U skoro petogodišnjem Domovinskom ratu ubijeno je 8147 pripadnika Hrvatske vojske i policije. Uključujući nestale, možemo govoriti o oko devet tisuća poginulih pripadnika hrvatskih oružanih snaga tijekom vrlo dugog, i katkad ekstremno brutalnog sukoba.
Korona je u nekoliko mjeseci, a osobito u zadnja dva, u Hrvatskoj ubila 1712 ljudi. S prosječno pedesetak umrlih dnevno, korona će do početka masovnog cijepljenja vjerojatno ubiti najmanje tri tisuće ljudi.
Dakle trećinu ukupnih vojnih žrtava Domovinskog rata. Ovo je činjenica koju svatko u Hrvatskoj treba osvijestiti. I koju je užasno ružno i moralno perverzno ublažavati tezom kako je uglavnom riječ o starijim ljudima, koji bi ionako umrli za mjesec ili dva ili tri. Tko god brani takvu tezu, neka to kaže u lice obiteljima umrlih.
Tko je kriv za smrti?
Broj žrtava epidemije Hrvatskoj postao je definitivno katastrofalan pa nužno nameće pitanje o krivnji za tu katastrofu.
Jednim dijelom svakako su krivi sami građani; svi oni koji su usred epidemije organizirali masovne svadbe i druge zabave, svi oni koji su ilegalno radili i namjerno kršili mjere zbog materijalnih ili bilo kojih drugih razloga, i svi oni koji su tvrdili, a neki još tvrde – da je korona izmišljotina.
I svi oni kojima se načelno ne da nositi maske, pa mogu utjecati da se u slučajnom društvenom kontaktu zarazi i osoba koju uopće ne poznaju. No, Hrvatska je država s jasno organiziranom strukturom vlasti. Vlast je odgovorna za pojedine segmente ponašanja cijelog društva, osobito u izvanrednom stanju u kojem se Hrvatska nalazi već mjesecima. Vlast je, međutim, u slučaju epidemije pobjegla od odgovornosti za društvo. Što je prilično nevjerojatno.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Vlast bježi od odgovornosti
Činjenica da je vlast pobjegla od odgovornosti za društvo vidi se i u odbijanju proglašavanja izvanrednog stanja. Kad imate pedesetak mrtvih dnevno, na četiri milijuna stanovnika, vi jeste u izvanrednome stanju.
Kad se podižu šatorske bolnice, i kad se bolnice sele u hotele i sportske dvorane, vi jeste u izvanrednom stanju. No, vlast je od ljeta pa do sve do sada odlučila ne djelovati, a i kad je napokon poduzela određene mjere, poput božićnog lockdowna, učinila ih je toliko selektivnim, da možemo sumnjati u njihov ishod.
Kakvog epidemiološkog smisla ima zatvoriti restorane, u koje dolazi relativno malo ljudi, koji ionako sjede u odvojenim malim društvima, a ne zatvoriti shopping centre, gdje se na zatvorenim prostorima okupljaju tisuće i tisuće ljudi, koji se stalno kreću, pa mogu biti u čestim interakcijama?
Članak se nastavlja ispod oglasa
Stoga je i božićni lockdown uglavnom alibi, kako bi se, eto, reklo da je Vlada nešto poduzela. A nije poduzela ništa bitno. Sasvim je jasno da se Hrvatska morala zatvoriti najkasnije početkom studenog. Zbog dva razloga.
Potrošnja u prosincu
Prvo, da bi se smanjio broj zaraženih i umrlih. I drugo, da bi uslijed smanjenja broja zaraženih, u prosincu moglo doći do otvaranja. Prosinac je za potrošnju, dakle za glavni generator BDP-a, puno značajniji od studenog ili listopada.
