Kako smo ostali bez Ivice Olića, našeg najboljeg igrača kojeg smo obožavali izrugivati i podcijenjivati
Prpeuni stadion oprostio se od Ivice Olića u Hamburgu, oproštaj kakav nije dobio od hrvatske reprezentacije. Ivica Olić je zasigurno jedan od najvećih hrvatskih nogometaša, u to nema nikakve sumnje. Medalje, trofeje i uspjehe nećemo nabrajati. Komadi metala ionako neće definirati ono što nam ostaje iza slavonske lole iz Davora. Olić je mijenjao ustaljenu hrvatsku percepciju da samo onaj igrač, koji ne zna igrati, mora puno trčati
Bilo je nekako lijepo vidjeti ovacije prepunog stadiona na zadnjoj utakmici Ivice Olića u Hamburgu. Valjda je stereotipno, ali okolina je to u koju se takav nogometaš jednostavno morao uklopiti, za razliku od izostanka sličnog oproštaja u dresu hrvatske reprezentacije. Valjda takvi igrači bolje prolaze u Njemačkoj s njihovim dosadnim mentalitetom, nasuprot našem koji cijeni tehnički nadarene desetke malog radijusa kretanja, ali solidnog trbuha, jer kod nas igrač koji zna ne mora trčati.
A Ivica Olić od samih početaka nije bio obični igrač. O njegovim nogometnim počecima postoji jedna anegdota, vjerojatno izmišljena, ali jako dobro oslikava kako ga je javnost doživljavala. Priča kaže da je još kao dijete igrao s vršnjacima napucavao neku lošu loptu po nekoj livadi u rodnom Davoru, kako to obično djeca rade preko ljeta, posebno u pred-Internetskom dobu. Ivica je jednom uzeo tu, nazovi loptu, predriblao jednog, drugog, trećeg i otišao toliko daleko iz zamišljenih granica improviziranog igrališta da se odjedanput na putu ispriječila krava Višnja koja je mirno pasla travu.
Suočavanje s preprekama i stav pobjednika
Mali Ivica je tada dao dugi for, onaj koji ga je pratio kroz karijeru, tako da uz onu trojicu i nju izbaci iz igre. Odnekle se stvorio ptičar Max, najbrži pas u Davoru kojemu nijedna ptica nikada nije pobjegla, te je jurnuo prema lopti. Ne bi bio prvi put da krpenjača skonča svoj život pod Maxovim zubima, ali Ivica je prestigao Maxa, prodao i njemu lažnjak poslavši ga po ćevape, vratio se u teren i promašio gol pored skamenjenog vratara.
To ljetno popodne i svaka utakmica njegovog života, imaju taj zajednički lajtmotiv. Ona krava Višnja, golema i rogata. Ptičar Max, sa svojim oštrim zubima i brzim nogama. Prepreke koje su se nalazile pred njim Ivica nije izbjegavao, on se s preprekama suočavao i gotovo u pravilu uspješno rješavao. Imao je taj neki stav pobjednika. Iskakako je nekako. Stilom, pristupom ili čime već, ali nije bio običan. A istovremeno u povijesti hrvatskog nogometa sigurno nije postojao bolji igrač s kojim su se ljudi više izrugivali.
Oni lošiji od njega nisu bili dovoljno dugo na tapeti, oni „bolji“ u očima prosječnog hrvatskog pratitelja nogometa bili su predobri da bi ih se sprdalo. Jer taj hrvatski pratitelj ima samo jedan kriterij za rangiranje igrača, koliko je taj igrač tehnički talentiran. Tu je i sam Ivica Olić svjestan svojih nedostataka. Međutim, baš zbog toga znao je koliko mora ostati prizeman i kako nijedna pozornica nije previše mala.
‘Dobri bekovi uvijek su na cijeni’
Nisu njegove Višnje i Maxovi bili samo u Davoru, jedna Višnja mu se ispriječila na probi u Interu, a Max ga je prestigao u Berlinu na probi za Herthu. Na obje adrese su ga dovele nevjerojatne predispozicije koje je pokazivao, ali na oba mjesta je dobio isti odgovor, fizički si odličan, zalaganje primjerno, ali razmisli o pozivu, možda je za tebe ipak atletika. Ili barem razmisli o tome da revidiraš poziciju, dobri bekovi su uvijek na cijeni.
