Stručnjaci kažu da postoje samo dva načina da počne rat. Prvi i najčešći je onaj u kojemu jedna strana krene u rat jer se vodi osnovnom postavkom: uvjerena je da rat može dobiti. Sigurna pobjeda dovoljan je razlog da netko kome su ratni ciljevi važni doista i krene u napad. Tako su počeli gotovo svi ratovi kojih se možete sjetiti – netko je bio uvjeren da je rat lakši put ostvarenja političkog cilja i da će ga primjena oružane sile i manje koštati i donijeti bolje rezultate nego što bi donijelo mirno rješenje sukoba.
S tom racionalizacijom živimo oduvijek, a potvrđuje je sva povijest ratovanja za koju imamo materijalne dokaze – ista logika koja je vodila Rim da napadne Kartagu, vodila je i Adolfa Hitlera da započne čak tri rata – prvo protiv Poljske i njenih zapadnih saveznika, a potom i protiv Sovjetskog Saveza i na kraju protiv Sjedinjenih Država. Ista logika vodila je Japan kad je napao Ameriku na Havajima, kao i Slobodana Miloševića kad je pokrenuo rat u Hrvatskoj, pa u Bosni, pa na Kosovu. Kao što je očito iz ovih primjera, uvjerenje zavojevača da će pobijediti u ratu koji pokrene ne znači da će se pobjeda doista i dogoditi. Dapače, ratni planovi često se izjalove.
Rat se ponekad dogodi i kad ga nitko ne želi
No, rat može početi i na drugi način i o tome želim ovdje govoriti jer je važno za trenutak u kojem se nalazimo. Takvih primjera je manje, ali su podjednako razorni i smrtonosni – najistaknutiji među njima je Veliki rat 1914. godine, kako su zvali Prvi svjetski rat dok dva desetljeća kasnije nije došao Drugi. Takav početak rata suštinski je suprotan onom prvom – tu nitko ne misli da može pobijediti, svaka strana nastoji se ograditi od vojne eskalacije baš zato jer misli da će rat izgubiti, ali se silom okolnosti nađe u situaciji da ratuje. U ljeto 1914. niti jedna velika sila – a sile su tad bile Britanija, Njemačka, Rusija, Austro-Ugarska i Francuska – nije htjela rat jer je svaka zbrojila potencijalne koristi i oduzela potencijalne štete i racionalno zaključila da bi na kraju bila u minusu. To da je svaka i završila u minusu, na kraju je definiralo 20. stoljeće ne samo u Europi, nego u svijetu.
Rat je skup poduhvat, pogotovo u moderno doba, kad ga se ne plaća samo u ogromnim iznosima novca, nego i užasno visokom cijenom ljudskog stradanja – zbog razornog oružja puno goroj nego što je to bio slučaj u prošlosti. No, Prvi svjetski rat ipak se dogodio iako ga nitko nije htio, jer su države koje su ratovale napravile niz krivih procjena i poteza, loše komunicirale i naopako tumačile signale druge strane. Tehnološki i organizacijski zaostala Rusija znala je da joj za mobilizaciju treba puno duže nego Njemačkoj – ako je prijetila opasnost da je Njemačka napadne, Rusiji je bilo bolje da počne pripremati obranu što prije. Rusku preventivnu mobilizaciju Njemačka je pak krivo protumačila kao znak da Rusi ulaze u rat, pa je i sama pokrenula mobilizaciju. Kad je Francuska vidjela što rade Nijemci, mobilizirala se i ona i spirala se više nije dala zaustaviti.
Tu dolazimo do još jedne razine – nije pomoglo to što nitko nije znao kvalitetno procijeniti interese i motive druge strane, čak ni one osobne, iako su tri države koje su na kraju zaratile vodila trojica rođaka – britanski car, ruski car i njemački car bili su bratići, unuci iste bake. Rat je počeo iako ga nitko nije htio. Dapače, rat je počeo iako su svi uključeni znali da će na kraju iz njega izaći slabiji nego što su u njega ušli. Ali su svejedno u njega ušli i upriličili najkrvaviji pokolj u dotadašnjoj povijesti čovječanstva.
