Kultura

Telegramov esej o nastanku crtića u Hrvatskoj (1. dio): od pionirskih pokušaja do filma koji je osvojio Europu

U prvom nastavku Telegramovog velikog serijala o animiranom filmu saznajte zašto je prve slike u Hrvatskoj pokrenuo emigrant iz Rusije, kako se okupio kreativni tim animatora u Školi narodnog zdravlja, tko je razvio produkcija reklamnog filma 30-ih i kako su Fadil Hadžić i braća Neugebauer došla na ideju za 'Veliki miting', ključni film hrvatske animacije.

U ovom, prvom dijelu Telegramovog feljtona o povijesti domaće animacije ispričat ćemo uzbudljivu priču o njezinim samim začecima cijela dva desetljeća prije Drugog svjetskog rata, kao i njihovim protagonistima, pionirima koje je do danas većinom prekrila magla zaborava. Tijekom istraživanja naišli smo na podatke o imenima i filmovima za koja nikada prije nismo čuli, sve do neposrednog poslijeratnog doba kada u crtani film stupaju braća Walter i Norbert Neugebauer te čitava grupa vrhunskih crtača i karikaturista koji će kasnije stvoriti Zagreb-film. No, svemu tome prethodila je duga pripovijest koju smo se potrudili sastaviti na temelju prašnjave literature i knjiga zapostavljenih u knjižnicama…

Neobična priča jednog ruskog emigranta

Korijeni animiranog filma u Zagrebu i Hrvatskoj stari su gotovo cijelo stoljeće i sežu do 1922. godine, kada je u grad stigao Sergije Tagatz, poljski emigrant iz Sovjetskog Saveza i filmski entuzijast s velikim zanimanjem za pokretanje crteža. O njegovom životu prije dolaska u Hrvatsku ne znamo mnogo osim da je zarana pokazivao sklonost filmu i bio zaposlen u filmskoj kući Jermoljev, zahvaljujući kojoj je 1920. boravio na Jalti, gdje se počeo sve intenzivnije baviti snimanjem i prvim pokušajima animacije. Nadaren za tehnička eksperimentiranja, Tagatz je isprva snimao kamerom vlastite originalne konstrukcije, a njegovo pionirsko nastojanje u animaciji bilo je filmsko pokretanje zaštitnog znaka Jermoljeva – slonove glave u krugu.

Sergije Tagatz
Sergije Tagatz

Raskrstivši s Jermoljevom i došavši u Zagreb, Tagatz je nastavio svoja filmska traženja, razvijajući sebi svojstvenu tehniku koja je u biti predstavljala ovladavanje problemima filmskog snimanja bez pomoći iskustava starijih sineasta, u zemlji bez značajne filmske tradicije – radilo se o doslovnom početku od nule. Prije prvih filmova Oktavijana Miletića koji će se pojaviti nekoliko godina kasnije, Tagatz je uz pomoć prijatelja, glumca Vladimira Elskija u ulozi producenta, počeo kreirati prve reklamne animirane filmove. Talentirani mladić dobio je priliku uz malu naknadu koristiti laboratorij zagrebačkog poduzeća Jugoslavija film, i tu je pomoću rane kamere za snimanje titlova 1922. realizirao dva kratka reklamna filma – za robne marke “Alda-čaj” i “Pasta za cipele – admiral”.

Nakon što je odbio direktora Jugoslavija filma koji je tražio od Tagatza da poduzeće upozna sa svojim tehničkim otkrićima, filmaš se prebacio u Bosna film, zagrebački ogranak velikog poduzeća Sascha Film iz Beča. Začudo, njihova je aparatura bila još primitivnija od one u Jugoslavija filmu, ali je Tagatz svejedno uspio ondje kreirati još dva namjenska animirana filma. Jedan je bio foršpan za nijemi film s dječakom-glumcem Jackiejem Cooganom u glavnoj ulozi, a drugi ponovno animirani zaštitni znak, ovaj put za Bosnia film. Usprkos svim teškoćama koje je Tagatz rješavao metodom pokušaja i pogreške, četiri namjenska filma koja je realizirao 1922. i 1923. godine bili su prvi animirani filmovi proizvedeni u Zagrebu. Zbog skorog nedostatka narudžbi Tagatz je naposljetku prihvatio posao šefa laboratorija u Bosnia filmu i vratio se svojem izvornom pozivu filmskog reportera. Međutim, animacija u Zagrebu doskora se nastavila.