Tako grube odbijenice i povratak u malo slavonsko selo i trening za Marsoniju nakon što je svlačionicu dijelio s Il Fenomeno Ronaldom sigurno nisu bili ugodni. Poljuljali bi moral gotovo svima, jedna rakijica ujutro, za smiriti žgaravicu, pivo, dva , tri poslije treninga i ni prvi ni zadnji primjer lokalnog neuspješnog nogometaša koji je bio faca samo u svom selu. Ali Ivica nije bio običan. Iskakao je, najviše mentalitetom pobjednika.
Kako je Olić spasio Van Gaala u Bayernu
Čovjek jednostavno nije znao odustati. Primjerice, Van Gaal mu je u 2009. Bayernu rekao da ne računa na njega, možeš pokupiti svoje papire i izabrati neku drugu sredinu. Ivica je znao koliko može, znao je da će šansa morati doći, a da će je on iskoristiti. Tako je i bilo, jer je zbog ozljeda Klosea i Gomeza dobio mjesto u prvih 11. Tadašnja van Gaalova epizoda je uvelike ličila na ovu u Manchesteru. Igra daleko od spektakularne, rezultati na rubu prihvatljivih, loši odnosi s medijima i nezadovoljni navijači.
Otkaz je visio u zraku i dva kola prije kraja natjecanja u skupini Lige prvaka, Bayern je za drugoplasiranim Juventusom zaostajao četiri boda, a čekalo ga je gostovanje u Torinu. Olić je prvo golom riješio Maccabi, a zatim zabio za preokret i pobjedu protiv Stare Dame. U nokaut fazi eliminirao je Manchester United odlučujućim golovima u Munchenu i na Old Traffordu, a finale svom klubu osigurao na gostovanju kod Lyona, zabivši tri gola.
U finalu je promašio penal, a na pitanje zašto ga je uopće pucao odgovor je bio – netko je morao kad već nitko nije htio. Mogao je i on odustati, ali to jednostavno nije njegov način. On nije običan, dok je u dresu ne gleda sebe i svoje potrebe, već postoji samo momčad.
Kao stariji kolega koji se već učvrstio u svlačionici Olić je pozvao Perišića, novopridošlog mladića, na večeru. Rastumačio mu što je Klopp mislio kad je rekao: da je nogomet moguće igrati s 12 igrača, Perišić bi uvijek bio u igri. Kad je Olić pojasnio kako to nije pohvala za talent, nego ogromna uvreda, Perišić se namrštio. Plaćao je večere tjednima, ponavljao da se utakmica igra i kad nema lopte, a da je on je prestar da trči umjesto njega.
Marcus Christenson iz Guardiana nazvao ga je Anti-Cristianom. Zapravo, to je ona definicija koju tražim. Možda i savršeno moderan napadač, ali karakterom toliko daleko od onoga što je moderni nogomet. Savršeni timski igrač, potpuno nezainteresiran za slavu, neopterećen izgledom i medijskom slikom. Igrač koji se rodio 10 godina prerano, jer bi se uklopio u sve moderne sheme gegenpressinga. Igrač koji, da je samo koju godinu mlađi, bi bio garantirana Kloppova kupovina.
Iskreni savjeti iskusnog mentora
A istovremeno isti onaj slavonski bećar, kao što mu je bio djed prije 60 godina. Bez trunke glume i lažne veličine, jednostavan, dostupan i srčan. Cijeli svoj život ostao je onaj isti, onaj koji je predriblao Višnju i pretrčao Maxa, a to ne uspiju mnogi, to dijeli velike od ostalih. Da, nije bio savršen, recimo uoči Rusije u rujnu 2006. se našao u noćnom izlasku, mimo svih okvira profesionalnosti. Međutim, nitko nikad nije ni tvrdio kako je on bezgrešan, jedino što je on svoje grijehe znao okajati. Prvi se ispričao za svoju grešku, a njegovo „žao mi je“ nije značilo da se samo neće ponoviti ista greška, već kako će čuvati druge istih skliskih stramputica.
