Medijski hype vara. Izglasavanje nepovjerenja nekom od ministara vrlo je rijetko politička operacija breaking news kapaciteta. Tek onda kad stvari u vladajućoj većini ionako dubinski ne funkcioniraju može se dogoditi da netko od ministra dobije crveni karton.
U koaliciji koju su potajno dogovorili HDZ i HNS sredinom 2017. godine nema šanse da se dogodi bilo kakav sličan izboj neizvjesnosti. Ta vladajuća većina je, bilo je jasno odmah, čvršća od armiranog betona i mogao ju je ugroziti jedino, isključivo i samo HDZ. Stoga su sve akcije koje je opozicija poduzimala oko opoziva ministara ili raznih interpelacija Vladi bile unaprijed osuđene na to da će kod zbrajanja glasova ostati u – manjini.
Benefiti ‘propalog’ opoziva
To, naravno, nije značilo da je opozicija poražena u raspravama o povjerenju ministrima i ministricama, jer bi u suprotnom prestali biti opozicija i postali parlamentarna većina (ili izazvali izvanredne izbore). Svaka rasprava o povjerenju članovima Vlade služila je tome da se dodatno ukaže na bolne točke (ne)rada nekog od ekipe iz Banskih dvora i da se pokuša članove ideološki heterogene koalicije javno dovesti u što je moguće nezgodniju situaciju. Tako da se rezultat svih silnih opoziva koje je saborska većina odbijala ne izražava u rasporedu glasanja o povjerenju ministrima – njihov konačan ishod ugradit će se u rezultat na narednim parlamentarnim izborima. No, to opet ne znači ni da je oporba u pričama o opozivima članova Vlade isključivo na dobitku.
Primjerice, u slučaju Divjak su natjerali HDZ-ovce da brane ministricu koje su se ovi htjeli riješiti prije samo koji mjesec (dok je trajao štrajk prosvjetara), natjerali su vladajuću većinu na sramotni manevar prebacivanja rasprave o povjerenju u termin u kojem se emitiraju filmovi za odrasle, a dali su priliku i samoj ministrici da se dodatno temeljito iskompromitira inzistiranjem na vlastitom zgražanju prema “sitnom politikantstvu”. No, rezultat današnjeg glasanja ipak nije bio nevažan.
Gdje su oporbeni zastupnici?
Naime, HDZ i njegova koalicija s HNS-om, manjincima i “žetončićima” ima osamdesetak ruku u Saboru. Što znači da bi na strani oporbe uvijek trebalo biti cca 70-ak onih koji će glasati za smjenu ministara i nadati se da je, možda, netko iz vladajuće većine imao posebno težak dan.
No, to se – od svibanjskog dana 2017. godine u kojem je Zdravko Marić preživio za samo jedan glas (bilo je 75:75), nije dogodilo. Današnjih 55 oporbenih glasova za smjenu Blaženke Divjak, pritom, nije čak ni toliko loš rezultat. Primjerice, za smjenu bivšeg ministra znanosti i obrazovanja Pave Barišića je u veljači 2017. godine ruke diglo tek 49 oporbenih zastupnika. U listopadu prošle godine, kad se glasalo o nepovjerenju ministru zdravstva Milanu Kujundžiću za smjenu je bilo 48 zastupnika. Tek nešto više ruku u zraku bilo je u studenom 2017. godine, kad se zbog Agrokora glasalo o nepovjerenju Vladi – 59 . Nijednom, dakle, ni blizu brojke od sedamdesetak glasova na koje ne može računati Andrej Plenković.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Uglavnom, oporba predvođena SDP-om ima kroničan problem s discipliniranjem vlastitih zastupnika. Što nije baš najsretniji PR nekoliko mjeseci prije predizborne kampanje u kojoj bi se trebali organizirati oko preuzimanja vlasti.
Kako točno oporba misli preuzeti vlast kad nije u stanju ni vlastite zastupnike dovući da glasaju o opozivu ministara?
