Taj je žestoki bootcamp Slijepčevića temeljito istrenirao, pa mu sada pred kamerom ljudi s dubokim tajnama i u delikatnim situacijama poklanjaju povjerenje. Kaže da mu je sve teže raditi dokumentarce jer je emotivna investicija sa svakim novim ulaženjem pod kožu sugovornika sve veća. ”Svaki me film potroši za par godina”, priznaje.

Vunderkind u vječnom prekarijatu

Radi obično u skromnim produkcijskim uvjetima. “Školovani sam redatelj, ali sam i snimatelj, producent, redovito montažer, vrlo često tonac, ponekad kolorist.” A onda ti mršavo financirani filmovi, poput strašno zabavnog filma o jako tužnim ljudima Gangster te voli, poharaju međunarodne festivale i osvoje domaću publiku.

U tom je filmu pokazao svoj rafinirani, do frejma skrojen, stil: gledajući Gangstera publika se puno smije, ali nema ni jednog trenutka u kojem smijanje prelazi tanku i obično nevidljivu granicu te postaje nepristojno ismijavanje. Radeći na tom projektu naučio je, zna se ispričavati što zvuči pomalo kueljovski, da su prepreke koje se mogu činiti fatalnima, zapravo najbolje što vam se može dogoditi.

Nakon tog hita iz 2013. kritičari su ga nazivali vunderkindom. Sada ima 44 godine i forca je hrvatske dokumentarne scene. Živi u vječnom prekarijatu, samostalni je umjetnik, vjeruje da je njegov poziv prije privilegija nego profesija, radi od projekta do projekta, nikada nije imao zajamčen posao sljedećeg mjeseca.

U svakom trenutku ima dvoznamenkasti broj projekta u različitim fazama od kojih se mali broj ostvari, veći broj propadne, novinski arhivi ne bilježe žalopojke i optužbe kada mu scenarij ne prođe na natječaju. Produkcijsku oskudicu naučio je pretvoriti u prednost, misli da treba davati prednost temama koje su društveno bitne.

Frljićeva kolektivna psihoterapija

Zato radi Gangstera, film o čudnovatom Imoćaninu koji sparuje usamljene duše i nalazi žene samcima iz Dalmatinske zagore i supruge nesretnim ženama iz Bugarske ili Ukrajine koje je život temeljito zeznuo. Snima iračku obitelj koja će pobjeći od nevolje u svojoj zemlji da bi im se PTSP vratio u Zagrebu koji ih nije dočekao prijateljski.

Snima o djevojčici za koju rat još uvijek nije završio. Kad bi Hlapića pitali čiji je i od kud ide, on bi odgovarao: “Šalje me car da njegovu sinu razgazim čizme, i ako treba kome pomoći u njegovu carstvu, da mu pomognem.” Tako i on rasteže krute i uske čizme: “Javno smo financirana kinematografija i javnim novcima se trebaju raditi filmovi od javnog interesa.”

Kada je Oliver Frljić u HKD Teatru u Rijeci krenuo postavljati predstavu Aleksandra Zec, zamolio ga je da bude na probama. Otvorili su mu vrata, a Slijepčević će u sinopsisu filma kazališne probe opisati kao kolektivnu psihoterapiju. Kamerom je bilježio pokuse predstave koja, isticao je Frljić, govori o nakaradnosti selektivnog pijeteta prema žrtvama i žrtvama koje se dijele na naše i njihove.

Ljudi s nepoželjnim pričama

“Nisam u tom trenutku još imao film, nego samo temu kojom sam se htio baviti. Vrtio sam po glavi kako ispričati da u hrvatskom društvu postoje čak i nasilni pokušaji da se ustanovi jedan jedini ispravan nacionalni narativ i klima u kojoj je tko god drugačije misli – nacionalni izdajnik.

Znao sam da postoje ljudi koji žive u Zagrebu, Rijeci ili bilo kojem drugom gradu čije je iskustvo devedesetih drugačije od tog narativa: oni koji su ostajali bez posla, bili deložirani, vrijeđani i čija je istina još uvijek nepoželjna, neispričana i neizgovorena.”

“Iako je prošlo puno godina od završetka rata, taj trend se intenzivirao prije nekoliko godina kad je HDZ pokušao vratiti pozicije koje su izgubili zbog Sanadera. Radikalizirana je retorika, a izjavama da će svatko smjeti misliti što hoće, ali to neće smjeti javno govoriti, Karamarko je najavio ukidanje slobode govora”, opisuje Slijepčević najraniju fazu filma Srbenka.

