Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa
Piše: Mladen Pleše | Snima: Iz knjige Ivo Raić-hrvatski i europski glumac i redatelj

Zašto ništa ne znamo o Ivi Raiću, čovjeku koji je revolucionalizirao kazalište? Nova knjiga ispravlja nepravdu

Prošlog je tjedna predstavljena monografija 'Ivo Raić-hrvatski i europski glumac i redatelj', razgovarali smo s autoricom

'Monografijom sam željela popuniti prazninu i dati dignitet razdoblju između pojave kazališnog pedagoga Stjepana Miletića s kraja 19. stoljeća do javljanja modernizma i razbuktavanja međuratnog hrvatskog kazališta i pojave redatelja Branka Gavelle te Tite Strozzija. Godinama izučavam povijest hrvatskog kazališta pa me privlačilo i provociralo to neobrađeno razdoblje. Proučavajući arhive stalno sam se susretala u glumačkom i redateljskom svijetu s imenom Ive Raića. Počela sam ga podrobnije pratiti dok sam izučavala modernu u hrvatskoj dramatici i europske poglede na modernizam. Zaključila sam da je Ivo Raić redatelj, glumac i umjetnička ličnost bez koje je nemoguće zamisliti hrvatsko glumište'

Široj javnosti relativno manje poznati glumac i redatelj Ivo Raić, 1881. – 1931., dobio je ovih dana jedinstven spomenik: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti objavila je monografiju od 478 stranica doktorice Antonije Bogner-Šaban, znanstvena savjetnica u Odsjeku za povijest hrvatskog kazališta Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazalište i glazbe HAZU-a, koja govori o životu i radu tog velikog, ali zaboravljenog hrvatskog kazališnog umjetnika.

Pišući u spomen redatelju Branku Gavelli književnik Miroslav Krleža zapisao je: “Ivo Raić u životu našeg teatra nesumnjivo je historijski datum, magla ga je pojela, njegova je mansarda u Mihanovićevoj ulici svjetlila čitav jedan decenij kao svjetionik, i tko ima danas pojma o Raiću da je bio tu s nama kao neka vrsta pionira, desetak pa i više godina.” Profesorica Antonija Bogner-Šaban kaže kako je odlučila napisati knjigu o Ivi Raiću kako bi ta iznimna ličnost napokon dobila zasluženo mjesto u hrvatskoj kulturi.

“Tom monografijom željela sam popuniti prazninu i dati dignitet razdoblju između pojave kazališnog pedagoga Stjepana Miletića s kraja 19. stoljeća do javljanja modernizma i razbuktavanja međuratnog hrvatskog kazališta i pojave redatelja Branka Gavelle te Tite Strozzija. Godinama izučavam povijest hrvatskog kazališta pa me privlačilo i provociralo to neobrađeno razdoblje. Proučavajući arhive stalno sam se susretala u glumačkom i redateljskom svijetu s imenom Ive Raića. Počela sam ga podrobnije pratiti dok sam izučavala modernu u hrvatskoj dramatici i europske poglede na modernizam. Zaključila sam da je Ivo Raić redatelj, glumac i umjetnička ličnost bez koje je nemoguće zamisliti hrvatsko glumište. On je dao modernističku sintezu izraza od dramskog teksta do pantomime, rekla bih i baletne koreografije i glazbe, a za prvih režija uvesti će u hrvatsko kazalište jezik svjetla i svjetlosnih efekata. U svojoj knjizi, među ostalim, pokušavam odgovoriti na pitanje zašto je Ivo Raić do sada bio zanemaren.”

Snimljen 15. lipnja 1921; u Kulundžićevoj predstavi Ponoć, Raić je glumio ulogu Rajka, režirao ju je Gavella Iz knjige Ivo Raić-hrvatski i europski glumac i redatelj

Sudbonosno prvo gledanje predstave

Ivo Raić rođen je u Zagrebu, otac Gjuro bio je ravnatelj zagrebačkih financija, a majka Anastazija rođ. pl. Haller bila je iz poznate varaždinske plemenitaške obitelji. Kad je Ivo Raić imao tri godine otac mu je preseljen u Budimpeštu gdje je bio vrhovni sudac kraljevskog financ vrhovnog sudišta. Uoči proslave 25. obljetnice umjetničkog djelovanja Raić je zapisao: “Do osme godine nisam nikada vidio kazalište. Stanovali smo blizu budimskog kazališta. Svaki dan vozili su kraj naše kuće ogromne kulise iz magazina u kazalište, a ja sam trčao za kolima sve do zgrade i sav izvan sebe zurio u ove ogromne slike za pozornicu. U svojoj sam mašti očito stvarao neke predodžbe o tomu i čitav dan sa svojim sam igračkama sastavljao teatar. Svoj osmi rođendan proslavio sam gledajući prvi puta u životu predstavu, čiji mi je utisak ostao na duši do danas. Ovo je za moj život bilo sudbonosno.”