Ni danas, kao ni u skoro svim ranijim opozivima, oporba nije uspjela skupiti sve zastupnike na glasanju o ministrima
Današnjih 55 oporbenih glasova za smjenu Blaženke Divjak, pritom, nije čak ni toliko loš rezultat. Primjerice, za smjenu bivšeg ministra znanosti i obrazovanja Pave Barišića je u veljači 2017. godine ruke diglo tek 49 oporbenih zastupnika. U listopadu prošle godine, kad se glasalo o nepovjerenju ministru zdravstva Milanu Kujundžiću za smjenu je bilo 48 zastupnika
Medijski hype vara. Izglasavanje nepovjerenja nekom od ministara vrlo je rijetko politička operacija breaking news kapaciteta. Tek onda kad stvari u vladajućoj većini ionako dubinski ne funkcioniraju može se dogoditi da netko od ministra dobije crveni karton.
U koaliciji koju su potajno dogovorili HDZ i HNS sredinom 2017. godine nema šanse da se dogodi bilo kakav sličan izboj neizvjesnosti. Ta vladajuća većina je, bilo je jasno odmah, čvršća od armiranog betona i mogao ju je ugroziti jedino, isključivo i samo HDZ. Stoga su sve akcije koje je opozicija poduzimala oko opoziva ministara ili raznih interpelacija Vladi bile unaprijed osuđene na to da će kod zbrajanja glasova ostati u – manjini.
Benefiti ‘propalog’ opoziva
To, naravno, nije značilo da je opozicija poražena u raspravama o povjerenju ministrima i ministricama, jer bi u suprotnom prestali biti opozicija i postali parlamentarna većina (ili izazvali izvanredne izbore). Svaka rasprava o povjerenju članovima Vlade služila je tome da se dodatno ukaže na bolne točke (ne)rada nekog od ekipe iz Banskih dvora i da se pokuša članove ideološki heterogene koalicije javno dovesti u što je moguće nezgodniju situaciju. Tako da se rezultat svih silnih opoziva koje je saborska većina odbijala ne izražava u rasporedu glasanja o povjerenju ministrima – njihov konačan ishod ugradit će se u rezultat na narednim parlamentarnim izborima. No, to opet ne znači ni da je oporba u pričama o opozivima članova Vlade isključivo na dobitku.
Primjerice, u slučaju Divjak su natjerali HDZ-ovce da brane ministricu koje su se ovi htjeli riješiti prije samo koji mjesec (dok je trajao štrajk prosvjetara), natjerali su vladajuću većinu na sramotni manevar prebacivanja rasprave o povjerenju u termin u kojem se emitiraju filmovi za odrasle, a dali su priliku i samoj ministrici da se dodatno temeljito iskompromitira inzistiranjem na vlastitom zgražanju prema “sitnom politikantstvu”. No, rezultat današnjeg glasanja ipak nije bio nevažan.
Gdje su oporbeni zastupnici?
Naime, HDZ i njegova koalicija s HNS-om, manjincima i “žetončićima” ima osamdesetak ruku u Saboru. Što znači da bi na strani oporbe uvijek trebalo biti cca 70-ak onih koji će glasati za smjenu ministara i nadati se da je, možda, netko iz vladajuće većine imao posebno težak dan.
No, to se – od svibanjskog dana 2017. godine u kojem je Zdravko Marić preživio za samo jedan glas (bilo je 75:75), nije dogodilo. Današnjih 55 oporbenih glasova za smjenu Blaženke Divjak, pritom, nije čak ni toliko loš rezultat. Primjerice, za smjenu bivšeg ministra znanosti i obrazovanja Pave Barišića je u veljači 2017. godine ruke diglo tek 49 oporbenih zastupnika. U listopadu prošle godine, kad se glasalo o nepovjerenju ministru zdravstva Milanu Kujundžiću za smjenu je bilo 48 zastupnika. Tek nešto više ruku u zraku bilo je u studenom 2017. godine, kad se zbog Agrokora glasalo o nepovjerenju Vladi – 59 . Nijednom, dakle, ni blizu brojke od sedamdesetak glasova na koje ne može računati Andrej Plenković.
Uglavnom, oporba predvođena SDP-om ima kroničan problem s discipliniranjem vlastitih zastupnika. Što nije baš najsretniji PR nekoliko mjeseci prije predizborne kampanje u kojoj bi se trebali organizirati oko preuzimanja vlasti.