“Ljudi, kolege, i oni dakako kojima je blizak, koji su u stanju primiti njegove poruke, koji ga razumiju ili tek slute njegov značaj – zacijelo osjećaju da obilježavanjem tog dana, na intenzivniji, primjereniji, potrebniji način slave nešto više. Ne znam kako drukčije objasniti taj fenomen. Riskirajući patetiku i pretjerivanje, ne odolijevam, a da ne ustvrdim da je u svijesti bliskih suvremenika Kožarićev rođendan, na neki način, rođendan života i umjetnosti uopće!”

‘Oduševljen sam da sam sretan’

Koliko je Kožarić bio omiljen među prijateljima i ljubiteljima umjetnosti najbolje pokazuje svojevrsni performans koji mu je priredio Tomislav Kličko, kolekcionar i vlasnik umjetničke galerije Lauba te dugogodišnji suradnik i prijatelj Ivana Kožarića.

Kličko je s njegovim prijateljima, na Kožarićev rođendan, po cijelom putu kojim je umjetnik svakodnevno prolazio pješice od svog stana na raskrižju između Savske i Vukovarske, iza Zagrepčanke, pa do ateljea u Gotovčevoj ulici, polijepio plakate s njegovim portretom.

Na slici Kožarić drži svoj tekst Sretan / presretan / oduševljen/ iz 2008. na papiru A4 formata. “Sretan sam da sam sretan. Presretan sam da sam sretan. Oduševljen sam da sam sretan.” Bio je to, bez svake sumnje, ujedno i životni moto tog izvanrednog kipara, slikara, fotografa, člana HAZU-a, dobitnika više prestižnih nagrada čija je djela, među ostalim, svojedobno otkupio i čuveni muzej ‘MoMa’ iz New Yorka.

Atipični umjetnik

Uostalom, kad je već zamakao u duboku životnu dob, Kožarić je govorio kako je uvijek uživao u životu, pa čak i kad je ostario. Ponavljao je kako je duhom mlad, a star samo tijelom. Za razliku od mnogih drugih, govorio je da ima sve pa i dovoljno novca za bezbrižnu starost.

Grad Zagreb otkupio mu je sva djela, uživao je u mirovini HAZU-a, što mu je osiguralo doživotnu sigurnost. A osim toga, bio je miran jer je znao da stručnjaci vode računa o njegovim djelima.

Za razliku od većine umjetnika koji znaju biti povučeni u sebe, introvertni, potpuno posvećeni umjetnosti bez drugih interesa, Kožarić je bio potpuno različit, atipičan. Bio je druželjubiv, volio je pričati viceve, zabavljati prijatelje… Posebno je volio umjetnike, pa je čak pristao biti statist u filmu redatelja Rajka Grlića Neka to ostane među nama, a u svom je domu držao skulpturu Zapaljeno sunce tri puta mlađeg kipara Kristijana Kožula.

Sloboda je sukus svega

Tomislav Kličko prisjeća se kako je Kožarić bio iznimno tolerantan pa je s njim bilo lako surađivati. Premda je znao imati i drugih ideja, kad bi mu se primjerice tijekom pripremanja izložbi nešto predložilo, na kraju bi to uvijek prihvaćao. Osim jednom prilikom kad ga je Klično odveo u Komižu na otoku Visu da mu pokaže čitaonicu u kojoj je namjeravao prirediti njegovu izložbu.

Kad su stigli, tamo su bili izloženi crteži lokalne crkve koje su napravili učenici po uputama učiteljice. Kad je vidio crteže, Kožarić se okrenuo, izašao i rezolutno zaključio svaku raspravu: “Tu neću nikada izlagati.” Kad su ga upitali zašto, odgovorio je kako se djeci nikada ne smije naređivati što treba crtati već im valja dati slobodu da rade što žele. “Nema prisile nad djecom,” završio je Kožarić.

Takva reakcija nije čudna jer je Kožarić oduvijek isticao kako je sloboda njegov sukus mišljenja, življenja i rada. Zbog toga je čak napisao molbu da mu se oduzme sloboda, koje se, pisao je, ne može riješiti. Za njega je bio nezamisliv život i rad umjetnika bez slobode stvaranja. Na kraju je, dakako, na Komiži priređena njegova izložba, a ispred Kličkove Laube nalazi se 23 metarska Kožarićeva skulptura Uzlet, zasigurno najviši spomenik u Zagrebu.

Obilježio je Zagreb

Inače, Kožarićevi spomenici dali su poseban pečat Zagrebu. Njegove dvije skulpture, ‘Antun Gustav Matoš’ i ‘Prizemljeno sunce’, svakako su među najpoznatijim i najomiljenijima u gradu. Spomenik pjesniku Antunu Gustavu Matošu, koji je postavljen na Strossmayerovu šetalištu 1978., prva je skulptura u gradu s otklonom od tradicije. Kip, naime, nema pravi postament, nego Matoš sjedi na klupi i gleda Zagreb, po čemu se razlikuje od svih ostalih spomenika.

