Tako tipično za Hrvatsku. Nimalo zanemariv broj pripadnika političkih i društvenih elita mentalno se odlijepi od stvarnosti. Opsjednu se svojom veličinom i značajem. Zauzmu stav da je njima dopušteno što drugima nije i da se opća pravila na njih ne odnose. Sve što je zabranjeno ”stoci sitnog zuba” – a ako i pokuša, već sutra će joj zakon biti na vratima – oni mogu i smiju.
Ja mogu što hoću
Istina, poglavlje o obitelji Neidhardt nije grandiozno poput ovih najpoznatijih, riječ je o jednom balkonu. Ali pokazuje isti način samopoimanja koji se razvija u strukturama moći. On glasi: ”Ja mogu sve što hoću”, kao što je u jednoj prilici nesmotreno izjavio i premijer Andrej Plenković.
Dakle, bračna družica akademika Neidhardta, Narcisa Neidhardt, naslijedila je stan na početku Ilice i bacila se na uređenje. Ostali stanari su, međutim, primijetili da su radnici jedan prozor proširili i umjesto njega ugradili balkonska vrata. A onda je još dodan i balkon. Priču je ovih dana objavio Jutarnji list.
Kako se stan gospođe Neidhart nalazi u zgradi koja je, kao vrijedna povijesna baština, upisana u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske, susjedstvo se pobunilo. Upućujući na devastaciju, poslane su prijave Državnom inspektoratu, Ministarstvu kulture te Zavodu za zaštitu spomenika Grada Zagreba. Bilo je to još u kolovozu.
Gubljenje kompasa
No nije se dogodilo ništa sve dok stvar nije izašla u medijima. Tada je Državni inspektorat ekspresno poslao kontrolu na teren, a Ministarstvo kulture potvrdilo je da vlasnica stana, gospođa Narcisa, s kojom akademik Neidhardt živi nekoliko kućnih brojeva dalje, za svoje inovacije nije pribavila nikakve dozvole. No najbizarnija stvar tek slijedi. Kad su ga novinari kontaktirali da komentira pitanje nelegalnog balkona, predsjednik HAZU im je odgovorio da se stan nije njegov, ali da će ”vrlo rado istražiti o čemu se radi”.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Toliki cinizam prema javnosti ipak je teško očekivati. Na sličan način i mene je svojedobno otresao prethodnik Velimira Neidhardta, akademik Zvonko Kusić, kad se saznalo da je, kao predsjednik HAZU, ušao u biznis s Ivicom Todorićem i postao suvlasnik Todorićeve poliklinike Aviva. Ali pojedine osobe na istaknutim pozicijama, a kod nas takvih nije malo, razvijaju nevjerojatan narcizam i gube kompas pa ih ne smiješ pitati ni za moral, pa čak ni za zakon.
To foliranje nije ni za malu djecu
Uljuljkan u osjećaj vlastite grandezze i posebnosti u odnosu na druge, sada se i Velimir Neidhardt očito osjeća potpuno komotno dok uvjerava publiku kako on nema ništa s nedopušteno dodanim balkonom svoje supruge. Pa vlasnica stana je ona, a ne on. Nije mu valjda rekla. Nije imao pojma. Ne razgovaraju već tri godine? Došlo je do neslaganja karaktera pa odavno piju čaj svatko u svojoj sobi? Ali će, ah, ipak ”vrlo rado” vidjeti što se tu zapravo dogodilo kako bi zadovoljio napornu i krvožednu javnost. Pa to foliranje stvarno nije ni za malu djecu.
A k tome, predsjednik HAZU po zanimanju nije stručnjak za književnost latinskog srednjovjekovlja, ni doktor za ptice, nego baš arhitekt. Utoliko mu je svakako kristalno jasno da se za svaki zahvat u prostoru moraju dobiti dozvole, a pogotovo za intervenciju na fasadi zaštićenog objekta kulture. Pa opet sve koji čekaju što će reći pravi ludima. Naprosto se uvriježilo da neki mogu sve. I mogu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Upravo je objavljen podatak da se iz bivše Jugoslavije u inozemstvo iselilo 350 tisuća Hrvata, a iz samostalne Hrvatske države već 400 tisuća. Pa ako se netko još pita kako to, neka se sjeti cijele te plejade mangi na visokim položajima koji ovu našu zemlju doživljavaju kao svoju privatnu prćiju.
Koliko je urnebesno slušati šefa HAZU dok objašnjava da nema ništa s ilegalnim balkonom svoje supruge?
U cijeloj priči posebno je tragično to što je Velimir Neidhardt arhitekt
Istina, poglavlje o obitelji Neidhardt nije grandiozno poput ovih najpoznatijih, riječ je o jednom balkonu. Ali pokazuje isti način samopoimanja koji se razvija u strukturama moći. On glasi: ''Ja mogu sve što hoću'', kao što je u jednoj prilici nesmotreno izjavio i premijer Andrej Plenković.
