S približavanjem predsjedničkih izbora u Rusiji aktualiziraju se pitanja o tome hoće li se i sadašnji predsjednik Putin kandidirati. Zasad on još nije objavio svoju kandidaturu. Gotovo je sigurno da će on, ako se kandidira, opet pobijediti na izborima. Istraživanje javnoga mnijenja provedeno u ožujku ove godine pokazuje da bi 64 posto ispitanika voljelo da Putin opet bude izabran za predsjednika.
Godine 2004., kad je završavao njegov prvi predsjednički mandat, samo 33 posto ispitanika izjavilo je da bi ga rado opet vidjeli na predsjedničkoj dužnosti, a čak 39 posto njih tada je željelo da netko drugi bude predsjednik. Putin je 2004. godine pobijedio u prvome krugu. Na isteku mandata predsjednika Medvedeva, koji je u uredu u Kremlju uredovao od 2008. do 2012. godine, tek 17 posto ispitanika željelo je da se Putin, nakon što je četiri godine bio premijer, opet vrati na predsjedničku dužnost.
Ankete su tada pokazivale da se njih čak 43 posto protivilo takvoj mogućnosti. I taj put Putin je s preko 60 posto osvojenih glasova pobijedio u prvome krugu, ali se prethodno morao odreći usluga svoje stranke Jedina Rusija jer je slogan Stranka prevaranata i lopova, koji je lansirala opozicija, bio široko prihvaćen i utjecao je na postizanje znatno slabijeg rezultata na parlamentarnim izborima 2011. godine. Do 2015. godine istraživanja su uporno pokazivala da je protivnika Putinove ponovne kandidature znatno više nego onih koji su to zagovarali. U veljači 2015. godine 57 posto njih je odjednom poželjelo da on pobijedi i na izborima 2018. godine. U veljači 2016. godine taj je postotak bio 65.
Putinova pobjeda trebala bi biti premoćna
Odgovarajući na pitanje o tome za koga bi glasali ako bi se izbori održali već iduće nedjelje, ruski birači su sve vrijeme uvjerljivo najveći broj glasova davali Putinu. No, nakon aneksije Krima taj ionako visoki postotak od preko 60 posto naglo je skočio na preko 80 posto i ondje se zadržao do današnjega dana. Temeljem dosadašnjih rezultata predsjedničkih izbora može se zaključiti da Putin pobjeđuje neovisno o raspoloženju birača prije izbora.
Važno je samo da se on kandidira. Kad je 2008. godine pobijedio Medvedev, on je bio Putinov kandidat. Ako pretpostavimo situaciju u kojoj se Putin ne bi kandidirao niti bi on osobno ikoga podržao, zasad ne bismo imali odgovor na pitanje o mogućem pobjedniku predsjedničkih izbora. Ako je moguće vjerovati rezultatima tih anketa – a provodi ih najugledniji ruski istraživački institut Levada centar – onda je vidljivo da je Putinova popularnost naglo porasla nakon izbijanja krize u Ukrajini i odluke da Rusija anektira Krim.
Utjecaj državne propagande o ekstremnom ukrajinskom nacionalizmu koji prijeti etničkim Rusima koji žive u Ukrajini zasigurno nije bio zanemariv. Možda je još više na raspoloženje građana utjecalo uvjeravanje medija o zavjeri koju je Zapad, predvođen SAD-om, skovao protiv Rusije i njezine vlasti. Ne treba zanemariti ni činjenicu da se u uvjetima sličnim izvanrednom stanju ruski građani, osobito oni stariji kojima je preostalo nešto straha u kostima, opredjeljuju za vlast ma kakva ona bila i što god da oni privatno mislili o njoj. No, neovisno o tome čime bismo objasnili tako nagli popularnost popularnosti ruskog lidera, ona se pokazuje kao činjenica koju utvrđuju relevantna sociološka istraživanja.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Učinak sankcija suprotan od očekivanog
Ako je namjera kojom su se rukovodili lideri Zapada prilikom odlučivanja o uvođenju ekonomskih sankcija protiv Rusije bila da izazivanjem ekonomske krize potaknu stanovništvo na masovno iskazivanje nezadovoljstva ruskom vlašću, onda možemo konstatirati da je postignut upravo suprotan rezultat. Neovisno o tome što su opozicijski lideri – ponajprije Aleksej Navalni – u mnogim ruskim gradovima uspijevali na ulice izvući tisuće prosvjednika, taj broj nezadovoljnika ipak je daleko ispod one granice koja bi mogla predstavljati stvarnu prijetnju sadašnjoj vlasti.
