Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Kako živimo u ovo zamrznuto vrijeme? Evo priče Nikoline, prodavačice u pekari i još osmero ljudi

Za Telegram o svojim danima govore ljudi različitih profesija iz svih dijelova zemlje

Nekim našim sugovornicima posao nalaže da su u svakodnevnom kontaktu s ljudima, neki su sasvim zatvoreni doma jer im je zdravlje krhko, neki pomažu drugima, nekima je život stao, a svima se promijenio.

Kako živimo i radimo u ovo „zamrznuto“ vrijeme? Naročito oni među nama koji su izloženiji, upregnutiji u elementarno funkcioniranje zemlje, ugroženiji od moguće zaraze? Razgovarali smo s devet osoba u Hrvatskoj, nekima među njima posao nalaže da su u svakodnevnom kontaktu s ljudima, neki su sasvim zatvoreni doma jer im je zdravlje krhko, neki pomažu drugima, nekima je život stao, a svima se promijenio. Većina naših sugovornica su žene jer nam životi sada počivaju uglavnom na ženskom radu, i to često onom potplaćenom, ili volonterskom, neplaćenom.

Mijenja se i način na koji novinarstvo nastaje, iako još uvijek svakodnevno vijesti dolaze od kolega s terena. Uobičajeno na zadatak novinari i fotografi idu zajedno, no nismo htjeli nikoga nepotrebno izlagati susretima pa smo zamolili sugovornike da se sami fotografiraju. Moj novinarski rad je najčešće terenski, idem okolo i razgovaram s ljudima.

Od ovih devetero ljudi uživo sam vidjela jednu osobu, i to na nekoliko minuta – prodavačicu u pekari dok sam kupovala kruh. Nikada mi se u sada već dugogodišnjem radu nije dogodilo da s toliko ljudi za jedan prilog razgovaram samo telefonski. Drugačije je, opuštenost pa onda i otvorenost uživo možete uspostaviti već u prije dvije minute. Ako nekoga ne poznajete, telefon kao da to naglašava; razgovor dodatno formalizira, čavrljanje čini usiljenijim, a tišine su naglašenije. No portreti u fotografijama i tekstu su tu, kao bilješke vremena za koje se nadamo da će što prije i bezbolnije proći.

Nikolina Grden, trgovkinja u zagrebačkoj pekari

Kada se netko grleno smije ovih dana, to primijetite. Pogotovo ako taj smijeh dolazi iza maske nekoga tko radi na mjestu gdje se izmjenjuje puno ruku i novca. Puno mogućnosti za virus. Čekajući red pred pekarom, tako sam zapazila Nikolinu Grden. “Kada je najgore, onda se najviše smijem. To je moja obrana”, kaže. Unatoč tom smijehu i tome što je sve dobro podnijela, pa i potres koji ju je u rano jutro zatekao u pekari, osam dana nakon potresa radila je u stražnjem dijelu pekare i čula je zvuk, kao da huči zemlja. Netko je snažno zatvorio gepek ili je prošao kamion, ne zna, ali srce joj je počelo snažno lupati, nije mogla disati, mislila je da će dobiti srčani udar. “To mi je bio najgori dan u životu, ozbiljno”, kaže, ali i dodaje da je taj užas nije dugo držao jer nema vremena previše razmišljati. “Radim, kući su mi djeca, stalno sam zaokupljena”.

Nikolinu je više od virusa strah ekonomskih posljedica jer su njezini prihodi jedini u kućanstvu s dvoje maloljetne djece. “Već su nam srezali uskrsnicu, bojim se za plaću, a i bolovanja ako se zarazim”. Iako radi na mjestu gdje dolazi dosta ljudi, najveće šanse da se zarazi ima u gradskom autobusu kojim se ovih dana prevozi radnike. “Treba nam više autobusnih linija, pogotovo nakon završetka radnog vremena u 17h. Osim što čekam gotovo sat vremena autobus, unutra smo svi nagurani. Zašto se mi pridržavamo pravila i tjeramo mušterije na razmak kada na kraju radnog dana u autobus moramo biti nalijepljeni jedni na druge?”, pita Nikolina.


Lucija Čeč, radijska voditeljica i novinarka na Yammat FM-u

“Voljela bih se probuditi za godinu dana, jer mi ova neizvjesnost oko toga što će biti izaziva nemir i strah. Takav strah nisam prije poznavala, neka zabrinutost što će biti sa svijetom, hoće li više ikada stvari biti iste i hoće li to biti dobro ili loše. A za godinu dana ćemo valjda već znati kako izgleda taj novi svijet”, kaže Lucija Čeč. Luciju nije samo strah budućnosti, nego i sadašnjice, koronavirusa, a ima je i zašto biti: 27 joj je godina i duže od polovine života boluje od lupusa, autoimune bolesti, a nalazi joj zadnjih mjeseci nisu bili najbolji.