Ivo Raić slikan sa osamnaest godina, 1899. godine Iz knjige Ivo Raić-hrvatski i europski glumac i redatelj

Raić se psihološki i formativno oblikovao odrastajući u multikulturalnoj, dvojezičnoj sredini, u okruženju njemačke i mađarske kulture. Kao dijete bio je slabašan, sklon bolestima te praktički jedinac jer je brat Lazar bio stariji od njega punih 20 godina. Impresioniran budimpeštanskim kazalištem, Rajić se počeo baviti spisateljstvom, napisao je intimističku noveletu Udes te nekoliko naivnih, dječačkih ljubavnih strofa na mađarskom i hrvatskom. Raić je, sa sedmoricom kolega, po završetku gimnazije, u Zagrebu izabran između 30 kandidata u Hrvatsku dramsku školu koju je vodio Stjepan Miletić. Prvi puta na pozornici Hrvatskog narodnog kazališta, tako ga profesorica Bogner-Šaban naziva kroz cijelu monografiju, jer je kazalište više puta mijenjalo ime, Raić nastupa 1. veljače 1989. u Scribeovoj i Legouveovoj veseloj igri u tri čina Borba gospođa. No baš te godine smjenjivanja, otkazi i sukobi u kazalištu, ali i ne baš impresivna fizička pojava te nedovoljan volumen njegova glasa, kao i stagniranje u razvoju, ponukali su Raića da ode u Beč. Premda o tomu nikada prije nije razmišljao, njegov je put ipak vrlo tipičan za ono vrijeme. Hrvatska je bila dio Austrougarske monarhije pa su ljudi bili vezani za Beč, Prag, a kasnije i za Berlin koji je izrastao u europski umjetnički centar.

U ulozi Pierrota u Hrvatskom narodnom kazalištu, 1909. godine. Iz knjige Ivo Raić-hrvatski i europski glumac i redatelj

Rekonstrukcija života zatvorenog Raića

U Beču je 1990. pohađao satove glume i govorništva kod uglednog pedagoga, glumca i recitatora Alexandra Strakoscha. U to doba Beč je bio kulturno europsko središte u kojemu su stvarali veliki slikari poput Gustava Klimta i Oskara Kokoschke, slavni arhitekti Otto Wagner i Adolf Loss, pisci Stefan Zweig i Arthur Schnitzler te skladatelj Gustav Mahler. Doktorica Antonija Bogner-Šaban, koja je godinama prikupljala građu o Raiću, da bi u tomu uspjela morala je krenuti njegovim stopama po Europi. Kaže da je najteže bilo rekonstruirati što je Raić radio u Beču.

Slikan za svojeg boravka u Beču, u koji je otišao 1900. godine Iz knjige Ivo Raić-hrvatski i europski glumac i redatelj

“U arhivima u Beču o njemu nema traga, a glavni izvor su njegova pisma Andriji Fijanu, velikom hrvatskom glumcu i zaštitniku, pa i vodiču kroz umjetnički život. Prikupljanje građe bio je dugogodišnji tegoban posao jer je Raić izbjegavao javnost, dao je svega desetak intervjua. On je, naprosto, smatrao da je kazalište središte njegova života, da su njegove predstave, glumačka ostvarenja i glumci, njegova biografija. Tomu valja dodati da ne postoji njegova kontinuirana nego tek fragmentarna ostavština, pa sam morala kroz njegova pisma, fotografije, arhive, novine, dokumentacije u Beču, Berlinu, Pragu, Hamburgu i Zagrebu rekonstruirati njegov životni i umjetnički put. Raić je bio vrlo diskretan čovjek, nije bio familijaran u tradicionalnom smislu, čuvao je svoju privatnost, bio je prvenstveno pravi gospodin, glumac i redatelj. Tegoba je bila u tomu što sam morala napraviti vlastitu mrežu podataka te sam svaku situaciju morala u knjizi do temelja rekonstruirati.”