U većoj mjeri nego pozivi opozicijskih lidera na stvaranje masovnog neraspoloženja prema vlasti i na odluku da to građani javno pokažu mogli bi utjecati brojni politički procesi protiv prosvjednika. Pretjerane reakcije vlasti na opozicijske manifestacije mogle bi prouzročiti više javnog nezadovoljstva negoli poruke plasirane preko brojnih opozicijskih internetskih portala i svih raspoloživih novih medija.
Suočeni s činjenicom da su ekonomske sankcije izazvale političke učinke suprotne očekivanima, a i s tim da je ruska država uspjela smanjiti ovisnost o izvozu energenata i da je potaknula razvoj poljoprivrede koja je bila zapostavljena u odnosu na neobuzdani uvoz plaćan petro dolarima, Putinovi politički protivnici polažu nade u nove sankcije koje je donio američki Kongres. One se, kao i sankcije Europske unije, odnose na istaknute pripadnike Putinova najužeg tima, najčešće na ljude koji nisu na najistaknutijim političkim položajima.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ljudi čija bogatstva Putin mora sačuvati
Tako su se na popisu osoba koje ne smiju putovati u zemlje EU, a izložene su i mogućoj eksproprijaciji svoje privatne imovine u Americi, našli Jurij Kovalčuk i Nikolaj Šamalov, Putinovi osobni prijatelji i poslovni partneri iz vremena kad je radio u gradskoj administraciji Peterburga. Od kad je on predsjednik, oni su stekli neviđeno bogatstvo. Iz istoga su društva braća Arkadij i Boris Rotenberg, bankari i dobitnici natječaja za izgradnju objekata u Sočiju ili za gradnju plinovoda.
Tu je i Sergej Čemizov, direktor državne tvrtke Rosteh specijalizirane za proizvodnju i izvoz oružja, a Putinov drug još iz vremena zajedničkog rada za KGB u Istočnoj Njemačkoj. Genadij Timčenko stajao je iza mnogih ruskih poslovnih aranžmana u inozemstvu koji su novac donosili pojedincima, a ne državi. I predsjednik Rosnjefta, najveće ruske naftne kompanije, Igor Sečin na udaru je zapadnih sankcija. Svi su oni na popisu ruskih milijardera.
Analitičari ruskih prilika tvrde da predsjednički položaj Putin može zahvaliti činjenici da je dosad uspijevao održavati takve odnose sa Zapadom koji su jamčili da će imovina tih milijardera, otjelovljena u nekretninama i pokretninama ili deponirana u bankama i vrijednosnim papirima, ostati zaštićena. Ustrajavanje na dosadašnjoj politici prema Ukrajini izazvalo je takvu reakciju Zapada koja bi ruske milijardere mogla navesti da razmisle o svojoj bezrezervnoj podršci Putinu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zašto bi mu mogli okrenuti leđa?
Ako je njegova vanjska politika takva da ne može jamčiti neprikosnovenost njihove imovine na Zapadu, neki od njih mogli bi mu okrenuti leđa. Budući da ankete pokazuju da bi on pobijedio ako se kandidira, ključni cilj politike osobno usmjerenih ekonomskih sankcija je, zapravo, onemogućavanje Putinove kandidature na izborima. Ruski oligarsi, ucijenjeni mogućim oduzimanjem imovine u zapadnim zemljama, mogli bi odustati od Putina i na predsjedničkoj poziciji instalirati nekoga tko bi bio spreman revidirati temelje ruske vanjske politike.
Cilj takvih manevara, dakako, nije osloboditi Ukrajinu. Neki analitičari – poput Andreja Piontkovskog – predviđaju da bi novi eksponent ruskih milijardera bio spreman dogovoriti se sa Zapadom, postići deal oko toga da Rusija odustane od pomaganja pobunjenicima u Donjecku i Luhansku, a da se zauzvrat prestane spominjati Krim. Ukrajina bi, prema takvim shvaćanjima, bila kolateralna žrtva kao što je i dosad bila.
