Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Kao klinac sam mjesecima ležao u bolnici Srebrnjak. Ovo je priča o čudu koje je dr. Nogalo tamo napravio

Arhitekt Damjan Geber prisjeća se iznimno derutne bolnice Srebrnjak koja je u međuvremenu postala suvremeni centar

Vlasnik poznate agencije Brigada kao 17-godišnjak je bolovao od teške tuberkuloze koju su mu izliječili u bolnici Srebrnjak. Iz zahvalnosti prema brižnom osoblju, još se tada zavjetovao da će, ako uspije u životu, pomoći da se ta rijetko zapuštena bolnica sanira. No, kada je 20-ak godina kasnije uspio u biznisu i otišao tamo da vidi što može učiniti, shvatio je da njima pomoć uopće ne treba, jer je upravo smijenjeni ravnatelj Nogalo riješio sve.

Nakon nedavne vijesti o smjeni dr. Bore Nogala, ravnatelja ‘Dječje bolnice Srebrnjak’, Telegramu se javio arhitekt i vlasnik kreativne agencije ‘Brigada’, Damjan Geber koji je kao tinejdžer tamo proveo nekoliko mjeseci na liječenju od teškog slučaja TBC-a. U toj je bolnici, iako je bila iznimno derutna, doživio samo pozitiva iskustva, pa im je godinama kasnije želio pomoći svojim donacijama ili arhitektonskim uslugama. No, kada je dvadesetak godina kasnije došao na Srebrnjak, shvatio je da se ta grozna zgrada u raspadu pretvorila u vrhunsku dječju bolnicu.

Ovo je njegova priča.


Kada sam na Telegramu pročitao vijest da smjenjuju ravnatelja bolnice Srebrnjak bio sam popuno van sebe jer sam emotivno vezan uz tu ustanovu. Inače rijetko pričam o tom teškom periodu svojeg života, ali prije 22 godine proveo sam u toj bolnici gotovo dva mjeseca i imam potrebu nakon ovih događaja nešto reći. Sjećam se tog prvog šoka kada su mi rekli da bolujem od tuberkuloze koja je prilično uznapredovala, a još veći šok doživio sam dolaskom u bolnicu. Imao sam osjećaj da sam ušao u nekakvu ustanovu iz Drugog svjetskog rata.

Djeca su ležala na limenim krevetima, tuševi su se raspadali, stari prozori iz Austro-Ugarske nisu se dali zatvoriti. Fasada je bila sva u raspadu. Nije postojao lift, a bilo je tu i nepokretne djece. Sve to, ukratko, izgledalo je jezivo. Osim toga, to je bolnica u kojoj noću čuješ kašljanje malene djece. Čuješ kako se bore za dah jer boluju od astme, alergije ili tuberkuloze. Mjesto je to gdje dolaze djeca iz cijele Hrvatske i neka su tamo potpuno sama. Sa mnom je u sobi bio dječak iz Slavonije koji nije imao roditelje. Bio je siroče i plakao je kada je odlazio. Plakao je jer su bili iznimno pažljivi prema njemu. I ta briga je bilo jedino što je tamo funkcioniralo; osoblje je bilo divno. Bili su to nevjerojatno angažirani ljudi koji su dali sve od sebe da derutna bolnica na nešto sliči.

Bilo nam je grozno, ali nam je osoblje sve olakšalo

Iako je sve izgledalo jadno, ja sam se izvukao zbog njih. Izašao sam iz te bolnice bez traume, samo s dobrim sjećanjem. Sestre su bile s nama dan i noć i davale nam podršku. Jer kada imaš nešto poput tuberkuloze, teškog bronhitisa ili astme treba ti netko tko će te smiriti. Veliki dio oporavka je mir i kvalitetna ishrana. Nekada se tuberkuloza liječila u sanatorijima s teškom hranom jer se čovjeku mora vratiti energija da bi mogao pobijediti tu bakteriju. I u kuhinji su se trudili napraviti što ukusniju hranu, jeo sam puno pečene piletine, grizeve i ostalu kaloričnu hranu. Bio sam kost i koža, bilo mi je jako loše i morao sam doći k sebi.