Prvi studio za animaciju u staroj zdravstvenoj školi

Bilo je to na Mirogojskoj cesti, u Školi narodnog zdravlja koja se tada još nije zvala po Andriji Štamparu, od 1928. godine nadalje. Svakako, riječ je o neobičnom mjestu za produkciju animiranih filmova, no ponovno se pionirski pothvati vežu uz imena dovitljivih i snalažljivih pojedinaca punih entuzijazma. Škola je dvadesetih godina osnovala vlastiti foto-filmski laboratorij kako bi mogla sama proizvoditi edukativne filmove namijenjene zdravstvenom prosvjećivanju seoskog stanovništva, nakon što je osoblje shvatilo da ih ne mogu uvoziti izvana zbog bitnih razlika u životnim uvjetima između Jugoslavije i zemalja iz kojih su ti filmovi dolazili – Amerike, Njemačke, Francuske i drugih država s razvijenom filmskom produkcijom.

Animirani elementi u filmskom laboratoriju Škole počeli su se pojavljivati kada su upravljanje njime i propagandnim odjelom preuzeli Aleksandar Gerasimov (još jedan emigrant iz Sovjetskog Saveza s filmskim iskustvom!) i dr. Milan Marjanović. Upravo je potonji inicirao upotrebu tehnika imanentnih animaciji u procesu snimanja filmova, pa tako u Školi narodnog zdravlja već prije 1930. nastaje nekoliko filmova s crtanim elementima i animiranim sekvencama, ali i prvi u potpunosti crtani film u cijelosti proizveden u Zagrebu, danas izgubljeni “Martin u nebo”.

Pored Gerasimova kao koordinatora i šefa filmskog laboratorija, kreativni trojac koji je bio kičma autorskog kolektiva Škole činili su Marjanović kao rukovoditelj, odnosno redatelj, vrsni snimatelj Stanislav Nowortya (značajni pionir kamere u hrvatskoj kinematografiji) te crtač, slikar i likovni pedagog prof. Petar Papp. Njihov prvi film bili su “Čarobnjaci” izvedeni u tehnici sjenki, a prije “Martina” slijedili su “Kako je počela griža u selu Prljavoru” i “Ivin zub, Macin nos”. Svaki od tih filmova imao je sve više animiranih elemenata, no danas su svi izgubljeni osim nekoliko fotografija koje nam daju određenu sliku o prirodi njihovog stila.

"Kako je počela griža u selu Prljavoru", sačuvani crtež
“Kako je počela griža u selu Prljavoru”, sačuvani crtež

‘Martin u nebo’ – prvi hrvatski crtani film

Animacija je Školi bila prijeko potrebna, jer se u edukativnim filmovima neki krupni detalji, poput insekata koji ljudima prenose zaraze i bolesti, tada jednosavno nisu mogli snimiti standardnim kamerama, pa se okrenulo pokretanju crteža kao rješenju. No, među seoskim stanovništvom svi ovi filmovi nisu ispunili svoju obrazovnu svrhu. Danas je nemoguće reći je li to bilo zbog razumljive neukosti ili primitivne tehnike pionira animacije, koji su radili s onim što im je bilo na raspolaganju, ali ciljana publika uživala je u fenomenu pokretnog crteža i nije pojmila njegovu didaktičku ulogu. Stoga je produkcija animiranih filmova u Školi narodnog zdravlja ubrzo zamrla, a inženjer Gerasimov vraćao se s vremena na vrijeme animaciji u drugim propagandnim filmovima (“Malarija” (1936.), “Spašeni od sušice” (1938.) i “Prva pomoć na selu” (1940. – 1942.), sve do 1946. kada je prestao raditi kao šef laboratorija.