Jamac zaštite od inozemne kolonizacije
Premda se o tome otvoreno ne govori, pravi cilj onemogućavanja Putinove kandidature nije postizanje kompromisnog rješenja za Ukrajinu, na što je i Putin spreman. Pravi cilj je imati u Kremlju lidera koji će puno spremnije i bez inzistiranja na suverenosti Rusije i njezinoj ravnopravnosti u društvu najvažnijih država svijeta popuštati pred zahtjevima Zapada. Pritom bi zahtjevi koji se tiču pristupa ruskim sirovinskim resursima pod privilegiranim uvjetima bili mnogo važniji od ruskog miješanja u ovaj ili onaj regionalni sukob.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Pravi interes se svodi na ambiciju da dio nezamislivog bogatstva koje su opljačkali ruski oligarsi – pretpostavlja se da je samo u američkim bankama pohranjeno 1,2 trilijuna dolara njihove privatne imovine – oni ubuduće dijele sa svojim jednako predatorskim kolegama na Zapadu. Ruski birači zasad su ustrajni u namjeri da i dalje podržavaju vlast koja im jamči da će ih pljačkati samo domaći grabežljivci.
Putina i dalje doživljavaju kao jamca zaštite od inozemne kolonizacije. Razočaranje koje su doživjeli devedesetih godina kad su im u paketu s neoliberalnom šok-terapijom prodavali i demokraciju danas je upotpunjeno otvorenim nastojanjem Zapada da Rusiju portretira kao hladnoratovskog neprijatelja. Uz sve glasnije zveckanje oružjem na ruskim granicama, koje pogoduje stvaranju trajnog izvanrednog stanja i na Istoku i na Zapadu, smanjuje se vjerojatnost da se slabašna ruska demokracija razvije u odraslu biljku, a povećavaju se izgledi za daljnje jačanje autoritarnih tendencija u Rusiji.
Članak se nastavlja ispod oglasa
U Rusiji su uskoro izbori; ako je i postajala šansa da Putin izgubi moć, zapadni državnici su je ubili
Telegramov kolumnist i bivši veleposlanik u Moskvi analizira kako se Putinova popularnost u pet godina gotovo udvostručila
Krajem ožujka sljedeće godine u Rusiji će se održati predsjednički izbori. Još se ne zna hoće li se aktualni predsjednik Vladimir Putin kandidirati, ali je sigurno da bi, ukoliko to napravi, premoćno pobijedio. Zašto je podrška Putinu toliko jaka, kakva je klima trenutno u Rusiji i tko bi mu i zašto eventualno mogao okrenuti leđa analizira Telegramov kolumnist i bivši veleposlanik u Moskvi Božo Kovačević
S približavanjem predsjedničkih izbora u Rusiji aktualiziraju se pitanja o tome hoće li se i sadašnji predsjednik Putin kandidirati. Zasad on još nije objavio svoju kandidaturu. Gotovo je sigurno da će on, ako se kandidira, opet pobijediti na izborima. Istraživanje javnoga mnijenja provedeno u ožujku ove godine pokazuje da bi 64 posto ispitanika voljelo da Putin opet bude izabran za predsjednika.
Godine 2004., kad je završavao njegov prvi predsjednički mandat, samo 33 posto ispitanika izjavilo je da bi ga rado opet vidjeli na predsjedničkoj dužnosti, a čak 39 posto njih tada je željelo da netko drugi bude predsjednik. Putin je 2004. godine pobijedio u prvome krugu. Na isteku mandata predsjednika Medvedeva, koji je u uredu u Kremlju uredovao od 2008. do 2012. godine, tek 17 posto ispitanika željelo je da se Putin, nakon što je četiri godine bio premijer, opet vrati na predsjedničku dužnost.
Ankete su tada pokazivale da se njih čak 43 posto protivilo takvoj mogućnosti. I taj put Putin je s preko 60 posto osvojenih glasova pobijedio u prvome krugu, ali se prethodno morao odreći usluga svoje stranke Jedina Rusija jer je slogan Stranka prevaranata i lopova, koji je lansirala opozicija, bio široko prihvaćen i utjecao je na postizanje znatno slabijeg rezultata na parlamentarnim izborima 2011. godine. Do 2015. godine istraživanja su uporno pokazivala da je protivnika Putinove ponovne kandidature znatno više nego onih koji su to zagovarali. U veljači 2015. godine 57 posto njih je odjednom poželjelo da on pobijedi i na izborima 2018. godine. U veljači 2016. godine taj je postotak bio 65.
