Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Kradomice, nespretno i smiješno, uvalio sam se u njujorški Pride; najveći u povijesti. Ništa slično nisam doživio

Telegramov dopisnik iz New Yorka htio je vidjeti kako 'pride svih prideova' izgleda iznutra; ušuljao se i doživio nevjerojatno iskustvo

Marširao sam na najvećem skupu u svom životu - u povorci koja je trajala dulje od šest sati koračalo je 150 tisuća ljudi, dvostruko više nego prošle godine. S njima sam prošao cijelu trasu uz koju je, po procjenama policije, dva i pol milijuna ljudi pozdravljalo povorku glasnim odobravanjem, pjevanjem i mahanjem zastavicama. Manhattan je doslovno bio prepun LGBT ljudi i onih koji su došli slaviti s nama - u New York je za ovaj vikend na "pride svih prideova" doputovalo četiri milijuna ljudi, a na bezbrojnim manifestacijama koje su preplavile grad cijele nedjelje sudjelovalo je između četiri i šest milijuna ljudi. Evo moje priče s najvećeg pridea u povijesti

Prekršio sam pravila – pobjegao sam budnom oku njujorških plavaca, šmugnuo nadesno te se utopio među članovima jedne od organiziranih grupa; s njima sam prošao cijelu rutu World Pridea kojim je u nedjelju na ulicama New Yorka obilježena pedeseta godišnjica pobune u Stonewallu 1969. i početak suvremenog pokreta za prava LGBT ljudi u Americi i ostatku svijeta.

Marširao sam na najvećem skupu u svom životu – u povorci koja je trajala dulje od šest sati koračalo je 150 tisuća ljudi, dvostruko više nego prošle godine. S njima sam prošao cijelu trasu uz koju je, po procjenama policije, dva i pol milijuna ljudi pozdravljalo povorku glasnim odobravanjem, pjevanjem i mahanjem zastavicama.

Manhattan je doslovno bio prepun LGBT ljudi i onih koji su došli slaviti s nama – u New York je za ovaj vikend na “pride svih prideova” doputovalo četiri milijuna ljudi, a na bezbrojnim manifestacijama koje su preplavile grad cijele nedjelje sudjelovalo je između četiri i šest milijuna ljudi. Evo moje priče s najvećeg pridea u povijesti.

Telegramov dopisnik na njujorškom prideu Đivo Đurović

Pride se ove godine prvi put podijelio na dvije struje

Dok sam se podzemnom spuštao prema Midtownu, čitao sam članak o tome kako se pride ove godine prvi put podijelio – osim ove megamanifestacije, prvi put je organiziran i “protu-pride”, koji je u isto vrijeme išao drugom rutom. Razlog razilaska je dugo tinjajući sukob među organizatorima – jednoj grupi ne sviđa se prisutnost korporacija u maršu, kao ni sudjelovanje policije u povorci. To smatraju “pink-washingom” ili korištenjem gej zajednice za izgradnju pozitivnog korporativnog imidža. Ne sviđa im se to što je pride izgubio otvoreno politički i poprimio slavljenički karakter te pomalo karnevalski štih. Vjerni aktivističkom duhu iz kojega je 1970. nastao prvi Pride, organizirali su povorku u koju nisu dobrodošle korporacije ni policija. To nije povorka koju sam ja vidio kad sam se spustio iz Harlema i izronio iz subwaya.

Prvo što sam vidio bila je ogromna, valjda dvadesetmetarska zastava koju su među sobom nosili sudionici s čela kolone – na tom mjestu, križanju 23. ulice i Sedme avenije, nalazio se kraj rute, a ja sam svjedočio dolasku prvih sudionika do kraja povorke. Nakon zastave došao je autobus otvorenog krova sa zračnim topom za izbacivanje konfeta u duginim bojama – s njega je sišao guverner New Yorka Andrew Cuomo, uz glasno odobravanje stotina okupljenih; Cuomo je omiljen u LGBT zajednici jer je njegova administracija uvela istospolne brakove u New Yorku i prije nego što su legalizirani u cijeloj Americi. Rukovao se s ljudima pored mene i radio što već političari rade, a ja sam shvatio da sam na krivom kraju povorke – htio sam biti na početku i prvi put se uključiti u paradu.