Unatoč teškim okolnostima rada i vrlo oskudnom iskustvu tima što se tiče animacije, filmska proizvodnja Škole narodnog zdravlja predstavlja prvi tip ambicioznijeg kolektivnog rada na animiranom filmu u Hrvatskoj, a 1929. kao godina izlaska “Martina u nebo” povijesni je datum. Iako izgubljen, “Martin u nebo” svojom je propagandnom pričom o prosvjećivanju seljaštva prema boljoj i efikasnijoj proizvodnji i poljoprivredi na neki način prethodnik “Velikog mitinga”, prvog dužeg poslijeratnog animiranog filma u Hrvatskoj i Jugoslaviji, čiji je redatelj bio Norbert, a glavni crtač i animator Walter Neugebauer.

Reprodukcije crteža iz filma "Martin u nebo"
Reprodukcije crteža iz filma “Martin u nebo” Arhiva

Zaboravljena reklamna produkcija tridesetih

No, prije nego što se pozabavimo braćom Neugebauer i “Velikim mitingom”, moramo baciti malo svjetla i na 30-e godine, kada je animiranim filmom u Zagrebu dominirala reklamna produkcija poduzeća Maar ton-filmska reklama. Osnovala su ga tri brata MondscheinIvo, Vlado i Zvonko, a posljednji je kao direktor tvrtke neslužbeno promijenio prezime u zvučnije Maar. U Zagreb su došli iz Berlina već 1931. bježeći pred usponom nacističke stranke. Budući da su još u Njemačkoj držali uspješno filmsko poduzeće, svoje su iskustvo i poslovnu vještinu primijenili i u Zagrebu, a od 1932. do 1936. njihova je tvrtka bila središnji proizvođač reklamnih filmova u cijeloj Jugoslaviji. Mnogi su od njih rađeni animiranim tehnikama, kao i službena špica tvrtke koja se vrtila prije svakog njihovog filma, a izradio ju je Marcel Fischer.

Plakati poduzeća Maar-ton filmska reklama
Plakati poduzeća Maar-ton filmska reklama

Kad se proizvodnja uhodala a distribucija njegovih reklamnih filmova po kinodvoranama ubrzala, Zvonko Maar doveo je iz Berlina crtačicu i animatoricu Ilsu Polley, koja je razvila vlastitu preciznu tehniku animiranog crteža. Međutim, Ilsa sama nije mogla zadovoljiti sve narudžbe koje su zahvaljujući Maarovoj poslovnoj okretnosti samo pristizale, što govori dovoljno u prilog prepoznavanja potencijala filmske reklame i medija animacije u propagandne svrhe. Taj potencijal tada i ubuduće neće biti korišten samo u tržišnom, već i u striktno političkom kontekstu, pogotovo za vrijeme Drugog svjetskog rata.

Sudbonosna prijetnja Velike depresije

Maar je doskora angažirao i Zagrepčana, akademskog slikara Pavla Gavranovića, koji je redukcijom animacije i eksperimentiranjem s različitim filmskim postupcima i trikovima uspio unaprijediti proizvodnju, no pogon se svejedno neprestance širio. Njegova ubrzo zaposlena kolegica Gerty Gorjan vjerojatno je bila prva Hrvatica koja se bavila animacijom. Njih dvoje bili su kreativni pogon poduzeća, a Gavranićevo svjedočanstvo iz 1966. potvrđuje kako je njegova reducirana reklamna animacija bila rezultat pažljivih istraživanja, ali se ne može smatrati prethodnicom filmskog jezika buduće Zagrebačke škole. Ipak, usprkos poslovnim uspjesima i posvećenom timu crtača i animatora kojih je na vrhuncu produkcije bilo mnogo, već se sredinom 30-ih sve polako počelo raspadati.

Novinski oglas za poduzeće Maar-ton filmska reklama
Novinski oglas za poduzeće Maar-ton filmska reklama

Razloga je bilo više – osim Velike depresije od koje su patile čitava prijeratna industrija i gospodarstvo, i politička kriza i uspon nacifašizma diljem Europe uzeli su svoj danak. K tome, produkcija Maarove tvrtke u takvoj se situaciji povećavala preko svojih kapaciteta i više se nije mogla održati, a postupno su se i suradnici počeli osipati. Ono što je nekad bilo veliko poduzeće s filijalama u Zagrebu i Beogradu Zvonko Maar je prodao 1936., a proizvodnja se bez njegove žice za komunikaciju i pridobivanje mušterija više nije oporavila. Nakon okupacije Hrvatske i Jugoslavije i uspostave NDH 1941., cijela obitelj Maar bila je prisiljena pobjeći kao i toliki drugi. Dokopali su se Švicarske gdje je Maar nastavio poslovati sve do smrti 1958.