Putinova pobjeda trebala bi biti premoćna
Odgovarajući na pitanje o tome za koga bi glasali ako bi se izbori održali već iduće nedjelje, ruski birači su sve vrijeme uvjerljivo najveći broj glasova davali Putinu. No, nakon aneksije Krima taj ionako visoki postotak od preko 60 posto naglo je skočio na preko 80 posto i ondje se zadržao do današnjega dana. Temeljem dosadašnjih rezultata predsjedničkih izbora može se zaključiti da Putin pobjeđuje neovisno o raspoloženju birača prije izbora.
Važno je samo da se on kandidira. Kad je 2008. godine pobijedio Medvedev, on je bio Putinov kandidat. Ako pretpostavimo situaciju u kojoj se Putin ne bi kandidirao niti bi on osobno ikoga podržao, zasad ne bismo imali odgovor na pitanje o mogućem pobjedniku predsjedničkih izbora. Ako je moguće vjerovati rezultatima tih anketa – a provodi ih najugledniji ruski istraživački institut Levada centar – onda je vidljivo da je Putinova popularnost naglo porasla nakon izbijanja krize u Ukrajini i odluke da Rusija anektira Krim.
Utjecaj državne propagande o ekstremnom ukrajinskom nacionalizmu koji prijeti etničkim Rusima koji žive u Ukrajini zasigurno nije bio zanemariv. Možda je još više na raspoloženje građana utjecalo uvjeravanje medija o zavjeri koju je Zapad, predvođen SAD-om, skovao protiv Rusije i njezine vlasti. Ne treba zanemariti ni činjenicu da se u uvjetima sličnim izvanrednom stanju ruski građani, osobito oni stariji kojima je preostalo nešto straha u kostima, opredjeljuju za vlast ma kakva ona bila i što god da oni privatno mislili o njoj. No, neovisno o tome čime bismo objasnili tako nagli popularnost popularnosti ruskog lidera, ona se pokazuje kao činjenica koju utvrđuju relevantna sociološka istraživanja.
Učinak sankcija suprotan od očekivanog
Ako je namjera kojom su se rukovodili lideri Zapada prilikom odlučivanja o uvođenju ekonomskih sankcija protiv Rusije bila da izazivanjem ekonomske krize potaknu stanovništvo na masovno iskazivanje nezadovoljstva ruskom vlašću, onda možemo konstatirati da je postignut upravo suprotan rezultat. Neovisno o tome što su opozicijski lideri – ponajprije Aleksej Navalni – u mnogim ruskim gradovima uspijevali na ulice izvući tisuće prosvjednika, taj broj nezadovoljnika ipak je daleko ispod one granice koja bi mogla predstavljati stvarnu prijetnju sadašnjoj vlasti.
U većoj mjeri nego pozivi opozicijskih lidera na stvaranje masovnog neraspoloženja prema vlasti i na odluku da to građani javno pokažu mogli bi utjecati brojni politički procesi protiv prosvjednika. Pretjerane reakcije vlasti na opozicijske manifestacije mogle bi prouzročiti više javnog nezadovoljstva negoli poruke plasirane preko brojnih opozicijskih internetskih portala i svih raspoloživih novih medija.
Suočeni s činjenicom da su ekonomske sankcije izazvale političke učinke suprotne očekivanima, a i s tim da je ruska država uspjela smanjiti ovisnost o izvozu energenata i da je potaknula razvoj poljoprivrede koja je bila zapostavljena u odnosu na neobuzdani uvoz plaćan petro dolarima, Putinovi politički protivnici polažu nade u nove sankcije koje je donio američki Kongres. One se, kao i sankcije Europske unije, odnose na istaknute pripadnike Putinova najužeg tima, najčešće na ljude koji nisu na najistaknutijim političkim položajima.
Ljudi čija bogatstva Putin mora sačuvati
Tako su se na popisu osoba koje ne smiju putovati u zemlje EU, a izložene su i mogućoj eksproprijaciji svoje privatne imovine u Americi, našli Jurij Kovalčuk i Nikolaj Šamalov, Putinovi osobni prijatelji i poslovni partneri iz vremena kad je radio u gradskoj administraciji Peterburga. Od kad je on predsjednik, oni su stekli neviđeno bogatstvo. Iz istoga su društva braća Arkadij i Boris Rotenberg, bankari i dobitnici natječaja za izgradnju objekata u Sočiju ili za gradnju plinovoda.
