Krenut ćemo od službenog početka. Prvo je Sabor, prateći vrlo problematičnu rezoluciju Europskog parlamenta o totalitarnim režimima odlučio pokrenuti proces obilježavanja dosad neoznačenih grobnica Drugog svjetskog rata i poraća, nakon čega su Milanovićeva vlada i ministarstvo branitelja, na čelu s Predragom Matićem, ponajprije broj mjesta koje se planiralo tako obilježiti povećali na 82, od čega su tek dva posvećena stradalim antifašistima, da bi zatim i postavili nekoliko spomenika.
Potom je čitav proces zaustavljen, da bi u tišini i daleko od ozbiljnog interesa javnosti u travnju bio raspisan natječaj za novo, jedinstveno obilježje, na kojem je nedavno pobijedilo rješenje zadarskog arhitekta Nikole Bašića, najpoznatijeg po “Pozdravu suncu” u vlastitom gradu i spomen-obilježju na Kornatima.
Pobjednički rad temeljen na kvadratu i krugu
Za pobjednički Bašićev rad, temeljen na kvadratu i krugu, kolumnist Novosti Boris Postnikov, je precizno napisao da može značiti svašta, da ne bi značio ništa, a sam autor je u nedavnom intervjuu u Večernjem listu zaključio kako je važno reći da je ovaj spomenik posvećen svim žrtvama Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja, bez obzira na njihovu ideološku ili vjersku pripadnost, i kako je glavni cilj da spomenik pridonese katarzičnom stanju u društvu koje bi dovelo do priznanja, ali i pomirenja te sjedinjenja našeg raspolućenog društva.
No, jesu li stvari zapravo ovakve kakvima ih vide zadarski arhitekt i državne institucije ili je riječ o dijametralno suprotnoj situaciji? Za odgovor na ovo pitanje valja nam se vratiti u duboku prošlost, točnije na sam kraj Drugog svjetskog rata, kada je upravo ustaški zločinac Vjekoslav Luburić, vidjevši da je poraz njegovog zločinačkog projekta neminovan, počeo zagovarati pomirenje i nadideološko jedinstvo Hrvata.
Sve je počelo s Francom, a Luburića se prešutjelo
Na sličnu ideju, ovaj put s pobjedničkih pozicija, došao je pedesetih godina španjolski diktator Franco, podignuvši Dolinu palih, službeno s idejom o svenacionalnoj pomirbi, a faktično s planom da se njegovi zločini nad građanima odanim ideji republike potisnu u ime definitivne legitimacije njegove vlasti.
Onda je, nakon njih dvojice došao Tuđman, s izravnim naslanjanjem na Franca, što uopće nije niti skrivao, ali i s prešućivanjem Luburića, kroz ideju o svehrvatskoj pomirbi, koja bi se po uzoru na Španjolsku, imala simbolički dogoditi u Jasenovcu. Kako je ta suluda zamisao proizvela ozbiljan skandal, koji je s obzirom na odabir lokacije, postao i međunarodni, od nje je Tuđman morao odustati, ali je očito u nekoj formi preživjela do danas, da bi vrhunac doživjela u projektu koji se upravo događa.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Revizionistički politički projekt
Ovdje želim jasno reći kako, jednako kao i u slučaju uzora kojima se vodio, prava namjera iza svega ovoga nije u pomirbi, nego u legitimizaciji fašističkog pokreta i njegovog svođenja na istu ravan s antifašističkim, što je vidljivo upravo u primarnom obilježavanju mjesta na kojima su stradali ustaški vojnici, ali i u svakodnevnoj praksi u zemlji, koju su uspostavili klerikalna, te hadezeovska i izvanhadezeovska desnica.
Upravo zbog toga što nije riječ o istinskoj nakani za nadilaženjem trauma građanskog rata za vrijeme Drugog svjetskog rata, nego o revizionističkom političkom projektu, temeljenom na uvjerenju da je razdoblje jugoslavenskog socijalizma bilo totalitarno, ovaj projekt je duboko revizionistički, zbog čega neće polučiti rezultate koje navodno očekuje.
