Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Karadžić će umrijeti u zatvoru. Problem je što njegova politika i dalje živi

Politika Slobodana Miloševića i Radovana Karadžića danas je aktivna na svim mogućim razinama

Beograd je jedino u vrijeme Zorana Đinđića i Borisa Tadića pokazivao stvarnu volju da dokine svoje ekspanzionističke ambicije. Đinđić je ubijen u atentatu, a Tadić je izgubio na izborima. Velikosrpski ekspanzionizam stvarni je problem, i naš, i bosanskohercegovački, i cijelog ovog dijela svijeta. Milošević je umro u zatvoru, Karadžić i Mladić umrijet će u zatvoru, ali njihove politike i dalje žive i prijete miru i stabilnosti na području bivše Jugoslavije

Europa se davno dogovorila o ukidanju smrtne kazne. Što je ispravno. Čvrsto smatramo da država nikome ne smije oduzeti život. Nepostojanje smrtne kazne ne smije se nikad dovoditi u pitanje. No, s druge strane, sasvim je jasno da se u posebno monstruoznim slučajevima organiziranih masovnih zločina, ponekad moramo, čisto emotivno, zapitati treba li bar katkad napraviti iznimku (premda racionalno znamo ne treba). Svatko, tko barem donekle pamti Bosnu i Hercegovinu između 1992. i 1995 .godine zna da Radovan Karadžić zaslužuje jedino smrtnu kaznu. Baš kao pojedini osuđenici Nürnberškog procesa. Stoga je doživotna kazna tek utješna nagrada, ali i ono najpravednije što se moglo postići u realnim okolnostima.

Predugo nabrajati Karadžićeve zločine nema smisla. Dovoljno je podsjetiti na genocid u Srebrenici, na etničko čišćenje velikog dijela Bosne i Hercegovine, na masakr na sarajevskoj tržnici, na niz pokolja u istočnoj Bosni (koje je, među ostalim ubojicama, provodio Željko Ražnjatović Arkan), te na opsadu Sarajeva, koja je trajala četiri godine. U ožujku 1994. godine proveli smo nekoliko dana u tom ratnom, opkoljenom Sarajevu. Uvjerili smo se da su ljudi doista, doslovno, jeli travu s livada među stambenim zgradama, da vrlo dugo nigdje nije bilo pitke vode, i da je srpska vojska s okolnih brda svakodnevno pucala na civile u gradu.

Jedno od najvećih ljudskih poniženja u prošlom stoljeću

Opsada Sarajeva spada među najveća ljudska poniženja, koja su se dogodila u zapadnom svijetu u prošlom stoljeću, dok je ubojstvo osam tisuća Bošnjaka u Srebrenici jedan od većih masovnih zločina u dvadesetom stoljeću. Stoga onaj elementarni, vrlo bazični osjećaj za pravdu zahtijeva smrtnu kaznu za Radovana Karadžića; budući da je smrtna kazna nemoguća, razumno je prihvatiti doživotnu robiju kao najbolje moguće rješenje. Radovan Karadžić, sada je sasvim sigurno, umrijet će u zatvoru. No, time se ne zatvara povijesno političko poglavlje, koje je dovelo do strašnih ratova na području bivše Jugoslavije.

Podsjetimo još jednom. Glavni uzrok tih ratova bio je srpski ekspanzionizam. Srbi su raspad Jugoslavije doživjeli kao priliku da trajno riješe svoje nacionalno pitanje, onakvo, kakvo je formulirano prije više od sto godina, i koje kaže da se Srbi moraju proširiti na Zapad, zbog rasprostranjenosti srpskog naroda u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Pa je zato došlo do srpske pobune u Hrvatskoj, i do srpske agresije na Bosnu i Hercegovinu. Oba su se ta procesa i ideološki, i logistički i politički i propagandno vodila iz Beograda, jer se kroz Republiku Srpsku Krajinu u Hrvatskoj i Republiku Srpsku u BiH pokušala stvoriti velika, zajednička srpska država, s Beogradom kao glavnim gradom.

Miloševićeva i Karadžićeva politika danas je aktivna na svim razinama

Kao i skoro svugdje, kad je riječ o borbi za nacionalni životni prostor, ta se politika provodila najkrvavijim zločinima. Radovan Karadžić bio je glavni eksponent srpske ekspanzionističke politike u Bosni i Hercegovini. Možemo sada reći kako je doživotnom presudom Radovanu Karadžiću ta politika povijesno poražena. Što, dobro zvuči, ali nije točno. Iz dva razloga. Prvo, Haaški se sud prečesto kompromitirao, da bi ga se shvaćalo kao ultimativnog arbitra u važnim povijesnim pitanjima. I drugo, znatno gore: politika Slobodana Miloševića i Radovana Karadžića danas je aktivna na svim mogućim razinama.

Ona je aktivna u stvarnoj politici Aleksandra Vučića, premda se Vučić, zahvaljujući svojim pametnim britanskim savjetnicima, katkad koristi prihvatljivom i pomirljivom retorikom. Ona je aktivna u politici i retorici raznih Vučićevih ministara, poput Ivice Dačića, koji je radio još za Slobodana Miloševića, i koji od tada nije promijenio svoja velikosrpska uvjerenja. Ona nastavlja egzistirati u svakodnevnom životu, u svim mogućim njegovim manifestacijama, od činjenice da Emir Kusturica i danas brani Radovana Karadžića (što pojedine hrvatske medije ne sprječava da s Kusturicom objavljuju vrijednosno neutralne intervjue), do činjenice da se škole u srpskom dijelu BiH nazivaju po Radovanu Karadžiću.

Velikosrpski ekspanzionizam stvarni je problem

Ta pogubna, eksplozivna politika, naposljetku, i dalje se idealizira u našoj neposrednoj blizini, u Republici Srpskoj. Ne samo zato što Republika Srpska svakih par tjedana ili mjeseci prijeti odcjepljenjem, nego i zato što Republika Srpska više službeno ne priznaje da se u Srebrenici dogodio genocid. Slobodan Milošević, nažalost, nije osuđen, ali je umro u zatvoru. Radovan Karadžić umrijet će u zatvoru. Ratko Mladić umrijet će u zatvoru. Ali, sve dok Beograd trajno ne odustane od ekspanzionističke politike prema Bosni i Hercegovini (što se, zbog duljine granice, uvijek može preliti na Hrvatsku), njihova će politika biti realno živa, a njihovi zločini snažno nadahnuće za druge ekstremiste.

Beograd je jedino u vrijeme Zorana Đinđića i Borisa Tadića pokazivao stvarnu volju da dokine svoje ekspanzionističke ambicije. Đinđić je ubijen u atentatu, a Tadić je izgubio na izborima. Velikosrpski ekspanzionizam stvarni je problem, i naš, i bosanskohercegovački, i cijelog ovog dijela svijeta. Milošević je umro u zatvoru, Karadžić i Mladić umrijet će u zatvoru, ali njihove politike i dalje žive i prijete miru i stabilnosti na području bivše Jugoslavije.

Ivan Violić
Telegram autor
57 članaka Više o autoru
Više s weba