Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Komentar psihologinje: Zašto je važno da ostanemo ljudi?

Za Telegram piše Tanja Dejanović Šagadin, psihologinja i psihoterapeutkinja

Određena doza neizvjesnosti, nedovoljne kontrole i bespomoćnosti je naprosto realnost u našem trenutnom životu. To je tako, i što god vam može pomoći da to prihvatite i da s tim živite je dobro. Kad kontroliramo ono što možemo i prihvatimo da ne možemo kontrolirati sve, to je zrela i istinita životna pozicija.
Što se upravo događa s koronavirusom:

Već sam komentirala u medijima razne psihološke aspekte ove pandemije i potresa, iz ideje da je moja građanska dužnost da svojim znanjima i savjetima pomognem koliko mogu u onome u čemu sam stručna, a to je očuvanje psihološkog zdravlja. Mnoge moje kolege su napravile isto, uključili se na različite načine u pomaganju pri nošenju s ovom situacijom. Moju proaktivnost olakšala je činjenica da su me novinari zvali i pitali želim li odgovoriti na njihova pitanja i sudjelovati u kreiranju njihovih priča.

Ovaj tekst pišem iz vlastite potrebe, jer mi je kao građanki ovog društva važno da sačuvamo zdravlje naše zajednice, a pritom naročito da pazimo da kao zajednica ne skrenemo u društveno opasne i zastrašujuće pojave koje, na momente, nazirem čitajući tekstove u medijima ili komentare po društvenim mrežama. Citirat ću ženu koja je objašnjavala u novinama kako se zarazila ona i njezina beba: “Ja sam također kolateralna žrtva, našla sam se na krivom mjestu u krivo vrijeme”, kao i komentar novinarke iz istog teksta: “Koliko je malo potrebno da se čovjek nađe u na danas toliko neželjenoj listi ‘pozitivnih’ osoba”.

Pitate se zašto ovo uopće vadim iz teksta, pa sve je točno? Upravo zato što je važno da razumijemo da su SVI ljudi koji su se zarazili kolateralne žrtve, odnosno žrtve, uključujući i onog nultog Kineza. Nema krivih. Svi bolesni ili nosioci su žrtve. I zadnje što trebaju – kada se napokon izliječe i prodišu ponovno bez kašlja, odahnu nakon 48 sati dok čekaju da im test potvrdi da su zdravi – sigurno nije bijeg ostalih od njih. I da ih gledaju poprijeko kao da su nešto zgriješili jer su se razboljeli. Jer nisu krivi.

Bolesni nisu krivi što su bolesni

Svi smo potencijalno zaraženi, svi smo potencijalno bolesni i samo tih trenutno 167 izliječenih (podatak od 7. travnja) su zbilja sigurni za socijalne kontakte. Mi, svi ostali, nismo. I što prije to prihvatimo, bit ćemo i sami odgovorniji ali i imati više razumijevanja i suosjećanja za ljude kojima se događa baš ono čega se svi tako plašimo – zaraženi su, bolesni su, imaju taj COVID-19. Tim ljudima treba naše suosjećanje, podrška, pa i pomoć, a ne osuđivanje, ružne riječi i namrgođeni pogledi.

Zapitajmo sami sebe jesmo li nekome kome je određena mjera samoizolacije ponudili pomoć u nabavci hrane i lijekova? U medijima i na društvenim mrežama vidimo ljutite komentare o tome kako se moglo dogoditi da se netko iz samoizolacije pojavi u dućanu, te zašto ih negdje ne pritvore te službe i rade li one išta uopće. No, jesmo li sami uopće kontaktirali te službe? Jesmo li sami upitali državne i lokalne službe za, primjerice, ljude, koji se vraćaju avionima u Hrvatsku, imaju li potrepštine u kući i treba li im nešto nabaviti kako bi mogli ostati u samoizolaciji dva tjedna?

