U hrvatskom školstvu ne pomišlja se na ideju koja je već 27 godina dio kurikuluma u Danskoj, gdje svi učenici od šest do 16 godina imaju jednom tjedno obavezni sat empatije. Na toj nastavi uče kako se staviti u tuđu kožu, razumjeti druge, prihvatiti ih, pomoći ako treba i biti im prijatelji.
Kod nas se djeci mjestimično pružaju sasvim suprotni uzori ponašanja i međuljudskih odnosa pa smo tako ove nedjelje čuli za grozomorni spektakl na karnevalu u Imotskom, gdje su spaljene lutke dvojice gej muškaraca i djeteta.
Zreo i odgovoran istup Jandrokovića
Pred povorkom u kojoj je bilo najviše klinaca prerušenih u vile, zečeve i bubamare, oganj bijesa progutao je u jezivoj alegoriji sve istospolne parove i svu njihovu djecu koja s tom dječjom publikom možda idu u isti razred i zajedno se gombaju ne samo s brojevima i slovima, nego i s poimanjem što je prihvatljivo i neprihvatljivo, fino i ružno, poželjno i zazorno.
Gradonačelnik Imotskog Ivan Budalić, predsjednik HDZ-a u Imotskom i otac petero djece, izjavio je poslije kako su organizatori karnevala autonomna udruga u čije se odluke Grad ne miješa. Ali iz nekog je razloga siguran da njihova namjera nije bila da ”bilo koga” povrijede.
Kao da on i taj Budalić nisu članovi iste stranke, pa čak ni čestice istog univerzuma, predsjednik Sabora Gordan Jandroković komentirao je taj slučaj vrlo zrelo i odgovorno. Upozorio je kako je neprihvatljiv svaki oblik pozivanja na nasilje, isključivanje i prezir. A vrhunac maškara u Imotskom bio je, naravno, upravo to i ništa ljepše od toga. Još jedan primitivni i nakaradni poziv na hajku koji se odvio na otvorenoj društvenoj pozornici jednog grada i čije su toksične poruke nedvosmislene.
Nisu spalili nekoga tko ih je pokrao i prevario
Jer, umjesto šarma pučke svečanost, čudesnih kostima i maski, zafrkancije, dobre volje i vesele jednodnevne razuzdanosti u kojoj će se ljudi povezati i odmoriti od svakodnevnih briga, tamošnjem je narodu kao glavna poruka poslana mržnja prema jednoj manjinskoj skupini i djeci koju podižu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Organizatorima pritom nije palo na pamet da – kao što je to uobičajeno na svim karnevalima otkad je svijeta i vijeka – spale na kraju krpenu personifikaciju nekog pripadnika moćnih elita, nekoga tko ih je pokrao, prevario, podjarmio ili doveo na prosjački štap. Zaboravili su na taj dan svoj Zid plača gdje se na ciglama upisuju imena svih onih sumještana koji su napustili Imotsku krajinu u potrazi za ljepšim životom. A tih je, kažu lokalni izvori, već oko 7000.
Kako im nitko nije rekao da je to ružno?
U gradu koji se od Vlade Gotovca slabo ičime proslavio, nekoj je skupini ljudi bilo posebno napeto užgati mračnu lomaču da se u prah i pepeo pretvori prispodoba mirnih ljudi i njihove djece i još se pritom pozivati na ”tradiciju” i na ”ispravnost” svoje pretpotopne isključivosti.
Nje, naravno, ima i uvijek će je biti. Ali da im ni njihov Grad, ni svećenici u crkvama, ni lokalne stranke, ni školovani ravnatelji škola nisu rekli da ne ciljaju u tu metu jer je to nešto ružno, e to je stvarno najnevjerojatnije od svega. Šala i šega je divna stvar, ali ne oko osnovnih ustavnih vrednota. Ne oko elementarne ljudskosti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zašto se Milanović skrio iza Facebook statusa?
Zato je za koju debelu oktavu stvarno preniska kritika koju je povodom ovog lova na vješce poslao javnosti predsjednik Republike Zoran Milanović. To je Facebook politika. Odgovorne državnike želimo u društveno važnim situacijama vidjeti pred kamerama, jasne i upečatljive, a ne u zakloništima virtuale. Tako postoji nada da će možda i nadležne institucije trznuti pa, recimo, promisliti o uvođenju građanskog odgoja u hrvatske škole. Tužbe mogu frcati, ali to nije ni glavno ni svemoguće rješenje.
Jer osnovno je pitanje zašto se nezanemariv dio ljudi u Hrvatskoj inspirira isključivošću i mržnjom, a njega ne mogu apsolvirati sudovi, pa sve da su i najbolji na svijetu. Kao što nisu. Kad na njega pokušamo odgovoriti boljim obrazovanjem i pametnijim politikama, možda ćemo malo pomalo krenuti prema naprednoj Danskoj. Prema UN-ovom indeksu sreće, Danska je već godinama među prve tri najsretnije zemlje na svijetu. Ne samo zato što je ekonomski uspješna, nego i zato što se toliko trudi izgraditi mirno i tolerantno društvo.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kako su u Imotskom spaljena sva hrvatska djeca koju odgajaju gej parovi
Umjesto šarma pučke svečanosti, tamošnjem je narodu glavna poruka mržnja prema manjinskoj skupini
Najstrašnije je od svega da organizatorima karnevala ni političko vodstvo njihovog grada, ni svećenici u crkvama, ni lokalne stranke, ni školovani ravnatelji škola nisu rekli da ne pale lomaču za jednu manjinsku skupinu jer je to nešto ružno. Šala i šega je divna stvar, ali ne oko osnovnih ustavnih vrednota. Ne oko elementarne ljudskosti.