Vlada Andreja Plenkovića nije povukla ove logične poteze, zato što stalno ide linijom manjeg otpora. Primjerice, da se Hrvatska zatvorila 1. studenog, kako bi se organiziralo obilježavanje vukovarske tragedije? Andrej Plenković vjerojatno je procijenio da ne može dopustiti lockdown u vrijeme vukovarske obljetnice, što je bio jedan od motiva za toliko kašnjenje mjera. Ali ne i jedini.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Vlada je u svom tragičnom neuspjehu da kontrolira epidemiju, skoro svu odgovornost prebacila na građane. Koliko smo puta čuli da su za sadašnju situaciju krivi građani, jer se ne drže mjera. Okej, djelomično jesu. To smo već konstatirali. Ali, zašto onda pobogu imamo vlast, i zašto vlast ne koristi različite instrumente kojim bi građane natjerala da se drže mjera?
Logika nečinjenja
Tu prvenstveno mislimo na pravodobno zatvaranje svega, uključujući i crkve, a ne na zakašnjelo zatvaranje restorana i kafića. Kakva je to vlast, koja se kraj toliko mrtvih oslanja na logiku nečinjena?
Takvu vlast možemo smatrati krajnje nedogovornom, neodlučnom, nekompetentnom i štetnom. Politika nečinjenja može izazvati čak i gore posljedice od sadašnjih, gotovo ratnih gubitaka. Ona razara samu srž uređenog demokratskog društva, u kojem državna tijela postoje i kako bi upravljala kriznim situacijama.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Dosadašnje nečinjenje vlasti u epidemijskoj krizi vodi nas u fazu raspadnutog, distopijskog društva, u kojem više nitko nikome ne vjeruje, a osobito građani ne vjeruju institucijama vlasti. Zaista je teško razumjeti zašto je Andrej Plenković izgubio kontrolu nad procesima upravljanja epidemijskom krizom. No, sasvim je jasno kako je riječ o njegovoj najgoroj političkoj pogreški, koja se više ne može ispraviti, o čemu govori statistika.
Kako Vlada upravlja epidemijom? Imamo 50 mrtvih dnevno i stroge mjere u ključnom mjesecu za BDP
Sasvim je jasno da se Hrvatska morala zatvoriti najkasnije početkom studenog. Zbog dva razloga
Dosadašnje nečinjenje vlasti u epidemijskoj krizi vodi nas u fazu raspadnutog, distopijskog društva, u kojem više nitko nikome ne vjeruje, a osobito građani ne vjeruju institucijama vlasti. Zaista je teško razumjeti zašto je Andrej Plenković izgubio kontrolu nad procesima upravljanja epidemijskom krizom. No, sasvim je jasno kako je riječ o njegovoj najgoroj političkoj pogreški, koja se više ne može ispraviti
U skoro petogodišnjem Domovinskom ratu ubijeno je 8147 pripadnika Hrvatske vojske i policije. Uključujući nestale, možemo govoriti o oko devet tisuća poginulih pripadnika hrvatskih oružanih snaga tijekom vrlo dugog, i katkad ekstremno brutalnog sukoba.
Korona je u nekoliko mjeseci, a osobito u zadnja dva, u Hrvatskoj ubila 1712 ljudi. S prosječno pedesetak umrlih dnevno, korona će do početka masovnog cijepljenja vjerojatno ubiti najmanje tri tisuće ljudi.
Dakle trećinu ukupnih vojnih žrtava Domovinskog rata. Ovo je činjenica koju svatko u Hrvatskoj treba osvijestiti. I koju je užasno ružno i moralno perverzno ublažavati tezom kako je uglavnom riječ o starijim ljudima, koji bi ionako umrli za mjesec ili dva ili tri. Tko god brani takvu tezu, neka to kaže u lice obiteljima umrlih.
Tko je kriv za smrti?
Broj žrtava epidemije Hrvatskoj postao je definitivno katastrofalan pa nužno nameće pitanje o krivnji za tu katastrofu.
Jednim dijelom svakako su krivi sami građani; svi oni koji su usred epidemije organizirali masovne svadbe i druge zabave, svi oni koji su ilegalno radili i namjerno kršili mjere zbog materijalnih ili bilo kojih drugih razloga, i svi oni koji su tvrdili, a neki još tvrde – da je korona izmišljotina.