Tako tipično za Hrvatsku. Nimalo zanemariv broj pripadnika političkih i društvenih elita mentalno se odlijepi od stvarnosti. Opsjednu se svojom veličinom i značajem. Zauzmu stav da je njima dopušteno što drugima nije i da se opća pravila na njih ne odnose. Sve što je zabranjeno ”stoci sitnog zuba” – a ako i pokuša, već sutra će joj zakon biti na vratima – oni mogu i smiju.
Upoznali smo mnogo takvih. Nedavno Dragana Kovačevića. Pa Josipu Rimac. Lovru Kuščevića. I redom unatrag. A ovih dana vidimo u priči tog žanra i predsjednika Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, arhitekta i akademika Velimira Neidhardta.
Ja mogu što hoću
Istina, poglavlje o obitelji Neidhardt nije grandiozno poput ovih najpoznatijih, riječ je o jednom balkonu. Ali pokazuje isti način samopoimanja koji se razvija u strukturama moći. On glasi: ”Ja mogu sve što hoću”, kao što je u jednoj prilici nesmotreno izjavio i premijer Andrej Plenković.
Dakle, bračna družica akademika Neidhardta, Narcisa Neidhardt, naslijedila je stan na početku Ilice i bacila se na uređenje. Ostali stanari su, međutim, primijetili da su radnici jedan prozor proširili i umjesto njega ugradili balkonska vrata. A onda je još dodan i balkon. Priču je ovih dana objavio Jutarnji list.
Kako se stan gospođe Neidhart nalazi u zgradi koja je, kao vrijedna povijesna baština, upisana u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske, susjedstvo se pobunilo. Upućujući na devastaciju, poslane su prijave Državnom inspektoratu, Ministarstvu kulture te Zavodu za zaštitu spomenika Grada Zagreba. Bilo je to još u kolovozu.
Gubljenje kompasa
No nije se dogodilo ništa sve dok stvar nije izašla u medijima. Tada je Državni inspektorat ekspresno poslao kontrolu na teren, a Ministarstvo kulture potvrdilo je da vlasnica stana, gospođa Narcisa, s kojom akademik Neidhardt živi nekoliko kućnih brojeva dalje, za svoje inovacije nije pribavila nikakve dozvole. No najbizarnija stvar tek slijedi. Kad su ga novinari kontaktirali da komentira pitanje nelegalnog balkona, predsjednik HAZU im je odgovorio da se stan nije njegov, ali da će ”vrlo rado istražiti o čemu se radi”.
Toliki cinizam prema javnosti ipak je teško očekivati. Na sličan način i mene je svojedobno otresao prethodnik Velimira Neidhardta, akademik Zvonko Kusić, kad se saznalo da je, kao predsjednik HAZU, ušao u biznis s Ivicom Todorićem i postao suvlasnik Todorićeve poliklinike Aviva. Ali pojedine osobe na istaknutim pozicijama, a kod nas takvih nije malo, razvijaju nevjerojatan narcizam i gube kompas pa ih ne smiješ pitati ni za moral, pa čak ni za zakon.
To foliranje nije ni za malu djecu
Uljuljkan u osjećaj vlastite grandezze i posebnosti u odnosu na druge, sada se i Velimir Neidhardt očito osjeća potpuno komotno dok uvjerava publiku kako on nema ništa s nedopušteno dodanim balkonom svoje supruge. Pa vlasnica stana je ona, a ne on. Nije mu valjda rekla. Nije imao pojma. Ne razgovaraju već tri godine? Došlo je do neslaganja karaktera pa odavno piju čaj svatko u svojoj sobi? Ali će, ah, ipak ”vrlo rado” vidjeti što se tu zapravo dogodilo kako bi zadovoljio napornu i krvožednu javnost. Pa to foliranje stvarno nije ni za malu djecu.
A k tome, predsjednik HAZU po zanimanju nije stručnjak za književnost latinskog srednjovjekovlja, ni doktor za ptice, nego baš arhitekt. Utoliko mu je svakako kristalno jasno da se za svaki zahvat u prostoru moraju dobiti dozvole, a pogotovo za intervenciju na fasadi zaštićenog objekta kulture. Pa opet sve koji čekaju što će reći pravi ludima. Naprosto se uvriježilo da neki mogu sve. I mogu.
Upravo je objavljen podatak da se iz bivše Jugoslavije u inozemstvo iselilo 350 tisuća Hrvata, a iz samostalne Hrvatske države već 400 tisuća. Pa ako se netko još pita kako to, neka se sjeti cijele te plejade mangi na visokim položajima koji ovu našu zemlju doživljavaju kao svoju privatnu prćiju.