Posebnu pozornost, od kad je 1971. bila postavljena ispred HNK, privlačila je i Kožarićeva skulptura ‘Prizemljeno sunce’, bez sumnje njegovo najpoznatije djelo. Ono je od 1994. do nedavnog potresa, ukrašavalo Bogovićevu ulicu. Kožarićevo sunce postalo je jedan od simbola grada, a po njemu su neodgovorni pojedinci šarali, pisali i crtali grafite, ostavljali ljubavne poruke, lijepili naljepnice, a jednom su ga čak zatrpali smećem. Zbog toga je jedan prolaznik na kugli napisao: “Pozor! Ovo nije glomazni otpad. Ne dirati!”

No za razliku od drugih, intervencije prolaznika nisu uznemirile Kozarića. Upravo suprotno. Govorio je da nema veće radosti nego vidjeti kako netko sjedi u krilu njegova Matošu i grli ga. Za Kožarića je pak crtanje po njegovom Prizemljenom suncu bilo dokaz da ono isijava golemu energiju. Smatrao je da takva interakcija s prolaznicima širi pozitivnu energiju, optimizam i vjeru u umjetnost. Nakon potresa Sunce je uklonjeno i sada se nalazi u Ljevaonicu umjetnina Ujević, gdje se već dva puta obnavljalo.

Bitna je interakcija publike

Kožarić je uvijek isticao kako njegove skulpture moraju biti u prostoru s likovnim nabojem. Nakon što je obišao svoje izložbe ili negdje vidio svoju skulpturu, Kožarić je znao reći: “Nije to loše.” Bio je samouvjeren kad je riječ o njegovom stvaralaštvu, nije se bojao loših kritika, jer je držao da u nas nema pravih umjetničkih kritika.

Umjetnik je uživao i kada su njegove izložbe pobudile interakciju publike. Tako je bio oduševljen kad se na zatvaranju izložbe u veljači 2000. dogodio nevjerojatan hepening. Njegova izložba bila je javno demontirana, a on je dijelio publici folije sa svojim potpisom. Tako su, govorio je, dijelovi njegovih radova ušli u stotinu domova.

Ivan Kožarić rođen je u Petrinji, kiparstvo je diplomirao na Akademiji likovne umjetnosti u Zagrebu 1947. Usavršavao se kod kipara profesora Antuna Augustinčića, a počeo je samostalno izlagati 1955. Za njegov rad Osjećaj cjeline, koji je izradio 1953., stručnjaci drže da je prva apstraktna skulptura u nas. Do kraja života imao je više od šezdeset samostalnih i oko dvije stotine skupnih izložbi, u zemlji i inozemstvu.

Boravio je i u Parizu

Kožarić je krajem pedesetih godina nekoliko mjeseci boravio u Parizu, gdje se upoznao s europskom umjetnošću, a poznata Galerija Maguy otkupila je više njegovih radova. Za Pariz je govorio kako je to najvažniji grad na svijetu, kako je boravio u njemu dok su tamo umjetnici stvarali svjetsku povijest.

U Parizu je živio od stipendije, ali i od prodaje svojih radova, pa je mogao uživati u blagodatima raskošnog i razuzdanog noćnog života. No Pariz je doživio ponajprije kao mjesto gdje je doživio punoljetnost u umjetničkom izražavanju.

Po povratku u Zagreb Kožarić se priključio grupi Gorgone, koja je u to vrijeme okupljala najznačajnija imena suvremene hrvatske umjetnosti. Izlagao je na mnogim važnim međunarodnim izložbama, među ostalim, na Biennale u Veneciji i Biennalu u Sao Paolu. Zastupljen je u antologijama svjetske i europske skulpture, dobitnik je brojnih nagrada te od 1997. postao je i redovni član Hrvatske Akademije znanosti i umjetnosti.

Jedan od najznačajnijih umjetnika

Za našeg uglednog povjesničara umjetnosti, pjesnika, publicistu, esejistu Zvonka Makovića nema nikakve sumnje da je Ivan Kožarić iz više razloga jedna od najznačajnijih ličnosti novije hrvatske i europske umjetnosti jer se u njegovu djelu prelamaju ključne teme koje su konstituirale modernizam i sve ono što dolazi nakon njega.

“Prva djela kojima se javlja krajem četrdesetih godina i nakon završene akademije, jasno upućuju da on ne pripada matičnoj liniji tadašnje umjetničke scene. Nije tu problem tada aktualni socijalistički realizam, kao dominantan okvir sredine u kojoj se Kožarić javlja, nego mnogo više od toga okvira. Iako radi figurativno, njegove likove ne resi aureola heroja, ali niti ljudi koje umjetnost uključuje u svoj inventar.

Nekoliko djela iz toga post-akademskoga razdoblja, ‘Bara s kokoši’ iz 1949. ‘Portret slikara Melkusa’ iz 1950., ‘Jahač’ iz 1953., ‘Čovjek koji sjedi’ iz 1954., unose tektonske pomake u poslijeratnoj hrvatskoj i jugoslavenskoj umjetnosti. Ne postoji niti jedna referentna točka koja bi rane Kožarićeve radove ugradila u tkivo postojeće kiparske prakse, a još manje tradicije iz koje je on potekao, a u kojoj je bilo velikih imena”, nabraja Maković.