Asadov režim koristi bojne otrove protiv vlastitog stanovništva
Iz ovog primjera mogu se izvući pouke danas, kad naizgled jednostavna situacija – Amerika planira napad na Siriju kao kaznu zbog korištenja kemijskog oružja – može u otvoreni vojni sukob dovesti dvije sile puno moćnije od svih koje sam spomenuo. Ni Britanija, ni Njemačka, ni Rusija, ni Austro-Ugarska, ni Francuska nisu 1914. imale nuklearno oružje. Čak i da su se četiri sile tad ujedinile i odlučile potpuno razoriti petu, razmjeri uništenja ne bi bili ni približni onome što danas s nekoliko projektila mogu napraviti Rusija i Amerika. Razornost oružja porasla je eksponencijalno, ali je mogućnost krive kalkulacije i taktičke pogreške ostala ista kao 1914.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ne ulazeći u ponore koji kriju razloge građanskog rata u Siriji, činjenica je da smo posljednjih dana ponovo suočeni s činjenicom da tamošnji režim u svojim operacijama koristi bojne otrove. I ne samo da ih koristi kako bi pospješio svoju izglednu pobjedu u ratu (potpomognutu Rusijom i Iranom), nego ih koristi kako bi ubijao vlastito stanovništvo i sijao strah – žrtve posljednjeg kemijskog napada Bašara al-Asada opet su, kao i nekoliko puta prije, većinom civili, a ne naoružani pobunjenici.
S izuzetkom Sadama Huseina u Iraku, bojne otrove u zadnjem stoljeću nije koristio nitko – čak ni nacistička Njemačka, koja je bojnim otrovima planski usmrtila šest milijuna Židova – nije ih koristila na bojnom polju. Razumljivo je zato gnušanje svjetske javnosti kad ih Asadov režim koristi protiv vlastitog stanovništva. Zapravo je zapanjujuća drskost kojom režim tog diktatora prkosi normama kojih se u nekoj mjeri držao čak i Hitler. Još je sramotnija uloga Asadova sponzora, ruskog predsjednika Vladimira Putina, ključnog igrača u Siriji nakon što su Amerikanci uništili ISIS.
Obamime prijetnje bez reakcije i Putinov ulazak u Siriju
Ovdje Putin nije zgriješio samo propustom, nego je zgriješio i djelom. Ovo je treći navrat u kojem Asad koristi nervne otrove protiv civilnog stanovništva, a koji je došao u fokus međunarodne javnosti. Još prije nego što se to prvi put dogodilo, tadašnji američki predsjednik Barack Obama zaprijetio je vojnom odmazdom u slučaju da Asad upotrebi kemijsko oružje. Da li zato što je bio opterećen nasljeđem svog ratobornog prethodnika Georgea W. Busha ili pritisnut preuranjeno dodijeljenom Nobelovom nagradom za mir – ili jednostavno zato što je u vanjskoj politici bio slabić – Obama nije ništa poduzeo kad je Asad prvi put prekršio njegovu “liniju nedopustivog”. Asad je potrovao stotine Sirijaca, a Obama nije napravio ništa.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Niotkuda se tad pojavio ruski predsjednik i ponudio da će posredovati – zahvaljujući Putinu, sirijski režim pristao je riješiti se sveg kemijskog oružja u svom posjedu. Rusija tad, sjetite se, nije bila vojno angažirana u Siriji, a Putin je svoj entrée objavio tako da je zakupio stranicu u New York Timesu. Mnogi u Washingtonu nazivali su zbog toga Obamu luzerom nedostojnim titule lidera slobodnog svijeta, ako ga Putin i Asad mogu tako jednostavno preigrati. Oni malo pametniji gledali su učinak, a ne na dojam – ako se Sirija riješi kemijskog oružja, to je uspjeh bez obzira je li do toga doveo Putin ili Obama.
Obama je tu progutao vlastiti ponos i ispao slabić, sve u nadi da će Putinovo jamstvo umanjiti grozote sirijskog građanskog rata, gdje se ljude više neće ubijati nervnim otrovima. I pokazalo se da je doista bio naivac – u nekoliko navrata nakon službene predaje većine sirijskog kemijskog oružja UN-u, Asad je ponovno pribjegao masovnim pokoljima nervnim plinom. Jer nešto je ipak sačuvao. No, odgovornost za taj propust više nije bila na Obami, nego na Putinu. Treba li reći da se Putin nije ni osvrnuo na tu neugodnost? Dapače, ruska intervencija u Siriji, koja je Asada spasila od izglednog poraza, dala je diktatoru krila da ponovno koristi nervni plin.
