Pretpostavljam da ključne političke osobe Europske unije posljednje dane ove godine ne provode opuštene u prazničnom raspoloženju. Nadnacionalna asocijacija za čiju budućnost odgovaraju u ozbiljnoj je krizi. Izložena je terorističkim prijetnjama, migracijskim krizama, ekonomskom posustajanju u usporedbi s azijskom konkurencijom i rastakanjem tradicionalnih savezništava u sastavu kojih se EU razvijala od svog osnutka.
Na sve te vanjske prijetnje, na koje organizirane države reagiraju povećanjem unutrašnje kohezije, EU reagira pojavom sve većeg razilaženja među državama članicama i dovođenjem u pitanje temeljnih načela na kojima je zasnovana. Pozivanjem na suverena prava kojih se nisu odrekle u korist EU neke države članice otvoreno odbacuju vrijednosti na koje su se morale zavjetovati da bi uopće postale članice. Ljudska i manjinska prava nerijetko su bila meta napada ekstremnih desničarskih skupina, ali tek u novije vrijeme njihovo osporavanje postalo je dio službene politike kao, primjerice, u Mađarskoj i Poljskoj.
Te su se dvije zemlje iskazale i ozbiljnim ugrožavanjem slobode medija i napuštanjem načela neovisnosti sudstva. Stoga uopće nije iznenađujuće što su upravo one, zajedno s Češkom, Slovačkom Bugarskom, Estonijom i Austrijom, odbile potpisati Marakeški sporazum. EU je pritom bila vrlo aktivna u pripremama za donošenje tog dokumenta, a u posljednjih šest mjeseci tijekom njegova finaliziranja u okviru priprema za konferenciju u Marakešu predstavljala ju je Austrija kao zemlja predsjedateljica EU. Kako EU uopće može biti vjerodostojna na međunarodnoj sceni ako je predstavlja država koja odbacuje ono za što se EU godinama prije toga zauzimala?
Nove neprilike u Njemačkoj i Macronov potkopani autoritet
Jedan od načina postizanja energetske sigurnosti je diversifikacija izvora i pravaca snabdijevanja. No, to zdravorazumsko načelo u Poljskoj se, primjerice, tumači kao imperativ isključivanja Ruske Federacije kao jednog od isporučitelja plina i nametanje cijeloj EU da kupuje skuplji ukapljeni plin od SAD-a. Službeni predstavnici Poljske nisu se ustručavali otvoreno pozivati vlasti SAD-a da naprave pritisak na Njemačku kako bi odustala od gradnje plinovoda Sjeverni tok II. Na zadovoljstvo poljskog političkog establišmenta, predsjednik Trump je upravo to odredio kao osnovni sadržaj svoje politike prema Njemačkoj. To je tek jedan od primjera koji pokazuju kako neke članice EU posežu za pomoći sa strane kako bi, zapravo, otežale funkcioniranje europskih institucija i provedbu zajedničkih europskih politika.
Unutrašnje prilike u Njemačkoj, gdje je položaj kancelarke Merkel oslabljen pa će time biti oslabljen i njezin utjecaj u EU, nagovještava nove neprilike. Ako njemačka ekstremna desnica na predstojećim izborima za Europski parlament bude uspješna i ako euroskeptičke stranke u drugim europskim državama ostvare rezultate bolje nego dosad, otvara se mogućnost da se u pitanje dovede sposobnost EU da artikulira bilo kakvu zajedničku europsku politiku.
Događaji u Francuskoj, drugom od dva nosiva stupa EU, bitno su potkopala autoritet predsjednika Macrona koji se naglašeno angažirao na europskom planu. Slabljenje njegove domaće političke pozicije može otežati njegov daljnji angažman na reformi EU. Doduše, ni njegovi prijedlozi o konsolidaciji Eurozone i donošenju posebnog proračuna samo za onaj dio EU koji koristi euro nisu bez stanovitog rizika za opstanak EU. Umjesto intenziviranja integracije svih članica u jedinstvenu EU, Macronov prijedlog mogao bi – ako bude usvojen – rezultirati daljnjim podjelama između zemalja koje već jesu u Eurozoni i onih koje to još nisu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zbog Trumpa upitne sve strukture euroatlantske suradnje
Očito svjesni eksplozivne smjese vanjskih prijetnji i unutrašnjih dezintegracijskih procesa, europski su lideri posljednjih mjeseci počeli govoriti o europskoj vojnoj sigurnosti i o potrebi stvaranja europske vojske. Brzinom koja je, s obzirom na uobičajeno dugotrajne i složene procese odlučivanja u EU, potpuno iznenađujuća i koja vjerojatno svjedoči o panici koja ih je obuzela, EU je poduzela korake na intenziviranju rada Europske obrambene agencije (EDA). Premda je osnovana još 2004. godine, tek u mandatu Jeana-Claude Junckera kao predsjednika Europske komisije EDA je počela funkcionirati.
