Komentar Aleksandra Holige: Istočni London u euforiji - može li Slaven Bilić odvesti West Ham u Ligu prvaka?
Slaven Bilić nije nikakav trenerski revolucionar. Premda je spreman i voljan do u detalje raspravljati o teorijskim aspektima nogometne taktike, rješenja za kojima poseže mahom su jednostavna i relativno pragmatična: on ne dopušta da ga vodi nekakav sanjarski fundamentalizam, nego je maksimalno usmjeren na umijeće mogućega u danim okolnostima
Betteridgeov zakon – novinarima i urednicima poznat barem instinktivno, ako ne i pod tim nazivom – kaže da se na svaki naslov koji završava upitnikom može jednostavno odgovoriti s “ne“. Međutim, neki put takav naslov nije samo jeftina navlakuša. Ponekad, kao u ovom slučaju, bit nije u nemuštom pokušaju odgovora na pretenciozno postavljeno pitanje; ponekad je bit u pitanju samom. I tome da je odjednom postalo aktualno i sasvim legitimno.
Priznaje toliko i Slaven Bilić. Nakon što je poslije briljantne pobjede nad gradskim rivalom Tottenhamom odbio ozbiljno razmotriti šanse svoje momčadi u tom kontekstu, poslije preokreta na Goodison Parku je promijenio ploču kaže: “Sada je to realistično. Zaostajemo jedan bod s devet utakmica do kraja, tako da imamo šansu.“
Revitalizacija hrvatske reprezentacije
Bit je u pitanju. Svaki novinar, analitičar ili trener koji misli da može predvidjeti što će se do kraja dogoditi u ove sezone fantastično nepredvidivom prvenstvu zavarava i sebe i svoju publiku. Ali sama činjenica da je West Hamov plasman u Ligu prvaka u ožujku postao realna mogućnost predstavlja senzaciju.
Bilić je još u ljeto 2008. mogao ušetati u Premier ligu. Imao je poslije Eura u Austriji i Švicarskoj, po vlastitim riječima, dvije ili tri ozbiljne ponude iz Engleske, ali nije želio otići s mjesta izbornika kao luzer. Vjerojatno je i osjećao da nije još bio spreman. Poslije depresivnog nastupa Kranjčarovih Vatrenih na SP-u 2006., Slaven je predvodio revitalizaciju momčadi koja je izazvala nezapamćenu provalu optimizma u domaćoj javnosti, ali je izvjesni Semih Sentürk bacio i njega i čitavu naciju u očaj.
Ono što je Bilić prije svega donio na Upton Park je smirenost i povjerenje igrača u svog menadžera, čije se samopouzdanje prenosi i na momčad. Bilićevi igrači se ne boje nikoga i ne ustručavaju se jurnuti na pobjedu
Na kraju je ipak otišao kao luzer, ali ne bez povraćenog ponosa: nakon izuzetno dojmljivog nastupa u Poljskoj 2012., kada je ostao na korak od prolaska skupine iz koje su dalje otišla dva finalista, poklonili su mu se gotovo svi koji su ga prethodne četiri godine nemilice pljuvali.
U noći minimalnog poraza od tada aktualnih svjetskih i europskih prvaka, posljednje što je javno rekao kao izbornik – prije nego što će uzde preuzeti Igor Štimac, njegov nekadašnji partner u obrani reprezentacije – bilo je: “Hvala svima što ste me trpjeli…“
A puno je prikladnija poruka bila: “Hvala ti, Slavene, i sretno. Hvala ti što nas trpio.“
Mijenjanje pristupa i taktike u sezoni
Slaven Bilić nije nikakav trenerski revolucionar. Premda je spreman i voljan do u detalje raspravljati o teorijskim aspektima nogometne taktike, rješenja za kojima poseže mahom su jednostavna i relativno pragmatična: on ne dopušta da ga vodi nekakav sanjarski fundamentalizam, nego je maksimalno usmjeren na umijeće mogućega u danim okolnostima. Ali to ne znači da nije spreman na rizike i eksperimente.
Dosadašnji tijek sezone, u kojoj je više puta mijenjao pristupe i strategije, sugerira dvije stvari: da je izrazito kvalitetan stručnjak u analizi suparnika, kao i to da se ne boji eksperimentiranja, čak i po cijenu kockanja. Protiv Spursa je zaigrao s trojicom u zadnjoj liniji; protiv Evertona je odlučno i riskantno napao u drugom poluvremenu, što mu se na kraju vratilo s kamatama.
Neki će ga zbog toga označiti izrazito reaktivnim trenerom – onim koji svoju taktiku i pristup bazira na nalaženju suparničkih slabih točaka – što se u najljepšem izdanju pokazalo u onim epskim izborničkim utakmicama protiv Engleske, Njemačke te Turske u Istanbulu. Ono što iskače iz takvog narativa je činjenica da u dvije godine s Besiktasom nije uspio dobiti nijedan derbi protiv Fenera ili Galate – a ipak je bio u vrlo ozbiljnoj borbi za naslov – ali u Engleskoj je taj aspekt eksponencijalno narastao. Bilić je tijekom sezone počistio sve favorite i gotovo svaka od tih utakmica bila je spektakularna i pamtljiva, dok se s ‘malima’ uglavnom mučio kao onomad s Gruzijom ili Izraelom.