Kako se Arapsko proljeće pretvorilo u građanski rat
Na krilima ruske avijacije i iranske podrške na terenu, Asad se vratio iz mrtvih i danas pobjeđuje u građanskom ratu u Siriji. Obama i Donald Trump pomogli su mu u tome jer su zračnim napadima i suradnjom s kurdskim borcima eliminirali tzv. Islamsku državu koja je u jednom trenutku bila zauzela gotovo polovicu Sirije. Asadovo korištenje zabranjenih bojnih otrova najviše od svega ukazuje na njegovo nestrpljenje – građanski rat privodi se kraju, i to u njegovu korist.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zadnji put bio sam u Siriji 2011. godine, na putu za Izrael, kad se ono što danas zovemo građanskim ratom još zvalo Arapskim proljećem. Ušao sam iz doline Beka preko Antilibanonskog gorja, na prelazu do kojeg me doveo moj vješti taksist. Bilo je jasno da prelaz, kao i cijelu dolinu, kontrolira Hezbolah. Po lakoći kojom sam ušao u Siriju, rekao bih da je i moj taksist bio njihov simpatizer. No, kad sam došao tamo, Damask je još izgledao kao nemirni studentski grad u kojem je glavni dnevni događaj veliki prosvjed na centralnom trgu i okolnim ulicama.
Rusija je u Siriji željela dokazati da je velesila
Nije bilo ni ozlijeđenih, kamoli mrtvih. O, koliko se Sirija otad promijenila! U iduće dvije-tri godine ubijeno je barem 200 tisuća ljudi, a onda je UN prestao zbrajati žrtve jer je bilo preopasno ići na teren i voditi tu računicu. Danas se pretpostavlja da je u građanskom ratu poginulo barem pola milijuna ljudi. Dok me taksist vraćao u Bejrut, nisam mogao ni pomisliti da će zemlja čiji su građani pokazivali sklonost demokraciji i javnom protestu završiti u ovakvom zulumu.
Kao što sam već nekoliko puta ovdje pisao, nema sretnog rješenja sa Siriju – od svih neriješenih sukoba na svijetu, ona je najsličnija Bosni. No, ono što se događa posljednjih dana sigurno neće pomoći da Sirija dođe do svog Daytona, dapače. Nakon što je Obama svjesno odlučio da se Amerika neće petljati u Siriju osim da uništi ISIS (fundamentalističku i terorističku pseudo-državu na većini sirijskog teritorija), Moskva je iskoristila priliku. Rusija samo marginalno ima interesa da bude vojno i politički prisutna na Bliskom istoku – pravi razlozi Putinove intervencije su drugdje. Intervencija u Siriji njemu služi da dokaže kako je Rusija i dalje velesila, iako ona to nije. No, kako mu u Siriji ne parira nitko ozbiljan, Putin donekle dokazuje svoju tezu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Trumpovo povlačenje pomoglo je Asadu
I onda se u sve uplete Donald Trump. Ako ste zainteresirani za kratki kurs “Kako biti najgori državnik u povijesti”, proučite Trumpove poteze zadnjih tjedan dana. Lišen razumijevanja uloge Amerike u svijetu, potpuno nezainteresiran za američku ulogu jamca međunarodnog liberalnog poretka stvorenog nakon Drugog svjetskog rata, Trump je heroj onih koji viču “America First!”, “Prvo Amerika!”. Slogan je posudio od američkih simpatizera Adolfa Hitlera, a s njim je pokupio i logiku takve vanjske politike – izolacionistička Amerika ne mari za druge zemlje, nije je briga za to kako u svijetu stoji i kako se prodaje najuspješniji američki proizvod svih vremena – demokracija. Trumpa zanima koliko tko uvozi i izvozi u robi, a ne u vrijednostima, puca mu prsluk za ljudska prava i demokratske norme, nije ga briga za ono što je Ameriku učinilo toliko drukčijom velesilom od svih koje su joj prethodile.
