Za razliku od suda u Nürnbergu na kojem su pobjednici u Drugom svjetskom ratu sudili pripadnicima nacističkog vodstva poražene Hitlerove Njemačke, Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije sudio je svima optuženima za ratne zločine neovisno jesu li bili na pobjedničkoj ili gubitničkoj strani. Dok je Nirnberški sud polazio od pretpostavke da su ratne zločine počinili samo ratni gubitnici, Haški sud nije pravio razliku između pobjednika i gubitnika kao ni između onih koji su napadali i onih koji su se branili.
Oduševljenje osnivanjem tog suda 1993. u Hrvatskoj bilo je izraz prvotnog neshvaćanja svrhe tog suda. Kasnija praksa kad je suradnja ili nesuradnja s Tužiteljstvom Haškoga suda bila korištena za ucjenjivanje države pokazala je u kojoj je mjeri politika utjecala ne samo na osnivanje Suda nego i na njegovu praksu.
Haški sud je korišten kao instrument pritiska na države
Premda Sud nije imao nadležnost suditi državama, Tužiteljstvo je korišteno kao instrument pritiska na države što je bilo osobito vidljivu u slučaju Hrvatske koja je, upravo zbog poraznih ocjena Tužiteljstva o nespremnosti na suradnju, godinama bila onemogućavana u pokušajima da se pridruži EU. Državama se, dakle, ipak sudilo premda te političke presude nisu donosili suci nego glavna tužiteljica i Vijeće sigurnosti UN-a, a na njihove su se ocjene pozivala nadležna tijela EU.
Osnivanje Haškoga suda zapravo je bilo izraz nepovjerenja međunarodne zajednice, odnosno najutjecajnijih država predvođenih SAD-om, u novonastale države i u njihovu sposobnost i spremnost da same procesuiraju zločine koje su nedvojbeno počinile sve strane u tim sukobima. Istodobno to je bila jasna poruka novim suverenim i međunarodno priznatim državama da se na njih – za razliku od velikih i moćnih država – primjenjuju kriteriji ograničenog suvereniteta.
Opomena svima da moraju biti poslušni
Bila je to opomena svima da moraju biti poslušni. Činjenicu da je Srbija uspjela onemogućiti da se na Međunarodnom sudu za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije kao i na Međunarodnom sudu pravde prezentiraju materijali povezani s njezinom nacionalnom sigurnošću treba povezati s tim da je u vrijeme raspada jugoslavenske države Milošević imao političku podršku SAD-a, Francuske i Velike Britanije.
Tek kasnije, kad se vidjelo da njegova namjera nije očuvanje Jugoslavije kakvu je želio Zapad nego nasilno prekrajanje međurepubličkih granica s ciljem ostvarenja Velike Srbije i da on u tome ne može uspjeti, Zapad je promijenio politiku prema njemu. Logično je pretpostaviti da je popustljivost međunarodnih sudova prema Srbiji bila uvjetovana interesom velikih sila da se ne obznanjuju tajne koje za njih ne bi bile nimalo laskave.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Politike koje su dovele do progona i logora
Konačno, optuženici i osuđenici koji su prodefilirali pred sucima Haškoga suda ondje su bili zbog politika koje su ili sami stvarali – kao što je to bio slučaj s Miloševićem i Biljanom Plavšić, s Karadžićem, Milanom Babićem i Milom Martićem – ili su bili instrumenti provedbe tih politika. Vijeće sigurnosti UN-a tako je poručilo da su politike vođene u zaraćenim bivšim jugoslavenskim republikama bile neprihvatljive.
Izuzmemo li kreatore politika koje su dovele do progona stanovništva, do stvaranja koncentracijskih logora, do ubijanja civila i koje su silovanja ostavljale nekažnjenima i podržavale mahnito uništavanje imovine nepoćudnih osoba, mogli bismo reći da su i mnogi osuđeni zločinci – kako se moraju nazvati svi kojima je Sud izrekao kazne – kao i optuženici koje je Sud oslobodio na neki način bili žrtve tih politika.
Očajnički Praljkov čin
Odlukom da ne prizna odluku Suda i da sam sebi presudi general Praljak je na očajnički način demonstrirao krajnji ishod privrženosti politici koja ga je, s jedne strane, dovela do toga da bude optuženik i koja ga je, s druge, primorala da se pojavi pred Haškim sudom.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Stručnjaci za međunarodno pravo će, nadam se, proučavajući arhive Haškoga suda utvrditi što je bilo dobro, a što loše u njegovu funkcioniranju te će time omogućiti da eventualni budući međunarodni tribunali sličnoga tipa pravo primjenjuju tako da ono u što je većoj mogućoj mjeri bude usklađeno s predodžbama o pravednosti.