Istina je da Bilić u istočnom Londonu svoju taktiku zasniva na zavidno dobro organiziranom obrambenom bloku te fizičkoj moći i spremi svojih igrača, dok prema naprijed ponajviše čeka da mu suparnik otvori prostor i nema toliko razrađen napadački pristup.
„Morate osigurati da vam se ne pojavljuju rupe u defenzivi ili će vas kvalitetan suparnik masakrirati“, rekao je u intervjuu za The Guardian još 2012. “Organizacija i automatizam su temelji – samo ako imate to, individualna kvaliteta vaših igrača iskazat će se na pozitivan način. Nikad ne možete zabiti više nego što ćete primiti ako vam je obrana porozna“.
Bilićeva ideja je dati kreativnim i napadački orijentiranim igračima određenu slobodu. Netko će to vidjeti kao nedostatak ideje i možda biti u pravu, ali on sam polaže veliku važnost na vrijednost improvizacije.
Samopouzdanje prenosi na momčad
“Umjesto da gradim sustav oko njih ili pokušavam njih uklopiti u sustav, svojim igračima pokušavam dati obvezni okvir unutar kojega će njihova lucidnost, nadam se, procvjetati“, objasnio je tad. Po postignutim golovima West Ham je šesti najbolji u ligi, a po primljenima osmi. Gol razlika +12 peta je najbolja uoči današnje utakmice Manchester Uniteda, koji ima priliku preteći Ironse.
Ono što je Bilić prije svega donio na Upton Park je smirenost i povjerenje igrača u svog menadžera, čije se samopouzdanje prenosi i na momčad. Bilićevi igrači se ne boje nikoga i ne ustručavaju se jurnuti na pobjedu. Njegov ‘rockerski’ pristup – primjerice, davanje ‘high fivea’ igračima – naišao je na pozitivnu reakciju. Nije im puno propovijedao uoči sezone niti kritizirao zbog ispadanja iz Europske lige, pa su ostali u čudu kad im je održao vatreni govor prije ligaškog debija protiv Arsenala – pokazalo se to kao ispravna strategija.
The Times ističe i ulogu Miljenka Raka, Bilićeva ‘fitness coacha’, u dojmu da igrači ove sezone izgledaju i djeluju daleko spremnijima nego lani te da češće zabijaju nego primaju golove u posljednjih 15 minuta utakmica
Dimitri Payet – možda i najisplativije pojačanje u Premier ligi ove sezone, ako ne i njen najbolji igrač – nije bio Bilićeva ideja. Preporučio ga je klupski šef, David Sullivan, a Slaven je 24 sata kasnije isporučio detaljno izvješće o igraču uz preporuku da ga se dovede po svaku cijenu. Na kraju je koštao dvaput više nego što je klub želio dati, ali nema sumnje da se isplatio.
The Times ističe i ulogu Miljenka Raka, Bilićeva ‘fitness coacha’, u dojmu da igrači ove sezone izgledaju i djeluju daleko spremnijima nego lani te da češće zabijaju nego primaju golove u posljednjih 15 minuta utakmica. Pričalo se o znatno fizički zahtjevnijim treninzima i radu na terenima skraćenih dimenzija u pokušaju da se promijeni filozofija koju je igračima zadnjih godina usadio prethodni trener, Sam Allardyce: brže i preciznije odigravanje, posebno kad je riječ o iznošenju lopte iz zadnje linije. Puno se radilo na kretanju bez lopte, kako bi igrač u posjedu imao što više opcija za odigravanje.
Kako piše Timesov Gary Jacob, prva dva dana u ciklusu pripreme za sljedeću utakmicu rezervirana su za vježbe na nekom konkretnom aspektu igre – poput nabacivanja u kazneni prostor, šutiranja ili brze napadačke transformacije preko krila. Tek nakon toga igračima se prikazuju video snimke suparnika i postaje im jasno da su zapravo radili na iskorištavanju njegovih slabih točaka.
Utakmica protiv Evertona možda je bila prekretnica. Domaći su vodili 2-0 i, sam Bilić kaže, da su zabili iz penala možda bi pobijedili 4-0 ili 5-0. Ali West Ham je to preokrenuo i odnio sva tri boda, izazvavši val euforije u istočnom Londonu. Slaven je time ostvario najbolji bodovni rezultat nakon 29 utakmica u klupskoj povijesti. Preostali su Watford, Crystal Palace, Arsenal, Man United i Swansea kod kuće, te Chelsea, Leicester, West Brom i Stoke City u gostima – lako ili teško, tko to može reći?
Ali možemo i okrenuti pitanje i postavimo ga ovako: je li Bilićev plasman u Ligu prvaka samo nerealna iluzija?
Po Betteridgeovom zakonu, ali i po svemu viđenom ove sezone, odgovor je, naravno – ne.