Ključna razlika između zagrebačkog i njujorškog Pridea

Mnogo puta sam marširao na Zagreb Prideu, a jednom sam bio i na njujorškom Prideu; oni su vrlo različiti po organizacijskom principu. Zagrebački je participativni, a njujorški promatrački – u Zagrebu većina sudionika maršira u povorci, a rijetki samo gledaju; u New Yorku većina zauzme poziciju i satima pozdravlja povorku dok ona migolji ulicama. Tako sam i ja bio napravio prije par godina – stao sam s društvom u neki bar, izlazio povremeno mahati paradi, a ostatak vremena pio pivo s društvom. U nedjelju sam odlučio ući u samu povorku.

No, na ulicama je bilo nekoliko milijuna ljudi, pa je policija striktno regulirala promet – nigdje se nije moglo uskočiti u povorku. Ljubazni policajci uputili su me prema 34. ulici, pa prema Petoj aveniji – da bi mi tamo drugi ljubazni policajci rekli da ne mogu ući, nego me preusmjeravali dalje. Povorka je u obliku slova U išla od 23. ulice i Pete avenije prema jugu, skretala udesno i onda se po Sedmoj aveniji penjala do mjesta gdje sam vidio Cuoma.

Guverner New Yorka Andrew Cuomo Đivo Đurović

Zbog silne ljubavi u zraku uštedio sam 5 dolara

Na paradu sam došao bez ikakve opreme i u običnoj odjeći – ništa na meni nije bilo u duginim bojama. Kad sam naletio na prvog prodavača zastavica, shvatio sam da kod sebe nemam keša – a ulični prodavači uglavnom ne primaju kartice. Simpatični prodavač imao je rješenje: Venmo. Izvadio sam mobitel i upalio aplikaciju da mu prebacim pet dolara za zastavicu, ali sam mu se iz nekog razloga svidio, pa mi je samo pružio zastavicu i poslao poljubac. Ljubav je doista vladala ulicama New Yorka; zahvaljujući toj ljubavi ja sam uštedio pet dolara.

Došao sam konačno do križanja 23. ulice i Pete avenije – gdje je Madison Square Park i jedna od najpoznatijih njujorških zgrada, Flat Iron Building. Tu je bila apsolutna košnica! To vam kažem nakon što četiri godine živim u gradu koji svakog dana izgleda kao košnica. Stao sam u nešto što se činilo kao red za ulazak u povorku. Dotad sam već gotovo sat i pol bio na njujorškim ulicama i kladio bih se da sam po svim obilaznim ulicama sreo barem milijun ljudi.

Kolona za ulazak u povorku kretala se sporo – svako desetak minuta pustili bi novu grupu – ali se kretala. Po Petoj aveniji spuštale su se razne organizirane grupe: dok sam čekao, prošlo je nekoliko “kontingenata”, kako ih zovu. Svaki se sastojao od “floata” ili double-decker busa otvorenog krova te gomile ljudi ispred i iza. Svjedočio sam ulasku u povorku kontingenta Delte, američke aviokompanije, koja je imala float sa stjuardima i stjuardesama, pa onda i konkurentskog United Airlinesa – oni su imali bus sa zaposlenicima. Nadao sam se da ću ući u povorku nakon njih, jer floatovi i busevi imaju glasnu plesnu muziku. No, još nije bio moj red.

Moćan trenutak kad su povorkom počeli koračati njujorški policajci

Nakon aviokompanija došao je vjerojatno najveći kontingent na cijelom Prideu – NYPD. Njujorška policija – čije je nasilje prema gejevima u Stonewallu 1969. pokrenulo gej revoluciju i prvu pride povorku, već dugo sudjeluje u Prideu. To nije išlo glatko – kad su prvi policajci 1990-ih počeli dolaziti (kao sudionici, ne kao osiguranje), NYPD im je pokušavao zabraniti da nose policijske uniforme. Gej policajke i policajci prebrodili su tu zapreku, a ove godine se načelnik njujorške policije i formalno ispričao za ponašanje kolega u neredima pred Stonewallom 1969. Simboličan, ali moćan signal o tome koliko su se vremena promijenila.

