Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa
Piše: Goranko Fižulić | Snima: Sputnik

Koristimo li vrhunski sport kao dokaz vlastitog uspjeha?

Čemu stvarno služi vrhunski profesionalni sport?

Još uvijek postoji nemali broj država s autoritarnim režimima koje vrhunski sport koriste kao dokaz vlastite uspješnosti. Taj dokaz takvim je režimima to potrebniji što je društveni i politički model koji ih održava na vlasti tragičniji. Zapadne demokracije, uz neke iznimke, vrhunski profesionalni sport tretiraju kao i svaku drugu privatnu poslovnu aktivnost. U onim sportovima koji privlače veliku količinu privatnog novca nikome na vlasti ni ne pada na pamet dodatno ih podmazivati javnim. To ne znači da se političke vrhuške i u zemljama liberalnih demokracija neće javno veseliti ili okoristiti uspjesima nacionalnih ili gradskih timova. Ali nije mi poznat slučaj da je i u jednoj pristojnoj zemlji u novijoj povijesti neki sportski uspjeh proglašen zamašnjakom promjena cijelog društva. Osim u Hrvatskoj

Salt Lake City bio je domaćin XIX Zimskih olimpijskih igara održanih u veljači 2002. Hrvatska je te igre zapamtila po izuzetnom uspjehu Janice Kostelić. Naša najtrofejnija sportašica svih vremena tada je osvojila tri zlatne i jednu srebrnu olimpijsku medalju. Zagreb je u ponedjeljak 25. veljače 2002. napravio jedan u nizu „veličanstvenih dočeka“ hrvatskih sportaša na kojem se prema procjenama, iako je bio običan radni dan, okupilo 150 tisuća građana. Janica je prije slijetanja sjedila u kokpitu zrakoplova Croatia Airlinesa koji je u njenu čast napravio dodatni krug nad gradom uz mahanje krilima razdraganom pučanstvu.

Na dočeku su bili premijer Ivica Račan, gradonačelnik Milan Bandić, ansambl „Lado“ i „Zagrebačke mažoretkinje.“ Janica se zadnji dio puta do središnjeg gradskog trga i pozornice vozila u kočiji. Ivica Kostelić je za svoju sestru i okupljeno mnoštvo odsvirao „Johny B. Goode“ i „Četrnaest palmi“. Janica je pjevala, a otac Ante i majka Marica malo su plesali. Na kraju je Ivica izjavio da je „Zagreb jedini grad na svijetu koji može napraviti ovakav tulum“.

Njemačka biatlonka koju nitko nije dočekao

Godinu dana kasnije Janica Kostelić skijala je za „Zlatnu lisicu“ na slovenskom Pohorju. Nekoliko tisuća hrvatskih navijača došlo je bodriti najbolju hrvatsku skijašicu. Ali bolje da ih nije ni bilo. Iako su hrvatski navijači zbog prije izazvanih nereda imali poseban tretman slovenske policije te su bili smješteni u posebno ograđeni prostor to nekima od njih nije ni najmanje smetalo za nove ispade. Valjda u uvjerenju da time pomažu Janici, grudama leda i snijega gađali su druge skijašice, ponajviše pobjednicu Zlatne lisice, Šveđanku Anju Pärson. Ante Kostelić, u želji da zaštiti Anju od primitivizma i divljaštva dijela hrvatskih navijača, vozio se na žičari sjedeći kraj nje. Njemačka skijašica Martina Ertl i švicarski trener nisu bili te sreće te su od bačenih ledenih gruda zadobili ozljede po licu.

Nekoliko dana prije povratka Janice s Olimpijskih igara vraćao sam se iz Denvera za Frankfurt avionom Lufthanse u kojem je stjecajem okolnosti bila i njemačka biatlonka Kati Wilhelm. Na početku leta kapetan aviona putem razglasa čestitao je njemačkoj sportašici na osvajanju dvije zlatne i jedne srebrne olimpijske medalje. Nakon slijetanja i pristajanja aviona uz zgradu frankfurtske zračne luke Kati je uzela svoju naprtnjaču, izašla u hodnik zgrade, pogledala oko sebe, i budući da je nitko nije dočekao, sama se uputila prema trakama za prtljagu. Frankfurt tog jutra nije previše mario za dvostruku olimpijsku pobjednicu.

Superiornost i nadmoć istočnog modela

Kati Wilhelm rođena je 1976. u tadašnjem DDR-u. Istočna Njemačka te je godine na ljetnim Olimpijskim igrama u Montrealu osvojila 90 medalja, od čega 40 zlatnih. Jedino su natjecatelji iz Sovjetskog Saveza uspjeli osvojiti više medalja, a sportaši iz višestruko mnogoljudnije Zapadne Njemačke uspjeli su odnijeti kući 39 medalja, od kojih je „samo“ deset bilo zlatnih. U DDR-u se znalo čemu služi vrhunski sport. Olimpijska odličja trebala su poslužiti kao dokaz superiornosti i nadmoći „istočnog“ društvenog i političkog modela nad onim „zapadnim“.