Godine 2015. određeno je da će EDA pružati podršku razvoju obrambenih sposobnosti i vojne suradnje među državama članicama, poticati obrambena istraživanja i tehnologije i jačati europsku obrambenu industriju te djelovati kao vojna poveznica za politike EU. Godine 2017. Europska komisija ovlastila je Agenciju da upravlja Pripremnim akcijama za obrambena istraživanja (PADR), a u prosincu iste godine osnovan je PESCO, Stalna struktura obrambene suradnje, kao ustrojstvena jedinica unutar EDA. U dva navrata tijekom 2018. godine PESCO-u su dodijeljena sredstva za provedbu 34 projekta jačanja europskih obrambenih sposobnosti.
S obzirom na to da administracija predsjednika Trumpa radi na sustavnom razaranju međunarodnih institucija i multilateralnih aranžmana čije stvaranje su prije 70 godina potaknule Sjedinjene Američke Države i bile glavni jamac njihova funkcioniranja, nestalo je stabilno međunarodno okruženje unutar kojega je EU planirala svoj daljnji razvoj. Politikom Trumpove administracije sve strukture euroatlantske suradnje dovedene su u pitanje pa čak i funkcioniranje NATO saveza. Okolnosti u kojima se dotadašnji glavni saveznik EU preobratio u suparnika koji ne bira sredstva kako bi iznutra destabilizirao EU i nametnuo joj svoje uvjete trgovinske i sigurnosne suradnje, okretanje jačanju vlastitih europskih obrambenih sposobnosti izgleda kao logična i dobrodošla reakcija.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Osnivanje europske vojske više će dezintegrirati nego integrirati
No, nije sasvim jasno hoće li i taj pokušaj jačanja europskih obrambenih sposobnosti pridonijeti jačanju ili slabljenju daljnjih europskih integracija. Budući da je obrambena politika jedno od onih suverenih prava kojeg se države članice nisu spremne odreći, nije jasno kako bi se bez ostvarivanja prethodnih političkih preduvjeta moglo stvoriti Ministarstvo obrane EU i Oružane snage EU. EDA nije pravo europsko ministarstvo obrane kao što PESCO nije glavni stožer europskih oružanih snaga. Oni će ostati samo dobro financirani nadomjesci pravih institucija koje bi doista mogle jamčiti europsku vojnu sigurnost. Što bude veće inzistiranje pojedinih dužnosnika EU na tome da EDA i PESCO moraju postati važniji, to će biti snažnije suprotstavljanje pojedinih država takvim nastojanjima. Sve dok se EU percipira ponajprije kao projekt briselske birokracije koja državama članicama nameće svoje interese, a ne kao nužna pretpostavka opstanka u kontekstu sve zaoštrenijeg nadmetanja na globalnoj razini, najave osnivanja europske vojske u većoj će mjeri proizvoditi učinke dezintegracije nego integracije.
Zbog toga što ne postoji Ustav EU i zbog toga što EU funkcionira u većoj mjeri kao međuvladina organizacija, a ne kao politička zajednica europskih građana koji prihvaćaju EU kao ustavnopravni okvir za ostvarivanje građanskih prava i izvršavanje građanskih obveza, neće biti moguće stvoriti jednu europsku vojsku čija bi zadaća bila zaštita granica EU i provedba jedinstvene europske vanjske i sigurnosne politike. U okolnostima u kojima bi neke članice EU, očito, bile sretnije da su u sastavu SAD-a nego u sastavu EU – što je slučaj s baltičkim zemljama i Poljskom – nije realno očekivati da će se gromke najave Junckera, Macrona i Merkel o osnivanju europske vojske uskoro moći ostvariti. EU danas u sve većoj mjeri funkcionira kao struktura koju su zemlje članice spremne održavati samo radi očekivane koristi koju od nje mogu imati, a sve manje kao izraz opredjeljenja za izvorne vrijednosti u ime kojih je EU osnovana. Na Trumpov slogan America first, EU ne može odgovoriti sloganom Europa first čak ni kao taktičkom finesom kojom bi pokušala ostvariti početnu ravnopravnu poziciju u bilateralnom nadmetanju.
