Božo Kovačević o Karamarkovim pravilima igre: HDZ i njemu bliski mogu raditi što žele, za sve ostale vrijedi zakon (i proizvoljne lustracije)
Nemogućnost da se uspješno bave ekonomskim problemima koje i kreiraju i rješavaju moćni globalni igrači upućuje lidere poput Sarkozyja i Karamarka, kao i njihove stranke, da iz bogate riznice različitih tradicija, autoritarnih i demokratskih, konzervativnih i liberalnih, na vidjelo izvuku samo one koje će se pokazati uspješnima u uvjeravanju građana da žive bolje i slobodnije čak i ako sve bude upravo suprotno
Mogli smo ovih dana pročitati usporedbu Sarkozyja, koji je svoj Savez za narodni pokret preimenovao u Republikance, i lidera HDZ-a Tomislava Karamarka. Obojica, navodno, sudjeluju u izgradnji novog europskog demokratskog konsenzusa zasnovanog na obrani nacionalnog identiteta i tradicionalnih vrijednosti. I obojica, navodno, namjeravaju voditi „odgovornu gospodarsku politiku, bez primjesa ekonomskog nacionalizma“.
Budući da se još ne zna kako će izgledati HDZ-ova ekonomska politika, čini se da je usporedba te politike sa Sarkozyjevom zasad preuranjena. Dosadašnje HDZ-ove ekonomske politike bile su obilježene krajnjom neodgovornošću. Pretvorba i privatizacija po HDZ-ovom modelu, izvedena tijekom rata i nerijetko na štetu branitelja koje nakon povratka s bojišta nisu čekala ni radna mjesta ni dionice, rezultirala je deindustrijalizacijom zemlje i smanjivanjem gotovo svih vidova gospodarske djelatnosti. Zaštitni znak te gospodarske politike bio je novi sporazum o upravljanju INOM kojim je MOL stekao upravljačka prava nerazmjerna njegovom udjelu u kapitalu. To se događalo u vrijeme kad je INA državnom proračunu u vidu dospjelih, a neplaćenih poreza trajno dugovala milijardu i dvjesto milijuna kuna. Pritom je predsjednik Nadzornog odbora INE bio tadašnji HDZ-ov ministar financija koji, navodno, ni o tom dugu ni o sporazumu o načinu upravljanja kompanijom nije ništa znao.
U tu politiku uklapa se i privatizacija HT-a. Premda su milijuni građana imali ugovore koji su potvrđivali da su svoja sredstva ulagali u izgradnju telefonske mreže, njihovo pravo na dionice HT-a je – uz asistenciju Ustavnog suda i Račanove vlade (u kojoj sam se samo ja zauzeo za priznavanje prava tim ljudima) – u potpunosti ignorirano.
Dio te politike bilo je selektivno korištenje financijske policije koja je svoje djelovanje intenzivirala u vrijeme izbornih kampanja s izričitim ciljem da onemogući financiranje opozicijskih stranaka. Tu sliku upotpunjuju podaci o tome kako su Hrvatske vode temeljem političkih naloga u inozemstvu kupovale kilometre i kilometre vodovodnih cijevi za koje se unaprijed znalo da ne mogu biti upotrijebljene jer u Hrvatskoj nema nijednog vodovoda s tako velikim kapacitetom koji bi zahtijevao cijevi tako velikog promjera. Dio te ekonomske politike bili su neobični aranžmani između HZMO-a i pojedinih, pomno odabranih kompanija. U okolnostima visoke inflacije, HZMO je tim kompanijama posuđivao novac uz kamatu nižu od stope inflacije da bi, u trenutku isplate mirovina, od tih kompanija posuđivao isti taj novac uz tržišnu kamatu koja je bila znatno veća od službene stope inflacije. Bio je to jedan od načina proizvodnje predviđenih 200 tajkuna koji su, prema zamisli predsjednika Tuđmana, trebali biti pokretači hrvatske ekonomije.