Detaljno iščitavanje njegovih brojnih pisama

Ubrzo se Raić odvažio okušati glumačku sreću u slavnom Neus Theatera u Berlinu gdje je nastupao od 1901. do 1902. Predstavljao se pod imenima Joseph Raić, Ivo de Lonja i Joseph de Lonja, budući je bio potomak plemenitaške obitelji Lonja. Iako je nastupio u sedam predstava, budući da je imao epizodne uloge nije bio zapažen. No, bio je zadovoljan, što je posebno naglasio u pismo Andriji Fijanu, ravnatelju Hrvatskog zemaljskog kazališta: “A sada čujte kratku pripovijest o Vašem Rajiću: Neodoljivom me pohlepom vuklo van u strani svijet. Tamo se nadah sreći – pa sam je i našao. Ovdje sam angažiran u Neues Theater, glumio sam 150 puta, sva moja očekivanja su natkriljena. Pomislite gospodine ravnatelju, ludog Raića ili Herr de Lonja kako me ovdje krstiše – kao trijumfatora. To su bili sretni časovi.”

Ivo Raić u jednoj od svojih uloga Iz knjige Ivo Raić-hrvatski i europski glumac i redatelj
Raić slikan u predstavi Proljeće se budi Franka Wendekinda, 1907. godina Iz knjige Ivo Raić-hrvatski i europski glumac i redatelj

Nema sumnje da je boravak u Berlinu bitno oblikovao i utjecao njegovu kazališnu karijeru, no i tu se Bogner-Šaban, redovita profesorica na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta Josip Juraj Strossmayer u Osijeku, susrela s gotovo nepremostivim preprekama. Njegovo ime se, naime, spominje samo uzgred u jednoj monografiji, što ne čudi jer je Raić bio početnik, bilo mu je samo 20 godina. Neues Theater bio je kazalište koje je živjelo od prodaje ulaznica, pa je uglavnom imalo na repertoaru komercijalne predstave, revijalnog, komediografskog tipa. No Raić je bio svaku večer na pozornici, pred različitom publikom, pa premda nije igrao velike role, stekao je veliko iskustvo te prošao sjajnu školu.

U predstavi Proljeće se budi Iz knjige Ivo Raić-hrvatski i europski glumac i redatelj

Profesorica Bogner-Šaban priča kako ju je u Berlinu uhvatila panika da neću uspjeti rekonstruirati boravak Raića u tom gradu. “Ništa nisam pronašla u arhivima i novinama, za razliku od Praga gdje je bilo relativno lako rekonstruirati njegov trogodišnji boravak. No, ipak sam morala proučiti povijest Praga. Hamburg je pak predstavljao posebno golemo iznenađenje jer sam otkrila da je nastupao na tri pozornice, pa sam morala proučiti arhivu svih tih kazališta te kopati po novinama. Bila sam sretna i očajna jer je bilo teško pronaći literaturu, ali da bih proučila sve što sam pronašla morala bih ostati u Hamburgu najmanje godinu dana. U Zagrebu je, razumljivo, bilo najmanje problema, premda je i tu bilo iznenađenja. Najviše sam se u svom radu oslanjala na njegova pisma, vjerovala sam im jer je to bio osnovni način korespondencije u to doba”.

U Pragu se proslavio kao briljantni Romeo

Premda je Zagreb u to doba bio europski kulturni centar, ipak je bilo puno nerazumijevanja za Raićevo djelovanje, pa je čak bilo pokušaja da ga se zgazi, ali im to nije polazilo za rukom jer je bio gospodin. Dok ga je Vladimir Lunaček napadao, Milan Begović je pisao fulminantne kritike, podržavao ga je Julije Benešić, a Branko Gavella je u svojim kritikama i pojedinim prikazima govorio kako je režiju naučio od Raića. Premda su bili u prijateljskim odnosima, bili su čak i kumovi, to nije ljubazno priznanje nego priznanje čovjeka koji je bio ponosan što je učio od takvog čovjeka koji je, među ostalim, uveo Strozzija u kazalište kao glumca. Iz Berlina, Raić je poslao Fijanu pismo u kojem ga moli da mu pronađe angažman jer dolazi u Zagreb na mjesec dana. Fijan ga je izabrao za glavnog glumca u predstavi Mladost, koja je prikazana 1902. Dio kritičara ga je hvalio, no istaknuti postmodernistički književnici i kritičari imali su ironične primjedbe pa se razočarani Raić odlučio ponovno uputiti u europsko uzburkano okruženje, ovaj puta u Prag. Tu ga je zapazio slavni dramatičar i promotor novih ideja Jaroslav Kvapil koji je zapisao “kako je bio upozoren na mladog, uistinu elegantnog mladića od 20 godina koji je prošao dobru Miletićevu glumačku školu te stekao iskustvo u njemačkom teatru, a posebno je bio zapažen njegov značajan talenat za jezike.”