Možete zamisliti nekog od 17 godina kako kašlje krv i ne zna hoće li doći k sebi ili ne. Ni danas ne mogu zaboraviti taj grozan osjećaj krvi u ustima. Primao sam i tešku terapiju, pa sam dnevno dobivao dvije injekcije i punu šaku tableta. Bila je to žestoka terapija i jedna od nuspojava je bila da mi je boja znoja bila crvena. Tako da sam stalno bio pod tušem i mijenjao majice. No, svu tu muku mi je nekako olakšalo to susretljivo osoblje. I sjećam se da mi je doktorica opće prakse, kada sam došao s nalazima, rekla da je na Jordanovcu koma i da ako ću već morati na x mjeseci otići u bolnicu neka to bude Srebrnjak. Jedini je problem bio što na Srebrnjak u pravilu nisu primali starije tinejdžere, ali sa mnom su očito napravili ustupak. I to im nikada neću zaboraviti.

Rekao sam samome sebi da ću im se odužiti

Čim sam izašao iz bolnice rekao sam samome sebi da ću im se odužiti, jednog dana, kada stvorim nešto životu. I iz bolnice sam otišao direktno na maturu, zatim upisao arhitekturu i danas imam firmu od 15 ljudi. Prije nekoliko godina otišao sam do te bolnice da vidim mogu li im kako pomoći. No, ugodno sam se iznenadio. To više nije bila ista sumorna zgrada. To je sada jedan suvremen, normalan, pitomi prostor prilagođen klincima. Ima čak i vrtić unutar dvorišta, a nekada je bila ogromna zarasla šikara. Sjećam se da sam toliko puta s roditeljima, bakom ili djedom želio sjesti malo van kada bi mi došli u posjetu, ali imali smo samo jednu klupicu u raspadu.

I sada odjednom ta bolnica super izgleda, ima lift, ima sređenu fasadu, nove prozore i namještaj. Shvatio sam da ja njima nemam što donirati i da su uspjeli srediti tu zgradu. Uspjeli su napraviti dobar posao i vodili su tu bolnicu kao uspješan biznis. I onda na sve to čujem vijest o smjeni ravnatelja. Ne sjećam se doktora Nogala, ali sjećam se njegovog imena jer je te devedeset i sedme taman postao ravnatelj. I očito je napravio nešto pozitivno za svu tu bolesnu djecu i zato sam imao potrebu reagirati i ispričati svoju osobnu priču vezanu uz tu bolnicu.

Zabranjena vrata još uvijek postoje

Eh, da. Kada pričam o toj bolnici sjetim se knjige Zabranjena vrata. Imali smo je u osnovnoj školi za lektiru i svakome bih preporučio da je pročita jer vrlo vjerno prikazuje život na takvom bolničkom odjelu. To je knjiga o ljubavi dvoje mladih pacijenata u toj bolnici, a zabranjena vrata se nalaze između muškog i ženskog odjela. Iako su ti odjeli danas spojeni, pitao sam medicinsku sestru jesu li ta vrata još uvijek tamo. I odvela me do tih vrata. I pomislio sam ‘ne vjerujem, ta vrata su još uvijek tu’, a sjećam se da mi je to bilo wooow još kada sam čitao tu knjigu nakon bolnice.

Za vrijeme boravka tamo radio sam svašta da nam skratim te duge dane. Organizirao sam tombole za klince, dofurao sam Nintendo, pa smo se igrali, organizirao sam mini filmske večeri. Bio sam tamo najstariji i svi su me gledali kao starijeg brata. I trudio sam se razveseliti ih jer nisu imali što raditi… Ležao sam na tom odjelu tjednima, mjesecima i čitao knjige, čak sam pročitao Rat i mir..

I jako sam emotivno vezan uz tu bolnicu i ne želim da se nešto spetlja, da se nešto krivo napravi jer sve ovisi o tim ljudima i njihovom entuzijazmu. U početku sam samo želio što prije otići kući, no na kraju sam bio tužan kada sam odlazio. Svi smo se toliko povezali da nam je svaki odlazak bio beskrajno tužan. I za kraj moram reći da mi je ta bolnica promijenila odnos prema životu i samome sebi. Usmjerila me u jednom dobrom smjeru i sada sam puno zahvalniji za sve što imam oko sebe. Siguran sam da sam u tim osjetljivim godinama završio u nekoj drugoj bolnici, da bih sigurno izašao s traumama, a ne s jednim od emotivno najpozitivnijih iskustava u životu.

Petra Smoljak
Telegram autor
37 članaka Više o autoru
Više s weba