Tu je i Sergej Čemizov, direktor državne tvrtke Rosteh specijalizirane za proizvodnju i izvoz oružja, a Putinov drug još iz vremena zajedničkog rada za KGB u Istočnoj Njemačkoj. Genadij Timčenko stajao je iza mnogih ruskih poslovnih aranžmana u inozemstvu koji su novac donosili pojedincima, a ne državi. I predsjednik Rosnjefta, najveće ruske naftne kompanije, Igor Sečin na udaru je zapadnih sankcija. Svi su oni na popisu ruskih milijardera.
Analitičari ruskih prilika tvrde da predsjednički položaj Putin može zahvaliti činjenici da je dosad uspijevao održavati takve odnose sa Zapadom koji su jamčili da će imovina tih milijardera, otjelovljena u nekretninama i pokretninama ili deponirana u bankama i vrijednosnim papirima, ostati zaštićena. Ustrajavanje na dosadašnjoj politici prema Ukrajini izazvalo je takvu reakciju Zapada koja bi ruske milijardere mogla navesti da razmisle o svojoj bezrezervnoj podršci Putinu.
Zašto bi mu mogli okrenuti leđa?
Ako je njegova vanjska politika takva da ne može jamčiti neprikosnovenost njihove imovine na Zapadu, neki od njih mogli bi mu okrenuti leđa. Budući da ankete pokazuju da bi on pobijedio ako se kandidira, ključni cilj politike osobno usmjerenih ekonomskih sankcija je, zapravo, onemogućavanje Putinove kandidature na izborima. Ruski oligarsi, ucijenjeni mogućim oduzimanjem imovine u zapadnim zemljama, mogli bi odustati od Putina i na predsjedničkoj poziciji instalirati nekoga tko bi bio spreman revidirati temelje ruske vanjske politike.
Cilj takvih manevara, dakako, nije osloboditi Ukrajinu. Neki analitičari – poput Andreja Piontkovskog – predviđaju da bi novi eksponent ruskih milijardera bio spreman dogovoriti se sa Zapadom, postići deal oko toga da Rusija odustane od pomaganja pobunjenicima u Donjecku i Luhansku, a da se zauzvrat prestane spominjati Krim. Ukrajina bi, prema takvim shvaćanjima, bila kolateralna žrtva kao što je i dosad bila.
Jamac zaštite od inozemne kolonizacije
Premda se o tome otvoreno ne govori, pravi cilj onemogućavanja Putinove kandidature nije postizanje kompromisnog rješenja za Ukrajinu, na što je i Putin spreman. Pravi cilj je imati u Kremlju lidera koji će puno spremnije i bez inzistiranja na suverenosti Rusije i njezinoj ravnopravnosti u društvu najvažnijih država svijeta popuštati pred zahtjevima Zapada. Pritom bi zahtjevi koji se tiču pristupa ruskim sirovinskim resursima pod privilegiranim uvjetima bili mnogo važniji od ruskog miješanja u ovaj ili onaj regionalni sukob.
Pravi interes se svodi na ambiciju da dio nezamislivog bogatstva koje su opljačkali ruski oligarsi – pretpostavlja se da je samo u američkim bankama pohranjeno 1,2 trilijuna dolara njihove privatne imovine – oni ubuduće dijele sa svojim jednako predatorskim kolegama na Zapadu. Ruski birači zasad su ustrajni u namjeri da i dalje podržavaju vlast koja im jamči da će ih pljačkati samo domaći grabežljivci.
Putina i dalje doživljavaju kao jamca zaštite od inozemne kolonizacije. Razočaranje koje su doživjeli devedesetih godina kad su im u paketu s neoliberalnom šok-terapijom prodavali i demokraciju danas je upotpunjeno otvorenim nastojanjem Zapada da Rusiju portretira kao hladnoratovskog neprijatelja. Uz sve glasnije zveckanje oružjem na ruskim granicama, koje pogoduje stvaranju trajnog izvanrednog stanja i na Istoku i na Zapadu, smanjuje se vjerojatnost da se slabašna ruska demokracija razvije u odraslu biljku, a povećavaju se izgledi za daljnje jačanje autoritarnih tendencija u Rusiji.