Dakle, ono što je obilježavalo dosadašnje HDZ-ove ekonomske politike ne pruža osnovu za očekivanje da bi ubuduće, ako HDZ osvoji vlast, moglo biti bolje. Umjesto najava „odgovorne ekonomske politike“ ja tu vidim samo očiti apsurd. I, dakako, primjer već uobičajene prakse da se govori i obećava ono za što se unaprijed zna da nije moguće
HDZ je, uz asistenciju HSS-a, iracionalnim sustavom potpora i nagovaranjem na uzimanje kredita za strojeve koji se ne mogu isplatiti na malim gazdinstvima godinama radio na održanju velikog broja ekonomski neodrživih obiteljskih gospodarstava ne bi li time kreirao stabilnu biračku bazu. Pritom su svi podaci ukazivali da je učinkovitu poljoprivredu zasnovanu na uzgoju tradicionalnih kultura, pšenice i kukuruza, moguće organizirati uz 3-4% poljoprivrednog stanovništva, dok su se HDZ i HSS trudili taj broj održavati na 10%.
Dakle, ono što je obilježavalo dosadašnje HDZ-ove ekonomske politike ne pruža osnovu za očekivanje da bi ubuduće, ako HDZ osvoji vlast, moglo biti bolje. Ako se pokuša rezimirati ono što danas iz redova HDZ- a dospijeva u javnost, onda su to obećanja da će se smanjiti porezi i prihodovna strana proračuna uz istodobno povećanje rashodovne strane na kojoj će ostati teret financiranja predimenzioniranog sustava lokalne i regionalne samouprave, na kojoj će se naći povećano izdvajanje za vojsku, za ispunjavanje financijskih zahtijeva branitelja (što se može zaključiti temeljem HDZ-ove podrške njihovom prosvjedu) i koja će biti opterećena dodatnim poticajima poljoprivredi i malom i srednjem poduzetništvu, a javni dug i tekući deficit proračuna bi se istodobno trebali smanjivati. Umjesto najava „odgovorne ekonomske politike“ ja tu vidim samo očiti apsurd. I, dakako, primjer već uobičajene prakse da se govori i obećava ono za što se unaprijed zna da nije moguće.
Osim notorne činjenice da su i Sarkozy i Karamarko bili ministri unutrašnjih poslova, povezuje ih još jedna sličnost. Predstavljajući se kao tradicionalisti obojica su napravili javni spektakl od sasvim netradicionalnog stila svojih privatnih života. Ta pojedinost nikom liberalnom i tolerantnom ne bi bila važna ni vrijedna spomena kad tradicije za koje se pretpostavlja da bi ih oni htjeli oživjeti ne bi bile krajnje nesnošljive prema takvim životnim stilovima ako ih pokušaju upražnjavati obični građani. Tako su neki od njih – dakako, svi redom opozicionari u vrijeme HDZ-ove vlasti – bili javno ponižavani kad su se pokušali pričestiti u crkvi, a svećenik je glasno rekao da on ne pričešćuje one koji žive u grijehu.
Sarkozy se još kao ministar istaknuo krajnje nasilnim načinom obračuna sa sudionicima rasnih, vjerskih i klasnih nemira diljem Francuske. Karamarko se kao lider najjače opozicijske stranke istaknuo podrškom protuzakonitom onemogućavanju postavljanja ćiriličnih ploča s nazivima državnih institucija u Vukovaru i podržavao prosvjednike koji su otvoreno prijetili državnim udarom, a posljednji njegov biser je izjava da se zakoni o javnom redu i poštivanju službenih osoba ne trebaju primjenjivati na branitelje. Kao što obični građani u očima čuvarice tradicije Crkve ne smiju nesankcionirano živjeti u grijehu, a lideri novog tradicionalizma smiju, tako i HDZ-u bliski prosvjednici smiju prosvjedovati i onda kad drugi ne smiju i tolerira im se da guše policajce koji obavljaju službenu dužnost te da protuzakonito obustavljaju promet u jednoj od najfrekventnijih gradskih ulica. U svemu tome ja ne vidim obnovu ni čuvanje neke trajnije i vrijednije povijesne tradicije, nego samo najavu novih pravila prema kojima će HDZ i njemu bliski moći sve što hoće, dok će se protiv svih drugih striktno primjenjivati zakoni, provoditi proizvoljne lustracije i nametati zatupljivanje pod nazivom duhovne obnove.