Europska unija izložena je sve većim prijetnjama, iznutra i izvana
Upravo zbog sve većih prijetnji kojima je EU izložena iznutra i izvana, oni koji vjeruju da bi ujedinjena EU trebala biti subjekt međunarodnih odnosa moraju se izboriti za takvu EU. Jedno od polazišta svakako treba biti i činjenica da je referendum o prihvaćanju Ustava EU propao najprije u Francuskoj 2005. godine. To znači da se i u državi koja se uobičajeno smatra nosivim stupom europske konstrukcije tek treba izboriti za pravu europsku politiku. Europski orijentirani političari morali bi razmišljati o osnovnim odrednicama Ustava EU i promicati ih u svakoj prilici.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ustav EU kao nužna pretpostavka za ostvarivanje međunarodnog političkog subjektiviteta EU trebao bi biti dio političkog programa svih europski orijentiranih političara u svih zemljama članicama EU. Europsku perspektivu sagledavanja svih relevantnih problema – od sigurnosnih do ekonomskih, demografskih i socijalnih – trebalo bi afirmirati i na lokalnim i nacionalnim izborima, a ne samo na izborima za Europski parlament.
Vodeći europski političari, zaslužni za dosadašnje uspjehe i suodgovorni za sve što EU još nije postigla a trebala je, suočeni su s činjenicom da su krajem 2018. godine izgledi za daljnju dezintegraciju EU veći nego izgledi za njezin opstanak i daljnju integraciju. Zbog toga, vjerujem da ih i u ove praznične dane ne napušta tjeskoba povezana s brigom za budućnost Europe.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Koje su šanse da EU opstane? Sada, na kraju 2018., čine se manje nego ikad
Zašto su izgledi za daljnju dezintegraciju EU veći nego oni za njezin opstanak i integraciju
Vodeći europski političari, zaslužni za dosadašnje uspjehe i suodgovorni za sve što EU još nije postigla a trebala je, suočeni su s činjenicom da su krajem 2018. godine izgledi za daljnju dezintegraciju EU veći nego izgledi za njezin opstanak i daljnju integraciju. Zbog toga, vjerujem da ih i u ove praznične dane ne napušta tjeskoba povezana s brigom za budućnost Europe
Pretpostavljam da ključne političke osobe Europske unije posljednje dane ove godine ne provode opuštene u prazničnom raspoloženju. Nadnacionalna asocijacija za čiju budućnost odgovaraju u ozbiljnoj je krizi. Izložena je terorističkim prijetnjama, migracijskim krizama, ekonomskom posustajanju u usporedbi s azijskom konkurencijom i rastakanjem tradicionalnih savezništava u sastavu kojih se EU razvijala od svog osnutka.
Na sve te vanjske prijetnje, na koje organizirane države reagiraju povećanjem unutrašnje kohezije, EU reagira pojavom sve većeg razilaženja među državama članicama i dovođenjem u pitanje temeljnih načela na kojima je zasnovana. Pozivanjem na suverena prava kojih se nisu odrekle u korist EU neke države članice otvoreno odbacuju vrijednosti na koje su se morale zavjetovati da bi uopće postale članice. Ljudska i manjinska prava nerijetko su bila meta napada ekstremnih desničarskih skupina, ali tek u novije vrijeme njihovo osporavanje postalo je dio službene politike kao, primjerice, u Mađarskoj i Poljskoj.
Te su se dvije zemlje iskazale i ozbiljnim ugrožavanjem slobode medija i napuštanjem načela neovisnosti sudstva. Stoga uopće nije iznenađujuće što su upravo one, zajedno s Češkom, Slovačkom Bugarskom, Estonijom i Austrijom, odbile potpisati Marakeški sporazum. EU je pritom bila vrlo aktivna u pripremama za donošenje tog dokumenta, a u posljednjih šest mjeseci tijekom njegova finaliziranja u okviru priprema za konferenciju u Marakešu predstavljala ju je Austrija kao zemlja predsjedateljica EU. Kako EU uopće može biti vjerodostojna na međunarodnoj sceni ako je predstavlja država koja odbacuje ono za što se EU godinama prije toga zauzimala?
