Može joj reći i Škoro
Badava su joj povjesničari stoput objasnili da mi – što jest jest, ali što nije nije – nismo bili iza željezne zavjese. To joj, uostalom, može posvjedočiti čak i Miroslav Škoro koji je prije devedesetih slobodno pjevao po vani da se sve prašilo kao i mnogi drugi odavde. Čak je na američkom kontinentu pronašao i suprugu.
Ali osobito je napadno i prosto kad prispodobu ‘željezne zavjese’ upotrebljava baš Kolinda Grabar Kitarović koja je u doba komunizma mogla mirno otići završiti zadnji razred srednje škole u Americi noseći u ruci omraženu crvenu putovnicu. Njen je otac Branko pritom bio obični mali grobnički mesar s privatnom (!) mesnicom u obiteljskoj kući i imanjem na kome je uzgajao stoku, a ne neki opaki komunistički velmoža, kakvi su sigurno mogli sve, kao što mogu i ovi danas.
Kome priča? Nekome iz Kiribatija?
Dakle, Kolindina srceparajuća maškarada može natjerati suzu na oko samo nekome iz Kiribatija ili s Madagaskara, kakvoj skromnoj i neupućenoj čeljadi koja nema pojma ni o zavjesama, a ni o njenoj biografiji. Nama ovdje malo teže. Jer jedino ona tvrdi da za vrijeme bivše države nije smjela reći da je Hrvatica, svi mi ostali smo smjeli ako smo htjeli, eto piše nam u rodnim listovima i u indeksima.
Jedino se ona, u smrtnom strahu za goli život, susprezala da ne izgovori ‘Hrvatsko zagorje’ premda je taj toponim stajao u svim ondašnjim školskim udžbenicima i svi su ga morali znati već za dvojku. Samo naša Kolinda uzdiše da je patila jer u Jugi nije smjela pjevati onu zaTgorsku pjesmu o brajdama, svi mi ostali čuli smo za nju – ako jesmo – tek 1998. jer je, ajoj, tek tada skladana.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Samo se ona noću budila od užasa jer je pred režimom navodno morala skrivati da je vjernica, a ipak je kroz sve je razrede pjevala u crkvenom zboru. I samo se ona – cura koja se 1986. vratila s mature iz New Mexica i prosjekom ocjena 3,9 – sjeća crvenog pasoša kao simbola ‘nevjerojatnog poniženja’. Mi ostali putovali smo s njim gdje smo htjeli i kako smo mogli, ako je bilo para, a obično nije.
Buka vremena
A što se tiče ‘poniženja’ na granicama, s ovom putovnicom ili onom, prije ili sada, ne samo da je normalno da ti u Kolindinom SAD-u immigration officer očita sve pretke i prevrne svaki podatak, nego da te može vratiti odakle si došao a da ti nije dužan ni reći zašto.
Naravno da onaj Titov sustav ne treba glorificirati jer apsolutno ne treba. Ali iza željezne zavjese su, recimo, bile nepregledne tisuće ruskih veličina i malih ljudi kojima je staljinizam uzeo svako dostojanstvo i dušu ako ne i doslovno sam život. Preporučujem predsjednici fenomenalnu biografsku knjigu o kompozitoru Dmitriju Šostakoviču slavnog britanskog pisca Juliana Barnesa, ‘Buka vremena’, da vidi što je željezna zavjesa. Čitaj knjige.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Pa jest, i ovdje kod nas za neke je svojedobno u komunizmu bilo velikog pakla. No u te svakako ne spadaju ni Kolinda Grabar Kitarović ni njena obitelj. Zato bi bilo razumno i pristojno da barem prestane izigravati mučenicu i praviti od sebe paćeničku legendu. Iako je to govor u vjetar jer se takvoj promjeni od nje samo lud možemo nadati.
Kolinda Grabar Kitarović, sirota žrtva komunizma s američkom maturom iz osamdesetih
Predsjednica zbilja poduzima sve da Škori preotme svoje bivše obožavatelje na tvrdoj desnici
Osobito je napadno kad prispodobu 'željezne zavjese' upotrebljava baš osoba koja je 1985., u doba komunizma, mogla mirno otići maturirati u Ameriku. A njen je otac Branko pritom bio mali grobnički mesar s privatnom mesnicom u obiteljskoj kući i imanjem za uzgoj stoke. A ne neki opaki komunistički velmoža, kakvi su sigurno mogli sve, kao što mogu i ovi danas
Sva sreća da Kolindi Grabar Kitarović još nije palo na pamet da bi najbrže mogla vratiti izgubljeno desno biračko tijelo kad bi sebi na čelu dala tetovirati kolorirani hrvatski grb jer bi valjda i to učinila da im se dodvori. Malo stisneš zube i ajmo. A u Americi se i tetovaža može lijepo skinuti kad ti više ne treba, moguće da je to već došlo i kod nas.