Kao Romeo na nastupu 12. veljače 1903. u Narodnom kazalištu u Pragu. Juliju je glumila Leopolda Dostalová Iz knjige Ivo Raić-hrvatski i europski glumac i redatelj

Već nakon prvih nastupa Raić se toliko svidio Kvapilu da mu je ponudio stalni angažman pod uvjetom da nauči češki. Čim je savladao jezik, dobio je glavnu ulogu u Romeu i Juliji Williama Shakespearea. Postigao je fascinantan uspjeh, pa je dobio i prve kritike u časopisima i novinama, o njegovoj glumi pisani su eseji, a sačuvani dokumenti pokazuju da je stekao izniman društveni status i ugled, premda je bio stranac. Kritičar Jindrich Vodak napisao je: “Iako je o Raićevu Romeu već dosta pisano ta uloga zaslužuje i dalje pažnju po puno boljem razumijevanju češkog jezika i scenskoj izradi umilnog i na trenutke strasnog ljubavnika.” Raić je nastupao i u prvom praškom kabareu Malostranske beseda. Vrlo brzo uklopio se u visoko pariško društvo, a Kvapil je zapisao “kako se Raić začuđujuće brzo srastao sa svijetom naših mladih literata, kako je bio dobrodošao u nekoliko istaknutih praških obitelji koje su cijenile njegovu uglađenost. Stariji kolege gledali su ga sa zavišću, a mladi su bili ljubomorni na njega.”

Ivo Raić kao Romeo 1903. godine Iz knjige Ivo Raić-hrvatski i europski glumac i redatelj
Plakat za Shakespearovu dramu Romeo i Julija Iz knjige Ivo Raić-hrvatski i europski glumac i redatelj

Odbacili ga zbog potencijalnog homoseksualizma

U Pragu Raić je doživio pravi umjetnički procvat. Hvapil koji je gradio novi ansambl koji je bio sklon modernističkoj stilizaciji, prepoznao je u Raiću veliki potencijal. U 3,5 godine Raić je odigrao čak 13 glavnih uloga, njegov se umjetnički potencijal rasplamsao, a nastupao je u Plzenu i drugim praškim kazalištima. Posebno su za njegov glumački izraz bili važni njegovi nastupi u kabareima. Raićeva glumačka ostvarenja ipak su neki osporavali, djelomice i stoga što je bio uljez, premda je većina kritičara bila suglasna da je Raić suvereno vladao pozornicom, a da istodobno nije bio nametljiv ostalim glumcima. Raićev glumački dijapazon u Pragu bio je iznimno širok i kretao se od komedija i opereta do drama i kabarea.

Ivo Raić u društvu dirigenta Frederika Rukavine Iz knjige Ivo Raić-hrvatski i europski glumac i redatelj

Jedan poznati češki slikar napravio je 1906. njegov portret, ali dosta razgolićen, što je izazvalo burne reakcije. I zbog toga, ali i zato što se kretao u društvu Jirija Kraseka, zagovornika slobodnog seksualnog izbora te često zalazio u restoran Šapica, koji se smatrao okupljalištem homoseksualaca, dio građanskog društva okrenuo se protiv njega, pa je Raić odlučio napustiti Prag. Preselio se u Hamburg u kojemu se zadržao 3 godine, od proljeća 1905. do proljeća 1909. Bio je to za Raića novi veliki izazov jer je na sjeveru Njemačke bila posve različita percepcija kazališne umjetnosti.