Nove neprilike u Njemačkoj i Macronov potkopani autoritet
Jedan od načina postizanja energetske sigurnosti je diversifikacija izvora i pravaca snabdijevanja. No, to zdravorazumsko načelo u Poljskoj se, primjerice, tumači kao imperativ isključivanja Ruske Federacije kao jednog od isporučitelja plina i nametanje cijeloj EU da kupuje skuplji ukapljeni plin od SAD-a. Službeni predstavnici Poljske nisu se ustručavali otvoreno pozivati vlasti SAD-a da naprave pritisak na Njemačku kako bi odustala od gradnje plinovoda Sjeverni tok II. Na zadovoljstvo poljskog političkog establišmenta, predsjednik Trump je upravo to odredio kao osnovni sadržaj svoje politike prema Njemačkoj. To je tek jedan od primjera koji pokazuju kako neke članice EU posežu za pomoći sa strane kako bi, zapravo, otežale funkcioniranje europskih institucija i provedbu zajedničkih europskih politika.
Unutrašnje prilike u Njemačkoj, gdje je položaj kancelarke Merkel oslabljen pa će time biti oslabljen i njezin utjecaj u EU, nagovještava nove neprilike. Ako njemačka ekstremna desnica na predstojećim izborima za Europski parlament bude uspješna i ako euroskeptičke stranke u drugim europskim državama ostvare rezultate bolje nego dosad, otvara se mogućnost da se u pitanje dovede sposobnost EU da artikulira bilo kakvu zajedničku europsku politiku.
Događaji u Francuskoj, drugom od dva nosiva stupa EU, bitno su potkopala autoritet predsjednika Macrona koji se naglašeno angažirao na europskom planu. Slabljenje njegove domaće političke pozicije može otežati njegov daljnji angažman na reformi EU. Doduše, ni njegovi prijedlozi o konsolidaciji Eurozone i donošenju posebnog proračuna samo za onaj dio EU koji koristi euro nisu bez stanovitog rizika za opstanak EU. Umjesto intenziviranja integracije svih članica u jedinstvenu EU, Macronov prijedlog mogao bi – ako bude usvojen – rezultirati daljnjim podjelama između zemalja koje već jesu u Eurozoni i onih koje to još nisu.
Zbog Trumpa upitne sve strukture euroatlantske suradnje
Očito svjesni eksplozivne smjese vanjskih prijetnji i unutrašnjih dezintegracijskih procesa, europski su lideri posljednjih mjeseci počeli govoriti o europskoj vojnoj sigurnosti i o potrebi stvaranja europske vojske. Brzinom koja je, s obzirom na uobičajeno dugotrajne i složene procese odlučivanja u EU, potpuno iznenađujuća i koja vjerojatno svjedoči o panici koja ih je obuzela, EU je poduzela korake na intenziviranju rada Europske obrambene agencije (EDA). Premda je osnovana još 2004. godine, tek u mandatu Jeana-Claude Junckera kao predsjednika Europske komisije EDA je počela funkcionirati.
Godine 2015. određeno je da će EDA pružati podršku razvoju obrambenih sposobnosti i vojne suradnje među državama članicama, poticati obrambena istraživanja i tehnologije i jačati europsku obrambenu industriju te djelovati kao vojna poveznica za politike EU. Godine 2017. Europska komisija ovlastila je Agenciju da upravlja Pripremnim akcijama za obrambena istraživanja (PADR), a u prosincu iste godine osnovan je PESCO, Stalna struktura obrambene suradnje, kao ustrojstvena jedinica unutar EDA. U dva navrata tijekom 2018. godine PESCO-u su dodijeljena sredstva za provedbu 34 projekta jačanja europskih obrambenih sposobnosti.
S obzirom na to da administracija predsjednika Trumpa radi na sustavnom razaranju međunarodnih institucija i multilateralnih aranžmana čije stvaranje su prije 70 godina potaknule Sjedinjene Američke Države i bile glavni jamac njihova funkcioniranja, nestalo je stabilno međunarodno okruženje unutar kojega je EU planirala svoj daljnji razvoj. Politikom Trumpove administracije sve strukture euroatlantske suradnje dovedene su u pitanje pa čak i funkcioniranje NATO saveza. Okolnosti u kojima se dotadašnji glavni saveznik EU preobratio u suparnika koji ne bira sredstva kako bi iznutra destabilizirao EU i nametnuo joj svoje uvjete trgovinske i sigurnosne suradnje, okretanje jačanju vlastitih europskih obrambenih sposobnosti izgleda kao logična i dobrodošla reakcija.
