Kako smo opet dobili ustaše i partizane: Za pobjedu na izborima ipak je sigurnije iskoristiti HOS nego borbu s koronom

Hrvatska se dva mjeseca predano posvetila borbi protiv širenja zaraze novoga koronavirusa. Kako je postojano opadao broj novih slučajeva koje su uspjele zabilježiti zdravstvene vlasti tako je i javnost počela gubiti interes za primarni zdravstveni problem i pandemiju kao takvu. Kao i u drugim istočnoeuropskim državama u kojima je u ovome prvom valu pandemije zabilježen relativno malen broj slučajeva zaraze s fatalnim ishodom, dio građana počeo se vrlo kritički odnositi prema svim uvedenim mjerama ograničenja slobodnoga kretanja i poslovanja.

Tako se i u Hrvatskoj odigrao jedan od dva standardna scenarija: Ako se zaraza proširila i prouzročila veliki broj ljudskih žrtava javnost će kriviti zdravstvene i državne vlasti jer nisu na vrijeme uvele protuepidemijske mjere, u protivnom, ako je zaraza suzbijena onda će javnost, ili barem jedan njen dio, tvrditi da su mjere bile pretjerane budući da su izazvale prevelike ekonomske štete.

Plenkovićev plan za 2020.

Premijer Andrej Plenković imao je u siječnju, nakon poraza njegove kandidatkinje Kolinde Grabar-Kitarović na predsjedničkim izborima, vrlo jednostavan plan za 2020. Hrvatsko predsjedanje Vijećem Europske unije trebalo je u punome sjaju pokazati i još jednom svima potvrditi njegov nesporni talent za sudjelovanje u političkim predstavama na europskoj pozornici.

Stranačke izbore riješio je u svoju korist još onoga trenutka kada je za svoj tim odabrao ideološke sijamske blizance svojih unutarstranačkih oponenata. Probirljivo partijsko članstvo stvarno nije moglo pronaći neke bitne razlike između kandidata za zamjenika predsjednika stranke, vukovarskoga gradonačelnika Ivana Penave i ministra branitelja Tomislava Medveda te je na svekoliko zadovoljstvo Andreja Plenkovića izabralo ovog potonjeg.

Veliko finale premijerovoga plana trebali su biti parlamentarni izbori po završetku blistavoga hrvatskog predsjedanja Vijećem Europske unije pred koje bi javnost još jednom bila prosvijetljena velebnim ekonomskim i vanjskopolitičkim uspjesima Vlade, a oporba proglašena nesposobnom i neupotrebljivom za upravljanje zemljom.

Sve je poremetila pandemija

Budući da premijer Andrej Plenković nikada nije bio previše omiljen u redovima ultranacionalističke i klerikalne desnice, a kako bi se spriječilo preveliko osipanje glasova iz toga dijela biračkoga tijela, trebalo je iskoristi standardnu polugu probranih šefova braniteljskih udruga za pronalaženje jugokomunističkih aveti i onih koji mrze sve hrvatsko. Uspješno lociranje takvih koji nikada nisu htjeli hrvatsku državu dodatno bi, po tri desetljeća korištenom obrascu, homogeniziralo HDZ-ovo biračko tijelo i preveniralo njegov mogući preljub s ekipom Miroslava Škore.

U protekla dva mjeseca premijerov plan silom je prilika morao biti promijenjen. Hrvatsko predsjedanje Vijećem Europske unije bit će zapamćeno samo kao vrijeme pandemije, a sva silno važna i pompozno najavljivana događanja jednostavno su otkazana.

Izbjegao odgovornost Vlade

Premijer Andrej Plenković nije želio na Vladu i sebe osobno preuzeti odgovornost za izravno upravljanje zdravstvenom krizom, što je učinila većina šefova država i vlada u svijetu, već je između sebe i u početku prestrašene i zbunjene javnosti, postavio Stožer civilne zaštite kao nekakvo hibridno političko i stručno tijelo čije članove nitko ne zna sa sigurnošću ni nabrojiti.

Umjesto da Vlada upravlja zdravstvenom i ekonomskom krizom bez presedana prema preporukama Hrvatskoga zavoda za javno zdravstvo i za takvu politiku snosi odgovornost mi smo dobili dnevnu konferenciju za medije na kojoj ministar zdravstva Vili Beroš čita s papirića brojeve o novozaraženima, izliječenima i preminulima, povremeno uspoređuje te podatke samo s onim državama od kojih Hrvatska ima „bolju epidemiološku situaciju“, ali nikada ne odgovara na pitanja o stanju zaštitne opreme ili dnevnim kapacitetima testiranja.

Tako je Republika Hrvatska provela dva mjeseca u izvanrednome stanju koje nikada nije proglašeno, ali je praktički provedeno. Stožer je glumio Vladu, novinari na konferencijama saborske zastupnike, i sve je za početnike i površne izgledalo dobro dok brojevi ministra Beroša nisu postali premali, a želja za odlaskom frizeru i sjedenjem na terasi omiljenoga kafića prejaka. Nekako u isto vrijeme Stožer je zaključio kako virus selektivno radi nedjeljom, a javnost se još jednom naivno začudila da je struka politički ovisna i partijski vjerna.

Koronavirus više nije bio dostatan

U proteklih desetak dana pet minuta nebeske slave Stožera došlo je svome kraju i premijer Plenković više nije mogao računati kako će samo rezultati trenutnoga suzbijanja širenja zaraze biti dostatni za očuvanje političke popularnosti neminovno ugrožene strahom građana od općega i osobnoga financijskog sunovrata. Zbog toga su se morali dogoditi Okučani kako bi se Hrvatska po dokazano uspješnim scenarijima pripremila za još jedne parlamentarne izbore.

