Kako smo postali društvo koje slavi one koji bi probleme rješavali rafalima?

Zanimljivo, na društvenim mrežama se glorificira nasilje kao uvod u društvene promjene, a na izbore je izašlo - manje od pola birača

Hrvatska je, naime, uz sve svoje mane, o kojima se naširoko može čitati baš na ovim stranicama, demokratska zemlja. Kad više ne možeš trpjeti vlast, nije nužno da se opašeš eksplozivom ili kupiš polovnu gančinu upitne pouzdanosti. Jedne nedjelje u četiri godine popiješ jutarnju kavu, odšetaš se do birališta i glasaš za koga god hoćeš - pa tako i one koji se usrdno bore za dobar, pošteni narod/Hrvate/radnike/whatever. Štoviše, ako te baš jako žulja nepravda, možeš se politički i angažirati i sam biti promjena koju čekaš.

Odgovor je, zapravo, sadržan u brojci. Konkretnoj, preciznoj brojci od 46,85 posto. A pitanja, ona su uvijek klasična kad se dogodi tragedija slična ovoj s Markovog trga: kako i zašto. O današnjem slučaju je teško špekulirati dok istraga još traje i motivi nisu jasni. Ali, reakcije jesu.

Društvene mreže zasute su opravdanjima, pa čak i glorifikacijama nasilnog čina. I to nije, nažalost, ništa novo – vidjeli smo sličnu šprancu i nakon ubojstava u siječnju u Splitu ili nešto ranije kad je ubijena socijalna radnica u Đakovu.

Globalni plan podčinjavanja

Pitanja, dakle, na koja je točan odgovor brojka od 46,85 posto su uglavnom ona koja ponavljaju kako je moguće da smo postali takvo društvo – u kojem netko smatra da ima pravo uzeti automatsko oružje i pravdu u svoju ruke i u kojem postoji gomila onih koji ga podržavaju. U svijetu u kojem, doduše, nije nimalo neobično da masa ljudi vjeruje kako nova tehnologija kojom komuniciraju mobilni uređaji omogućuje širenje koronavirusa i kako je sve to dio globalnog plana podčinjavanja čovječanstva, ne bi trebalo previše čuditi i da se pronađe “objašnjenje” koje borbom protiv nepravde opisuje sijanje pravde rafalima iz pješačkog naoružanja.

Jer, je li, zli političari iskorištavaju narod koji to ne može više trpjeti. Ili, zli Srbi iskorištavaju Hrvate koji to ne mogu trpjeti. Ili, zli kapitalisti eksploatiraju radnike koji to više ne mogu trpjeti… Ako baš želite opravdati nasilje, ne treba biti posebno kreativan – što pokazuju i nabrojane klasične instant populističke, nacionalističke ili komunističke varijacije.

Demokratska zemlja

U tome, u onima “koji više to ne mogu trpjeti”, nalazi se odgovor. A on je, kako smo već ustanovili, brutalno precizan – 46,85 posto. Toliki je, naime, bio odaziv na posljednjim parlamentarnim izborima, onima na kojima narod (oni koji više, navodno, ne mogu trpjeti) biraju vlast.

Hrvatska je, naime, uz sve svoje mane, o kojima se naširoko može čitati baš na ovim stranicama, demokratska zemlja. Kad više ne možeš trpjeti vlast, nije nužno da se opašeš eksplozivom ili kupiš polovnu gančinu upitne pouzdanosti. Jedne nedjelje u četiri godine popiješ jutarnju kavu, odšetaš se do birališta i glasaš za koga god hoćeš – pa tako i one koji se usrdno bore za dobar, pošteni narod/Hrvate/radnike/whatever. Štoviše, ako te baš jako žulja nepravda, možeš se politički i angažirati i sam biti promjena koju čekaš.

To je, naravno, teži put od toga da jednostavno vjeruješ u to da ljudi-gušteri, Soros ili Wall Street neće nikad dopustiti stvarnu promjenu. Ali, neusporedivo lakši od toga da jednog jutra pomiluješ svoju pušku i kažeš da bi bilo dosta.

Bijes i radikalizam

Hrvatsko društvo, međutim, ne samo da boluje od globalne bolesti crno-bijelog pojednostavljivanja izrazito nijansirane stvarnosti i nuđenja nevjerojatno jednostavnih i jednostavno nevjerojatnih “rješenja”, uronjenih uglavnom u bijes i radikalizam (koji pak ima itekako stvarnu podlogu i u sve većoj, stvarnoj i opipljivoj nejednakosti). Hrvatsko društvo je izrazito militarizirano, pod žestokim utjecajem relativno nedavno završenog rata, koji se očituje u glorifikaciji žrtvovanja i ratnog herojstva, ali i još uvijek pozamašnoj količini lakog naoružanja po kućama.

S druge strane, nije slučajno ni da je onih 53,15 posto građana s pravom glasa odustalo od izbora petog srpnja. Hrvatsko društvo, naime, nije radikalizirano samo osjetnom blizinom Domovinskog rata i globalnim duhom vremena – ono je politički nedovoljno obrazovano.

Uporno odbijanje svake desne Vlade (i nedostatak hrabrosti onih s lijevog centra) da se u školske programe uvrsti građanski odgoj, kojim bi se djecu učilo temeljima demokratskog društva, direktno je rezultiralo manjinom onih koji izlaze na izbore i sve većim brojem ljudi koji su spremni klicati nasilju. I čini se da će ta buka biti sve zaglušnija.

Jasmin Klarić
Telegram autor
608 članaka Više o autoru
Više s weba
Ostanite uz telegramov program