Predsjednica je, naime, do sada poduzela sve zahvate osim toga jednoga da Škori preotme svoje bivše obožavatelje na tvrdoj desnici. A kočnice su joj toliko popustile i škripe kao lude da je u svom posve neobuzdanom predizbornom mahnitanju već zabrazdila preko granice apsurda. Evo sada je u SAD-u ponovno odglumila ulogu žrtve komunizma pojadavši se Fulbrightovcima kako je ona za vrijeme bivše države trpjela gorki usud sirote male djevojke ‘rođene s krive strane željezne zavjese’.
Može joj reći i Škoro
Badava su joj povjesničari stoput objasnili da mi – što jest jest, ali što nije nije – nismo bili iza željezne zavjese. To joj, uostalom, može posvjedočiti čak i Miroslav Škoro koji je prije devedesetih slobodno pjevao po vani da se sve prašilo kao i mnogi drugi odavde. Čak je na američkom kontinentu pronašao i suprugu.
Ali osobito je napadno i prosto kad prispodobu ‘željezne zavjese’ upotrebljava baš Kolinda Grabar Kitarović koja je u doba komunizma mogla mirno otići završiti zadnji razred srednje škole u Americi noseći u ruci omraženu crvenu putovnicu. Njen je otac Branko pritom bio obični mali grobnički mesar s privatnom (!) mesnicom u obiteljskoj kući i imanjem na kome je uzgajao stoku, a ne neki opaki komunistički velmoža, kakvi su sigurno mogli sve, kao što mogu i ovi danas.
Kome priča? Nekome iz Kiribatija?
Dakle, Kolindina srceparajuća maškarada može natjerati suzu na oko samo nekome iz Kiribatija ili s Madagaskara, kakvoj skromnoj i neupućenoj čeljadi koja nema pojma ni o zavjesama, a ni o njenoj biografiji. Nama ovdje malo teže. Jer jedino ona tvrdi da za vrijeme bivše države nije smjela reći da je Hrvatica, svi mi ostali smo smjeli ako smo htjeli, eto piše nam u rodnim listovima i u indeksima.
Jedino se ona, u smrtnom strahu za goli život, susprezala da ne izgovori ‘Hrvatsko zagorje’ premda je taj toponim stajao u svim ondašnjim školskim udžbenicima i svi su ga morali znati već za dvojku. Samo naša Kolinda uzdiše da je patila jer u Jugi nije smjela pjevati onu zaTgorsku pjesmu o brajdama, svi mi ostali čuli smo za nju – ako jesmo – tek 1998. jer je, ajoj, tek tada skladana.
Samo se ona noću budila od užasa jer je pred režimom navodno morala skrivati da je vjernica, a ipak je kroz sve je razrede pjevala u crkvenom zboru. I samo se ona – cura koja se 1986. vratila s mature iz New Mexica i prosjekom ocjena 3,9 – sjeća crvenog pasoša kao simbola ‘nevjerojatnog poniženja’. Mi ostali putovali smo s njim gdje smo htjeli i kako smo mogli, ako je bilo para, a obično nije.
Buka vremena
A što se tiče ‘poniženja’ na granicama, s ovom putovnicom ili onom, prije ili sada, ne samo da je normalno da ti u Kolindinom SAD-u immigration officer očita sve pretke i prevrne svaki podatak, nego da te može vratiti odakle si došao a da ti nije dužan ni reći zašto.
Naravno da onaj Titov sustav ne treba glorificirati jer apsolutno ne treba. Ali iza željezne zavjese su, recimo, bile nepregledne tisuće ruskih veličina i malih ljudi kojima je staljinizam uzeo svako dostojanstvo i dušu ako ne i doslovno sam život. Preporučujem predsjednici fenomenalnu biografsku knjigu o kompozitoru Dmitriju Šostakoviču slavnog britanskog pisca Juliana Barnesa, ‘Buka vremena’, da vidi što je željezna zavjesa. Čitaj knjige.
Pa jest, i ovdje kod nas za neke je svojedobno u komunizmu bilo velikog pakla. No u te svakako ne spadaju ni Kolinda Grabar Kitarović ni njena obitelj. Zato bi bilo razumno i pristojno da barem prestane izigravati mučenicu i praviti od sebe paćeničku legendu. Iako je to govor u vjetar jer se takvoj promjeni od nje samo lud možemo nadati.