NYPD u povorci Đivo Đurović

Pred mojim očima pojavio se još upečatljiviji znak – NYPD je na World Pride došao u nezapamćenom broju: krenulo je s policajcima i šumom policijskih i njujorških zastava, potom je išao kompletni orkestar NYPD-a, pa grupa od rekao bih petstotinjak policajaca koji su lezbijke, gejevi, biseksualci/ke, transrodne osobe ili se solidariziraju s našom borbom. Stotine policajaca u svečanim uniformama mahali su zastavicama u duginim bojama, koje su držali u svečanim bijelim rukavicama – teško je zamisliti bolji simbol integracije LGBT ljudi nego kad s njima marširaju pripadnici represivnih snaga čije je nasilje pokrenulo borbu za LGBT ljudska prava; zamislite kontingent Policijske uprave splitsko-dalmatinske koji sudjeluje u Split Prideu.

Uvalio sam se u najkorporativniji i najmarkentinškiji kontingent

No, u povorku nisam uspio ući nakon njih. Dapače, kad sam se približio mjestu ulaska, shvatio sam da kolona u kojoj stojim nije kolona za ulazak u povorku, nego za prelazak na drugu stranu ceste. U povorku se, rekao mi je još jedan ljubazni policajac, ne može više ući. Dakle – dijelit ću sudbinu dva i pol milijuna ljudi koji stoje na trasi Pridea i mašu sudionicima; fair enough. No, htio sam da ovaj tekst bude zanimljiviji od naslova “Promatrao sam najveći pride u povijesti”, pa sam bio spreman na diverziju. Uostalom, davni duh gej aktivizma nije u slijeđenju pravila, nego u njihovu kršenju. Ja sam u nedjelju za to imao i dobar razlog – htio sam steći bolji dojam o tome kako Pride, toliko optuživan da je slizan s korporacijama, izgleda iznutra.

Nakon policije slijedio je kontingent New Jewish Homea, staračkog doma s Upper West Sidea, koji je grupu svojih umirovljenika doveo na Pride u dva minibusa iz kojih su mahali okupljenima. Tu je nastala moja prilika – nakon židovskih umirovljenika, policija je nakratko zaustavila povorku da moja kolona pješaka pređe na drugu stranu ceste. Iskoristio sam priliku i – umjesto naprijed – doslovno šmugnuo udesno. Par sekundi bile su ključne – bio sam spreman da me neki policajac sruši na zemlju i izbaci. Srećom nitko me nije vidio. Šest koraka dalje, već sam bio na legitimnom teritoriju, utopljen u kontingentu koji je čekao da prolaznici pređu cestu.

Tek tad sam pogledao gdje sam upao. Svi oko mene imali su iste majice i mahali istim zastavicama (uz one dugine). Svima je na majici pisalo “Diet Coke” i svi su radili za Coca-Colu. Kao prokletstvo iz članka koji sam čitao u podzemnoj, uvalio sam se u najkorporativniji i najmarkentinškiji kontingent na World Prideu! Ako je prigovor da se Pride pretvorio u veliki reklamni blok za megakorporacije, slučajno sam postao dio najboljeg primjera korporativnog preuzimanja Pridea; “You can’t beat the real thing”, rekla bi Coca-Cola. Nakon dvije sekunde razmišljanja trebam li otići, odlučio sam ostati; “Always cool”. Sad ću stati s referencama na Coca-Coline slogane, jer imam zanimljiviju priču za ispričati.

Odmah im je bilo jasno da sam padobranac, ali nisu me odali

Krenuli smo po Petoj aveniji prema jugu (ovo “mi” sugerira da sam se saživio s Coca-Colom, što nije istina; bio sam u njihovom kontingentu na paradi, ali i dalje mislim da treba izbjegavati pića s toliko šećera); dapače, u svojoj američkoj studentskoj karijeri uživao sam benefite prestižne (i izdašne) stipendije Pepsija za ruske studije, tako da je moja lojalnost u najmanju ruku podvojena. Sudionici Pridea iz Coca-Cole brzo su pokazali da vide kako sam padobranac, ali su bili vrlo prijateljski: oboružali su me kapom, znojnicom, još jednom zastavicom i mahalicom – sve u duginim bojama i sve s logom Diet Coke. Nudili su i majicu, koju sam odbio; no, dao sam se pretvoriti u dio Coca-Colina krda.

