Nekad je nužno odabrati stranu
FOTO: Vjekoslav Skledar
Velika obitelj Kovačić; DUbravko sa svojom Anđelkom i djecom, braćom i sestrama te mamom i tatom koji i dalje žive u svojoj prostranoj, urednoj kući u romskom naselju

Kako smo se izvukli iz romskog naselja, pokrenuli biznis i krenuli razvijati talent našeg genijalnog sina

Proveli smo dan u Međimurju, s Anđelkom, Dubravkom i njihovim malim Aleksandrom koji skuplja nagrade za svoje slike

Kako smo se izvukli iz romskog naselja, pokrenuli biznis i krenuli razvijati talent našeg genijalnog sina

Proveli smo dan u Međimurju, s Anđelkom, Dubravkom i njihovim malim Aleksandrom koji skuplja nagrade za svoje slike

Velika obitelj Kovačić; DUbravko sa svojom Anđelkom i djecom, braćom i sestrama te mamom i tatom koji i dalje žive u svojoj prostranoj, urednoj kući u romskom naselju
FOTO: Vjekoslav Skledar

Obitelj s kojom smo proveli dan nekada je nosila tipično romsko prezime Oršuš, no da bi dobili kredit za kuću, morali su ga promijeniti i danas se zovu Kovačić. Primili su nas u svom domu u Međimurju

Prije petnaestak godina, Dubravko Oršuš bio je učenik bravarske škole i pokušao je dobiti stručnu praksu u jednoj tvrtki u Čakovcu. U pratnji tate Rajka otišao je na dogovoreni razgovor. “Izvukli smo najbolje košulje i zbigecali se”, opisuje tata danas. “Dok smo hodali prema ulazu, kroz glavu mi je prolazilo: samo da odmah ne shvate da smo Romi“, prisjeća se. Dočekala ih je tajnica, djelovala je vrlo ljubazno, i rekla da nema problema. Dubravka će odmah primiti na praksu. Dok je sastavljala ugovor, zagledala se u njegovu osobnu iskaznicu. Nakon nekoliko sekundi se nasmiješila i zamolila ih da pričekaju: “Moram samo nešto provjeriti sa šefom”. Vratila se za desetak minuta i rekla im da u tom trenutku ipak neće nikoga primati na praksu.

Sedam godina nakon tog događaja, Rajko Oršuš odlučio je cijeloj obitelji promijeniti prezime u Kovačić. Bila je to, pokazalo se uskoro, mudra odluka jer je tada već debelo punoljetni Dubravko konačno uspio dobiti kredit za kuću u obližnjem selu Mačkovec i sa suprugom Anđelkom i sinom Aleksandrom napustiti romsko naselje Pribislavec u kojem je živio od rođenja.

Kako je s drugim prezimenom dobio kredit za kuću

Kad je završio srednju školu, Dubravko nije uspio dobiti posao u struci, pa je s mamom Vesnom počeo raditi na pakiranju krumpira za Konzum u obližnjoj Belici. Dobio je stalan posao i radio je dvije smjene dnevno. Svaki dan je biciklom išao na posao, a kad bi se kasno navečer vraćao kući naletavao bi na zadirkivanja vršnjaka iz susjedstva. “Rijetko tko je iz moje generacije radio”, prisjeća se danas 33-godišnji Dubravko.

Obitelj Kovačić, snimljena prije desetak dana u svom domu Vjekoslav Skledar

Nekoliko godina kasnije, preko agencije za nekretnine pronašao je malu kuću u Belici. Bila je to skromna, ali pristojna kućica, upravo ono što je tražio. Prikupio je svu potrebnu dokumentaciju iz firme i otišao u banku zatražiti kredit. Imao je sve tražene uvjete, pa se iznenadio kada su mu javili da kredit nije odobren. Uskoro je pronašao drugu kuću, ovaj put u Mačkovcu i ponovio je cijeli postupak, ali opet bezuspješno. Banka ga je ponovno bez nekog uvjerljivog objašnjenja odbila. U tom trenutku obitelj Oršuš definitivno je odlučila promijeniti prezime. Kovačić im je zvučalo zgodno pa su se odlučili nazvati tako. Dubravko je uskoro ponovno zatražio kredit, i to za istu kuću. “Gle čuda, taj put su mi ga odobrili”, komentira danas.