Ti ljudi nisu kriminalci, nisu ništa skrivili, oni su naši sugrađani koji su ‘rintali’ negdje u Italiji, Austriji, Njemačkoj i Irskoj, ili bili na putovanju, ne očekujući da povratak doma kao u nekom čudnom kvaziapokaliptčnom scenariju, uostalom, kao što nije očekivao niti nitko od nas. Ovo je vrijeme za solidarnost, kako s našim starijima, tako i s našim COVID-19 pozitivnima i oboljelima. I namjerno ne pišem zaraženima – jer to me asocira na kužnost i bježanje od njih – već oboljelima, dakle, ljudima kojima trebaju liječenje i podrška. To su naši oboljeli, i to neovisno o tome jesu li Hrvati, Talijani ili Kinezi. Kao što je ova pandemija naša, tako su naši i svi koji se zaraze, obole i svi koji, nažalost, podlegnu bolesti.

Gubitak kontrole izaziva ljutnju

Naravno, nema govora o odricanju od odgovornosti onih koji su namjerno kršili jasno izrečene mjere samoizolacije, ili koji su pod očitim simptomima otišli na benzinsku pumpu ili služiti misu pred vjernicima. To su slučajevi u kojima treba insistirati o odgovornosti ljudi koji trebaju podnijeti sankcije zbog ugrožavanje zajednice. No, brine me kada u komentarima članka pročitam optužbe da je netko kriv jer je zarazio drugog, dok u tom članku nema podatka da je taj netko uopće bio pod mjerom samoizolacije ili ju je prekršio. Čemu to, zašto optužujemo osobe koje ne poznajemo, zašto se ljutimo na njih?

Odgovor leži u vječnoj igri između našeg razuma i osjećaja te u načinu na koji se nosimo sa stresom. Mi ljudi smo, ili se bar takvima volimo smatrati, razumna bića. Promišljamo svijet oko sebe, uočavamo uzroke i posljedice, na temelju toga uočavamo obrasce, razumijemo i predviđamo zbivanja oko sebe, a to nam pomaže da utječemo na svoju okolinu i da ishode događaja u našoj okolini okrenemo u svoju korist. U tome smo prilično uspješni i to je jedan od razloga zašto tako neosporno i udobno sjedimo na vrhu hranidbenog lanca. Mi smo vladari našeg svijeta. Mi imamo kontrolu u rukama.

No, katkad, kao naprimjer sad, nešto ugrožava našu sliku o sebi, našu kontrolu. Nekad se suočimo sa silama većim od nas. S nečime što ne poznajemo dovoljno, što ne možemo predvidjeti, s nečime što nas ugrožava i plaši. Poput potresa, pandemije virusa ili gubitka posla. U nama raste neizvjesnost i pitamo se hoćemo li i kada uspjeti to nadvladati. Hoćemo li biti dobro. Nekad se osjetimo uplašenima, malima i bespomoćnima. U takvim situacijama, to je sasvim očekivani osjećaj koji mnogi dijele.

Razvijte antistres paket

No, ne nose se svi dobro s tim neugodnim emocijama. Njih nije lako tolerirati i prihvatiti, a osjećaj potpunog gubitka kontrole i životne ugroženosti je snažno traumatično iskustvo. Ova pandemija sa svojom neizvjesnošću i potencijalnom ugrozom sasvim sigurno podriva osjećaj da vladamo svojom sudbinom i da smo sigurni. Potres je sa svojim efektom iznenađenja i iskustvom bazičnog praiskonskog straha, samo povećao bespomoćnost i tjeskobu. I to nam je, također, zajedničko. Ipak, ne nosimo se s neugodnim osjećajima svi na isti način. U psihologiji postoje razni modeli i razna kvalitetna objašnjenja.