Krenuli smo se spuštati po Petoj aveniji i prijem je doista bio nešto što nikad nisam doživio. Ima nešto u tome da ljudi vole vidjeti da brendovi koje svakodnevno konzumiraju – i koji su dio njihova života – stoje uz njih, slave njihovu različitost i njihova prava. Srdačni prijem dijelom je proizlazio i iz činjenice da su – iza grupe zaposlenika Coca-Cole i mene – išla dva Coca-Colina double-deckera s glasnim zvučnicima: muzika lako razgali gomilu. Što su dali meni, zaposlenici Coca-Cole dijelili su i okupljenima: sitnice u duginim bojama koje možete staviti na glavu, ruku ili mahati njima. Broj ljudi koji su nas pozdravljali bio je impresivan.

Malo je reći impresivan; ne samo uz trasu povorke, nego i po balkonima i prozorima zgrada u tom dijelu New Yorka. Marširali smo po Petoj aveniji od Madison Square Parka prema Washington Square Parku – tu ne žive ljudi koji zarađuju koliko vi ili ja. Prozori i balkoni su bili prepuni. I na nižoj, uličnoj razini sve je bilo oduševljeno – u New Yorku se uvijek provode neki radovi, a mnoge zgrade su u skelama. Nije bilo skele s koje nisu visjeli oduševljeni promatrači – često muškarci u najboljim godinama i redovno potvrđenim karticama iz teretane, koji bi skinuli majice i izazivali sudionike povorke da ih slikaju.

Crkveni angažman u Prideu koji je teško osuditi

Tad je povorka došla do križanja Pete avenije i 11. ulice, pred Prvu prezbiterijansku crkvu, i suočili smo se s prvim iznenađenjem. Crkveni aktivisti istupili su pred naš kontingent i nakratko ga zaustavili. Dvadesetak crkvenih aktivista – od kojih neki sa svećeničkim kolarom – istupilo je pred povorku, noseći u rukama velike pladnjeve. Na svakom je bilo tridesetak plastičnih čaša s hladnom vodom, koju su nudili sudionicima povorke. Bilo je prilično vruće – ne pakleno, ali ipak pravi ljetni dan. Par metara kasnije čekala nas je druga grupa crkvenih aktivista – ovdje i sam velečasni – s velikim crnim vrećama za smeće: nisu htjeli za plastične čaše bacimo na cestu. Takav crkveni angažman oko LGBT prava teško je osuditi.

Atmosfera se promijenila kad je povorka s Pete avenije skrenula na 8. ulicu, koja presijeca kampus New York Universityja. S avenije smo skrenuli u dvotračnu ulicu, pa su i ljudi koji nas okružuju postali bliži. To je uostalom i prostor otkud sam ja svojedobno pratio Pride kao promatrač – sa svih strana su barovi, gdje ljudi piju pivo i pozdravljaju kolonu. Možda zato jer je uži prostor, možda zato jer oko 8. ulice živi više studenata – ali tu je počelo nešto što nas neće napustiti do kraja povorke: ogroman oblak dima od marihuane.

Pušenje trave u New Yorku i dalje je protuzakonito, ali je državna skupština nedavno ukinula kaznu za njega – nije ga dekriminalizirala, ali je odredila da za počinitelje nema kaznenih posljedica. Cuomo je pokrenuo proces potpune dekriminalizacije. Gdje god da sam pogledao, ljudi su pušili travu. U takvom veselom raspoloženju skrenuli smo u slavnu Christopher Street, ulicu koja vodi u prvi njujorški gej kvart West Village. Danas na Manhattanu postoje barem tri gej kvarta – West Village postao je više “povijesni” gej kvart, Chelsea je kvart gdje žive stariji gejevi, a Hell’s Kitchen gdje žive oni mlađi.