Dubravko u svom dvorištu danas Vjekoslav Skledar

Preseljenje iz romskog naselja u svoju kuću u Mačkovec bio im je, govore Dubravko i Anđelka, najbolji potez u životu. On je u međuvremenu prestao pakirati krumpire i zaposlio se kao vrtlar u lokalnoj firmi. Nedavno je tamo dao otkaz i otvorio vlastiti obrt za košnju trave i održavanje vrtova. U tih osam godina koliko su u Mačkovcu, dobili su još dvoje djece, 5- godišnju Lanu i 2- godišnjeg Lovru, a najstariji Aleksandar kreće u peti razred. U školi je među najboljim učenicima, dvije godine uči svirati violinu, i rijetko je talentiran za crtanje. Obitelj je to prepoznala i posljednju godinu plaćaju mu i privatne satove kako bi se razvijao.

Tete u vrtiću otkrile su Aleksov talent za crtanje

Taj samozatajni dječak zbilja radi ozbiljno dobre slike koje imaju i svoje kupce. “Nedavno smo imali jedan festival tu u Čakovcu, sličan Špancirfestu. Iz grada su mu dali ogroman suncobran, stol i stolicu, pa je slikao”, govori Anđelka. Uspio je prodati trideset slika po cijeni od 100 do 150 kuna, a s tim novcem si je kupio prvi mobitel.

Aleksandar na snimanju za Telegram Vjekoslav Skledar

Sklonost prema crtanju Aleks je pokazivao još u vrtiću, a njegov talent otkrile su tete koje su svako malo na kraju dana roditeljima oduševljeno donosile njegove crteže. Dubravko mu je kupio brdo papira, olovke i bojice, pa je nastavio vikendima crtati i doma. Kad je krenuo u osnovnu školu odlučili su ga upisati u Školu animiranog filma Čakovec (ČAF), a prije godinu dana krenuo je jednom tjedno u privatnu školu slikanja i crtanja u Čakovcu.

Naučio je tehnike s ugljenom, suhim pastelom, temperama i vodenim bojama, ali ipak se najviše drži suhog pastela jer njime, objašnjava, najbolje postiže realističnost. Posebno je ponosan na akrilni crtež Miniona koji je nacrtao na zidu iznad svojeg kreveta. Dućan akrilnim bojama u Pribislavcu donirao mu je nekoliko kantica boje i odmah je znao za što će ih iskoristiti. Dubravko ga je nagovorio i da upiše u glazbenu školu. Predložio mu je violinu. Najprije se, kaže, malo opirao, ali je nakon nekog vremena pristao i sada ga svake subote ujutro vozi na satove u Čakovec.

Aleks u svojoj sobi, koju si je sam oslikao Vjekoslav Skledar

 

 

Odrekao se pušenja da Aleksu može platiti školu slikanja

Aleksandar ima 11 godina i ozbiljan plan – upisati srednju umjetničku školu u Čakovcu, a paralelno i srednju glazbenu. Nije još siguran hoće li studirati na likovnoj ili glazbenoj akademiji, to će odlučiti kada bude malo stariji. Radovi su mu do sada bili izloženi u Puli i nekoliko puta u Zagrebu. Ove godine dobio je i prvu nagradu na SFeraKon-u, Danima znanstvene fantastike koji se preko četrdeset godina održavaju na zagrebačkom FER-u.

“Nacrtal sam svemirskog fotografa na Marsu kak’ fotografira biljku. Učiteljica nam je rekla da nešto smislimo, nađemo na internetu i da nacrtamo. Ja sam našel fotografiju astronauta, precrtao ga i dodao biljku. Mislil sam da je baš ludo da biljka naraste na Marsu. Tam’ vam nema života, tako da mi se to činilo baš fora. Učiteljica je odučila moj rad poslati, tako da sam išel u Zagreb po tu nagradu. Evo vidite, SFerica se zove”, skulirano pokazuje plastificiranu priznanicu.

