Nekad je nužno odabrati stranu

Klasna solidarnost mogla bi dovesti do istinske prekretnice u hrvatskom društvu

Solidarnost između nastavnika i radnika Đure Đakovića je revolucionarna i mogla bi dovesti do promjena

25.11.2019., Zagreb - Prosvjed prosvjetnih radnika pod nazivom Hrvatska mora bolje koji strajkaju vec gotovo mjesec dana zahtijevajuci povecanje placa uciteljima i nastavnicima. Glavni zahtjev strajkasa je povecanje koeficijenata slozenosti posla za 6,11 posto. Photo: Sanjin Strukic/PIXSELL
FOTO: PIXSELL

Revolucionarnost ovakvog iskoraka najbolje se ogleda u nemoći, nedostatku želje, svijesti ili organizacijskih sposobnosti koja je karakterizirala prosvjede i štrajkove radnika velikih industrijskih pogona i dugih firmi koje su privatizirane i tjeranje u stečaj, bez ikakvog ozbiljnog negativnog efekta po vladajuće, u devedesetim i ranim dvijetisućitim. Stoga ova promjena ponašanja i pojava bazične solidarnosti ima veliki potencijal za uklanjanje društvenih nepravdi.

Bez obzira što se politička elita pa i država kao takva često prema građanima i društvu ponaša jednako neosjetljivo i cinično, neovisno o tome tko je trenutačno na vlasti, najgora podvala koju su uspjeli prodati ljudima je teza o tome kako su svi isti.

Osim toga što doista nisu svi isti i što najveću odgovornost za stanje u zemlji i društvu imaju oni koji su uvjerljivo najviše godina proveli na vlasti, a to je konkretno HDZ, ova podvala računa na poticanje malodušnosti kod građana i posljedično njihovo odustajanje od bilo kakvog angažmana.

I ne može se reći da oni koji su ovu floskulu pustili u javnost nisu godinama bili uspješni u ostvarivanju svog nauma. Apatija u društvu gotovo se mogla fizički osjetiti, ljudi su imali realan osjećaj da ništa ne mogu promijeniti i da sustav funkcionira na nekoj, njima nedokučivoj nadrazini.

Duboka strukturalna nepravda

Međutim, osjećaj kojeg je najveći dio društva dijelio i još uvijek dijeli je osjećaj duboke strukturalne nepravde. Stoga je prava šteta da je priču o novoj pravednosti Ivo Josipović iscrpio u prvoj kampanji za predsjednika, nakon čega se nije dogodilo ništa na polju proizvodnje pravednosti. Ne bi se, naravno ništa bitno promijenilo ni da je Josipović bio znatno aktivniji oko toga, budući da realna moć ne leži u uredu predsjednika, ali ostaje žal zbog toga što je parola koja je mogla okupiti najveći dio građana sada potrošena.

Ono što predstavlja nove momente u hrvatskom društvu su dvije stvari, koje nisu nužno, a ni potpuno povezane, ali bi se mogle u nekom najgorem scenariju i čvrsto povezati. S jedne strane je sve veća količina bijesa zbog nepravdi, a s druge sve primjetnija društvena živost po pitanju građanskog aktivizma, bilo da je riječ o opiranju sumnjivim prostornim planovima, nekontroliranoj sječi šuma, otporu prema revizionizmu ili podcjenjivanju obrazovanja.

Prvi moment bijesa do sada se kanalizirao kroz glasanje za razne vrste populista, od Mosta, preko Živog zida, do Kolakušića, dok su drugi na životu održavali uvijek isti aktivisti koji su pomalo širili krug podržavatelja. S pojavom štrajka u obrazovanju i posebno s bahatom ignorancijom i javno emitiranim neshvaćanjem o tome što je stvarni problem, od strane premijera i Vlade, nije samo konkretni štrajk dobio zamah i pretvorio se u općenarodni bunt protiv aktualne Vlade, ali prije svega protiv društvenih nepravdi, nego je došlo i do buđenja otpora na raznim stranama.

Istinska prekretnica u društvu

Od toga da se i liječnici pokušavaju izboriti za bolji status, do pobune radnika Đure Đakovića, kojima nije isplaćena plaća za listopad. Užasavajuće je da je uopće moguće doći do situacije u kojoj ljudi ne mogu dobiti ono što su pošteno zaradili i da su stvari u industriji tako funkcionirale desetljećima. Solidarnom pak podrškom učitelja koji su došli zajedno prosvjedovati s radnicima Đure Đakovića, u suvremenoj Hrvatskoj je prvi put na ovaj način iskazana klasna solidarnost, što bi moglo označiti istinsku prekretnicu u društvu.

Revolucionarnost ovakvog iskoraka najbolje se ogleda u nemoći, nedostatku želje, svijesti ili organizacijskih sposobnosti koja je karakterizirala prosvjede i štrajkove radnika velikih industrijskih pogona i dugih firmi koje su privatizirane i tjeranje u stečaj, bez ikakvog ozbiljnog negativnog efekta po vladajuće, u devedesetim i ranim dvijetisućitim. Stoga ova promjena ponašanja i pojava bazične solidarnosti ima veliki potencijal za uklanjanje društvenih nepravdi.

Koliki je taj potencijal, možda najbolje svjedoče pariški prosvjedi iz 1968., na kojima su zajedno sudjelovali studenti, industrijski radnici, kao i oni iz javnih službi i potpuno paralizirali zemlju te natjerali De Gaullea da uvaži pobune i započne reforme.

Opasnost koja može ugroziti, ne samo ovu prvi put iskazanu solidarnost, nego i društvo u cjelini, leži u tome da umjesto solidarnosti prevlada bijes i okretanje populističkim rješenjima, koja mogu rezultirati jedino općom destrukcijom. U kojem će od dva smjera društvo krenuti, umnogome će zavisiti od ponašanje Vlade, odnosno o tome razumije li Plenković o čemu se zapravo radi i je li mu uopće stalo do društva i zemlje ili nije.