I svi oni kojima se načelno ne da nositi maske, pa mogu utjecati da se u slučajnom društvenom kontaktu zarazi i osoba koju uopće ne poznaju. No, Hrvatska je država s jasno organiziranom strukturom vlasti. Vlast je odgovorna za pojedine segmente ponašanja cijelog društva, osobito u izvanrednom stanju u kojem se Hrvatska nalazi već mjesecima. Vlast je, međutim, u slučaju epidemije pobjegla od odgovornosti za društvo. Što je prilično nevjerojatno.
Vlast bježi od odgovornosti
Činjenica da je vlast pobjegla od odgovornosti za društvo vidi se i u odbijanju proglašavanja izvanrednog stanja. Kad imate pedesetak mrtvih dnevno, na četiri milijuna stanovnika, vi jeste u izvanrednome stanju.
Kad se podižu šatorske bolnice, i kad se bolnice sele u hotele i sportske dvorane, vi jeste u izvanrednom stanju. No, vlast je od ljeta pa do sve do sada odlučila ne djelovati, a i kad je napokon poduzela određene mjere, poput božićnog lockdowna, učinila ih je toliko selektivnim, da možemo sumnjati u njihov ishod.
Kakvog epidemiološkog smisla ima zatvoriti restorane, u koje dolazi relativno malo ljudi, koji ionako sjede u odvojenim malim društvima, a ne zatvoriti shopping centre, gdje se na zatvorenim prostorima okupljaju tisuće i tisuće ljudi, koji se stalno kreću, pa mogu biti u čestim interakcijama?
Stoga je i božićni lockdown uglavnom alibi, kako bi se, eto, reklo da je Vlada nešto poduzela. A nije poduzela ništa bitno. Sasvim je jasno da se Hrvatska morala zatvoriti najkasnije početkom studenog. Zbog dva razloga.
Potrošnja u prosincu
Prvo, da bi se smanjio broj zaraženih i umrlih. I drugo, da bi uslijed smanjenja broja zaraženih, u prosincu moglo doći do otvaranja. Prosinac je za potrošnju, dakle za glavni generator BDP-a, puno značajniji od studenog ili listopada.
Vlada Andreja Plenkovića nije povukla ove logične poteze, zato što stalno ide linijom manjeg otpora. Primjerice, da se Hrvatska zatvorila 1. studenog, kako bi se organiziralo obilježavanje vukovarske tragedije? Andrej Plenković vjerojatno je procijenio da ne može dopustiti lockdown u vrijeme vukovarske obljetnice, što je bio jedan od motiva za toliko kašnjenje mjera. Ali ne i jedini.
Vlada je u svom tragičnom neuspjehu da kontrolira epidemiju, skoro svu odgovornost prebacila na građane. Koliko smo puta čuli da su za sadašnju situaciju krivi građani, jer se ne drže mjera. Okej, djelomično jesu. To smo već konstatirali. Ali, zašto onda pobogu imamo vlast, i zašto vlast ne koristi različite instrumente kojim bi građane natjerala da se drže mjera?
Logika nečinjenja
Tu prvenstveno mislimo na pravodobno zatvaranje svega, uključujući i crkve, a ne na zakašnjelo zatvaranje restorana i kafića. Kakva je to vlast, koja se kraj toliko mrtvih oslanja na logiku nečinjena?
Takvu vlast možemo smatrati krajnje nedogovornom, neodlučnom, nekompetentnom i štetnom. Politika nečinjenja može izazvati čak i gore posljedice od sadašnjih, gotovo ratnih gubitaka. Ona razara samu srž uređenog demokratskog društva, u kojem državna tijela postoje i kako bi upravljala kriznim situacijama.
Dosadašnje nečinjenje vlasti u epidemijskoj krizi vodi nas u fazu raspadnutog, distopijskog društva, u kojem više nitko nikome ne vjeruje, a osobito građani ne vjeruju institucijama vlasti. Zaista je teško razumjeti zašto je Andrej Plenković izgubio kontrolu nad procesima upravljanja epidemijskom krizom. No, sasvim je jasno kako je riječ o njegovoj najgoroj političkoj pogreški, koja se više ne može ispraviti, o čemu govori statistika.