Dulje od dva desetljeća zatvorena kavana Corso u najužem centru grada predstavlja poražavajuću temu po sve nas. Izvorno raskošan prostor postsecesijske neostilske ornamentike zahvaljujući protomodernističkim konstruktivnim rješenjima velikoformatnih raspona unutar konvencionalne zidane strukture arhitekata Vjekoslava Bastla i Ivan Štefana rezultirao je obilnom fenestracijom dvoetažne kavane, javnosti otvorene 1907., pred ravno 110 godina. Projektima planiran i većim, prostor je od građanstva sjajno prihvaćene kavane početkom dvadesetog stoljeća zauzimao pet ostakljenih izloga u Gundulićevoj, dvije na Iličkoj fronti te ulaznu s istaknutom ostakljenom kućicom u središnjem uglovnom dijelu.

Interijer bi koječemu mogao podučiti i današnje arhitekte

Sa sanitarnim čvorovima u podrumskom dijelu te igraćim prostorima u mezaninskoj galeriji nad zapadnom polovicom prizemlja, reprezentativni je prostor uz pozadinski smještenu kuhinju u prizemnom dijelu uključivao veliki otvoreni prostor za sjedenje i igru. Organizacija je izduljenog prostora uz pročelje prema Gundulićevoj ulici uz zone sjedenja s kontinuiranim tapeciranim sofama uz klasične kavanske stoliće uključivala i nanizane biljarske stolove. Luksuznim drvenim oplatama, mobilijarom te tapetarskim stavkama raskošno opremljen prostor obilježavalo je i zaobljeno drveno stubište u najjužnijem dijelu, kojim se visoki dvoetažni prostor povezivao s galerijskim dijelom ograđenim valovitom balustradno-ornamentalnom ogradom.

Cjelovitim preuređenjem prostora prema projektu arhitekata Mladena Kauzlarića i Stjepana Gomboša iz 1933.-1934. godine kavana je doživjela apsolutnu purifikaciju oblikovanja. Oblogama je prikrivena izvorna kasetiranost stropova i stilizirana oblikovnost stupova i greda te je konstruktivni sustav dvoetažnog prostora s masivnim stupovima progovorio sasvim drugim jezikom nove pročišćene oblikovnosti. Jedini prostorni element koji je odudarao od stroge ortogonalne prostorne organizacije predstavljala je očuvana valovita linija galerije koja je novim rješenjem u prostoru među stupovima bila ograđena punom ogradom.

Novim je rješenjem ulaz kavane s garderobom prebačen u najjužniji segment tlocrta s pristupom iz Gundulićeve ulice, sanitarni su čvorovi ostali u podrumskom dijelu, dok se kuhinja s prostranim pratećim servisnim prostorijama znatno proširila u dubinu prostora. Oprečan raskošnom izvornom uređenju, no također sjajno isprojektiran i opremljen prostor Kauzlarićeve i Gomboševe kavane dostojanstvenim bi oblikovanjem, da je ostao očuvan, koječemu mogao podučiti i današnje arhitekte. Nažalost, i on je smijenjen novim, manje uspjelim projektom uređenja prostora od 1975. do 1978. godine ostvarenog od arhitekta Vjenceslava Richtera, od kojega danas, također, nema traga.

Što dugogodišnji zakupac prostora zapravo najavljuje?

Prema podacima iz baze zagrebačkog Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode kao nadležnog konzervatorskog tijela među projektante recentnijih prijedloga adaptacije kavane Corso ubrojan je i poznati austrijski arhitekt Hermann Czech, koji je 1999. godine preuređenje promišljao u izvornoj ugostiteljskoj namjeni. Prijedlog sanacije s restauracijom stropa kavane iz 2002. godine investitora Splendid ugostiteljstvo nije uključivao cjeloviti prikaz obnove i uređenja kavane pa je odbijen od Zavoda, a iste su godine bili obustavljeni i nezakoniti radovi na djelomičnom rušenju i pražnjenju kavanskog prostora. Tijekom rušenja otkriveni su i očuvani izvorni konstruktivni slojevi florealno ukrašenih i kasetiranih stropova desetljećima prikriveni mlađim nanosima.

