“Demokracija u Mađarskoj je stvar percepcije”, već je legendarna ovotjedna izjava ministra vanjskih i europskih poslova Gordana Grlića Radmana. S obzirom na dugu povijest izbjegavanja osuđivanja kontroverznih zbivanja kod sjevernih susjeda, očito je da je to i službeni stav Hrvatske.
Za koji smo, uostalom, dobili i javnu zahvalu – mađarski ministar vanjskih poslova je u petak pohvalio Hrvatsku što “unatoč pritisku međunarodnog liberalnog ‘mainstreama’ nije stala u zbor onih koji uporno napadaju Mađarsku”. Grlić Radman je tom prilikom i prisnažio: “Brat uz brata, Mađar uz Hrvata”. Dakle, savršeno je jasno kakav je službeni raspored snaga – liberalne demokracije na jednu, Mađarska i Hrvatska na drugu stranu.
Pokušao prije Orbana
A kako je demokracija stvar percepcije, valjalo bi možda percipirati i još neke stvari koje su se za vrijeme epidemije koronavirusa u Hrvatskoj, osim javnog bratimljenja s režimom Viktora Orbana, našle na dnevnom rasporedu. Pa vidjeti kako u toj percepciji stoji demokracija u Hrvatskoj.
Zanimljivo, ono što je hrvatski vanjskopolitički saveznik Orban izborio uz ponešto muke u mađarskom parlamentu, još je prije njega pokušao u Zagrebu izboksati Andrej Plenković. Nije prošlo. Naime, za razliku od mađarskog saveznika, Plenković nema dvotrećinsku većinu u Saboru, pa prepuštanje Vladi da sama donosi odluke – što je hrvatski premijer tražio (a Orban dobio) – malo teže prolazi.
Limb za mobitele
Naravno, ideja oporbe da odluke Vlade i Nacionalnog stožera za civilnu zaštitu kojima se ograničavaju ljudska prava budu donosene uz dvotrećinsku većinu u Saboru, kako to u izvanrednim situacijama predviđa hrvatski Ustav, nije imala ni najmanje šanse. Jer, eto situacija u kojoj je građanima ograničeno kretanje i zabranjeno javno okupljanje, a ogromnom broju firmi doslovno zabranjen rad nije nimalo izvanredna i dovoljno je da odluke kojima se ograničavaju ljudska prava donosi Nacionalni stožer civilne zaštite.
Za percipiranje demokracije u Hrvatskoj ključna je i priča o namjeri Vlade da kontrolira podatke o lokacijama mobitela – svih građana. Iako su u više navrata iz Vlade uvjeravali da se želi kontrolirati kretanje ljudi u samoizolaciji, taj detaljčić je u predloženom zakonu izostao, a amandmani oporbe kojima bi se to preciziralo – nisu usvojeni.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zakonske izmjene su sad u limbu između dva čitanja, a iz Vlade, iako sad pričaju o jedinstvenoj EU aplikaciji, koja je, što se tiče privatnosti daleko manje agresivna, još nisu definitivno odustali ni od prvotne ideje kojom bi se mogla u svakom trenutku znati točna lokacija svakog građana koji uz sebe ima mobitel (dakle, svakog).
Javna okupljanja samo za vjernike
Jedva dočekano popuštanje mjera također percepciju demokracije u Hrvatskoj boja tamnijom nijansom. Iako su i dalje zabranjena javna okupljanja, iako će od 11. svibnja biti dozvoljeno da na jednom mjestu na otvorenom bude najviše 10 ljudi – od 2. svibnja će biti dozvoljene – mise.
Odluka je to koju će uglavnom vjerni saveznik aktualne vlasti, dakle Crkva, dočekati raširenih ruku, a oni koji će spominjati bizarnost činjenice da se crkve otvaraju prije škola, koji će pričati o epidemiološkim upitnicima boravka više ljudi u zatvorenom prostoru ili se zapitati tko će osiguravati da u crkvu ne nahrupe stotine ljudi (zaštitari) bit će vjerojatno rutinski označeni neprijateljima vjere i svega hrvatskog.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Karta Crkve
No, skoro će izbori, pa kartu Crkve valja još malo jasnije odigrati – Stožer je upravo objavio ostvarenje vlažnog višedesetljetnog sna Kaptola – zabranio je rad nedjeljom svim trgovinama, osim kioscima, pekarnicama i benzinskim crpkama. Sličan potez se već planirao, zabrana rada nedjeljom se, po najavama trebala naći u proceduri u svibnju.
Kako je u međuvremenu izbila pandemija, jasno da se na izmjenama zakona ne može raditi planiranom predizbornom brzinom. No, može se, odlukom Stožera, ubiti dvije muhe – zabraniti rad nedjeljom i zakočiti odluku Ustavnog suda koji je već dvaput rušio slične odluke u Hrvatskoj. Jer, eto, radi se o epidemiološkim pitanjima i izvanrednom stanju (onom koje nije proglašeno), pa nije uputno da se sad radi nekog paragrafa narušava dobar Covid-skor nacije. A i što će nam dućani kad će se nedjeljom uskoro opet moći na mise.