Tu počinje dramolet zadnjeg tjedna. Na tragu izolacionizma i politike sve-suprotno-od-Obame, Trump saziva svoje savjetnike za vanjsku politiku i nacionalnu sigurnost i traži od njih da mu potvrde kako je baš pod njegovim vrhovništvom poražen i uništen ISIS. Iako je to zapravo mazanje očiju, jer je ISIS uništio Obama, a Trump je samo dovršio posao, generali kimaju glavom i potvrđuju Trumpu njegov veliki uspjeh. Nadaju se da je to dovoljno da nahrani njegov vječno gladan ego. No, u tom trenutku Trump zaključuje da je posao završen – zahvaljujući njemu! – i da je vrijeme za odlazak iz Sirije. Traži povlačenje u roku od 48 sati, nezamisliv zadatak čak i za samo par tisuća američkih vojnih profesionalaca na terenu.
To je bio interni razgovor, gdje ozbiljni ljudi poput ministra obrane Jima Mattisa ne mogu vjerovati što čuju od vrhovnog zapovjednika. Možda šest mjeseci, kažu mu, ali čak ni to nije dobar plan. Trump onda traži da to bude četiri mjeseca i to – tvita. Sitacija u Siriji nije riješena i povlačenje je kapitulcija, upozoravaju ga, ali njega nije briga, jer on o tome ne zna ništa. No, njegovi tvitovi i javne izjave da se Amerika povlači najkasnije u idućih šest mjeseci daju krila Asadu. On već tri godine živi samo zahvaljujući podršci Rusije i Irana, ali mora voditi računa o Amerikancima koji su svejedno prisutni. Sad Trump kaže da Amerikaci odlaze. Fiesta!
Članak se nastavlja ispod oglasa
‘Rakete možda lete prema Siriji, a možda i ne lete’
Neuravnotežena osoba koja je trenutačno predsjednik Amerike potom malo razmisli, i za koji dan odluči angažirati svoje vojne snage u Siriji zato jer mu se posljednji kemijski napad nije svidio (bilo ih je i prije, ali nije reagirao). Neuravnotežen kakav jest, Trump onda najavi vojne napade, čak i specificira vrstu oružja (pametne bombe) koje su “na putu”. To napravi na svoj, najgori mogući način – u tvitu, kojim se ne vodi diplomacija, a još manje se najavljuju vojne operacije. Ne zbog neprijatelja, nego zbog saveznika. Ali njega za saveznike nije briga. On želi raketama udariti na nešto jer misli da će time biti jači.
Bijela kuća je preneražena njegovim tvitovima, ljudi koji rade za njega ne znaju što bi rekli, Pentagon ni o čemu nije informiran, predsjednik je slobodni strijelac, kao da sve promatra sa strane, a ne kao da je zapovjednik koji ima zadnju riječ. I onda, niti 24 sata kasnije, on opet tvita. Sad kaže da zapravo nije mislio što je rekao u prošlom tvitu, da rakete možda lete prema Siriji, a možda i ne lete – sve je relativno. Ako netko misli da bi ovo napravila samo budala – taj je na dobrom tragu. Argument da Donald Trump nije budala jedan je od najtežih argumenata koje se može braniti. Ali ovo nije debatna radionica, nego stvarni život. Mogućnost krivog čitanja signala, loše kalkulacije i ishoda koji nije povoljan niti za jednu stranu – tek sad je ogromna.
Prije stotinu i nešto godina takve su nas “dobre namjere, a loši potezi” odveli u strašan pokolj. Donald Trump sigurno ne spada u prvu kategoriju onih koji izazivaju rat – on zna da bi intervencija u Siriji – kako god da je okreneš – bila loša za Ameriku. Čak ni on ne misli da bi mogao pobijediti u tom ratu. Ali ona druga opasnost, rat iz nehata, prati ga u stopu. Rijetko kad se na poziciji moći pojavi čovjek tako neodgovoran prema moći koja mu je povjerena i tako nevješt u upravljanju njom. Prije ili kasnije izaći ćemo iz ovog ludila – nadajmo se samo da ćemo izaći živi.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Koliko je realno da zbog Sirije počne svjetski sukob?