Na svom vrhuncu njegova je tvrtka proizvodila reklame za doslovno sve grane industrije, od konditorske i farmaceutske do prehrambene i tekstilne, pa je tim tragičnije što se od te goleme produkcije također ništa nije sačuvalo. Dakako, nisu sve reklame bile u potpunosti animirane, ali mnogo njih jest ili je u njima bilo animiranih elemenata. Maar je bio vlasnik prava na prikazivanje svojih reklama u svim kinodvoranama u Jugoslaviji, a prije samih filmova one su vjerojatno doživljavane kao svojevrsna senzacija. Zanimljivo je da su za Maara kao snimatelji radili i Oktavijan Miletić i Sergije Tagatz. U cjelini, neovisno o kreativnim postignućima tvrtke, Maar ton-filmska reklama predstavlja prvu veliku sintezu svih aspekata animirane filmske produkcije u Hrvatskoj, a takav se pothvat neće ponoviti sve do oslobođenja zemlje.

Titlovi Leontija Bjelskog za film Oktavijana Miletića
Titlovi Leontija Bjelskog za film Oktavijana Miletića

Smjeli istraživači i drugi odvažni pioniri

Prva sačuvana filmska vrpca s animiranim crtežima u Zagrebu pripadala je Viktoru Rybaku, još jednom filmskom entuzijastu koji je između dva rata držao vlastitu tvrtku za izradu i laboratorijsku obradu filmova, često surađujući s Maarom. On je 1932. uz pomoć crtača Miroslava Modica realizirao eksperimentalni animirani filmski fragment dug 8 metara vrpce i sačuvao ga u svojoj arhivi, vjerojatno ni ne sluteći da u ladicu polaže neprocjenjiv povijesni dokument. Općenito, takvih je pojedinačnih pokušaja i filmskih eksperimenata s animacijom 30-ih bilo i više nego što se čini. Čak se i pionir jugoslavenske kinematografije Oktavijan Miletić zajedno sa suradnikom, arhitektom, likovnjakom i amaterskim glumcem Srđanom Krizmanom okušao u animaciji, radeći na snimkama koje, naravno – nisu sačuvane.

"Zagreb u svjetlima velegrada", prikaz uvodne špice Leontija Bjelskog
“Zagreb u svjetlima velegrada”, prikaz uvodne špice Leontija Bjelskog

Bilo je tu još smjelih eksperimentatora – Leontije Bjelski, još jedan likovno talentirani ruski emigrant, za Miletićev je film “Zagreb u svjetlu velegrada” (1934.) kreirao animiranu špicu i čitav niz međunaslova čije reprodukcije i dan-danas izgledaju izvrsno, pogotovo tipografija koju je Bjelski izrađivao vlastoručno. Kasnije je radio i na stripovima s nekima od najvećih hrvatskih strip crtača, bio je i tušer, upisivač slova i sl. Ipak, umjetnik koji se u međuratnom Zagrebu najambicioznije i najcjelovitije bavio animiranim filmom možda je bio Kamilo Tompa, likovni pedagog i profesor grafike na tadašnjoj Obrtničkoj školi.