Dok gledam kako se moja obitelj i poznanici suočavaju s ovom krizom zorno vidim Basic Ph model. Taj model nošenja sa stresom i otpornosti na neugodne životne događaje razvio je dr. Mooli Lahad proučavajući u Izraelu kako se stanovnici nose s kontinuiranom krizom u kojoj žive. Načine nošenja sa stresom razvrstao je u šest stilova suočavanja, a naziv Basic Ph je akronim naziva svih stilova na engleskom jeziku, pa tako imamo suočavanje usmjereno na: Belief (vjerovanje), Affect (osjećaje), Social (društveno), Imagination (mašta), Cognition (promišljanje) i Physical (tjelesno).

Što više različitih stilova koristimo, to smo uspješniji u nošenju sa stresom. U donjim opisima nošenja sa socijalnim distanciranjem i neugodnim osjećajima možete prepoznati ove stilove te vidjeti koje od njih već radite i što bi još mogli uključiti u svoj “antistres” paket. Neki su se uhvatili čišćenja i spremanja, dakle, možda ne mogu riješiti pandemiju ni svoj prisilni boravak u kući, no mogu održati kontrolu nad prostorom oko sebe, a i riješiti se silne energije i nervoze (a koju pogoni također vrlo stara reakcija bijeg-borba). Možda iritantno za ukućane, no bazično solidan način suočavanja sa stresom. Moram napomenuti da su ti neki uglavnom neke, uz dodatak mog susjeda koji po cijeli dan vari i pili otkako je krenula #ostanidoma situacija.

Ako vam je lakše isplakati se – plačite!

Osim čišćenja, varenja i lupanja, svi drugi oblici tjelesne aktivnosti djeluju na isti način. Pretpostavljam i da je nekim mojim susjedima pomalo iritantan naš obiteljski stil nošenja sa stresom koji uključuje dosta muzike, roštiljanja na terasi koja je postala drugi dnevni boravak, te filmove i duge telefonske razgovore s prijateljima, rodbinom i suradnicima. Usmjerenost na ugađanje sebi, kao i na socijalne odnose ili usmjerenost na posao također pomažu.

Drugi se okreću duhovnosti, traže utjehu i podršku u Bogu, višoj sili ili nekom svom vjerovanju koje im unosi smisao u situaciju koju proživljavaju. U boljoj poziciji su poziciji oni čiji sustav vjerovanja dopušta da postoji netko/nešto moćnije od njih samih ili oni koji imaju realni optimizam da će stvari uglavnom biti u redu i da će se nekako riješiti, kao i oni koji se mogu prepustiti sudbini ili Bogu s povjerenjem.

Među nama ima i onih koji se na prvu čine slabijima jer često plaču i izražavaju svoj strah, no to često zna zavarati. Mnogima je lakše kada se isplaču, jer im to pomaže da otpuste svoje strahove i brige i da se nakon toga opuste, mirno zaspe ili bave nečim drugim, tako da im to može pomoći, čak ih i zaštititi od psihosomatskih posljedica stresa.

Neizvjesnost je realnost

Jedna od stvari koja nam često pomaže u rješavanju problema je razum, analiziranje, skupljanje podataka, prosuđivanje, vaganje i biranje opcija… Mnogi se trude biti maksimalno informirani, prate vijesti, paze na detalje. Korisno naravno, ako ne pretjeramo i ne odemo u zabludu da mi sve znamo, da mi sve dobro radimo i da netko drugi nije u redu zato što nije takav.

Kao i mnoge dirnuli su me BBB koji su se odmah nakon potresa okupili i počeli pomagati, što je još jedan kvalitetan način nošenja sa stresom. Pomaganjem usmjeravamo se na druge, kontroliramo ono što možemo, a manje razmišljamo o onome što ne možemo. Osjećamo se bolje, jače, sigurnije i vraćamo dio kontrole nad svojim životom.