Donald Trump i njegovi tvitovi, sasvim je sigurno, ne smiruju situaciju
Ratovi počinju na dva načina: kada jedna sila misli da će ratom ostvariti svoj cilj te kada se oni, zbog krive procjene jedne ili više uključenih strana o svojim i tuđim planovima i interesima jednostavno dogode. Upravo je ta druga opcija rizik u Siriji. Donald Trump sigurno ne spada u one koji izazivaju rat, On zna da bi intervencija u Siriji bila loša za Ameriku. Čak ni on ne misli da bi mogao pobijediti u tom ratu. Ali ona druga opasnost, rat iz nehata, prati ga u stopu. Rijetko kad se na poziciji moći pojavi čovjek tako neodgovoran prema moći koja mu je povjerena i tako nevješt u upravljanju njom
Stručnjaci kažu da postoje samo dva načina da počne rat. Prvi i najčešći je onaj u kojemu jedna strana krene u rat jer se vodi osnovnom postavkom: uvjerena je da rat može dobiti. Sigurna pobjeda dovoljan je razlog da netko kome su ratni ciljevi važni doista i krene u napad. Tako su počeli gotovo svi ratovi kojih se možete sjetiti – netko je bio uvjeren da je rat lakši put ostvarenja političkog cilja i da će ga primjena oružane sile i manje koštati i donijeti bolje rezultate nego što bi donijelo mirno rješenje sukoba.
S tom racionalizacijom živimo oduvijek, a potvrđuje je sva povijest ratovanja za koju imamo materijalne dokaze – ista logika koja je vodila Rim da napadne Kartagu, vodila je i Adolfa Hitlera da započne čak tri rata – prvo protiv Poljske i njenih zapadnih saveznika, a potom i protiv Sovjetskog Saveza i na kraju protiv Sjedinjenih Država. Ista logika vodila je Japan kad je napao Ameriku na Havajima, kao i Slobodana Miloševića kad je pokrenuo rat u Hrvatskoj, pa u Bosni, pa na Kosovu. Kao što je očito iz ovih primjera, uvjerenje zavojevača da će pobijediti u ratu koji pokrene ne znači da će se pobjeda doista i dogoditi. Dapače, ratni planovi često se izjalove.
Rat se ponekad dogodi i kad ga nitko ne želi
No, rat može početi i na drugi način i o tome želim ovdje govoriti jer je važno za trenutak u kojem se nalazimo. Takvih primjera je manje, ali su podjednako razorni i smrtonosni – najistaknutiji među njima je Veliki rat 1914. godine, kako su zvali Prvi svjetski rat dok dva desetljeća kasnije nije došao Drugi. Takav početak rata suštinski je suprotan onom prvom – tu nitko ne misli da može pobijediti, svaka strana nastoji se ograditi od vojne eskalacije baš zato jer misli da će rat izgubiti, ali se silom okolnosti nađe u situaciji da ratuje. U ljeto 1914. niti jedna velika sila – a sile su tad bile Britanija, Njemačka, Rusija, Austro-Ugarska i Francuska – nije htjela rat jer je svaka zbrojila potencijalne koristi i oduzela potencijalne štete i racionalno zaključila da bi na kraju bila u minusu. To da je svaka i završila u minusu, na kraju je definiralo 20. stoljeće ne samo u Europi, nego u svijetu.
Rat je skup poduhvat, pogotovo u moderno doba, kad ga se ne plaća samo u ogromnim iznosima novca, nego i užasno visokom cijenom ljudskog stradanja – zbog razornog oružja puno goroj nego što je to bio slučaj u prošlosti. No, Prvi svjetski rat ipak se dogodio iako ga nitko nije htio, jer su države koje su ratovale napravile niz krivih procjena i poteza, loše komunicirale i naopako tumačile signale druge strane. Tehnološki i organizacijski zaostala Rusija znala je da joj za mobilizaciju treba puno duže nego Njemačkoj – ako je prijetila opasnost da je Njemačka napadne, Rusiji je bilo bolje da počne pripremati obranu što prije. Rusku preventivnu mobilizaciju Njemačka je pak krivo protumačila kao znak da Rusi ulaze u rat, pa je i sama pokrenula mobilizaciju. Kad je Francuska vidjela što rade Nijemci, mobilizirala se i ona i spirala se više nije dala zaustaviti.
Tu dolazimo do još jedne razine – nije pomoglo to što nitko nije znao kvalitetno procijeniti interese i motive druge strane, čak ni one osobne, iako su tri države koje su na kraju zaratile vodila trojica rođaka – britanski car, ruski car i njemački car bili su bratići, unuci iste bake. Rat je počeo iako ga nitko nije htio. Dapače, rat je počeo iako su svi uključeni znali da će na kraju iz njega izaći slabiji nego što su u njega ušli. Ali su svejedno u njega ušli i upriličili najkrvaviji pokolj u dotadašnjoj povijesti čovječanstva.