Vjekoslav Skledar

Za Aleksove izvanškolske aktivnosti Kovačići svakog mjeseca iz kućnog budžeta izdvajaju nešto više od petsto kuna. Nekad se moraju malo stisnuti krajem mjeseca, ali nije im žao. Dubravko je zato prije nekoliko godina prestao pušiti. “To kaj sam prestal pušiti je najmanje što mogu napraviti da mu platim školovanje”, kaže. Zbog Aleksovog talenta dobili su i ponudu gradonačelnika Čakovca. “Aleks mu je poklonio dvije slike i gradonačelnik je rekao da mu se uvijek možemo javiti za potporu. Ali nismo se javili jer dok god možemo sami, nema potrebe za tim. Malo se stisnemo nekad i uspijemo sve platiti”, priča tata.

Vjekoslav Skledar
Vjekoslav Skledar

Kako se odlučio na vlastiti biznis?

Dubravko je nedavno otvorio obrt za košnju trave i održavanje dvorišta. Ideja za to kaže, došla je spontano. Neke je vrijeme radio kao vrtlar u jednoj lokalnoj firmi i kada bi se popodne vratio kući, nije znao što bi sa slobodnim vremenom. Uzeo bi trimer u ruke i počeo u fušu ljudima uređivati dvorišta. Kosio bi travu, rezao živicu, zimi bi čistio snijeg ispred kuća, cijepao drva. S vremenom je shvatio da ima više posla nego vremena. Dao je otkaz i gospođama na burzi izložio svoj plan za otvaranje obrta. Svidjela im se njegova ideja, pa je od države dobio i poticaje. I baš nedavno mu je stigao profesionalni trimer, kosilica i motorna pila za drva.

“Dok sam radil u fušu, shvatil sam da to više nije bez veze. Sve više ljudi me zvalo. Ne smeta im što sam Rom jer su vjerojatno čuli da smo OK. Tak’ da sam odlučil krenut’ samostalno”. U kraju, kaže, ima mnogo starijih ljudi kojima pomaže. “Evo, baš me sad jedna gospođa čeka za cijepanje drva. Ima i dosta ljudi koji žive u Njemačkoj i ne mogu održavati vrt preko cijele godine, tako da i tu imam posla”. Ne boji se, kaže, zime jer uvijek nešto uspije naći za raditi.

Udomili su i dvoje romske djece

Zanimljivo je da su Kovačići, uz to što imaju svoje troje, udomili i dvoje romske djece, ali o njima ne smiju previše pričati. Od prošle godine došla im je na školovanju 15- godišnja djevojka koja je u kontaktu sa svojim roditeljima. Nesretnija je priča maleni 5-godišnjak kojeg su udomili kao napuštenu bebu s četiri mjeseca.

Kada je došao, prisjećaju se, bio je toliko neuhranjen da su ga jedva uspjeli spasiti. Kasnije se otkrilo da ima poremećaj u razvoju, pa je trenutačno na razini djeteta od tri godine. “Bilo bi nam jako teško da ode, iako znam da ne smijem biti sebična. Za to dijete bi bilo jako dobro da ga usvoji netko tko će mu moći sve pružiti, ali sumnjam da će to itko napraviti. Još uvijek nosi pelene i ne jede samostalno”, priča Anđelka. Nedavno su im iz Centra za socijalnu skrb predložili i skrbništvo nad tim djetetom i prihvatili su ga.

Život u romskom naselju bio je turbulentan

Iako je prešla tridesetu, Anđelka je sa završenom trgovačkom školom tek prije nekoliko godina uspjela dobiti posao u struci. Zaposlila se u čakovečkom dućanu rabljene odjeće Humana nova. Trenutno je na porodiljnom, a planira se uskoro vratiti na posao.

Odrasla je u Paragu, najvećem međimurskom romskom naselju uz granicu sa Slovenijom. Roditelji su joj bili nezaposleni, živjeli su od socijalne pomoći što nije bilo dovoljno da joj financiraju đački dom u Čakovcu. Centar za socijalnu skrb zato joj je pronašao udomitelje u blizini Trgovačke škole s kojima je provela tri godine. Vikendima bi se vraćala u naselje, a nakon završetka školovanja upoznala je Dubravka i uselila se u njegovu rodnu kuću u Pribislavcu.