Iz priloženih tabela vidljivo je zašto se još samo rijetki dive uspjesima Stožera. Google je učinio javno dostupnima izvještaje o mobilnosti građana (Community Mobility Reports) iz kojih je vidljivo koliko je u pojedinoj državi, regiji ili gradu došlo do odstupanja u registriranim dnevnim kretanjima korisnika u odnosu na vrijeme prije pandemije i uvođenja mjera ograničenja slobode kretanja i poslovanja.

Na temelju dostupnih podataka o promjenama dnevnih kretanja na dan 26. travnja 2020. te službenih izvještaja o preminulima zbog posljedica zaraze koronavirusom do 3. svibnja podijelio sam europske države u dvije skupine, u prvoj je deset zapadnoeuropskih država koje su zabilježile smrtnost od 102 do 677 preminulih na milijuna stanovnika, a u drugoj 21 država sjeverne, srednje, istočne i jugoistočne Europe gdje je s izuzetkom Švedske, smrtnost bila od 8 do 84 preminula na milijun stanovnika.

Ogroman nerazmjer u broju žrtava

U deset zapadnoeuropskih država ukupno živi 293 milijuna stanovnika, a do nedjelje je zabilježeno 124 357 preminulih ili prosječno 425 preminula na milijun stanovnika, a u drugoj skupini država gdje živi 246 milijuna stanovnika preminulo je 14 024 osobe što daje prosjek od 57 preminulih na milijun stanovnika.

Takav ogroman nerazmjer u broju žrtava ovoga vala pandemije pokazuje kako je pravovremeno uvođenje mjera ograničenja slobode kretanja i poslovanja puno važnije od razlika u detaljima samih mjera oko kojih su, ne samo u Hrvatskoj, stalno vođene često suvišne i nepotrebne rasprave.

Kako je više nego izvjesno da ćemo se u ne tako dalekoj budućnosti opet morati susresti s novim valom zaraze za očekivati je da su zdravstvene i državne vlasti pojedinih država metodom svojih i tuđih pokušaja i promašaja naučile kada i što treba poduzeti te što u borbi protiv širenja zaraze može značiti jedan ili dva tjedna zakašnjenja s uvođenjem mjera.

Kako je pandemija podijelila građane

Premijer Andrej Plenković vrlo dobro zna da prošla, sadašnja ili buduća borba protiv pandemije neće biti dovoljno motivirajuća čak niti za vjerne HDZ-ove birače, a kamoli za one kojima HDZ nije prvi izbor. Zbog svih gore navedenih razloga hrvatski građani su podijeljeni na one koji su podržavali mjere ograničenja slobode kretanja i poslovanja i one druge koji su zbog ovih ili onih razloga cijelo vrijeme tražili da se one ukinu ili ublaže, na one koji traže obavezno nošenje maski i one koji su za ukidanje svih vrsta ograničenja.

Ta podjela nije nužno lijevo-desna, čak ni svi oni koji znadu da Bill Gates putem 5G mreže prebacuje viruse ne misle da ih te mjere ne štite, ta podjela je ponajviše posljedica osobnih i obiteljskih prilika ili elementarne (ne)sposobnosti razumijevanja mjera i njihovih efekata.

U takvim okolnostima stratezi HDZ-a morali su vratiti barem lažni HOS u igru kako bi još jednom, po tko zna koji put, ponudili svoj svehrvatski kišobran kao obranu od onih koji navodno nude podjele. Premijer Andrej Plenković i predsjednik Republike Zoran Milanović dobivaju i čitaju ista izvješća onih koji brinu o sigurnosti i sprečavanju mogućih incidenata i ekscesa. Nije pitanje zašto je predsjednik Republike otišao iz Okučana, pitanje je zašto su premijer i njegova svita ostali.

Prkačinova izjava o HOS-u i ustašama

Čuveno vladino povjerenstvo trebalo se umjesto s poviješću suočiti samo s generalom HOS-a Antom Prkačinom koji bi im vjerojatno ponovio svoje javno izrečene tvrdnje iz rujna 2017.: „Možda je zaista ustašama za pozdrav „Za dom spremni“ inspiracija i vodilja bila misao iz Krešimirove povelje iz 1069. „Spremna srca“ ili izreka iz pisma Petra Zrinskog iz 1670. „Spremni čekamo“. Ali onima koji su utemeljili HOS 1991. jedina je inspiracija bio ustaški pozdrav iz prve emigracije i Drugoga svjetskog rata. Kao što je inspiracija za utemeljenje HOS-a, odabir odore i znamenja bila neustrašivost i spremnost ustaških bojovnika iz Drugoga svjetskog rata, prvenstveno Francetić-Bobanove Crne legije.“

Nakon takvoga razgovora vrlom bi povjerenstvu preostalo zaključiti kako se nekoliko tisuća momaka u crnim uniformama borilo za društveno uređenje i državu koja nikada nije stvorena, pod simbolima i sloganom koji su za hrvatski narod i sve građane Hrvatske sramotni i uvredljivi, i čija je današnja upotreba protivna Ustavu, a time valjda i kažnjiva.

Ne treba HDZ učiniti ništa više, ali ni ništa manje od svojih pučkih sestrinskih stranaka iz Njemačke i Austrije koje su se odavno kristalno jasno odredile ne samo prema nacističkoj odvratnosti već i prema neonacističkim sentimentima među pojedinim svojim građanima i skupinama. Ako kojim slučajem vrhuška HDZ-a još uvijek ne zna što je trebalo napraviti u Okučanima bilo bi dobro, bez obzira na pandemiju, poslati našeg talentiranog ministra vanjskih poslova u Berlin i Beč po savjet. Ovako su džabe u Jasenovcu bili.