Politika & Kriminal

Kakve reforme uopće možemo očekivati od ove birokracije koja samo širi mantru da se ništa ne može

Za sve što se ne može, a ne može se ništa, uvijek imaju neki izgovor; novac, kadrovi, zakoni, socijalno osjetljivo, posljedice...

Premijer Plenković u četvrtak je predstavio Vladin takozvani program reformi koji bi bio još potrebniji u ovim specijalno stresnim okolnostima s neutvrdivim završetkom i izglednim padom BDP-a za barem 10 posto. Jedino što u toj kobasici nema ničega što bi se moglo nazvati reformskim imenom. Obitelji su se mogle ugoditi prema novoj stvarnosti koja traži ideje izvan kutije, invenciju i promjenu navika. Država ne može čak ni kad je svima mač pod vratom

Plenković i ministri upravo su po drugi put odbili prijedlog stranke Most da se uvede elektronsko i dopisno glasanje. Riječ je o tome da se biračima osigura i izborno izjašnjavanje od kuće, preko računala. Ali toga neće biti. Vlada odgovara da je to nemoguće zato što bi za uvođenje elektronskog glasanja trebalo promijeniti Ustav koji kaže da se biračko pravo ostvaruje na neposrednim izborima.

Elektronsko glasanje, kao i sve drugo, uostalom, ima svojih zagovornika i protivnika. Neke zemlje ga imaju, druge ga nemaju. Dakle, o tom se modelu može i treba raspravljati. Ali zatvoriti priču s argumentom da bi prethodno trebalo mijenjati Ustav tipičan je primjer mentaliteta koji vlada u memljivim hodnicima hrvatske birokracije. Što god se stavi na stol, oni kažu: to se ne može.

Činovnički mozak je lijen

A zašto se u tom segmentu ne bi korigirao Ustav ako dovoljna većina političkih predstavnika u Saboru smatra da je elektronsko glasanje korisno? Ne znam je li, iako sam o tome nešto čitala. Ali valjda je ispravan put da se prvo vidi je li nešto potrebno ili nije da bi se sustav poboljšao. A ako jest, onda uvijek ima načina da se to i ostvari. Mora ga biti. Ustav je, uostalom, donesen kad još uopće nije bilo interneta.

Kod nas, međutim, vladaju totalno drugačija pravila. Ništa se ne može. Nemoguće je. Pa da, možda bi to bilo dobro, ali vidite da propisi to ne dopuštaju.

Činovnički mozak je lijen. Dobro mu je i ovako. Utabane staze uvijek su lakši put. Plaće su sigurne. Novi život u pandemiji korone pokazao je da mjestimično – i na razini sustava, i kao jedinke – možemo svašta što je prije samo dva mjeseca zvučalo potpuno nadrealno. Sada se čak možeš i oženiti online, neki već i jesu. Mladi luk dostavlja se na vrata. Tvrtke full-time rade od kuće. Pojavili su se i e-doktori. Sinoć sam se sama ošišala kuhinjskim škarama.

No, vlasti su i dalje komotne. Misle sporije. Na sto strana očekuju se promjene, pogotovo sada. Njih nema. Ne može se.

Ni kad je svima mač pod vratom

Premijer Plenković u četvrtak je predstavio Vladin takozvani program reformi koji je još potrebniji u ovim specijalno stresnim okolnostima s neutvrdivim završetkom i izglednim padom BDP-a za barem 10 posto. Jedino što u toj kobasici nema ničega što bi se moglo nazvati reformskim imenom. Obitelji su se mogle ugoditi prema novoj stvarnosti koja traži ideje ”izvan kutije”, invenciju i promjenu navika. Država ne može čak ni kad je svima mač pod vratom.

Ministar uprave Ivan Malenica nedavno je, na primjer, nešto nejasno natuknuo o predstojećoj reformi državne, regionalne i lokalne uprave i samouprave pa smo se mogli ponadati. No, u Vladinom programu ta se tema više ne spominje.

Izdržavat ćemo ih sve i dalje

Netko je nedavno objavio da u Hrvatskoj radi 231.737 državnih službenika i namještenika i 13.600 zaposlenih u 576 županija, gradova i općina. Vrijednih vijećnika županijskih i gradskih skupština je 9992. Imamo 2545 visokih dužnosnika i javnih službenika. Župana, gradonačelnika, načelnika i svih njihovih zamjenika je ukupno 1321. Župana i njihovih zamjenika 75. Gradonačelnika i zamjenika 338.

Općinskih načelnika i zamjenika 908. I još imamo 151 saborskog zastupnika, 20 ministara i 55 veleposlanika. Na spisku nisu zaposleni u državnim tvrtkama, agencijama i drugim državnim i lokalnim pravnim osobama. Povjerenik za informiranje je pobrojao da u Hrvatskoj, na četiri milijuna stanovnika, imamo 5797 tijela javne vlasti.

Što se te nužne reforme tiče – izdržavat ćemo ih sve i dalje pa makar svijet propao. Valjda se tu također ništa ne može napraviti. Na sudovima se i dalje diktira daktilografkinji kao u 19. stoljeću. Dokumente koji su građani već deponirali kod raznih organa i tijela – opet će sami, kao dostavljači, morati raznositi s adrese na adresu i sa šaltera na šalter.

Od tijela javne uprave ne možeš dobiti podatke koji ti trebaju jer dobar dio sustava nije digitaliziran. A i tamo gdje su kompjuteri zamijenili olovku i papir, računalo se u velikoj mjeri opet koristi kao olovka.

Uvijek neki izgovor

Nema ništa od parcijalne privatizacije u javnim kompanijama kao što je godinama užasan kunst rasprodati čak i te minijaturne udjele u raznim polupropalim poduzećima koji su iz nekog razloga vlasništvo države. Parafiskalni nameti – sada kažu da ih je 480 – ne da se neće prepoloviti, nego nema ni ideje što s tim grozomornim poreznim paketom na kome se godišnje digne oko devet milijardi kuna.

Obavezno članstvo u beskorisnim komorama gospodarstvenika i obrtnika ostaje kao Sveto pismo zajedno s pripadajućim haračem. Povlaštene mirovine isto tako. Na transparentnost svih jedinica vlasti samo se parolaški poziva, ali čak ni Vlada svoje račune ne prikazuje tako da ih barem stručnjaci daju razumjeti.

Za sve što se ne može – a ne može se ništa – uvijek imaju neki izgovor. Novac. Kadrovi. Zakoni. Socijalno osjetljivo. Posljedice. Ne ide to preko noći. Zato Hrvatska stenje i stagnira, a ova će nas recesija načisto ubiti.

Za još članaka poput ovog, prijavite se na Telegramove newslettere

Bespoštedno novinarstvo koje gura društvo naprijed.

Za neograničeno čitanje Telegrama i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Pretplatite se
Već imam pretplatu