Asadov režim koristi bojne otrove protiv vlastitog stanovništva
Iz ovog primjera mogu se izvući pouke danas, kad naizgled jednostavna situacija – Amerika planira napad na Siriju kao kaznu zbog korištenja kemijskog oružja – može u otvoreni vojni sukob dovesti dvije sile puno moćnije od svih koje sam spomenuo. Ni Britanija, ni Njemačka, ni Rusija, ni Austro-Ugarska, ni Francuska nisu 1914. imale nuklearno oružje. Čak i da su se četiri sile tad ujedinile i odlučile potpuno razoriti petu, razmjeri uništenja ne bi bili ni približni onome što danas s nekoliko projektila mogu napraviti Rusija i Amerika. Razornost oružja porasla je eksponencijalno, ali je mogućnost krive kalkulacije i taktičke pogreške ostala ista kao 1914.
Ne ulazeći u ponore koji kriju razloge građanskog rata u Siriji, činjenica je da smo posljednjih dana ponovo suočeni s činjenicom da tamošnji režim u svojim operacijama koristi bojne otrove. I ne samo da ih koristi kako bi pospješio svoju izglednu pobjedu u ratu (potpomognutu Rusijom i Iranom), nego ih koristi kako bi ubijao vlastito stanovništvo i sijao strah – žrtve posljednjeg kemijskog napada Bašara al-Asada opet su, kao i nekoliko puta prije, većinom civili, a ne naoružani pobunjenici.
S izuzetkom Sadama Huseina u Iraku, bojne otrove u zadnjem stoljeću nije koristio nitko – čak ni nacistička Njemačka, koja je bojnim otrovima planski usmrtila šest milijuna Židova – nije ih koristila na bojnom polju. Razumljivo je zato gnušanje svjetske javnosti kad ih Asadov režim koristi protiv vlastitog stanovništva. Zapravo je zapanjujuća drskost kojom režim tog diktatora prkosi normama kojih se u nekoj mjeri držao čak i Hitler. Još je sramotnija uloga Asadova sponzora, ruskog predsjednika Vladimira Putina, ključnog igrača u Siriji nakon što su Amerikanci uništili ISIS.
Obamime prijetnje bez reakcije i Putinov ulazak u Siriju
Ovdje Putin nije zgriješio samo propustom, nego je zgriješio i djelom. Ovo je treći navrat u kojem Asad koristi nervne otrove protiv civilnog stanovništva, a koji je došao u fokus međunarodne javnosti. Još prije nego što se to prvi put dogodilo, tadašnji američki predsjednik Barack Obama zaprijetio je vojnom odmazdom u slučaju da Asad upotrebi kemijsko oružje. Da li zato što je bio opterećen nasljeđem svog ratobornog prethodnika Georgea W. Busha ili pritisnut preuranjeno dodijeljenom Nobelovom nagradom za mir – ili jednostavno zato što je u vanjskoj politici bio slabić – Obama nije ništa poduzeo kad je Asad prvi put prekršio njegovu “liniju nedopustivog”. Asad je potrovao stotine Sirijaca, a Obama nije napravio ništa.
Niotkuda se tad pojavio ruski predsjednik i ponudio da će posredovati – zahvaljujući Putinu, sirijski režim pristao je riješiti se sveg kemijskog oružja u svom posjedu. Rusija tad, sjetite se, nije bila vojno angažirana u Siriji, a Putin je svoj entrée objavio tako da je zakupio stranicu u New York Timesu. Mnogi u Washingtonu nazivali su zbog toga Obamu luzerom nedostojnim titule lidera slobodnog svijeta, ako ga Putin i Asad mogu tako jednostavno preigrati. Oni malo pametniji gledali su učinak, a ne na dojam – ako se Sirija riješi kemijskog oružja, to je uspjeh bez obzira je li do toga doveo Putin ili Obama.