Zbog toga je i prije izvanrednih mjera radijski posao na Yammat FM-u počela obavljati od kuće, a odmah nakon potresa je otišla k mami u Varaždin jer joj je bilo nezamislivo da ostane sama u stanu u Zagrebu. Praktički cijeli program Yammata nastaje u domovima, jer je to mala redakcija i ako bi se netko od njih razbolio, svi bi morali u strogu izolaciju. Lucija kaže da joj je izvrsno raditi doma, kao da je na radiju u Zagrebu, a ne u ormaru u Varaždinu. U ormaru je improvizirala studio, tamo pokrivena dekom, zbog boljeg zvuka, snima vijesti, emisije i slaže play liste. Jedino nije izravno u eteru, i to joj nedostaje. Lucija uopće ne izlazi iz kuće i kaže da joj i sa strahovima i s izolacijom jako pomaže psihoterapija, na koju se sada priključuje preko Skypea, kao i meditacija i joga, koje svakodnevno prakticira. “Mislim da se bez toga ne bi mogla nositi s ovim”, kaže.


Renato Gvozdanović, medicinski tehničar na Objedinjenom hitnom bolničkom prijemu Kliničke bolnice Sv. Duh

S Renatom Gvozdanovićem razgovarala sam u devetom satu njegove smjene na Hitnoj Kliničke bolnice Sv. Duh u Zagrebu. Nije bio umoran. Umor mu dolazi nakon dvanaest sati rada, kaže, a bit će ih ukupno 24. Takve su sada smjene, u trajanju od 24 sata, da se ekipe ne bi previše miješale. Kada nakon smjene dođe kući, ići će ravno u krevet. Ali, ne žali se. Kaže da mu je lakše da radi, nego da je sada doma: “Radim od srednje škole, naučio sam biti zaposlen i drago mi je sam koristan. Doma bi me zidovi pritiskali”. I ne boji se zaraze: “Nije korona jedini ni prvi virus s kojim se mi susrećemo. Da se bojim, ne bih mogao raditi ovaj posao. Ne razmišljam o sebi, ali bojim se koliko će biti ljudi kojima će se možda prekasno dijagnosticirati neke ozbiljne bolesti zbog toga što su sada i sistematski i ostali pregledi u drugom planu zbog koronavirusa”.

Pitam ga je li spreman da ovo potraje godinu dana? “Što se tiče posla, jesam, mi moramo biti spremni na sve, i da završi sutra, i da završi za godinu dana, ali privatno bi mi bilo teško. Ne viđam baku ni roditelje, nedostaje mi nogomet vikendom i poslije njega treće poluvrijeme – druženje”.


Mira Viljevac, umirovljena turistička vodičica

Otkako se rodila, Mira Viljevac stanuje na glavnom splitskom trgu Pjaci, koju nikada nije vidjela tako pustu kao sada. Čak i kada bi u pet ujutro odlazila na posao turističke vodičice, srela bi nešto mladosti na povratku iz izlaska. Sada jutrom još prođe poneko s vrećicama ili psom, ali već od ranih popodnevnih sati Pjaca je prazna. “Drago mi je zbog toga jer to znači da ljudi poštuju pravila, ali je istovremeno i tužno, a i veća me klaustrofobija uhvati od pogleda na prazan grad, nego od života u stanu. Kao da tada osvijestim da sam u stupici”, kaže. Taj pogled na Pjacu njezin je jedini neposredni doticaj s vanjskim svijetom, a njezina mačka jedini sa živim bićem otkako je polovinom veljače prestala izlaziti iz stana.

Za to ima tri dobra razloga: onkološka je bolesnica, transplantiran joj je bubreg, doduše već odavno, ali zbog toga je na terapiji imunosupresijskim lijekovima koji joj slabe imunitet, i 65 joj je godina. Uvjerena je da koronavirus ne bi preživjela, ali se ne boji, kaže da je više ljuta što dragocjeno vrijeme mora trošiti zatvorena doma umjesto da uživa u životu. Unatoč bolesti i tome što je umirovljena, i ovo bi ljeto radila kao turistička vodičica da se nije dogodila korona. No gospođa Viljevac ne zvuči nimalo ljutito, štoviše, glas joj je pun života mada je samo tjedan ranije završila zadnji, deveti ciklus kemoterapije i bilo joj je tako loše da joj je stvarno trebala pomoć, ali je svejedno svima zabranila da dolaze. Bližnji joj nabavku ostavljaju pred vratima, a ona kuha, rješava križaljke, čita, malo igra igrice, sluša Krizni stožer i sigurna je da će joj i za rođendan, početkom svibnja, svakodnevica još uvijek tako izgledati.