Tko nema novaca, ne mora se ni kretati
Naposljetku, percepcija demokracije može ovisiti i o pravu na kretanje. Ono bi, kako je u četvrtak objasnio premijer Plenković, moglo ovisiti o – materijalnom stanju građana. Imaš novca za apartman – smiješ na more. Naravno, premijer to nije pojasnio baš tim riječima, ali ono što je kazao nije bitno različito: “Primjerice, ako se epidemiološka slika poboljša i netko iz Krapine želi otići na sedmodnevni odmor u hotel u Vodice, treba pokazati rezervaciju i dobit će propusnicu”.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Što ako netko, međutim, želi skočiti do Crikvenice, baciti se u more i natrag na kontinent? Ako želi do rodbine na jug? Ako želi boraviti kod prijatelja na moru ili u planinama? Kakvu, uostalom, epidemiološku garanciju pruža sam čin uplaćivanja godišnjeg odmora?
Ružičasti pomak i mračno svrstavanje
Kako je demokracija stvar percepcije, a percepcija je subjektivna, može se sve navedeno promatrati i s ružičastim pomakom. S Mađarskom ne želimo na nož jer su nam, eto, susjedi. Vladi nije do grabljenja ovlasti nego do efikasnosti. Zakon o praćenju mobitela je samo nespretno napisan. Prioritetno otvaranje crkava i zatvaranje trgovina nedjeljom tek osluškivanje pulsa javnosti. Ovo s dozvolom za more ako uplatiš apartman – Plenkovićeva pogrešna metafora.
Percepcija je, međutim, u principu oštrija bez budalaste naivnosti. Hrvatska u kakvoj bi se mogli probuditi nakon koronavirusa mogla bi biti – kvragu, već je sad – znatno mračnija zemlja od one kakvu smo ostavili sredinom ožujka. Kako se, uostalom, i očekuje od onih koji “ne popuštaju pod pritiskom liberalnog mainstreama”.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kako je hrvatska demokracija u ovoj koronakrizi postala mračna
Saveznica Mađarske u borbi protiv liberalnih demokracija povlači sve zanimljivije poteze
Percepcija demokracije može ovisiti i o pravu na kretanje. Ono bi, kako je u četvrtak objasnio premijer Plenković, moglo ovisiti o - materijalnom stanju građana. Imaš novaca za apartman - smiješ na more. Što ako netko, međutim, želi skočiti do Crikvenice, baciti se u more i natrag na kontinent? Ako želi do rodbine na jug?
“Demokracija u Mađarskoj je stvar percepcije”, već je legendarna ovotjedna izjava ministra vanjskih i europskih poslova Gordana Grlića Radmana. S obzirom na dugu povijest izbjegavanja osuđivanja kontroverznih zbivanja kod sjevernih susjeda, očito je da je to i službeni stav Hrvatske.
Za koji smo, uostalom, dobili i javnu zahvalu – mađarski ministar vanjskih poslova je u petak pohvalio Hrvatsku što “unatoč pritisku međunarodnog liberalnog ‘mainstreama’ nije stala u zbor onih koji uporno napadaju Mađarsku”. Grlić Radman je tom prilikom i prisnažio: “Brat uz brata, Mađar uz Hrvata”. Dakle, savršeno je jasno kakav je službeni raspored snaga – liberalne demokracije na jednu, Mađarska i Hrvatska na drugu stranu.
Pokušao prije Orbana
A kako je demokracija stvar percepcije, valjalo bi možda percipirati i još neke stvari koje su se za vrijeme epidemije koronavirusa u Hrvatskoj, osim javnog bratimljenja s režimom Viktora Orbana, našle na dnevnom rasporedu. Pa vidjeti kako u toj percepciji stoji demokracija u Hrvatskoj.
Zanimljivo, ono što je hrvatski vanjskopolitički saveznik Orban izborio uz ponešto muke u mađarskom parlamentu, još je prije njega pokušao u Zagrebu izboksati Andrej Plenković. Nije prošlo. Naime, za razliku od mađarskog saveznika, Plenković nema dvotrećinsku većinu u Saboru, pa prepuštanje Vladi da sama donosi odluke – što je hrvatski premijer tražio (a Orban dobio) – malo teže prolazi.
Limb za mobitele
Naravno, ideja oporbe da odluke Vlade i Nacionalnog stožera za civilnu zaštitu kojima se ograničavaju ljudska prava budu donosene uz dvotrećinsku većinu u Saboru, kako to u izvanrednim situacijama predviđa hrvatski Ustav, nije imala ni najmanje šanse. Jer, eto situacija u kojoj je građanima ograničeno kretanje i zabranjeno javno okupljanje, a ogromnom broju firmi doslovno zabranjen rad nije nimalo izvanredna i dovoljno je da odluke kojima se ograničavaju ljudska prava donosi Nacionalni stožer civilne zaštite.