Raić je u Hamburgu nastupao u tri gradska kazališta, u kojima je odigrao 64 uloge. Nije se probio do Deutsche Theatra u kojem je u to vrijeme radio kao pomoćnik redatelja Milan Begović, no njih dvojica, premda su se poznavali, nisu profesionalno surađivali. No, Begović je napisao jednočinku Ranjeno Pierrovo srce, koju je posvetio Raiću. Bilo je to modernističko djelo, savršen tekst, kako ističe doktorica Bogner-Šaban. Njih dvojica bili su dva različita svijeta, Begović je potjecao iz Vrlike, a Raić iz Zagreba, i to još iz plemenitaške obitelji Lonja. Begović je opisao kako je u jednom vrhunskom hamburškom salonu susreo Raića. Kad je Begović ušao u kuću, zastao je u mraku, a onda je ugledao Raića, kako u centru salona, pod blještavim lusterima, zabavlja goste.

Povratak u Zagreb, unatoč vječnom nerazumijevanju

Europsko iskustvo i priznanja koje je dobivao ohrabrili su Raića da se 1909. po treći put vrati u Zagreb, unatoč tome što su njegova dva prethodna pokušaja povratka neslavno propala zbog nerazumijevanja njegova modernog umjetničkog izričaja. Profesorica Bogner-Šaban pak smatra kako je Raić dva puta odbijen jer je bilo premalo njegovih vršnjaka u ansamblu koji su mogli nadvladati tip glume koja nije odgovarala vremenu. Iskustva koje je prikupio u inozemstvu Raić je prenio u svoje redateljsko i glumačko djelovanje, koje je bilo idejno i estetski inovativno. Kako na dramskom tako i na opernom području od 1909. do 1931. godine. Intendant Andrija Fijan odmah ga je objeručke prihvatio, a dramaturg Ivo Vojnović predstavio ga je zagrebačkoj publici tako da je citirao poznatog danskog kritičara i pisca koji je doviknuo najvećem njemačkom glumcu Josipu Kainzu.” Potučen si od hrvatskog dječaka”.

Novinarski ples u hotelu Esplanade, 1. veljače 1930. Raić je u prvom redu, drugi slijeva Iz knjige Ivo Raić-hrvatski i europski glumac i redatelj

Svoja kazališna opredjeljenja, koja elementima modernizma u hrvatskoj kulturi izazivaju spoznajni preokret, Raić odmah najavljuje u svojim prvim režijama 1909. i 1910. u djelu Opasna igra Ernsta Didringa, u Koriolanu i Hamletu Williama Shakespearea, u Elektri Huge von Hofmannsthala. U tim djelima osjećalo se prisustvo berlinske modernosti Maxa Reinhardta, praških htijenja Jaroslava Kvapila te idejna određenja hamburškog redatelja Leopolda Jessnera. Raićev redateljski opus odlikovala je multimedijalnost dramskih, glazbenih, plesno-koreografskih, dekorskih, svjetlosnih sastavnica.

Raić je 1929. režirao premijernu obnovu Gričke vještice Marije Jurić Zagorke, izvedene u Malom kazalištu u Zagrebu Iz knjige Ivo Raić-hrvatski i europski glumac i redatelj

Jedan od začetnika modernizma u hrvatskoj kulturi

Po uzoru na europske trendove nastojao je zagrebačko kazalište pokrenuti iz svojevrsne ustajalosti i uzdignuti ga na jedan viši stupanj. Po njegovu razumijevanju redatelj je konačno trebao prestati biti samo pasivni komentator i zanatski vješt posrednik između dramske književnosti i kazališne scene. Također želio je modernističko secesijsko shvaćanje scenske slike. Kad je 1909. kao redatelj postavio Koriolana Williama Shakespearea bilo je jasno da želi uklopiti hrvatsko kazalište u europski kulturni kontekst na modernističkoj dramatici. Rajićeva kazališna kronika ispunjena je naglim prijelazima iz komedijske stvarnosti u dramske modele koji ga, odricanjem od stvarnosti, neodoljivo uvlače u subjektivizam i simbolizam modernističkog izraza. Ukupno kazališno djelovanje Ive Raića otvara stranicu modernizma u hrvatskoj kulturi, prihvaćenu i razvijanu u stvaralačkoj genezi Branka Gavelle i Tita Strozzija, a koja se nekim estetskim i provedbenim komponentama spoznajno reflektira i na njegove posredne sljedbenike sve do najnovijeg doba.