Osnivanje europske vojske više će dezintegrirati nego integrirati
No, nije sasvim jasno hoće li i taj pokušaj jačanja europskih obrambenih sposobnosti pridonijeti jačanju ili slabljenju daljnjih europskih integracija. Budući da je obrambena politika jedno od onih suverenih prava kojeg se države članice nisu spremne odreći, nije jasno kako bi se bez ostvarivanja prethodnih političkih preduvjeta moglo stvoriti Ministarstvo obrane EU i Oružane snage EU. EDA nije pravo europsko ministarstvo obrane kao što PESCO nije glavni stožer europskih oružanih snaga. Oni će ostati samo dobro financirani nadomjesci pravih institucija koje bi doista mogle jamčiti europsku vojnu sigurnost. Što bude veće inzistiranje pojedinih dužnosnika EU na tome da EDA i PESCO moraju postati važniji, to će biti snažnije suprotstavljanje pojedinih država takvim nastojanjima. Sve dok se EU percipira ponajprije kao projekt briselske birokracije koja državama članicama nameće svoje interese, a ne kao nužna pretpostavka opstanka u kontekstu sve zaoštrenijeg nadmetanja na globalnoj razini, najave osnivanja europske vojske u većoj će mjeri proizvoditi učinke dezintegracije nego integracije.
Zbog toga što ne postoji Ustav EU i zbog toga što EU funkcionira u većoj mjeri kao međuvladina organizacija, a ne kao politička zajednica europskih građana koji prihvaćaju EU kao ustavnopravni okvir za ostvarivanje građanskih prava i izvršavanje građanskih obveza, neće biti moguće stvoriti jednu europsku vojsku čija bi zadaća bila zaštita granica EU i provedba jedinstvene europske vanjske i sigurnosne politike. U okolnostima u kojima bi neke članice EU, očito, bile sretnije da su u sastavu SAD-a nego u sastavu EU – što je slučaj s baltičkim zemljama i Poljskom – nije realno očekivati da će se gromke najave Junckera, Macrona i Merkel o osnivanju europske vojske uskoro moći ostvariti. EU danas u sve većoj mjeri funkcionira kao struktura koju su zemlje članice spremne održavati samo radi očekivane koristi koju od nje mogu imati, a sve manje kao izraz opredjeljenja za izvorne vrijednosti u ime kojih je EU osnovana. Na Trumpov slogan America first, EU ne može odgovoriti sloganom Europa first čak ni kao taktičkom finesom kojom bi pokušala ostvariti početnu ravnopravnu poziciju u bilateralnom nadmetanju.
Europska unija izložena je sve većim prijetnjama, iznutra i izvana
Upravo zbog sve većih prijetnji kojima je EU izložena iznutra i izvana, oni koji vjeruju da bi ujedinjena EU trebala biti subjekt međunarodnih odnosa moraju se izboriti za takvu EU. Jedno od polazišta svakako treba biti i činjenica da je referendum o prihvaćanju Ustava EU propao najprije u Francuskoj 2005. godine. To znači da se i u državi koja se uobičajeno smatra nosivim stupom europske konstrukcije tek treba izboriti za pravu europsku politiku. Europski orijentirani političari morali bi razmišljati o osnovnim odrednicama Ustava EU i promicati ih u svakoj prilici.
Ustav EU kao nužna pretpostavka za ostvarivanje međunarodnog političkog subjektiviteta EU trebao bi biti dio političkog programa svih europski orijentiranih političara u svih zemljama članicama EU. Europsku perspektivu sagledavanja svih relevantnih problema – od sigurnosnih do ekonomskih, demografskih i socijalnih – trebalo bi afirmirati i na lokalnim i nacionalnim izborima, a ne samo na izborima za Europski parlament.
Vodeći europski političari, zaslužni za dosadašnje uspjehe i suodgovorni za sve što EU još nije postigla a trebala je, suočeni su s činjenicom da su krajem 2018. godine izgledi za daljnju dezintegraciju EU veći nego izgledi za njezin opstanak i daljnju integraciju. Zbog toga, vjerujem da ih i u ove praznične dane ne napušta tjeskoba povezana s brigom za budućnost Europe.