Priča koja je puno vjerodostojnija od one s Maxom i Višnjom veže ga uz Ivana Perišića s kojim je dijelio svlačionicu u Wolfsburgu. Kao stariji kolega koji se već učvrstio u svlačionici pozvao je novopridošlog mladića na večeru. Ipak, to nije bila večera dobrodošlice, Ivica je previše bio u Njemačkoj da bi mu na pameti bilo išta drugo osim posla.
Pitanje vođe reprezentacije na Euru
Na toj večeri je Perišiću prvi put rastumačio što je Klopp zapravo mislio kad je rekao: da je nogomet moguće igrati s 12 igrača, Perišić bi uvijek bio u igri. Kad je Olić zaključio kako to nije pohvala za talent, nego ogromna uvreda, Perišić se vjerojatno samo namrštio. Objašnjavao je tada mladiću koji je dobio povišicu na ugovoru i novu sredinu kako je talent zgodan dodatak, ali bez pravog pristupa − rada i odgovornosti u igri, nije garancija ničega.
I imao je Ivica razumijevanja, nije očekivao rezultate odmah. Plaćao je večere tjednima, ponavljao kako se utakmica igra i kad nema lopte a da je on je prestar da trči umjesto njega i onda je najednom prestao. Par dana kasnije Perišić je shvatio što je veteran mislio. Shvatio je da mu ne soli pamet nego spašava karijeru. Taj put je Ivan platio večeru Ivici, a ovaj je tražio samo jedno – da on isto napravi kad se nađe u situaciji da bude nekome mentor. Anti-Cristiano, osoba koja nije savršena, takvom se niti ne pokušava prikazati, ali u suštini je istinska veličina.
Nedostajat će takav vođa reprezentaciji na Euru. Ne valja oproštaj od pravog velikana zagađivati takvim temama, ali vjerojatno je smetao upravo zato jer je karakter. Pobjednik i vođa, koji ne pristaje na neke polovične opcije, barem kod njegova posla. Istina, njegovo prisustvo na terenu nema smisla, ali čovjek koji je nosio dres reprezentacije gotovo 15 godina, koji je praktički inventar u svlačionici i poznaje reakcije svih suigrača nije žeton koji možete odbaciti. Posebice u ovako gustoj partiji koju karta Čačić. Ono što u svemu najviše veseli, čak su i Hrvati shvatili koliko vrijedi imati Ivicu Olića.
Komadi metala neće ga definirati
Navodno jedan dio navijača u Francusku nosi transparent na kojem piše „Igrajte kao Ivica Olić“. Čak i ako je priča izmišljena opet je ljepša od one s početka. Dapače, jasno nam pokazuje gdje smo došli, od Višnje i Maxa do toga da je čovjek postao uzor i mjerna jedinica za poštenje. Ivica Olić je zasigurno jedan od najvećih hrvatskih nogometaša, u to nema nikakve sumnje. Medalje, trofeje i uspjehe nećemo nabrajati, to lako provjerite na Wikipediji. Komadi metala ionako neće definirati ono što nam ostaje iza slavonske lole iz Davora, ali zato taj transparent bi mogao.
Više nitko po tim igraj kao Ivica Olić ne misli zaplići se u vlastite noge i muči s kako s kontrolom lopte tako i s oblačenjem dresa, već igraj kao pobjednik. A to je stvarno velika stvar. Možda sam Ivica nikad neće pročitati ovaj tekst, ali ovo je svojevrsna zahvala za čitavu karijeru. Možda i oblik isprike jer rijetko tko ga je branio kad su ga nazivali trkaćom kokošom. Ali nisu ljudi krivi, oni se samo boje drugačijeg, tako je to uvijek. Ivica Olić sigurno nije bio običan. Iskakao je nečim, a najviše mentalitetom pobjednika i veličine u moru malih gubitnika. Na tome mu hvala.