Dolazak do Stonewalla, mjesta gdje je prije 50 godina sve krenulo

Na putu do Stonewall Inna po Christopher Street prošli smo i križanje s Gay Street. Ta ulica zove se tako već tristo godina; ime je dobila po obitelji Gay koja je posjedovala pašnjake na tadašnjem rubu grada. Za priliku World Pridea aktivisti su Gay Streetu dali niz dodatnih uključivih imena koja su proizašla iz uspjeha gej revolucije, pokrenute u obližnjem Stonewallu. Došli smo tako i do Stonewall Inna. Organizatori u zelenim majicama preko megafona su nas upozoravali da ne zastajemo pred mjestom otkud je sve krenulo prije pedeset godina: možete se slikati, ali nemojte blokirati kolonu. Rijetki su ih poslušali – teško je marširati na polustoljetnoj obljetnici događaja koji je krenuo s jednog mjesta, pa ignorirati to mjesto.

Stonewall je i danas otvoren – sam klub i park ispred njega, gdje su počeli neredi 1969., predsjednik Barack Obama proglasio je nacionalnim spomen-mjestom. Doduše, lokacija racije nije u današnjem Stonewall Innu, nego u susjednom prostoru. Stonewall je tad imao dvije velike prostorije; današnji bar nalazi se u tadašnjem skladištu. Glavna prostorija, iz koje je krenula revolucija, susjedni je prostor – danas salon za manikuru s vojskom azijskih zaposlenica.

Prvi pride u povijesti iz kojeg su proizašli svi budući prideovi

Razmišljao sam o povijesnom luku koji je – prolazeći ispred Stonewalla pedeset godina nakon nereda koji su zapalili iskru – bio u glavama policajaca što marširaju malo ispred mene. Pobuna u Stonewallu dogodila se nakon samo jedne od racija koje je policija u to vrijeme provodila u barovima koji, po njujorškom zakonu, nisu smjeli služiti alkohol “osobama koje pokazuju homoseksualne sklonosti”. Stonewall je, kao i većinu njujorških barova u to vrijeme, vodila mafija, a racija su bile česte. Ono što je bilo drukčije 1969. bila je spremnost na otpor.

U Stonewallu su se okupljali mlađi bijeli gejevi i povijest kaže da su se u svakoj sličnoj raciji brzo raspršili. Ovo je bila prva velika racija u Stonewallu nakon što ga je, godinu dana ranije, preuzela grupa crnih poduzetnika iz Harlema. Gejevi u Stonewallu zvali su ih “A-trainers” – oni koji dolaze vlakom na liniji A, koja vodi iz Harlema; istim vlakom sam se i ja spustio iz Harlema. Nove crne vlasnike i konobare bilo je teže zastrašiti policijskim zlostavljanjem; crnci u Harlemu već su imali barem pola stoljeća iskustva s policijskom brutalnošću.

Policijska racija Stonewalla 28. lipnja 1969. – na još jedan od kobnih Vidovdana – pokrenula je gej revoluciju jer su crni vlasnici i konobari već bili naviknuti na policijsku brutalnost; njihov odgovor nije bio – rasprši se; bio je – uzvrati! Bijela većina ih je poslušala i neredi su potrajali nekoliko dana; iz toga se rodila organizacija Gay Liberation Front i pokret, koji je na prvu godišnjicu Stonewalla 1970. organizirao prvi pride u povijesti – iz njega su proizašli svi budući prideovi, od našeg zagrebačkog i splitskog, do prošlog tjedna pokrenutog prvog u Skopju.

Kako je pride u New Yorku srušio dvije ključne predrasude

Prvi pride u New Yorku 1970. srušio je dvije predrasude – prvo, pokazao je koliko ima lezbijki, gejeva, biseksualnih i transrodnih osoba i ljudi koji se solidariziraju s njima; drugo, već bogati njujorški gej život istjerao je iz barova i iz noćnog života i prenio ga na ulicu; lezbijke i gejevi više nisu bili ljudi koji se okupljaju pod okriljem noći, nego sugrađani koji marširaju ulicama.