Obama je tu progutao vlastiti ponos i ispao slabić, sve u nadi da će Putinovo jamstvo umanjiti grozote sirijskog građanskog rata, gdje se ljude više neće ubijati nervnim otrovima. I pokazalo se da je doista bio naivac – u nekoliko navrata nakon službene predaje većine sirijskog kemijskog oružja UN-u, Asad je ponovno pribjegao masovnim pokoljima nervnim plinom. Jer nešto je ipak sačuvao. No, odgovornost za taj propust više nije bila na Obami, nego na Putinu. Treba li reći da se Putin nije ni osvrnuo na tu neugodnost? Dapače, ruska intervencija u Siriji, koja je Asada spasila od izglednog poraza, dala je diktatoru krila da ponovno koristi nervni plin.
Kako se Arapsko proljeće pretvorilo u građanski rat
Na krilima ruske avijacije i iranske podrške na terenu, Asad se vratio iz mrtvih i danas pobjeđuje u građanskom ratu u Siriji. Obama i Donald Trump pomogli su mu u tome jer su zračnim napadima i suradnjom s kurdskim borcima eliminirali tzv. Islamsku državu koja je u jednom trenutku bila zauzela gotovo polovicu Sirije. Asadovo korištenje zabranjenih bojnih otrova najviše od svega ukazuje na njegovo nestrpljenje – građanski rat privodi se kraju, i to u njegovu korist.
Zadnji put bio sam u Siriji 2011. godine, na putu za Izrael, kad se ono što danas zovemo građanskim ratom još zvalo Arapskim proljećem. Ušao sam iz doline Beka preko Antilibanonskog gorja, na prelazu do kojeg me doveo moj vješti taksist. Bilo je jasno da prelaz, kao i cijelu dolinu, kontrolira Hezbolah. Po lakoći kojom sam ušao u Siriju, rekao bih da je i moj taksist bio njihov simpatizer. No, kad sam došao tamo, Damask je još izgledao kao nemirni studentski grad u kojem je glavni dnevni događaj veliki prosvjed na centralnom trgu i okolnim ulicama.
Rusija je u Siriji željela dokazati da je velesila
Nije bilo ni ozlijeđenih, kamoli mrtvih. O, koliko se Sirija otad promijenila! U iduće dvije-tri godine ubijeno je barem 200 tisuća ljudi, a onda je UN prestao zbrajati žrtve jer je bilo preopasno ići na teren i voditi tu računicu. Danas se pretpostavlja da je u građanskom ratu poginulo barem pola milijuna ljudi. Dok me taksist vraćao u Bejrut, nisam mogao ni pomisliti da će zemlja čiji su građani pokazivali sklonost demokraciji i javnom protestu završiti u ovakvom zulumu.
Kao što sam već nekoliko puta ovdje pisao, nema sretnog rješenja sa Siriju – od svih neriješenih sukoba na svijetu, ona je najsličnija Bosni. No, ono što se događa posljednjih dana sigurno neće pomoći da Sirija dođe do svog Daytona, dapače. Nakon što je Obama svjesno odlučio da se Amerika neće petljati u Siriju osim da uništi ISIS (fundamentalističku i terorističku pseudo-državu na većini sirijskog teritorija), Moskva je iskoristila priliku. Rusija samo marginalno ima interesa da bude vojno i politički prisutna na Bliskom istoku – pravi razlozi Putinove intervencije su drugdje. Intervencija u Siriji njemu služi da dokaže kako je Rusija i dalje velesila, iako ona to nije. No, kako mu u Siriji ne parira nitko ozbiljan, Putin donekle dokazuje svoju tezu.
Trumpovo povlačenje pomoglo je Asadu
I onda se u sve uplete Donald Trump. Ako ste zainteresirani za kratki kurs “Kako biti najgori državnik u povijesti”, proučite Trumpove poteze zadnjih tjedan dana. Lišen razumijevanja uloge Amerike u svijetu, potpuno nezainteresiran za američku ulogu jamca međunarodnog liberalnog poretka stvorenog nakon Drugog svjetskog rata, Trump je heroj onih koji viču “America First!”, “Prvo Amerika!”. Slogan je posudio od američkih simpatizera Adolfa Hitlera, a s njim je pokupio i logiku takve vanjske politike – izolacionistička Amerika ne mari za druge zemlje, nije je briga za to kako u svijetu stoji i kako se prodaje najuspješniji američki proizvod svih vremena – demokracija. Trumpa zanima koliko tko uvozi i izvozi u robi, a ne u vrijednostima, puca mu prsluk za ljudska prava i demokratske norme, nije ga briga za ono što je Ameriku učinilo toliko drukčijom velesilom od svih koje su joj prethodile.