Yazdan Fayyaz, srednjoškolac

Yazdan Fayyaz se budi oko sedam i „sportira“, kako kaže. Od osam počinje učiti. Ide u prvi razred Škole za medicinske sestre Mlinarska u Zagrebu i voli svoju školu. Nedostaje mu sada, kao i druženje s prijateljima, iako se često čuju i vide preko raznih aplikacija. Nedostaje mu i da češće govori hrvatski jer u prihvatilištu za tražitelje azila Porin, gdje živi, nema baš s kim vježbati jezik. Iako je u Hrvatskoj tek deset mjeseci, hrvatski mu je jako dobar. Yazdan, njegova mama i dvije mlađe sestre su dobili azil baš uoči izvanrednih mjera.

Da nije bio korone, sada bi možda već bili u unajmljenom stanu, a ne u napučenom Porinu. Yazdan kaže da je 400 ljudi tamo. Svaki dan svima mjere temperaturu. Na hodniku se igraju djeca, odrasli su u malim sobama, a Yazdan većinu vremena gleda kroz prozor. Blizu je aerodroma i jedva čeka ponovno buku od aviona. Ne izlazi van. “Shvatio sam da je najvažnije zdravlje i sam život. Prije sam mislio da je najvažnije da dobijemo azil, ali nije, zdravlje je važnije od toga. Sada ću više voljeti svoj život”. Kako se to više voli život? “Bit ću zahvalniji za ono što imam. Bit ću aktivniji. Češće ću hodati nego koristiti tramvaje i autobuse. Više ću gledati oko sebe. Gotovo da sam zaboravio kako izgleda Trg bana Jelačića, jer ga nisam dobro gledao, a sada mi nedostaje. I još više ću se družiti s prijateljima. Ako na ljeto ovo sve bude gotovo, bar dva dana ću ići na more”, kaže.


Ivana Šimat, magistra farmacije i vlasnica ljekarne u Betini na Murteru

Ivani Šimat se posao odvija preko prozora. Kao magistra farmacije radi u svojoj ljekarni na Murteru i odlučila je da je i za kupce i za njih četiri radnice sigurnije da nitko ne ulazi. „Da se mi zarazimo, mogli bismo staviti ključ u bravu u jedinoj ljekarni u mjestu“, kaže. Najtraženije su rukavice, maske i sve za pojačavanje imuniteta. Ivana je ljekarnu na vrijeme dobro opskrbila, a u laboratoriju sami rade gel za suho pranje s eteričnim uljima, no nije mogla predvidjeti da će na tržištu nedostajati plastične ambalaže za pakiranje dezinficijensa.

Ivana živi u Murteru i radi u Betini, a oba su mjesta povezana karantenom, jedinom proglašenom u Hrvatskoj. Odvojeni su od ostatka otoka i svijeta, i to šiljcima na cesti. Ivani je važno da kaže da je ponosna na Murterine i Betinjane koje nikada nije vidjela tako disciplinirane i organizirane i ne sviđa joj se što su stigmatizirani. „Kao da smo mi krivi za to što nam se dogodilo“, kaže. Iako se šali da će joj trebati samoizolacija kada sve ovo prođe da se malo odmori, kaže da je dobro, „jer ako si danas zdrav i imaš posao, onda si valjda dobro“.


Maja Milošević, profesorica Hrvatskog jezika u Turističkoj i ugostiteljskoj školi Dubrovnik

“Moje rješenje za sve je rad, tako da se i sada borim radom”, kaže Maja Milošević. Već 25 godina predaje Hrvatski jezik u Turističkoj i ugostiteljskoj školi Dubrovnik. Budi se zorom, dok su svijet i njezina obitelj još bezglasni, kako bi u miru pripremila zadatke za nastavu i postavila ih na društvenu mreža za učenike i nastavnike Edmodo. „Smišljam i tražim što zanimljivije sadržaje, neke kvizove i igre kroz koje se stječe i usvaja znanje, a za to treba dosta vremena, tako da mi na posao ode većina dana“, kaže.