Zbog toga su za natjecanja uglavnom birani sportovi koji imaju mnogo različitih disciplina pa se u njima dijeli povelik broj medalja. Tako je bilo i u ostalim državama istočnog bloka te je u Montrealu među deset najuspješnijih država po broju osvojenih medalja čak sedam, uključivši i malenu Kubu, pripadalo tom društvu. Nadmoć društvenog i političkog modela nepovratno se dokazala 1990., a na Olimpijskim igrama 2016. u Riu među deset najuspješnijih država po broju osvojenih medalja od zemalja nekadašnjeg istočnog bloka ostala je samo Rusija. Ujedinjena Njemačka osvojila je ukupno 42 medalje, što je manje od polovice broja koji je njena istočna četvrtina osvojila u Montrealu.

Vrhunski sport koriste kao dokaz vlastite uspješnosti

Čemu stvarno služi vrhunski profesionalni sport? Još uvijek postoji nemali broj država s autoritarnim režimima koje vrhunski sport koriste kao dokaz vlastite uspješnosti. Taj dokaz takvim je režimima to potrebniji što je društveni i politički model koji ih održava na vlasti tragičniji. Zapadne demokracije, uz neke iznimke, vrhunski profesionalni sport tretiraju kao i svaku drugu privatnu poslovnu aktivnost. U onim sportovima koji privlače veliku količinu privatnog novca nikome na vlasti ni ne pada na pamet dodatno ih podmazivati javnim. To ne znači da se političke vrhuške i u zemljama liberalnih demokracija neće javno veseliti ili okoristiti uspjesima nacionalnih ili gradskih timova. Ali nije mi poznat slučaj da je i u jednoj pristojnoj zemlji u novijoj povijesti neki sportski uspjeh proglašen zamašnjakom promjena cijelog društva. Osim u Hrvatskoj.

Hrvatski vrhunski sportski profesionalci većinom žive i rade izvan Hrvatske. To je logična posljedica veličine zemlje i snage njenog gospodarstva. Njihov sportski uspjeh može biti poticaj novim generacijama na bavljenje sportom i samo kao takvog ga treba promatrati. Sve ostale konotacije su bez ikakve podloge. Vrhunski sportaši nisu postali vrhunski profesionalci zbog države iz koje su se iselili ili naroda kojem pripadaju nego zbog posla koji vole i želje da budu osobno uspješni. Sve ostalo je folklor i nepotrebno prodavanje magle. Zar netko stvarno misli da se profesionalni nogometaši manje trude kad igraju za Real nego kad trče za nacionalnu vrstu? I je li to u stvarnom vremenu i prostoru uopće moguće? Nitko ne piše ratničke ditirambe pune nacionalne ili nacionalističke patetike nakon pobjeda legionara u dresovima Reala ili Barcelone. Tamo su ti gastarbajteri samo vrhunski profesionalci.

Ali oni su vrhunski profesionalci u poslu kojim se bave i za koji su plaćeni i kada nose dresove nacionalnih boja. Kada Janica Kostelić, Goran Ivanišević ili Luka Modrić ostvare svjetski sportski rezultat, oni su ga ipak ostvarili prvenstveno za sebe i zbog sebe, a ne zbog nas ili Hrvatske koliko god nas netko uvjeravao u suprotno. Mi se možemo s njima veseliti, možemo biti pijani od sreće i alkohola, ali kad se otrijeznimo naš će život i dalje biti jednako uspješan ili mizeran kakav je bio i prije.

Umjesto kulture rad, kultura gledanja tuđeg rada

Koliko će hrvatskih građana odustati od preseljenja u Njemačku ili Irsku zbog slavljeničkih srpanjskih dana i noći? Je li nacionalni nogometni stadion važniji od dugova u zdravstvu? Trebaju li vrhunski sportaši imati status nedodirljivih nacionalnih svetinja? Smijemo li uopće dovoditi u pitanje njihov glazbeni ukus i nemušte političke poruke? Zašto nam se umjesto kulture rada nameće kultura gledanja tuđeg rada i slavljenja tuđeg uspjeha za koji nismo ni najmanje zaslužni?

U ponedjeljak su mnogi sudionici majke svih dočeka imali prilike razgovarati s novinarima. Tako je i jedan nadobudni mladac uspio izjaviti da će jednog dana biti najvažnije: „Gdje si bio u srpnju 2018?“ Lokalni list stavio je tu misao u naslov. Stvarno, gdje ste bili i što ste radili tih srpanjskih dana i noći 2018.?

Goranko Fižulić
Poduzetnik
176 članaka Više o autoru
Više s weba