Naposljetku, na upit istog investitora za eventualnim proširenjem djelatnosti unutar kultnog zagrebačkog prostora Zavod je 2016. godine iznio stručno mišljenje kojim je uvjetovao nastavak obavljanja ugostiteljske djelatnosti, ali se, nažalost, neshvatljivo, “obzirom na nove tržišne i kulturalne uvjete”, usuglasio i s idejom djelomične prenamjene prostora u ekskluzivnu trgovačku djelatnost, prema kojoj se Corso vjerojatno trenutno i preuređuje. Premda je dijelom vrijednog kulturnog dobra, preventivno štićenog od 2002. do 2005. te pojedinačno zaštićenog od 2011. godine, kavana Corso nije bila pošteđena i samo stanje njezinih izloga, do prošloga tjedna u cijelosti oblijepljenih reklamnim materijalima, i samo govori dovoljno.

Odljepljivanje ofucanih plavih folija koje su čitavu vječnost skrivale unutrašnjost jednog od najznačajnijih ugostiteljskih prostora grada pred par je dana rezultiralo novim crnim folijama s velikim bijelim brojkama kao naznakama datuma na koje se pojedini izlozi otvaraju javnosti predstavljajući, za sada, cvjetne instalacije poput one Saše Šekoranje. Raskrivanje će posljednjeg izloga vjerojatno označiti otvaranje javnosti preuređenog prostora čiji oštećeni izlozi zahvalno primaju uvijek lijepe Šekoranjine instalacije, no pitanje je što se takvim postupkom dugogodišenjeg zakupca vrijednog zapuštenog prostora zapravo najavaljuje.

Bojimo se da Corso neće imati više sreće od Gradske kavane

Od brojnih zagrebačkih kavana koje su odigrale značajne uloge u društvenom životu grada i utjecale na generacije i generacije Zagrepčana par ih je trebalo očuvati u ime memorije na neke sjajne segmente prošlosti našeg grada. Opravdano se bojimo da Corso kao najstarija od njih neće biti veće sreće od višestruko kobno unesrećivane Gradske kavane na glavnom trgu, koja je iz preuređenja u preuređenje ostajala bez vrijednih spomeničkih značajki. Uređenjem prema projektu arhitekta Ante Vrbana interveniralo se i u rijetke očuvane ostatke nekada sjajnog i u svijetu publiciranog rješenja uređenja interijer arhitekta Ignjata Fischera s početka 1930-ih godina, a ako je ikada bio trenutak da se kvalitetnim arhitektonskim projektom Gradskoj kavani povrati vrijedan izvorni sjaj, bilo je to te nesretne 2009. godine.

Sluha, međutim, nije bilo pa je Zagreb, zahvaljujući svojevoljnosti investitora i kobnom postupanju nadležnog konzervatorskog tijela, izgubio šansu za povratom vrhunskog interijera svoje glavne, kako joj i ime glasi, Gradske kavane. Posljednje preuređenje je uz preoblikovanje interijera rezultiralo i izmjenom imena Gradske kavane u Johann Franck, a ovjeravanjem projekta biroa Pictis te u medijima kao autora uređenja isticanog Nedjeljka Mikca zabijen je čavao u lijes sjajne povijesti Gradske kavane. Izmiksanim se pseudo-stilovima, od povijesnih do industrijskih, brojnim oplatama, bojama i isforsiranim detaljima pridružila i čitava menažerija prepariranih životinja od kojih su neke, poput primjerice srna staklenih očiju u funkciji rasvjetnih tijela.

Nije upitno da se slična uređenja u nekim prostorima bez spomeničkog značaja pojedincima mogu činiti privlačnima i zgodnima jer i mi smo posljednih par desetljeća postali uistinu zgodan narod, no takve ili slične intervencije valja odobravati i ostvarivati samo u prostorima koji ih podnose. Nikako ne na mjestima najvažnijih povijesnih interijera kojima se grad opravdano dičio i očuvanja ili restitucije kojih su trebale biti jedinim mogućim rješenjima.

Najvažnije projekte dizajniraju pojedinci s tečajevima

Zahvaljujući tekućim preuređenjima interijera kavane Corso i Kazališne kavane Zagreb trenutno iščekuje dovršetak preuređenja dvaju interijera od neizmjerne važnosti po kulturu i kvalitetu njegova života. Kazališna kavana je mlađa i nije dijelom pojedinačno zaštićenog kulturnog dobra poput kavane Corso, no, također, kao omiljeno obitavalište vodećih intelektualaca i umjetnika prošlog stoljeća, značajem nije manje bitna. Oba se interijera preuređuju po direktnim narudžbama i prema javnosti nepredstavljenim projektima, premda je poradi njihove važnosti bilo nužno ishoditi isključivo najbolja rješenja najboljih arhitekata.