Lice djevojčice koja šuti

Kada je prije četiri godine počeo raditi na filmu čije će prve nagrade na međunarodnim festivalima potvrditi da je riječ o ozbiljnom djelu, nije imao puno u rukama. “Nisam imao ni priču ni likove, imao sam samo temu.” Na probama su sudjelovale četiri 12-godišnje djevojčice, riječke učenice koje u predstavi imaju jednako godina kao Aleksandra Zec koja je ubijena na Sljemenu u prosincu 1991.

“Tri su djevojčice na prvim pokusima bile zaigrane, a jedna je od njih bila izrazito zatvorena, stalno u grču. Vidjelo se da u njoj nešto kuha, da su za nju probe puno osobnije. Prije nego što sam saznao što se zbiva, njezino me lice, ta drama koje se ispod površine događala, privuklo. Okrenuo sam kameru prema njoj i rekao – snimaj!”

Već je sljedećeg dana saznao što je ispod fotogeničnog, ali zabrinutog lica djevojčice Nine. Ona je Srpkinja po nacionalnosti. Zna točan datum godine 2010. kad je to saznala. Do svoje je sedme godine odrastala u uvjerenju da je Hrvatica, a onda je slučajno od mame saznala da nije te nacionalnosti. “Mama, šta sam ja Srbenka?”, pitala ju je.

Bez kiča i sentimentalnosti

Nije u tom trenutku čak niti znala da se kaže Srpkinja. Kad joj je mama to potvrdila, za nju je to bio smak svijeta, plakala je danima, pokušavala dokazati da to nije istina. Iako je već radila na probama Frljićeve predstave, povjerila je to Nebojši i ekipi, a njega je to, kaže, strašno pogodilo.

“Nina je rođena šest godina nakon kraja rata i meni je bilo užasno da dijete od sedam godina plače jer nije Hrvatica.” Objašnjava da je za njega emocija najbitnija u dokumentarnom filmu. “A ovdje je bilo puno emocija – i mojih i njezinih. I znao sam da će to biti film.”

Nije skliznuo u sentimentalnost, nije se poslužio kičastim rješenjima, nije koristio uznemirujuće fotografije i svejedno je publika koja je prva imala prilike vidjeti film na Međunarodnom filmskom festivalu Visions du Réel u švicarskom Nyonu bila dirnuta.

Svaka zemlja ima svoju Srbenku

Niti mjesec dana od svjetske premijere osvojio je u Cannesu nagradu Doc Alliance Selection Award, kao najbolji film godine koji su nominirali selektori najuglednijih svjetskih festivala dokumentarnog filma. Za Slijepčevića, koji je bio uvjeren da je napravio lokalni, hrvatski film koje može razumjeti samo domaća publika, ta je nagrada bila iznenađenje.

“Nisam to očekivao. Trudim se raditi lokalne filmove za hrvatsku publiku. Nisam mogao pretpostaviti da će me itko izvan Hrvatske razumjeti, očekivao sam zanimanje možda par stotina kilometara lijevo ili desno od Zagreba, ali me iznenadilo što je Europa prepoznala film.

Jedino je objašnjenje da svaka europska zemlja danas ima neku sličnu situaciju pa su u mom filmu prepoznali znak vremena i bitnu temu. Svaka zemlja ima neku svoju manjinu, svaka ima nekog Drugog koji bi rado da ga tako ne gledaš. Svi imaju svoju Srbenku.”

Rašomon pred kamerom

“A što je s hrvatskom djecom koja su ubijena? Kad ćemo mi raditi predstavu o hrvatskoj djeci koja su ubijena? U jedan dan u Slavonskom Brodu njih preko 20?”, tako govori na probi predstave glumica Jelena Lopatić čiji žustri monolog otvara predstavu.

Dugometražni dokumentarac prati bolan i emotivan proces za cijeli ansambl Frljićeve predstave u kojoj, uz 12-godišnje djevojčice, mahom igraju tridesetogodišnjaci koji su za vrijeme rata bili djeca. Istodobno u predstavi igraju i djecu i odrasle, žrtve i njihove egzekutore.

“Probe sam snimao u direct-cinema metodi, samo sam bilježio i nisam intervenirao. Frljić je na probama miješao privatno i fiktivno, tražio od glumaca njihova privatna iskustva, pa je često izgledao kao rašomon. Oliver i pet glumaca bili su fizički blizu ratu i prepričavaju svoja iskustva iz devedesetih.