Kamilo Tompa u svom ateljeu
Kamilo Tompa u svom ateljeu

Od 1936. do 1939. Tompa je u suradnji s Rudolfom Schlickom sustavno izučavao različite tehnike animacije koje su mu bile dostupne, dolazeći do vrlo zanimljivih rezultata u filmskom animiranju lutaka i razvijajući dalje rješenja s animacijom sjena koja su bila poznata iz filmova Škole narodnog zdravlja. Kreativni dvojac je 1938. i 1939. koncipirao scenarije za filmove “Medvedgradska kraljica” i “Najezda Turaka na Zagreb”, koji su razvijeni samo u pripremnoj fazi i pojedinim sekvencama. Sačuvani crteži svjedoče o uznapredovalom izrazu na tragu Disneyeve voluminozne animacije, što je primjer koji će slijediti i braća Neugebauer. Anegdota je da su Tompa i Schlick uspjeli čak i pismom doći do Walta Disneya koji ih je ohrabrio vidjevši crteže i skice za filmove, ali ni to nije bilo dovoljno da jugoslavenske financijere uvjere u potporu svom projektu.

Skica za kadar u animiranom filmu Kamila Tompe
Skica za kadar u animiranom filmu Kamila Tompe

Veliki nastup braće Neugebauer

Dolazak rata u Jugoslaviju i njemačka i talijanska okupacija zemlje od 1941. do 1945. narušili su kontinuitet proizvodnje kulture, ali ju nisu ni izbliza posve uništili. Upravo suprotno, kultura se razvijala i u kvislinškoj NDH i na oslobođenom teritoriju pod kontrolom partizana, a drugo je pitanje kakva. Dok ustaška vlast nije uspjela iskoristiti animirani film u propagandne svrhe, za razliku od nacističke, uglavnom zato jer joj je nasušno nedostajao potrebni kadar, partizani su potkraj rata u selu Mračaj na Kordunu, u sklopu tajne tiskare Vjesnika, realizirali niz kratkih animiranih žurnala namijenjenih mahom večernjoj zabavi ratnika. Njihovi su autori bili Kosta Halvaty (poslijeratni direktor Jadran filma) i Oto Hervol, a sve što im je bilo potrebno uspjeli su pronaći u gerilskoj tiskari. Crtali su prizore na prozirnoj celuloidnoj vrpci i puštali ih publici pomoću 16 milimetarskog projektora na ručni pogon.

Walter Neugebauer
Walter Neugebauer

Ipak, korijeni poslijeratnog animiranog filma rađali su se ponovno u Zagrebu, samo među stranicama stripa. Legendarna braća Walter i Norbert Neugebauer, uz Andriju Maurovića pioniri hrvatskog stripa, koja su rad započela još 30-ih kao osnovnoškolci u vlastitom listu Veseli vandrokaš, za vrijeme NDH objavljivala su strip-reviju Zabavnik, “tjednik crtanih romana, šala te ostalog zabavnog štiva”. Zabavnik je u mnogočemu bio pothvat vrijedan divljenja – ne samo što je bio jedan od rijetkih primjera strip-periodike u poharanoj Europi, već je bio prvo izdanje uopće u Hrvatskoj koje se tiskalo u četverobojnoj tehnici, a k tome je objavljivao stripove, novele i ostale priloge isključivo domaćih autora.

Uza sve to, urednici su uspjeli izbjeći zamke državne propagandne mašinerije i do kraja stvarati zabavni sadržaj na visokom nivou. U Zabavniku su braća Neugebauer objavila neke od svojih najznačajnijih stripova, poput “Patuljka Noska”, “Gladnog kralja”, “Bimba i Hanzeka” i drugih, dok je Maurović crtao svoju poznatu povijesnu sagu “Knez Radoslav”, a sudjelovali su i Ferdo Bis, Albert Kinert i drugi. S ogromnom nakladom do 150 tisuća primjeraka i pravim novinskim formatom, Zabavnik se čitao i na oslobođenom teritoriju. Izrastao na bogatoj tradiciji prijeratne zagrebačke karikature i jasnom stilskom utjecaju Disneyeve škole, Zabavnik je bio časopis u kojem su braća Neugebauer dosegla umjetničku zrelost potrebnu za kreaciju kompleksnog i zahtjevnog animiranog filma – “Velikog mitinga”.