Osim notorne činjenice da su i Sarkozy i Karamarko bili ministri unutrašnjih poslova, povezuje ih još jedna sličnost. Predstavljajući se kao tradicionalisti obojica su napravili javni spektakl od sasvim netradicionalnog stila svojih privatnih života
Što se tiče ekonomskog nacionalizma, njega je HDZ obilno upražnjavao na osobit način. Neke već pravomoćne presude kao i brojni tek započeti procesi pokazuju da je formula tog vida nacionalizma bila krajnje jednostavna: unatoč provjereno tradicionalnom nazivu valute, državni novac za HDZ nije bio u dovoljnoj mjeri nacionalan pa se njegova dodatna nacionalizacija provodila pretakanjem u privatne džepove deklariranih HDZ-ovih nacionalista. A koliko je taj vid nacionalizma potencijalno opasan, pokazuju istrage i optužnice podignute i protiv brojnih nacionalno osviještenih političara izvan redova HDZ-a.
Razumljivo, oni koji najavljuju da će HDZ pod Karamarkom provoditi ekonomsku politiku „bez primjesa ekonomskog nacionalima“ ne referiraju se time na tako prozaične stvari kao što su korupcija i zloupotreba položaja. Oni, zapravo, govore da će Hrvatska i ubuduće biti poslušna kao što je bila kad se odrekla zaštićenog gospodarskog pojasa u Jadranu, kad je privatizirala svoju nacionalnu telekomunikacijsku kompaniju tako da ju je, na štetu svojih građana, prodala stranoj kompaniji u kojoj znatan udio ima njemačka država i kad je pristala na takvu definiciju predmeta arbitraže granice na moru, koja je za nju nepovoljnija nego izravna primjena međunarodnog prava. Ta najava implicira da će Hrvatska glasovati za TTIP čak i ako se pokaže da primjena tog sporazuma može biti štetna za njezinu ekonomiju. Razumljivo je da će se od Hrvatske, kao i od drugih europskih zemalja, očekivati da odustane od ekonomskog nacionalizma i da ubuduće kupuje američki plin čak i ako on bude skuplji od ruskog. Ta se najava, dakako, može odnositi na svaku zamislivu novu hrvatsku vladu bila ona HDZ-ova ili SDP-ova. A u slučaju daljnje eskalacije sukoba sa Rusijom svaki će nacionalizam, ne samo ekonomski, morati biti zatomljen u ime urgentnog rješavanja gorućeg geostrateškog problema u ponovo oživljenim hladnoratovskim odnosima nekadašnjih globalnih ideoloških rivala.
Najavom da Karamarko neće provoditi ekonomski nacionalizam, kao što ga ne bi provodio ni itko drugi od onih koji se mogu nadati da će pobijediti na izborima, zapravo se kaže da će se Hrvatska pokoriti pravilima i interesima kojima se pokoravaju i države veće i važnije nego što je Hrvatska. Ta pravila međunarodne političke ekonomije i interesi krupnog kapitala zapravo relativiziraju dosege i važnost demokracije. Odustajanjem od ekonomskog nacionalizma države odustaju od velikog dijela instrumenata kojima je moguće utjecati na razinu blagostanja njihovih građana.
Nemogućnost da se uspješno bave ekonomskim problemima koje i kreiraju i rješavaju moćni globalni igrači upućuje lidere poput Sarkozyja i Karamarka, kao i njihove stranke, da iz bogate riznice različitih tradicija, autoritarnih i demokratskih, konzervativnih i liberalnih, na vidjelo izvuku samo one koje će se pokazati uspješnima u uvjeravanju građana da žive bolje i slobodnije čak i ako sve bude upravo suprotno.
Tradicija najprikladnija za opravdavanje takvog stanja svijeta je ona koja se očituje u sloganu: Bogu božje, caru carevo. A građanima ono što ostane, ako išta ostane.