No, nekad način na koji dobivamo osjećaj kontrole nije dobar način suočavanja i nošenja sa stresom. Određena doza neizvjesnosti, nedovoljne kontrole i bespomoćnosti je naprosto realnost u našem trenutnom životu. To je tako, i što god vam može pomoći da to prihvatite i da s tim živite je dobro. Kad kontroliramo ono što možemo i prihvatimo da ne možemo kontrolirati sve, to je zrela i istinita životna pozicija.

Nalaženje krivca nije rješenje

No, nije dobro “mazati si oči” kako bi se bolje osjećali. A nalaženje krivca u ovoj situaciji je upravo to – “mazanje očiju” – pokušaj vraćanja kontrole koje realno nema. Jer nema krivca. Nema načina da dobijemo stopostotnu sigurnost. Ako svi nosimo maske i rukavice, ako se držimo socijalne distance i ne idemo van osim kad je nužno – da, to će sigurno pomoći, i vrlo vjerojatno osigurati da pobijedimo ovu krizu, no to i dalje ne garantira da nećemo negdje pokupiti virus. Niti to znači da je vaša trgovkinja kriva što je bolesna, niti da je svatko tko je zaražen napravio nešto pogrešno, neodgovorno i opasno ili to pokupio od nekog neodgovornog.

Imenujući krivca – Kineza, Talijana ili tamo nekog bedaka Zagorca – u nama jača osjećaj sigurnosti i posjedovanja kontrole nad ovom situacijom. Kad smo ljuti, osjećamo se moćnije i sigurnije nego kad smo u strahu. No, ljutnja je maska ispod koje se krije strah, a osjećaj kontrole je lažan. I prebija se preko leđa ljudi kojima je sad, u ovoj situaciji, još gore nego meni i vama.

Ide preko leđa ljudi koji se sad nose s još većim strahom, koji se boje za svoj život, koji se boje za život svojih bližnjih i strahuju jesu li i njih zarazili, kojima je teško disati, koji su sami, izolirani, bolesni i uplašeni. Ili sjede dva tjedna sami i razmišljaju hoće li se razboljeti ili ne, znajući da su pod povećanim rizikom. Ti ljudi sutra možemo biti svi mi. Ja i vi koji ovo čitate. Možda već jesmo, samo to ne znamo.

Ostanimo ljudi

Stoga, ne samo zbog ljudske solidarnosti i suosjećanja kojem bi kao ljudi i društvo morali težiti, već i zbog sebe samih, svojih roditelja, djece, rođaka i prijatelja, svih nas koji bi sutra mogli biti “zaraženi” važno je da ostanemo ljudi. Ljudi u najboljem značenju te riječi, suosjećajni i solidarni, a ne “samo ljudi” – paničari spremni na odbacivanje svega čega se plaše i ne razumiju, kao i na osudu svih onih koji u nama stvaraju nelagodu i izazivaju strah.

Kontaktirajmo osobe u samoizolaciji, popričajmo s njima, provjerimo treba li im što, objasnimo im zašto je važno da ne idu nikud. Javite se čovjeku koji je izašao iz bolnice, ne morate ga dirati ako vas je strah, bit će dovoljno da mu s prozora doviknete: “Dobar dan susjed, drago mi je da ste dobro” ili mu mahnete iz auta.

I ne pišite kako je uvijek netko kriv. Jer taj netko možda leži u sobi, bolničkoj ili svojoj, sam je, bolestan i uplašen i jedini kontakt koji ima sa svijetom je telefon i čitanjem tih istih vijesti i tih istih komentara u kojima se i on spominje. I ne treba mu da ga optužujemo. Taj netko je samo kolateralna žrtva pandemije koja se svako toliko dogodi i koju, na svu sreću, ljudska vrsta uvijek preživi. Kao što ćemo i ovaj put preživjeti. Nadam se kao još bolji, solidarni i suosjećajni, ljudi i još bolje društvo – društvo koje “ne ostavlja ranjenike”.

Tanja Dejanović Šagadin
Telegram autor
Više s weba
Ostanite uz telegramov program