Digitalan način rada nije joj stran, od prije je s učenicima povezana na raznim platformama na koje im šalje radne materijale. Svi njezini đaci, na sreću, imaju kompjuter. Da netko nema, Maja bi se već pobrinula da mu ga nabavi. Jedino je brine kako će se održavati pisani ispiti znanja. „Imam isti problem kao što će biti za polaganje mature, ako do tada učenici budu kući“, kaže. Maja sluša Ivana Đikića kao „maloga boga“, a on je krajem ožujka rekao da bi se pandemija mogla suzbiti za četiri do šest tjedana pa se u to ufa: „To je taman za Lokrum, moj najdraži otok na kojemu ljeti provodim cijele dane”.


Ema Milović, studentica Medicinskog fakulteta u Zagrebu i volonterka u grupi ‘Jedni za druge’

Ema Milović je baš položila ispit iz Infektologije na četvrtoj godini Medicinskog fakulteta u Zagrebu taj petak, 13. ožujka, nekoliko dana prije nego se Hrvatska utišala i zaključala. Predavanja su im prebačena online i znala je da će biti manje okupirana nego inače. Prijateljici je komentirala kako bi rado bila korisna i da bi bilo dobro da postoji neka grupa međusobne pomoći. Tada je već nastajala Facebook grupa Jedni za druge, gdje su se javljali oni koji nude pomoć i oni kojima treba. Odmah se uključila i počela volontirati donoseći biciklom što već treba ljudima koji ne smiju izlaziti. „Ako imaš viška vremena, to je normalno, nije to nikakav poseban altruizam. Tako bi trebalo biti i mimo izvanrednih situacija kao što su koronavirus ili poplava. Ima oko nas puno starijih kojima i inače treba pomoć. Osim toga, koliko pomažem drugima, toliko i oni pomažu meni, jer se osjećam bolje. Ne sjedim beskorisno u studentskom domu“, objašnjava.

Ema je racionalna i ne brine se previše jer zna da stres nije dobar za imunitet. Ali nije joj drago što, recimo, sada sluša važan i težak predmet Interna medicina samo online jer, iako kaže da su predavanja dobra, gubi praktično iskustvo i znanje koje su studenti do sada stjecali u bolnicama s pacijentima. „Postala sam svjesna kolika je sreća ići na fakultet. Ili na plac. Ili na kavu s prijateljima. Ili na vlak kući roditeljima u Jasenovac. Da ne moraš razmišljati o ograničenjima. Mislim da ću se vratiti starom životu, kada ovo sve prođe, s malo više zahvalnosti”.


Anita Lauri Korajlija, profesorica na Odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu i volonterka telefona za psihološku pomoć

Kada sam pitala psihologinju Anitu Korajliju kako je, brzo je odgovorila: „Dobro“ i zatim odmah dodala: “Ne znam zapravo što sada znači dobro. Imam puno stvari koje trebam obaviti pa mi to služi kao dobrodošla distrakcija. Radim sa studentima i imam posla po kući. Suprug, djeca i ja smo na okupu i od izolacije smo ručali zajedno više puta nego ukupno u posljednjih pola godine. Čujem se s prijateljima, jer smo sada potrebniji jedni drugima nego inače. Navečer gledamo filmove i serije i tako mi proleti dan. Ne razmišljam o tome gdje sam sve mogla biti i što raditi da se nije dogodio virus”. Profesorica Lauri Korajlija volontira na Telefonu za psihološku pomoć Hrvatske psihološke komore i Hrvatskog psihološkog društva, koji ima linije na području cijele Hrvatske. “Nakon potresa se puno više ljudi javljalo zbog straha od potresa, nego zbog koronavirusa. To je očekivano jer potres kao nepredvidiva okolnost izaziva veliku anksioznost i nesigurnost”.

Koliko dugo možemo opstati u ovakvoj situaciji, a da nam bitno ne okrzne psihu, naravno, ako nismo pretrpjeli gubitak posla, ili doma zbog potresa? “Ljudi su vrlo prilagodljivi, ali ne bih tvrdila da ćemo iz ovoga izaći neokrznuti. Većina će nas se promijeniti, makar kratkoročno, i nadam se da će ta promjena biti pozitivna, u smislu preslagivanja vrijednosti i uviđanja onog što nam stvarno nedostaje, a bez čega možemo”. “Što bi vama jako nedostajalo da se izolacija produlji na nekoliko mjeseci?”, pitam.
“Da ne idem na more, to bi mi baš teško palo”.

Barbara Matejčić
Telegram autor
8 članaka Više o autoru
Više s weba