Strah od otkaza

Od Igora Kovača koji je 1991. morao kao dijete iz Iloka pobjeći pred agresijom i djetinjstvo proveo kao prognanik, do Nikole Nedića koji je devedesetih odrastao u Zagrebu i u osnovnoj školi skrivao da je Srbin pokušavajući se pokazati većim Hrvatom od svih ostalih učenika.

Već je to samo po sebi bio zanimljiv presjek hrvatskog društva, a onda je pred kamere došla Nina, rođena puno godina nakon ratnih događanja sa svježim traumama koje je to nasljeđe donijelo. Rat je gotov, ali čini mi se da još uvijek tinja na stubištima stambenih zgrada, među školskim klupama ili u komentarima ispod članaka.”

Bilo je i likova koje je morao izbaciti iz finala. “Snimao sam jednu djevojku koja je rođena 1995., ali je odrasla u domu za nezbrinutu djecu. U zamjenskoj je obitelji odgojena kao Hrvatica i katolkinja, no kada su djeca u petom osnovne otkrila u imeniku da se njezina biološka majka zove Slobodanka, počeli su je maltretirati na nacionalnoj osnovi.

Tko bi odveo autora u nepoznato?

Njoj je to bilo čudno budući da je identitetski pripadala većini i ispričala je svoju priču u kameru. No kad sam joj pokazao grubi šnit, zamolila me da ju maknem; zaposlila se i plašila se da bi zbog toga mogla imati problema.” Djevojku je izbacio iz filma, ali ga je slučaj učvrstio u uvjerenju je film potreban.

“Ne znam bi li doista dobila otkaz ili imala neugodnosti, ali strašna je pomisao da ta mogućnost postoji. U Zagrebu nikada nećeš vidjeti da se dvojica homoseksualca drže za ruke, to ćeš vidjeti u Berlinu, ali ne u kod nas. Nezdravo je da postoji strah među svima koji su neka vrsta manjine, pa i one političke čija se stajališta tretiraju kao nacionalna izdaja.

Primjerice, pogledao sam u Cannesu film Chris the Swiss, inače vrlo dobar dokumentarac, a glavna je zamjerka dijela ovdašnje javnosti što švicarska autorica rat u Hrvatskoj naziva građanskim. Čitam komentare u kojima neki izjavljuju da bi autore trebalo staviti u automobil bez prozora i odvesti ih u nepoznato.”

Zaštitnik malih i nevoljenih

“Izraziš li verbalno stav koji se nekome ne sviđa, je li odgovor je da te odvedu u nepoznato?! Od tjednika Novosti čije novine spaljuju pod prozorom, homoseksualaca koji se ne smiju držati za ruke, dječaka druge boje kože koji je u Zagrebu dobio batine, političkih manjina koje se pokušavaju zastrašiti, pokušava se ograničiti sloboda.

Ne mislim da je to raspoloženje većine ljudi u Hrvatskoj. Vjerujem da je riječ o vrlo maloj skupini, ali trenutno vrlo moćnoj. Naše je da se protiv atmosfere straha borimo. Imponira mi Frljićev odgovor kad ga je jedan od glumaca iz predstave pitao zašto ne radi predstavu o srpskim zločinima nad Hrvatima. Odgovorio je da će tu predstavu raditi u Srbiji.”

U svojim je filmovima zaštitnik malih i nevoljenih, moćni i jaki ga ne fasciniraju. Iako misli da su kao glavni likovi banalni, jednim će se takvim moćnikom uskoro baviti u igranom filmu. Nakon dva nagrađivana duga dokumentaraca i niza kratkih igranih kreće u dugometražni igrani prvijenac. U scenariju koji razvija, prati bračni par čiji odnos postepeno klizi u fizičko zlostavljanje.

Nova tema: zlostavljanje u braku

“Poanta je u procesu promjene i trenutku kad protagonisti tog braka to primijete”, opisuje ispričavajući se što je kriptičan u osjetljivoj fazi pripreme projekta. Ne misli da je igrani film na višem stupnju umjetničke realizacije, štoviše, za njega su dokumentarci ‘vrh’.

Ipak, primijetio je da je količina redateljskih intervencija za kojima poseže u doksima tolika da više ne radi dokumentarni nego igrani film. ”Klasični dokumentarci koji su se snimali 50-ih, 60-ih, 70-ih, 80-ih godina, koji su samo dokumentirali, gube značaj i postaju banalni.