Posljedica toga (i kasnije tragedije koja došla s epidemijom AIDS-a) je da su gejevi i lezbijke postali prihvaćeni članovi društva u svim razvijenim društvima, a istospolni brak legaliziran i u Americi i u dvadesetak najuspješnijih i najbogatijih nacija svijeta (pod drugim imenom i u Hrvatskoj). To je milijun povijesnih uspomena koje su mi prolazile kroz glavu dok sam marširao ispred Stonewall Inna pedeset godina nakon nereda. Pedeset godina nije malo, ali ni napredak koji smo postigli nije mali u odnosu na stoljeća homofobije i diskriminacije. Ljubav manifestirana na ulicama New Yorka već se prelila na ostatak svijeta i promijenila ga.

Strejt dečki koji su došli na pride u organizaciji svoje – crkve

Ostatak parade po Sedmoj aveniji prošao je u zabavnom i revijalnom tonu; ljudi su pljeskali sa svih strana – ovdje češće s balkona i požarnih stepenica (to je u New Yorku često zamjena za balkon). Nevjerojatna je raznolikost ljudi koje sam sreo kad sam došao do kraja povorke i krenuo svojim putem – strejt gospođe u svojim sedamdesetima koje su rutu prošle u bolničkim kolicima, mlade lezbijke kojima je ovo bio prvi pride, crni dečki s kojima sam pričao, a koji su otkrili da su svi osim jednog strejt ali su tu u organizaciji svoje – crkve (slušaj, o Hrvatska!), gej i strejt bračni parovi koji hodaju po vrućem suncu ne zato da bi se za nešto izborili, nego zato jer smatraju svojom odgovornošću – kako mi je rekla jedna gospođa – da marširaju i sve podsjete kako LGBT prava uopće nisu postojala prije dvadeset godina.

Nije ni danas sve super, a najgore prolaze transrodne osobe – Trump je u suštini liberal iz New Yorka koji ne može provoditi antigej politiku, pa to nadoknađuje osporavanjem prava trans-zajednice; zabranio im je služenje u vojsci, gdje su trans ljudi iznadproporcionalno zastupljeni. Bitka se nastavlja diljem svijeta – i u Hrvatskoj je gej parovima uskraćeno ljudsko i obiteljsko pravo na usvajanje djece.

Najimpresivniji događaj u koji sam se uspio kradomice uvući

Za mene je povorka, nakon dva sata hodanja od 23. ulice i Pete avenije do 23. ulice i Sedme avenije, završila. Prebacio sam se na “Pride Island”, preuređeni bivši mol pokojne njujorške luke – na molu br. 97 uslijedila je zabava za narodne pederske mase – pjevali su svi koji nešto znače u suvremenoj zabavnoj industriji, a kulminiralo je nastupom gej-ikona Grace Jones i Madonne. Broj ljudi tamo mjeri se u dodatnim stotinama tisuća, ako ne i milijunima.

Njujorški “pride svih prideova” opravdao je ime, a ja sam doživio iskustvo kakvo se ne pruža svaki dan – marširao sam u povorci od 150 tisuća ljudi, pozdravljalo nas je nekih 2,5 milijuna ljudi, a sve je bilo dio ogromne proslave LGBT prava u kojoj je – u izvorišnom gradu – sudjelovalo između četiri i šest milijuna ljudi. Može li čovjek poželjeti više?

Iskreno, na kraju dana – a ovo pišem nakon što sam se probudio mamuran – World Pride bio je najimpresivniji događaj kojemu sam svjedočio; dapače, najimpresivniji događaj u koji sam se uspio kradomice uvući i glumiti da sam njegov dio. Pretpostavljam da moj neslućeni domaćin Coca-Cola nema problema s diskriminacijom LGBT zaposlenika u Americi; s druge strane, slutim da će zbog obilatog spominjanja njihova brenda ovaj tekst pročitati i netko u hrvatskoj Coca-Coli. Ako tamo i dalje postoje problemi s LGBT diskriminacijom, vrijeme je da prestanu. Možda je to bio razlog da me prst sudbine pošalje u sekciju Diet-Coke.

Đivo Đurović
Analitičar
139 članaka Više o autoru
OGLASI
učitavanje...
Više s weba