Države čijim građanima se na tom Sudu sudilo trebale bi se potruditi da njihove politike i načini provedbe tih politika ubuduće ne budu spojivi s nepoštivanjem normi međunarodnog humanitarnog prava. Jednostavna ali skupo plaćena pouka.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Praljkov tragičan čin demonstrira krajnji ishod privrženosti politici koja ga je i dovela pred Sud
Božo Kovačević piše o Haškom sudu i njegovim ciljevima te tragičnom činu Slobodana Praljka
Haški je sud uspostavljen zbog nepovjerenja najutjecajnijih svjetskih država da novonastale zemlje nisu sposobne i spremne procesuirati zločine. Bila je to jasna poruka da nove države moraju biti poslušne. Svi optuženici i osuđenici na Sudu došli su tamo jer su kreirali pogubne politike ili su bili instrument takvih politika. Odlukom da sam sebi presudi general Praljak je na očajnički način demonstrirao krajnji ishod privrženosti politici koja ga je dovela do toga da bude optuženik i primorala da se pojavi pred Sudom
Za razliku od suda u Nürnbergu na kojem su pobjednici u Drugom svjetskom ratu sudili pripadnicima nacističkog vodstva poražene Hitlerove Njemačke, Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije sudio je svima optuženima za ratne zločine neovisno jesu li bili na pobjedničkoj ili gubitničkoj strani. Dok je Nirnberški sud polazio od pretpostavke da su ratne zločine počinili samo ratni gubitnici, Haški sud nije pravio razliku između pobjednika i gubitnika kao ni između onih koji su napadali i onih koji su se branili.
Oduševljenje osnivanjem tog suda 1993. u Hrvatskoj bilo je izraz prvotnog neshvaćanja svrhe tog suda. Kasnija praksa kad je suradnja ili nesuradnja s Tužiteljstvom Haškoga suda bila korištena za ucjenjivanje države pokazala je u kojoj je mjeri politika utjecala ne samo na osnivanje Suda nego i na njegovu praksu.
Haški sud je korišten kao instrument pritiska na države
Premda Sud nije imao nadležnost suditi državama, Tužiteljstvo je korišteno kao instrument pritiska na države što je bilo osobito vidljivu u slučaju Hrvatske koja je, upravo zbog poraznih ocjena Tužiteljstva o nespremnosti na suradnju, godinama bila onemogućavana u pokušajima da se pridruži EU. Državama se, dakle, ipak sudilo premda te političke presude nisu donosili suci nego glavna tužiteljica i Vijeće sigurnosti UN-a, a na njihove su se ocjene pozivala nadležna tijela EU.
Osnivanje Haškoga suda zapravo je bilo izraz nepovjerenja međunarodne zajednice, odnosno najutjecajnijih država predvođenih SAD-om, u novonastale države i u njihovu sposobnost i spremnost da same procesuiraju zločine koje su nedvojbeno počinile sve strane u tim sukobima. Istodobno to je bila jasna poruka novim suverenim i međunarodno priznatim državama da se na njih – za razliku od velikih i moćnih država – primjenjuju kriteriji ograničenog suvereniteta.
Opomena svima da moraju biti poslušni
Bila je to opomena svima da moraju biti poslušni. Činjenicu da je Srbija uspjela onemogućiti da se na Međunarodnom sudu za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije kao i na Međunarodnom sudu pravde prezentiraju materijali povezani s njezinom nacionalnom sigurnošću treba povezati s tim da je u vrijeme raspada jugoslavenske države Milošević imao političku podršku SAD-a, Francuske i Velike Britanije.
Tek kasnije, kad se vidjelo da njegova namjera nije očuvanje Jugoslavije kakvu je želio Zapad nego nasilno prekrajanje međurepubličkih granica s ciljem ostvarenja Velike Srbije i da on u tome ne može uspjeti, Zapad je promijenio politiku prema njemu. Logično je pretpostaviti da je popustljivost međunarodnih sudova prema Srbiji bila uvjetovana interesom velikih sila da se ne obznanjuju tajne koje za njih ne bi bile nimalo laskave.
Politike koje su dovele do progona i logora
Konačno, optuženici i osuđenici koji su prodefilirali pred sucima Haškoga suda ondje su bili zbog politika koje su ili sami stvarali – kao što je to bio slučaj s Miloševićem i Biljanom Plavšić, s Karadžićem, Milanom Babićem i Milom Martićem – ili su bili instrumenti provedbe tih politika. Vijeće sigurnosti UN-a tako je poručilo da su politike vođene u zaraćenim bivšim jugoslavenskim republikama bile neprihvatljive.
Izuzmemo li kreatore politika koje su dovele do progona stanovništva, do stvaranja koncentracijskih logora, do ubijanja civila i koje su silovanja ostavljale nekažnjenima i podržavale mahnito uništavanje imovine nepoćudnih osoba, mogli bismo reći da su i mnogi osuđeni zločinci – kako se moraju nazvati svi kojima je Sud izrekao kazne – kao i optuženici koje je Sud oslobodio na neki način bili žrtve tih politika.
Očajnički Praljkov čin
Odlukom da ne prizna odluku Suda i da sam sebi presudi general Praljak je na očajnički način demonstrirao krajnji ishod privrženosti politici koja ga je, s jedne strane, dovela do toga da bude optuženik i koja ga je, s druge, primorala da se pojavi pred Haškim sudom.
Stručnjaci za međunarodno pravo će, nadam se, proučavajući arhive Haškoga suda utvrditi što je bilo dobro, a što loše u njegovu funkcioniranju te će time omogućiti da eventualni budući međunarodni tribunali sličnoga tipa pravo primjenjuju tako da ono u što je većoj mogućoj mjeri bude usklađeno s predodžbama o pravednosti.
Države čijim građanima se na tom Sudu sudilo trebale bi se potruditi da njihove politike i načini provedbe tih politika ubuduće ne budu spojivi s nepoštivanjem normi međunarodnog humanitarnog prava. Jednostavna ali skupo plaćena pouka.