U hrvatskom školstvu ne pomišlja se na ideju koja je već 27 godina dio kurikuluma u Danskoj, gdje svi učenici od šest do 16 godina imaju jednom tjedno obavezni sat empatije. Na toj nastavi uče kako se staviti u tuđu kožu, razumjeti druge, prihvatiti ih, pomoći ako treba i biti im prijatelji.
Kod nas se djeci mjestimično pružaju sasvim suprotni uzori ponašanja i međuljudskih odnosa pa smo tako ove nedjelje čuli za grozomorni spektakl na karnevalu u Imotskom, gdje su spaljene lutke dvojice gej muškaraca i djeteta.
Zreo i odgovoran istup Jandrokovića
Pred povorkom u kojoj je bilo najviše klinaca prerušenih u vile, zečeve i bubamare, oganj bijesa progutao je u jezivoj alegoriji sve istospolne parove i svu njihovu djecu koja s tom dječjom publikom možda idu u isti razred i zajedno se gombaju ne samo s brojevima i slovima, nego i s poimanjem što je prihvatljivo i neprihvatljivo, fino i ružno, poželjno i zazorno.
Gradonačelnik Imotskog Ivan Budalić, predsjednik HDZ-a u Imotskom i otac petero djece, izjavio je poslije kako su organizatori karnevala autonomna udruga u čije se odluke Grad ne miješa. Ali iz nekog je razloga siguran da njihova namjera nije bila da ”bilo koga” povrijede.
Kao da on i taj Budalić nisu članovi iste stranke, pa čak ni čestice istog univerzuma, predsjednik Sabora Gordan Jandroković komentirao je taj slučaj vrlo zrelo i odgovorno. Upozorio je kako je neprihvatljiv svaki oblik pozivanja na nasilje, isključivanje i prezir. A vrhunac maškara u Imotskom bio je, naravno, upravo to i ništa ljepše od toga. Još jedan primitivni i nakaradni poziv na hajku koji se odvio na otvorenoj društvenoj pozornici jednog grada i čije su toksične poruke nedvosmislene.
Nisu spalili nekoga tko ih je pokrao i prevario
Jer, umjesto šarma pučke svečanost, čudesnih kostima i maski, zafrkancije, dobre volje i vesele jednodnevne razuzdanosti u kojoj će se ljudi povezati i odmoriti od svakodnevnih briga, tamošnjem je narodu kao glavna poruka poslana mržnja prema jednoj manjinskoj skupini i djeci koju podižu.
Organizatorima pritom nije palo na pamet da – kao što je to uobičajeno na svim karnevalima otkad je svijeta i vijeka – spale na kraju krpenu personifikaciju nekog pripadnika moćnih elita, nekoga tko ih je pokrao, prevario, podjarmio ili doveo na prosjački štap. Zaboravili su na taj dan svoj Zid plača gdje se na ciglama upisuju imena svih onih sumještana koji su napustili Imotsku krajinu u potrazi za ljepšim životom. A tih je, kažu lokalni izvori, već oko 7000.
Kako im nitko nije rekao da je to ružno?
U gradu koji se od Vlade Gotovca slabo ičime proslavio, nekoj je skupini ljudi bilo posebno napeto užgati mračnu lomaču da se u prah i pepeo pretvori prispodoba mirnih ljudi i njihove djece i još se pritom pozivati na ”tradiciju” i na ”ispravnost” svoje pretpotopne isključivosti.
Nje, naravno, ima i uvijek će je biti. Ali da im ni njihov Grad, ni svećenici u crkvama, ni lokalne stranke, ni školovani ravnatelji škola nisu rekli da ne ciljaju u tu metu jer je to nešto ružno, e to je stvarno najnevjerojatnije od svega. Šala i šega je divna stvar, ali ne oko osnovnih ustavnih vrednota. Ne oko elementarne ljudskosti.
Zašto se Milanović skrio iza Facebook statusa?
Zato je za koju debelu oktavu stvarno preniska kritika koju je povodom ovog lova na vješce poslao javnosti predsjednik Republike Zoran Milanović. To je Facebook politika. Odgovorne državnike želimo u društveno važnim situacijama vidjeti pred kamerama, jasne i upečatljive, a ne u zakloništima virtuale. Tako postoji nada da će možda i nadležne institucije trznuti pa, recimo, promisliti o uvođenju građanskog odgoja u hrvatske škole. Tužbe mogu frcati, ali to nije ni glavno ni svemoguće rješenje.
Jer osnovno je pitanje zašto se nezanemariv dio ljudi u Hrvatskoj inspirira isključivošću i mržnjom, a njega ne mogu apsolvirati sudovi, pa sve da su i najbolji na svijetu. Kao što nisu. Kad na njega pokušamo odgovoriti boljim obrazovanjem i pametnijim politikama, možda ćemo malo pomalo krenuti prema naprednoj Danskoj. Prema UN-ovom indeksu sreće, Danska je već godinama među prve tri najsretnije zemlje na svijetu. Ne samo zato što je ekonomski uspješna, nego i zato što se toliko trudi izgraditi mirno i tolerantno društvo.