Plakat s predstave Glavno je, da se zove Ernest, koju je režirao Raić. HNK, 22. veljače 1910. Iz knjige Ivo Raić-hrvatski i europski glumac i redatelj

Raić je kao glumac tumačio uloge Hansa Hartwiga u Mladosti Maxa Halbea, Osvalda u Sablastima Henrika Ibsena, Moritza Stiefela u Proljeće se budi Franka Wedekinda, Malipiera u Gospođi sa suncokretom Ive Vojnovića gdje je ostvario čudesan modernistički lik. U Begovićevom Pustolovu pred vratima, glumi ekspresionistički katastrofičnu smrt i to je njegova uloga života, nitko ju nikada nije tako sjajno odigrao. Bio je sjajan kao Pierrot, kao zaljubljeni mladić kojeg odabranica njegova srca odbija pa on nesretnik beznadežno pati. Riječ je o čuvenoj Beissier-Costinoj pantomimi Historie d un Pierrot. Zaokupio je tim povodom javnost svojom bijelom haljom do koljena, s krupnim crnim gumbima i širokim bijelim hlačama do gležnja.

Raićeva revolucija u zagrebačkoj režiji opera

Profesorica Antonija Bogner-Šaban kaže u knjizi kako je Raić donio u Zagreb modernističku režiju, dah Europe… “Već svojim prvim režijama Raić je napravio revolucionarne stvari te priredio publici senzacije. Primjerice u Opasnim igrama nakon što se podigao zastor, publika je ugledala praznu pozornicu na kojoj se vidjela tek jedna traka svjetlosti reflektora. Čula se samo tiha glazba. I onda je sa stropa počeo padati jesenji list pa su se tek poslije toga čuli glasovi i pojavili glumci. Zanimljivo je da je Raić startao u Zagrebu s Koriolanom s kojim je ostvario veliki uspjeh, a da je završio svoju redateljsku karijeru također s Shakespearom i njegovim Antonijom i Kleopatrom. Raić je, nema dvojbe, bio iznimno uvažavan, cijenilo se ono što je napravio, pogotovo stoga što su prije njega na sličan način djelovali Max Reinhardt u Berlinu te Jaroslav Kvapil u Pragu. Izborom tekstova i interpreta, Raić je stilski obilježio hrvatsko kazalište.”

Prizor iz predstave Antonio i Kleopatra izvedene u HNK 30. ožujka 1931. pod režijom Ive Raića Iz knjige Ivo Raić-hrvatski i europski glumac i redatelj

Među ostalim, to se sjajno uočava u Raićevim opernim postavama. Raić je razbio famu takozvane interpretacije glazbenog djela po brojevima, odnosno da pjevači dođu na pozornicu, stoje i pjevaju. Raić je tražio dramsko u libretu, poštujući, dakako, glazbu. Njegove režije odlikovala su nastojanja da istakne dramatičnost radnje i likovnost uprizorenja. Do tada je dirigent uvijek bio u prvom planu, a Raić, koji je bio prvi profesionalni glazbeni redatelj u nas, najzaslužniji je što je došlo do izjednačavanja uloge redatelja i dirigenta. Raić je bio okrenut klasici i naturalizmu, režirao je djela od Giuseppe Verdija preko Pietra Mascagnija do Richarda Straussa. Istodobno, Raić se trudio postaviti na kazališne daske što više praizvedbi hrvatskih skladatelja. Svoj redateljski glazbeni opus završio je hrabrim uprizorenjem Don Giovannija Wolfganga Amadeus Mozarta.

Preuzimanje Drame HNK i teška bolest

Raić je neko vrijeme radio u Kazalištu Tuškanac koje je bilo smješteno u nekadašnjoj Streljani koja je prenamijenjena za kazališne potrebe. Raića su hvalili jer je davao prilike mladim glumcima debitantima, ali da nije zapostavljao ni one iskusnije. Posebno se isticao njegov pedagoški rad jer je iza sebe ostavio umjetnički jasno profiliran dramski ansambl. Glumio je na četiri jezika, hrvatskom, njemačkom, češkom i mađarskom, što je kulturološki jedinstveni fenomen u povijesti hrvatskog kazališta. Raić je 1926. preuzeo ravnateljsku dužnost Drame HNK nakon što je ogorčeni Branko Gavella dao ostavku zbog nerazumijevanja kritičara. Kad je 1929. smijenjen Milan Begović, Raić ponovno preuzima Dramu. No, njegov kazališni opus došao je kraju kad se Raić razbolio dok je režirao Antonija i Kleopatru Williama Shakespearea. Zamolio je Hinka Nučića da ga zamijeni. Pismeno ga je upozorio da bude strog jer su naša “mlada gospoda prvaci neozbiljni pa znaju biti bezobzirni prema redatelju i prema djelu, a najčešće prema samima sebi.