Naslovna stranica Zabavnika sa stripom "Gladni kralj"
Naslovna stranica Zabavnika sa stripom “Gladni kralj”

Okupljanje mitske ekipe karikaturista u Kerempuhu

Povijest hrvatske i zagrebačke animacije u socijalističkoj Jugoslaviji od kraja Drugog svjetskog rata nadalje prilično je sustavno izučavana, vjerojatno i zbog globalne popularnosti, a njezini najveći predstavnici danas uživaju status neupitnih filmskih klasika. Produkcija “Velikog mitinga” katkad se uzima kao izvorište buduće Zagrebačke škole, jer se u radu na tom filmu okupila njezina kasnija jezgra, makar je “Veliki miting” realiziran punim, voluminoznim stilom diznijevske animacije, od kojeg će se zagrebački animatori ubrzo udaljiti, ali mu se i suprotstavljati. Neosporno je ipak da stilizacija Zagrebačke škole ima temelje u ranoj poslijeratnoj novinskoj karikaturi, odnosno listu Kerempuh u kojem su crtače okupljali neumorni glavni urednik i direktor (u biti savršeni producent) Fadil Hadžić i umjetnički direktor Walter Neugebauer.

Ekipa Kerempuha na okupu
Ekipa Kerempuha na okupu

Jezgru Kerempuhovih mladih majstora političke karikature činili su, pored Waltera i Norberta Neugebauera, Ismet (Iso) Voljevica (budući autor ingenioznog “Grge”), Dušan Vukotić (kojem danas ime i vrapci na grani znaju!), Vladimir Delač (jedan od najboljih hrvatskih autora stripova za djecu i član legendarne postave “Plavog vjesnika”, koji je međutim rano umro, već 1968.), Borivoj Dovniković (dan-danas jedan od rijetkih živućih prvaka Zagrebačke škole), Oto Reisinger (koji je cijeli život ostao vjeran karikaturi), Ivan Pušak i drugi. Prethodno radu u Kerempuhu, braća Neugebauer praktički su se odmah nakon oslobođenja bacila na animirani film u sklopu “hrvatske direkcije Filmskog poduzeća DFR Jugoslavije” (budućeg Jadran filma, koji je osnovan 15. srpnja 1946.).

Senzacionalni uspjeh ‘Velikog mitinga’

Izvorno smješten u zgradi današnje osnovne škole na Jordanovcu, Jadran film će nakon selidbe u zagrebačku Dubravu postati najveća filmska produkcijska kuća u Hrvatskoj i jedna od najznačajnijih u Jugoslaviji. Na brdu iznad Bukovca braća Neugebauer su pod vodstvom direktora Koste Hlavatya u principu autodidaktički učila metode animacije. Njihov prvi poznati dodir s crtanim filmom je studijska vježba, nikada javno predstavljena, koja je prikazivala malog crva kako izlazi iz zemlje, na svega nekoliko metara filmske vrpce. Ipak, s Norbertom u ulozi redatelja i Walterom kao glavnim crtačem, Neugebaueri su već 1945. realizirali dva kratka namjenska propagandna filma: “Usmene novine” i “Svi na izbore”. No, oni uskoro u potpunosti prelaze u Kerempuh, a rad na crtanom filmu u Jadran filmu od 1946. do 1952. nastavit će nova ekipa profesionalaca, među kojima su se našli i neki naši stari poznanici.

Slika iz filma "Svi na izbore"
Slika iz filma “Svi na izbore”

Senzacionalni uspjeh Kerempuhovog studija za crtani film postepeno je zasjenio sve druge animirane pothvate koji su se u Jugoslaviji dogodili početkom 50-ih. Pored neupitnog talenta i strastvene, upravo manijakalne radišnosti Kerempuhovih umjetnika, tada jedva punoljetnih, razlozi su posredno mogli biti i politički, jer je “Veliki miting” lansiran 1951., a metaforički je pripovijedao o Titovom raskidu sa Staljinom i SSSR-om 1948., te novom početku za socijalističku Jugoslaviju. Fadil Hadžić prisjećao se kako je redakcija Kerempuha na njegovu inicijativu 1950. odlučila da se višak prihoda od prodaje ogromne naklade časopisa (više od 150 000 primjeraka) uloži u stvaranje studija za crtani film. Fascinantno je što je od osnivanja studija do realizacije cjelovitog crtanog filma dugog 20 minuta (567 m filmske vrpce) prošlo samo godinu dana!