U vremenu kada svi dokumentiraju i snimaju, nije više bitno što je snimljeno nego tko je snimio. Intervencija u stvarnost i selekcija postaje sve bitnija. Moji filmovi su vrlo subjektivni, istiniti su, ali još uvijek samo jedna od mnogih istina koja postoji.” Likove u dokumentarcima priprema iskreno ih upozoravajući na sve što im se zbog filma može dogoditi.

‘Ne možemo si priuštiti zanatlije’

Suradnike ne motivira magičnim riječima niti visokim honorarima. “Svi koji su radili na ovom filmu su sjajni autori i profesionalci: od Vanje Jambrović za koju, mada smo privatno u vezi, mogu reći da je jedna od najboljih u hrvatskih producentica, do cijele ekipa debitanata ili ljudi na počecima karijere koji su radili na iznimno visokoj razini.

Nitko od njih – Tomislava Stojanovića, Bojana Mrđenovića, Ive Kraljević, Tihomira Vrbanca, Ivana Zelića nije zanatlija, svi su punokrvni autori. Ušli su ovaj film srcem i to je važno. Ne možemo si priuštiti zanatlije koje ćemo dobro platiti ali kojima nije važno rade li pornografiju ili dokumentarac. Svi ljudi iz ekipe radili bi ovo i besplatno.”

Skrećemo na neugodne vode financiranja filmova; kanite li raditi dokumentarce, savjetuje iz svog iskustva, pripremite se na puno rada i malo novaca. On je zapravo mogao raditi u puno popularnijoj i lukrativnijoj industriji. Gotovo su svi članovi Nebojšine obitelji ekonomisti i matematičari.

Obitelj u brojkama, on u pokretnim slikama

Majka je bila ekonomski komentator na HRT-u, sestra je doktorica ekonomije, stariji brat Siniša doktorirao je na Cambridgeu, radio je kao konzultant za McKinsey, a sada predaje matematiku na PMF-u. “Svi su u brojkama i novcima. Po talentu za matematiku sam mogao biti ekonomist, ali me jednostavno to nije previše zanimalo.

Ipak, dramaturgiji filma pristupam matematički precizno. Izluđujem suradnike crtajući dijagrame na kojima pratim što se u kojoj minuti filma zbiva. Glazba i film su srodne umjetnosti jer su egzistiraju u vremenu i percipiraš ih u vremenu, pa kad zapnem promatram uzorak matematički i tražim rješenje dramaturške jednadžbe.”

Vanja i Nebojša imaju sedmomjesečno dijete, no radni ritam se ovom autorsko-producentskom paru nije usporio. Od Vanje je, veli, naučio važnu lekciju: treba biti strpljiv i vrijedan i vjerovati u happy end čak i kad vam se čini nemogućim. I ove godine ima par otvorenih projekata, mentor je u Restartovoj školi dokumentarnog filma, piše scenarije, radi na researchu novih projekata.

Bez poziva s HRT-a

Kad traži teme čita sve novine, portale, češće one čiji se ideološki ili politički stavovi razlikuju od njegovih. “Zanimljivije mi je pratiti one s kojima se ne slažem.” Zbog djeteta je ove godine, govori s malom nelagodom, bio samo jednom u kinu. U kući gledaju strane televizijske serije, koliko pronađu vremena između dva plakanja.

Od recentnije domaće produkcije hvali Hanu Jušić, a heroji su mu Igor Bezinović i Damir Čučić jer “uspijevaju napraviti filmove doslovce s ničim a istodobno su njihovi filmovi vrlo svježi, originalni i potpuno njihovi.” Gangstera su otkupile najvažnije europske televizijske mreže, Srbenka već osvaja nagrade.

Da ste navini, pretpostavili biste da ga je već nazvao neki pametan urednik s javne televizijske kuće i zamolio ga da im raspiše sljedeći projekt procjenjujući da su njegovi radovi čisti zicer. Pitam, iz čiste ekstravagancije, je li mu dokumentarni program HRT-a naručio ili prihvatio neki projekt.

“Nije. S dokumentarnim programom Hrvatske televizije nikada nisam surađivao. Ta kuća već godinama potpuno zanemaruje taj ključan segment u svojoj produkciji i već dugo ne obavlja svoju funkciju.” Šteta da ga dokumentarni program HRT-a nema među svojim autorima. Ali, zaključio bi vedro postolar Hlapić: “Ionako ima više ljudi koji deru cipele, nego onakvih koji ih prave.”