Kad bi nekoga u zemlji doista bilo briga za ovaj projekt, on bi rezultirao tek dodatnim podjelama i zakopavanjem u iste teme. Olakotna je okolnost, koje očito u Vladi nisu svjesni, u tome što čitava ova akcija nema nikakvog društvenog odjeka, što je svrstava tek u jednu od brojnih slijepih ulica tuđmanizma, kojeg nikako ne uspijevamo nadići.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kako Vlada dizanjem spomenika žrtvama Drugog svjetskog rata i poraća hini da želi pomirbu, a ustvari legitimizira fašizam
Kad bi nekoga u zemlji doista bilo briga za ovaj projekt, on bi rezultirao tek dodatnim podjelama i zakopavanjem u iste teme
Upravo zbog toga što nije riječ o istinskoj nakani za nadilaženjem trauma građanskog rata za vrijeme Drugog svjetskog rata, nego o revizionističkom političkom projektu, temeljenom na uvjerenju da je razdoblje jugoslavenskog socijalizma bilo totalitarno, ovaj projekt je duboko revizionistički, zbog čega neće polučiti rezultate koje navodno očekuje
Krenut ćemo od službenog početka. Prvo je Sabor, prateći vrlo problematičnu rezoluciju Europskog parlamenta o totalitarnim režimima odlučio pokrenuti proces obilježavanja dosad neoznačenih grobnica Drugog svjetskog rata i poraća, nakon čega su Milanovićeva vlada i ministarstvo branitelja, na čelu s Predragom Matićem, ponajprije broj mjesta koje se planiralo tako obilježiti povećali na 82, od čega su tek dva posvećena stradalim antifašistima, da bi zatim i postavili nekoliko spomenika.
Potom je čitav proces zaustavljen, da bi u tišini i daleko od ozbiljnog interesa javnosti u travnju bio raspisan natječaj za novo, jedinstveno obilježje, na kojem je nedavno pobijedilo rješenje zadarskog arhitekta Nikole Bašića, najpoznatijeg po “Pozdravu suncu” u vlastitom gradu i spomen-obilježju na Kornatima.
Pobjednički rad temeljen na kvadratu i krugu
Za pobjednički Bašićev rad, temeljen na kvadratu i krugu, kolumnist Novosti Boris Postnikov, je precizno napisao da može značiti svašta, da ne bi značio ništa, a sam autor je u nedavnom intervjuu u Večernjem listu zaključio kako je važno reći da je ovaj spomenik posvećen svim žrtvama Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja, bez obzira na njihovu ideološku ili vjersku pripadnost, i kako je glavni cilj da spomenik pridonese katarzičnom stanju u društvu koje bi dovelo do priznanja, ali i pomirenja te sjedinjenja našeg raspolućenog društva.
No, jesu li stvari zapravo ovakve kakvima ih vide zadarski arhitekt i državne institucije ili je riječ o dijametralno suprotnoj situaciji? Za odgovor na ovo pitanje valja nam se vratiti u duboku prošlost, točnije na sam kraj Drugog svjetskog rata, kada je upravo ustaški zločinac Vjekoslav Luburić, vidjevši da je poraz njegovog zločinačkog projekta neminovan, počeo zagovarati pomirenje i nadideološko jedinstvo Hrvata.
Sve je počelo s Francom, a Luburića se prešutjelo
Na sličnu ideju, ovaj put s pobjedničkih pozicija, došao je pedesetih godina španjolski diktator Franco, podignuvši Dolinu palih, službeno s idejom o svenacionalnoj pomirbi, a faktično s planom da se njegovi zločini nad građanima odanim ideji republike potisnu u ime definitivne legitimacije njegove vlasti.
Onda je, nakon njih dvojice došao Tuđman, s izravnim naslanjanjem na Franca, što uopće nije niti skrivao, ali i s prešućivanjem Luburića, kroz ideju o svehrvatskoj pomirbi, koja bi se po uzoru na Španjolsku, imala simbolički dogoditi u Jasenovcu. Kako je ta suluda zamisao proizvela ozbiljan skandal, koji je s obzirom na odabir lokacije, postao i međunarodni, od nje je Tuđman morao odustati, ali je očito u nekoj formi preživjela do danas, da bi vrhunac doživjela u projektu koji se upravo događa.
Revizionistički politički projekt
Ovdje želim jasno reći kako, jednako kao i u slučaju uzora kojima se vodio, prava namjera iza svega ovoga nije u pomirbi, nego u legitimizaciji fašističkog pokreta i njegovog svođenja na istu ravan s antifašističkim, što je vidljivo upravo u primarnom obilježavanju mjesta na kojima su stradali ustaški vojnici, ali i u svakodnevnoj praksi u zemlji, koju su uspostavili klerikalna, te hadezeovska i izvanhadezeovska desnica.
Upravo zbog toga što nije riječ o istinskoj nakani za nadilaženjem trauma građanskog rata za vrijeme Drugog svjetskog rata, nego o revizionističkom političkom projektu, temeljenom na uvjerenju da je razdoblje jugoslavenskog socijalizma bilo totalitarno, ovaj projekt je duboko revizionistički, zbog čega neće polučiti rezultate koje navodno očekuje.
Kad bi nekoga u zemlji doista bilo briga za ovaj projekt, on bi rezultirao tek dodatnim podjelama i zakopavanjem u iste teme. Olakotna je okolnost, koje očito u Vladi nisu svjesni, u tome što čitava ova akcija nema nikakvog društvenog odjeka, što je svrstava tek u jednu od brojnih slijepih ulica tuđmanizma, kojeg nikako ne uspijevamo nadići.