Život u Paragu opisuje kao izuzetno turbulentan. To staro romsko naselje s gotovo dvije tisuće Roma nije na najboljem glasu. “To vam je konstantna buka. Ovdje na selu možeš i odspavati popodne, što u naselju nije moguće. Svatko glasno pušta svoju glazbu. Nije bitno je li dan ili noć i mora li susjed ujutro na posao. To je buka, vika, galama, turiranje automobila usred noći, glasni razgovori, zapušteni psi o kojima nitko ne skrbi. Dakle jedan veliki kaos gdje nema reda, zajedničkog dogovora niti pravila. Svatko radi što mu paše.”

Da smo ostali u Pribislavcu, Aleks ne bi postigao ovakav uspjeh

S druge strane, romsko naselje u Pribislavcu je mnogo manje i mirnije od Paraga. Dubravkova rodna kuća nalazi se u donekle sređenom dijelu naselja. Većina kuća ima fasadu, postoje ograđena dvorišta i tek tu i tamo izviri neka baraka. No, problem buke, glasne muzike i jurnjave automobilima i tamo je svakodnevica.

Da su ostali u naselju, siguran je Dubravko, Aleks ne bi toliko svirao i crtao jer bi većinu vremena provodio vani s ostalom djecom. “Letio bi sim’ tam’ i ništa ne bi radio. U selu ipak ima mir i bolju koncentraciju, ali zato vikendom odlazimo kod mojih roditelja i igra se do mile volje”.

Dubravko ima dvoje mlađe braće i tri sestre. Svi su završili zanatske škole i zaposlili se. Roditelji su ih, kaže, drugačije odgajali. Dvije sestre su u brakovima s Hrvatima, jedna se odselila u Mariju Bistricu, a druga u Križevce. Srednji brat Krešo gradi kuću u obližnjem selu, a najmlađi Vedran i sestra Paulina još uvijek žive s roditeljima.

Velika obitelj Kovačić; Dubravko sa svojom Anđelkom i djecom, braćom i sestrama te mamom i tatom koji i danas žive u svojoj prostranoj, urednoj kući u romskom naselju Vjekoslav Skledar

Mi smo prestari za odlazak, ali smo sve napravili da naša djeca odu

Dubravkovi roditelji imaju solidno veliku kuću. Iznutra je prostrana i izrazito čista. Ispred glavnih ulaznih vrata, koja gledaju na stražnji dio dvorišta, izgradili su sjenicu što je neobična pojava za romsko naselje u kojem je život okrenut prema ulici. “Odmah su me pitali susedi da zašto nisam izgradil sjenicu s prednje strane. I da kakav sam ja to Rom. Rekel sam im da si sami grade s prednje strane”, smije se Rajko. U toj sjenici, objašnjava, svaki se vikend skupi cijela obitelj na ručku. I ne bude ih malo, naglašava, jer on i žena Vesna imaju desetero unučadi, dvoje još na putu i šestero djece.

Cilj mu je da sva njegova djeca odu iz naselja i kupe si kuće u nekom obližnjem selu. To se, objašnjava, odnosi i na najmlađeg sina kojemu po romskom običaju ostaje obiteljska kuća. “Neka se svi skrase negdje drugdje, a kad mene i moje žene više ne bude nek’ dolaze ovdje u domovinu na druženje. A znate zašto? Ova moja kuću da je u selu imala bi neku cijenu, a ovdje? Ovdje to ne vrijedi ništa. Nula bodova. I džabe sve što sam u nju uložio. Ovako će svatko od njih jednog dana imati nešto što vrijedi”. U budućnosti on i žena nemaju plan otići iz naselja jer nemaju za to mogućnosti, ali da se nađe netko tko bi kupio tu njegovu kuću koju je gradio od svoje sedamnaeste godine, pristao bi, kaže, istog trena.

Rajko je oduvijek bio protivnik romskih naselja te smatra da bi ih svi mladi trebali napustiti. Tek bi to, razmišlja, riješilo problem Roma u društvu. “Znate li da u Mađarskoj i Italiji ne postoji separacija, Romi žive među većinskim stanovništvom i tako bi to trebalo biti i ovdje. Ljepše bi naučili pričati hrvatski i lakše bi se uklopili u društvo”, objašnjava Rajko na tečnom hrvatskom i dodaje kako su on i žena Vesna još davnih dana odlučili da će sva njihova djeca raditi i naći novi život izvan romskih naselja.