Slikan sa članovima Hrvatskog kazališnog društva u Splitu 1913. Ivo Raić je treći slijeva Iz knjige Ivo Raić-hrvatski i europski glumac i redatelj

Limitirajući faktor za Raića bila su u to doba ideologijska mjerila te materijalne nedaće koje su ograničavale njegovo stvaralaštvo. Profesorica Antonija Bogner Šaban u svojoj monografiji zaključuje kako je “glasna ili nešto blaža problematizacija glumačkog, a osobito redateljskog shvaćanja i ravnateljskog izdizanja predstava ponad određenog stilskog uzorka destruirala Raićevo ionako narušeno zdravlje te u svibnju 1931. odlazi u Crikvenicu na jednomjesečni tretman u Thalossotherapiju, specijaliziranu bolnicu za bolesti srca i krvožilnog sustava. Potom odlazi na liječenje u Sloveniju, a pri tomu njegovi su suradnici pokazali pomanjkanje umjetničke i nužne ljudske tolerancije pa je Raić razriješen funkcije ravnatelja Drame 25. svibnja 1931. Zamjenjuje ga Josip Bach, a Tito Strozzi postaje njegov pomoćnik i stvarni voditelj programa. Raić umire nakon infarkta i izljeva krvi u mozak 16. lipnja 1931.

Raić s piscem i izvođačima Kulundžićeve drame Škorpion. HNK, 16. listopan 1926. Iz knjige Ivo Raić-hrvatski i europski glumac i redatelj

Nije mu ni priređena ni komemoracija u kazalištu

Premda je to bilo uobičajeno Raiću nije priređena komemoracija u kazalištu, a na sprovodu su govorili Josip Bach, Tito Strozzi i Josip Pavić. Milan Begović pak objavljuje dva nekrologa u kojima je zaključio kako se “cijelo vrijeme može nazvati Raićevom epohom u najbolje smislu te riječi. Temperament Gavellin bio je jači od Raićeva, duh suvremeniji, borbeniji, nemirniji, kultura solidnija, a problemi života i vremena zanimali su ga usporedno s teatarskim…. A što je glavno, Gavella je bio u kontaktu s domaćim dramatičarima, razumijevao je njihova htijenja, i nosio ih na svom štitu usprkos svega i sviju. Ali to nije poraz za Raića. I Gavella je jedan od njegovih najvećih uspjeha, jer je i Gavella njegov učenik. Tako dolazimo do konstatacije da je ličnost Ive Raića u našem kazališnom životu dominantna, da je njegovo djelo golemo, da je on jedan od stvaralaca i izgraditelja naše teatarske kulture. To mu ne može osporiti nitko, ni najstroži kritičar, a buduća će vremena to vidjeti još jasnije i češće nego li suvremenici, koji su po prosuđivanju često miopični, a u priznanju škrti.”

Snimljen oko 1909. godine Iz knjige Ivo Raić-hrvatski i europski glumac i redatelj

Velika kazališna umjetnica Milka Trnina nije željela dopustiti da Raić padne u zaborav pa je prikupljala dobrovoljne priloge za njegovu bistu. Poprsje je izradio Antun Augustinčić, i ono je završeno bez ikakve financijske potpore kazališta. Bista je smještena na jednako neugledno mjesto u auli kazališta kao i bista Branka Gavelle. No Raić i Gavella su samo jedni od brojnih primjera kako se u maloj provincijskoj sredini, od davnina pa sve do danas, ne znaju vrednovati na pravi način iznimne ličnosti, pogotovo one koje su krčile nove puteve i otvarali nove prostore. Zahvaljujući profesorici Antoniji Bogner-Šaban koja je napravila epohalno djelo o tom velikom polivalentnom umjetniku, Raićev lik i djelo, premda s golemim zakašnjenjem, valjda će napokon zauzeti mjesto koje zaslužuje u hrvatskoj kazališnoj povijesti.

Mladen Pleše
Novinar
89 članaka Više o autoru