Preokret u Kožarićevu djelu

Ističe i kako inovativnost sama po sebi ne mora nužno značiti i kvalitetu u statusnome smislu. Kod Ivana Kožarića je sav inovacijski potencijal, međutim, itekako značio kako u njegovu djelu fermentira veliki preokret.

“Taj se je preokret dogoditi serijom djela koja nastaju od sredine pedesetih godina, ‘Osjećaj cjeline’, ‘Torzo’, ‘Ruka’, ‘Globus’, i koja će svoj vrhunac dosegnuti antologijskim skulpturama bez kojih nije moguće razumjeti našu suvremenu umjetnosti. To su djela ‘Isječak rijeke’ i ‘Unutrašnje oči.’ Ta dva djela nastala su u specifičnome kontekstu, inicijalnim danima neoavangardne umjetničke grupe Gorgona, kojoj je pripadao Ivan Kožarić, i imat će dalekosežne posljedice”, ističe Maković.

Otvorio je potpuno novo poglavlje

”U hrvatskoj umjetnosti 20. stoljeća bilo je velikih kipara koji su svojim djelom gradili visoke standarde europske i svjetske kiparske baštine, one koja je definirala modernizam od njegovih početaka do samoga kraja, a možemo je slijediti od Ivana Meštrovića do Vojina Bakića i Dušana Džamonje. S Džamonjom, a osobito Bakićem, visoki modernizam dosegnut će svoje blistave trenutke i oni će zaključiti jedno veliko poglavlje.

Ivan Kožarić, pak, otvara potpuno novo poglavlje u kojemu više neće vrijediti stroga žanrovska podjela u kojoj bi skulpturi pripadalo jedno jasno definirano polje. Neće vrijediti stoga što će ovaj umjetnik bitnu supstancu skulpture, a to je volumen, dakle forma, relativizirati do krajnje mogućih granica.”

Post-objektna umjetnost

Maković napominje kako će Kožarić u svojem kasnome razdoblju oblik transformirati i težište staviti na mentalno, konceptualno područje, jer umjetnost prvenstveno počinje s “idejom koja se mora ostvariti“, kako je sam govorio. Serijom djela iz sredine šezdesetih, nazvanih “Oblici prostora“, Kožarić će Makoviću dosegnuti krajnju točku visokog modernizma i nakon toga nastaviti djelima, čije smo korijene prepoznali već ranije, a koja pripadaju post-objektnoj umjetnosti.

“Ti skokoviti pomaci govore kako je kronološki poredak ovome umjetniku bio potpuno nevažan, što će se osobito potvrditi nešto kasnije. Forma je samo sredstvo kojim se prenose drugi sadržaji, njezin su izgled, baš kao i manualni aspekt potpuno irelevantni, slučajni. Od početka sedamdesetih pa do kraja svojega djelovanja Ivan Kožarić ustrajava na ideji o umjetnosti kao čisto mentalnoj i moralnoj disciplini. Oblikovanje, u konvencionalnome smislu riječi, relativizirano je do kraja, pa je svako sredstvo pogodno da se prezentira ideja, da se ‘ostvari ideja’.

Maković također zapaža da će u mnogim aspektima Kožarić dosegnuti najradikalnije iskorake u umjetnosti svojega vremena, što će imati dobre rezonancije na širem europskome planu. “Nizom izložbi koje su mu organizirali istaknuti kustosi u uglednim galerijama i muzejima, od Pariza do Münchena, a istodobno ga pozivali na najprestižnije međunarodne izložbe, može i onima najskeptičnijima reći kako je ovaj naš umjetnik jedan od iznimno rijetkih našijenaca kojima je značenje prepoznatljivo i čitljivo na bitnim mjestima”, prepričava Maković.

‘Smrt je novi život’

Iako je doživio zaista visoku starost, ušavši u stotu godišnjicu života, Maković zaključuje kako nas Kožarićev odlazak ostavlja tužnima zbog jedne, nažalost, sada neostvarive želje.

“Sljedeće se godine trebaju održati dvije velike izložbe kojima bi se obilježilo stoljeće Ivana Kožarića. Brigu o njima vodi kustosica Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu Rada Iva Janković, voditeljica Ateljea Kožarić, jednog važnog segmenta Muzeja. Jedna se izložba radi u Berlinu, druga u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu u čijem je vlasništvu najveći dio opusa ovog iznimnog umjetnika. Izložbe će pratiti veliki katalog, zapravo monografija, a onoga u čiju je čast sve ovo namijenjeno na njima neće biti.

Međutim, kao što je u svojemu djelu sve relativizirao, Kožarić je tako relativizirao i pitanje života i smrti. ‘Smrt je novi život’, rekao je jednom, pa ako kroz tu prizmu sagledamo njegov fizički odlazak, a trajnu nazočnost kroz bogato i uvijek poticajno djelo, tada i žalovanje može biti korisnom inspiracijom za sve one koji ostaju”, zaključuje Maković.