https://www.youtube.com/watch?v=7XlxtgZiqdc

Granični trenutak tradicionalne i moderne animacije

Stvaraoci filma (Delač, animator; Frano Vodopivec, snimatelj i montažer; Eduard Gloz, skladatelj; Hadžić, producent, Walter Neugebauer, glavni crtač i animator; Norbert Neugebauer, redatelj i Borivoj Dovniković, animator, i drugi) pritom su, kao i njihovi najraniji preci iz 20-ih, ponovno morali krenuti potpuno od nule. Na tragu dostupnih im podataka i maglovitih spoznaja o Disneyevom načinu rada sami su projektirali stolove za animaciju, izradili trik kamere i nabavili celuloidne folije neophodne za crtanje, a knjiga snimanja se, prema Hadžićevim riječima, tijekom rada neprekidno mijenjala.

Rad na filmu "Veliki miting"
Rad na filmu “Veliki miting”

Na filmu su radili i Voljevica, Pušak i Delač kao animatori, a sačuvala su se i prezimena fazera (crtača koji su izrađivali pojedine segmente filmskog pokreta na temelju ekstrema koje su postavili animatori) – Goldschmidt, Karabajić i Marjanac. Oto Reisinger i Oto Antonini bili su zaduženi za scenografiju. U kolektiv su bile uključene i prve hrvatske kopistice – Mira Hvala i Nela Barešić.

“Veliki miting” pripovijedao je jednostavnu i satiričnu priču o nervoznom i podmuklom stranom novinaru Judinu koji u svojoj redakciji neprekidno smišlja izmišljene priče uperene protiv mlade države i njezinog naroda – Jugoslavije i Jugoslavena, a na reporterski zadatak šalje malog pomoćnika, mladog idealista. On nakon brojnih peripetija stiže u Jugoslaviju i ne može se načuditi koliko je u njoj sve napredno, koliki je radni elan u ljudi i kako su sve ceste i tvornice blistave i nove, ali po povratku u svoju zemlju dospijeva u zatvor jer njegov zlobni urednik, koji predstavlja i vlast, ne vjeruje u tu priču.

Slika iz "Velikog mitinga"
Slika iz “Velikog mitinga”

Mada jednostranog, propagandnog karaktera, “Veliki miting” označio je zanimanje njegovih autora za aktualna društvena zbivanja i tako zacrtao jednu od linija razvoja Zagrebačke škole crtanog filma. Naravno, ovo će polazište u najboljim radovima njezinih umjetnika evoluirati do univerzalnih i vječno duhovitih humanističkih poruka o bezvremenoj suprotstavljenosti mislećeg pojedinca svakom kolektivu, društvenom sustavu i nametnutim dogmama.

veliki_miting_03

Ipak, diznijevski stil voluminozne animacije i punog, realistički shvaćenog pokreta, kojeg su zagovarala braća Neugebauer kao njegovi pioniri i najveći majstori u poslijeratnoj Jugoslaviji, bit će napušten nakon svega par godina i propasti Duga filma, novog poduzeća koje je naslijedilo Kerempuhov studio za crtani film. Kako se to i štošta drugo dogodilo, kako se pojavila nova generacija genijalnih filmskih stvaralaca i kako se zagrebačka animacija vinula do svjetskih visina, što je malo tko mogao predvidjeti – pročitajte u sljedećem nastavku!

Idući nastavak eseja o nastanku crtića objavljujemo sutra u 20.30h

Literatura:
– Mutinić, Ranko i Sudović, Zlatko (ur.); Zagrebački krug crtanog filma 1: pedeset godina crtanog filma u Hrvatskoj, almanah 1922.-1972.; Zavod za kulturu Hrvatske, Zagreb film; Zagreb 1978.
– Kiš, Marta i Pudar, Karla (ur.); Surogat stvarnosti: pola stoljeća hrvatske animacije (katalog izložbe); Hrvatsko društvo likovnih umjetnika; Zagreb 2011.

Za još članaka poput ovog, prijavite se na Telegramove newslettere

Bespoštedno novinarstvo koje gura društvo naprijed.

Za neograničeno čitanje Telegrama i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Pretplatite se
Već imam pretplatu