Za percipiranje demokracije u Hrvatskoj ključna je i priča o namjeri Vlade da kontrolira podatke o lokacijama mobitela – svih građana. Iako su u više navrata iz Vlade uvjeravali da se želi kontrolirati kretanje ljudi u samoizolaciji, taj detaljčić je u predloženom zakonu izostao, a amandmani oporbe kojima bi se to preciziralo – nisu usvojeni.
Zakonske izmjene su sad u limbu između dva čitanja, a iz Vlade, iako sad pričaju o jedinstvenoj EU aplikaciji, koja je, što se tiče privatnosti daleko manje agresivna, još nisu definitivno odustali ni od prvotne ideje kojom bi se mogla u svakom trenutku znati točna lokacija svakog građana koji uz sebe ima mobitel (dakle, svakog).
Javna okupljanja samo za vjernike
Jedva dočekano popuštanje mjera također percepciju demokracije u Hrvatskoj boja tamnijom nijansom. Iako su i dalje zabranjena javna okupljanja, iako će od 11. svibnja biti dozvoljeno da na jednom mjestu na otvorenom bude najviše 10 ljudi – od 2. svibnja će biti dozvoljene – mise.
Odluka je to koju će uglavnom vjerni saveznik aktualne vlasti, dakle Crkva, dočekati raširenih ruku, a oni koji će spominjati bizarnost činjenice da se crkve otvaraju prije škola, koji će pričati o epidemiološkim upitnicima boravka više ljudi u zatvorenom prostoru ili se zapitati tko će osiguravati da u crkvu ne nahrupe stotine ljudi (zaštitari) bit će vjerojatno rutinski označeni neprijateljima vjere i svega hrvatskog.
Karta Crkve
No, skoro će izbori, pa kartu Crkve valja još malo jasnije odigrati – Stožer je upravo objavio ostvarenje vlažnog višedesetljetnog sna Kaptola – zabranio je rad nedjeljom svim trgovinama, osim kioscima, pekarnicama i benzinskim crpkama. Sličan potez se već planirao, zabrana rada nedjeljom se, po najavama trebala naći u proceduri u svibnju.
Kako je u međuvremenu izbila pandemija, jasno da se na izmjenama zakona ne može raditi planiranom predizbornom brzinom. No, može se, odlukom Stožera, ubiti dvije muhe – zabraniti rad nedjeljom i zakočiti odluku Ustavnog suda koji je već dvaput rušio slične odluke u Hrvatskoj. Jer, eto, radi se o epidemiološkim pitanjima i izvanrednom stanju (onom koje nije proglašeno), pa nije uputno da se sad radi nekog paragrafa narušava dobar Covid-skor nacije. A i što će nam dućani kad će se nedjeljom uskoro opet moći na mise.
Tko nema novaca, ne mora se ni kretati
Naposljetku, percepcija demokracije može ovisiti i o pravu na kretanje. Ono bi, kako je u četvrtak objasnio premijer Plenković, moglo ovisiti o – materijalnom stanju građana. Imaš novca za apartman – smiješ na more. Naravno, premijer to nije pojasnio baš tim riječima, ali ono što je kazao nije bitno različito: “Primjerice, ako se epidemiološka slika poboljša i netko iz Krapine želi otići na sedmodnevni odmor u hotel u Vodice, treba pokazati rezervaciju i dobit će propusnicu”.
Što ako netko, međutim, želi skočiti do Crikvenice, baciti se u more i natrag na kontinent? Ako želi do rodbine na jug? Ako želi boraviti kod prijatelja na moru ili u planinama? Kakvu, uostalom, epidemiološku garanciju pruža sam čin uplaćivanja godišnjeg odmora?
Ružičasti pomak i mračno svrstavanje
Kako je demokracija stvar percepcije, a percepcija je subjektivna, može se sve navedeno promatrati i s ružičastim pomakom. S Mađarskom ne želimo na nož jer su nam, eto, susjedi. Vladi nije do grabljenja ovlasti nego do efikasnosti. Zakon o praćenju mobitela je samo nespretno napisan. Prioritetno otvaranje crkava i zatvaranje trgovina nedjeljom tek osluškivanje pulsa javnosti. Ovo s dozvolom za more ako uplatiš apartman – Plenkovićeva pogrešna metafora.
Percepcija je, međutim, u principu oštrija bez budalaste naivnosti. Hrvatska u kakvoj bi se mogli probuditi nakon koronavirusa mogla bi biti – kvragu, već je sad – znatno mračnija zemlja od one kakvu smo ostavili sredinom ožujka. Kako se, uostalom, i očekuje od onih koji “ne popuštaju pod pritiskom liberalnog mainstreama”.