaju tu nacionalnu pripadnost i tužno je uopće i zamišljati kako su se oni osjećali kad su taj natpis vidjeli. Kako je on djelovao na ostalu djecu u razredu, koja vjerovatno nažalost i inače prepoznaju tu djecu kao različitu, možemo samo nagađati, ali sasvim sigurno nije rezultirao ničim pozitivnim.
Iluzorno je očekivati kako se društvo s minimalnim demokratskim nasljeđem može tek tako emancipirati od vlastite povijesti i usvojiti te vrijednosti uz koje će inzistirati na pluralizmu, solidarnosti i pravu ljudi da na bilo koji način budu drukčiji.
Da bi se to evolutivno ostvarilo, javne i državne institucije bi morale djelovati edukativno i u tom smjeru, ali bi im i građani trebali vjerovati. Što nas opet dovodi do krize institucija kao temeljnog problema države. Na tu nas se krizu gotovo svakodnevno podsjeća, jednom kroz situaciju u medijima, drugi put u pravosuđu, treći u izvršnoj vlasti, a zatim i u obrazovanju, zdravstvu, itd… U svemu tome jedino je izvjesno kako bilo kakve promjene neće doći po inerciji, ni same od sebe.