Svaka čast dizajnerima interijera, koje god oni zapravo struke bili, koji su se radom izborili za svoje mjesto pod suncem te danas nastupaju kao predvodnici svih projektanata, no zahvaljujući inertnosti i letargiji većine aktivnih arhitekata koji se više ne znaju ili ne žele boriti za svoja prava, već u nekom kutku prikriveno čekaju uručenje ponekog gradskog naloga da bi u miru mogli nastaviti hibernirati, grad nam izgleda kako izgleda i najvažnije gradske prostore nerijetko definiraju pojedinci s odslušanim tečajevima za uređenje interijera.

Uređenje kavane Corso iziskivalo je stručnu raspravu s ključnom odlukom u kojem bi smijeru trebala krenuti dugotrajna i minuciozna obnova oronulog interijera, prema onom Otta Goldscheidera s početka prošlog stoljeća ili pak prema pročišćenijem rješenju Mladena Kauzlarića i Stjepana Gomboša iz sredine 1930-ih godina. Zahvaljujući očuvanim arhivskim materijalima i fotografijama te nužne radnje ne bi iziskivale jače naprezanje moždanih vijuga, a restitucijom bi jednog od ta dva vrijedna povijesna sloja interijer kavane bio dostojanstveno povraćen.

U Zagrebu se dela, odnosno radi tako kako se radi

Ne možemo štititi sve, no one najvrjednije primjere moramo. Prag su i Beč, primjerice, svoje najvažnije kavane očuvali i njihovu dostojanstvenu starost pretvorili u kvalitetu i vrijednost veću od mnogih suvremenih ostvarenja. No, kako se u Zagrebu dela ili radi kako se radi, uskoro ćemo biti u prilici svjedočiti novokomponiranom rješenju interijera vjerojatne dvojne namjene te nam valja pričekati i vidjeti tko je, kako i s koliko uspjeha u tome uspio ili neuspio. Jasno je, nažalost, već i sada da od stoljetnog prostora u namjeni građanima omiljene kavane djelomičnom prenamjenom u ekskluzivnu trgovinu ne bi ostalo puno jer kada se nakon desetljeća odbijanja zahtjeva za prenamjenom važnog i golemog prostora u srcu grada djelomična prenamjena naposljetku odobri i ne može se očekivati više.

Veliki naši umjetnici Matoš, Marinković, Bakić, Dabac ili Krleža nisu Corso pohodili radi kupovine, već radi druženja uz kavu i dnevni tisak te svakodnevnu raspravu o bitnim društvenim i kulturnim temama. Što bi se, uostalom, tako ekskluzivno, osim cigara u odjeljku za pušače, moglo prodavati u jednoj povijesno gospodskoj kavani koja bi trebala ostati i tragom naše gospodske prošlosti? Nadajmo se da će za sada nepoznati projekti preuređenja ostaviti Corsu i Kazališnoj kavani njihovu izvornu namjenu kao jedinu eksluzivnu i dozvoljivu. Nažalost, ekskluzivnima su danas u našem društvu postali samo skromnost, dobra mjera i pristojni maniri pa se toj vrsti ekskluziviteta vjerojatno teško možemo nadati.

Ne bi sve skupa bilo toliko žalosno da u pitanju nisu baš Kazališna kavana i baš Corso. Opravdano se, nažalost, treba bojati da je povijest početkom prošlog stoljeća dnevnim tiskom apostrofirane kavane Corso kao “elitnog stjecišta inteligencije” zapečaćena već dobro znanim voskom svojevoljnosti, neosjetljivosti pa i brutalnosti prema svemu vrijednom u Zagrebu. Bude li tako, preostala će društvena inteligencija i gospoda, koja bi također morala imati neko svoje “mjesto pod suncem” u ovom gradu, gospodske kavane s pristojnim cijenama i besplatnim dnevnim tiskovinama morati potražiti negdje drugdje jer im kao rijetkoj ugroženoj vrsti među današnjom “elitom” ionako nije mjesto.