Tu počinje dramolet zadnjeg tjedna. Na tragu izolacionizma i politike sve-suprotno-od-Obame, Trump saziva svoje savjetnike za vanjsku politiku i nacionalnu sigurnost i traži od njih da mu potvrde kako je baš pod njegovim vrhovništvom poražen i uništen ISIS. Iako je to zapravo mazanje očiju, jer je ISIS uništio Obama, a Trump je samo dovršio posao, generali kimaju glavom i potvrđuju Trumpu njegov veliki uspjeh. Nadaju se da je to dovoljno da nahrani njegov vječno gladan ego. No, u tom trenutku Trump zaključuje da je posao završen – zahvaljujući njemu! – i da je vrijeme za odlazak iz Sirije. Traži povlačenje u roku od 48 sati, nezamisliv zadatak čak i za samo par tisuća američkih vojnih profesionalaca na terenu.
To je bio interni razgovor, gdje ozbiljni ljudi poput ministra obrane Jima Mattisa ne mogu vjerovati što čuju od vrhovnog zapovjednika. Možda šest mjeseci, kažu mu, ali čak ni to nije dobar plan. Trump onda traži da to bude četiri mjeseca i to – tvita. Sitacija u Siriji nije riješena i povlačenje je kapitulcija, upozoravaju ga, ali njega nije briga, jer on o tome ne zna ništa. No, njegovi tvitovi i javne izjave da se Amerika povlači najkasnije u idućih šest mjeseci daju krila Asadu. On već tri godine živi samo zahvaljujući podršci Rusije i Irana, ali mora voditi računa o Amerikancima koji su svejedno prisutni. Sad Trump kaže da Amerikaci odlaze. Fiesta!
‘Rakete možda lete prema Siriji, a možda i ne lete’
Neuravnotežena osoba koja je trenutačno predsjednik Amerike potom malo razmisli, i za koji dan odluči angažirati svoje vojne snage u Siriji zato jer mu se posljednji kemijski napad nije svidio (bilo ih je i prije, ali nije reagirao). Neuravnotežen kakav jest, Trump onda najavi vojne napade, čak i specificira vrstu oružja (pametne bombe) koje su “na putu”. To napravi na svoj, najgori mogući način – u tvitu, kojim se ne vodi diplomacija, a još manje se najavljuju vojne operacije. Ne zbog neprijatelja, nego zbog saveznika. Ali njega za saveznike nije briga. On želi raketama udariti na nešto jer misli da će time biti jači.
Bijela kuća je preneražena njegovim tvitovima, ljudi koji rade za njega ne znaju što bi rekli, Pentagon ni o čemu nije informiran, predsjednik je slobodni strijelac, kao da sve promatra sa strane, a ne kao da je zapovjednik koji ima zadnju riječ. I onda, niti 24 sata kasnije, on opet tvita. Sad kaže da zapravo nije mislio što je rekao u prošlom tvitu, da rakete možda lete prema Siriji, a možda i ne lete – sve je relativno. Ako netko misli da bi ovo napravila samo budala – taj je na dobrom tragu. Argument da Donald Trump nije budala jedan je od najtežih argumenata koje se može braniti. Ali ovo nije debatna radionica, nego stvarni život. Mogućnost krivog čitanja signala, loše kalkulacije i ishoda koji nije povoljan niti za jednu stranu – tek sad je ogromna.
Prije stotinu i nešto godina takve su nas “dobre namjere, a loši potezi” odveli u strašan pokolj. Donald Trump sigurno ne spada u prvu kategoriju onih koji izazivaju rat – on zna da bi intervencija u Siriji – kako god da je okreneš – bila loša za Ameriku. Čak ni on ne misli da bi mogao pobijediti u tom ratu. Ali ona druga opasnost, rat iz nehata, prati ga u stopu. Rijetko kad se na poziciji moći pojavi čovjek tako neodgovoran prema moći koja mu je povjerena i tako nevješt u upravljanju njom. Prije ili kasnije izaći ćemo iz ovog ludila – nadajmo se samo da ćemo izaći živi.