Postoje neke rečenice koje su u stanju prerezati stvarnost.
Nisu to tek puke gluposti, bestežinske ocjene o stanju u svijetu koje nemaju veze ni sa svijetom, ni s ijednim stanjem koje ne zahtijeva medicinski tretman. Ne, rečenice koje doista prerezuju stvarnost su one s opasnim šiljcima, one koje nagovještavaju dolazak novog, opakijeg vremena.
Upravo tako, kao režanje na budućnost, prasnule su usred lijene nedjelje prije nešto više od 1500 dana, 4. svibnja 2014. godine, rečenice tadašnjeg predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka izgovorene u povodu 16. obljetnice smrti Gojka Šuška.
“Predstoji slatka bitka da svatko u Hrvatskoj ima dostojanstvo, da ima radno mjesto i da od rada može živjeti. A da se ne dopusti da ton hrvatskoj državi daju oni koji je nikad nisu željeli. Svatko će u svojoj kući moći misliti što hoće, ali na javnoj sceni, neće to moći, nego će morati poštivati vrijednosti na kojima se temelji hrvatska država, a to su: Domovinski rat, branitelji, naši poginuli, politička doktrina dr. Tuđmana i veliko djelo Gojka Šuška”, izgovorio je predsjednik HDZ-a.
Sudska praksa za tvrdoglavije
Režanje se u međuvremenu polako pretvaralo u lavež, lavež u strah, strah u autocenzuru, a autocenzura se okamenjuje rutinskom normalizacijom neslobode.
Za one tvrdoglavije, tu je uvijek – sudska praksa.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Da bi se osvijestio prijeđeni put i stanje u kojem se, zbog verbalnog delikta, može dogoditi presuda o zabrani prilaska spomeniku ili osuda satire jer ne izvještava o točnim činjenicama, valja baciti pogled na prijeđene etape na putu od nedjeljnog popodneva u kojem su prvi put odjeknula “četiri zida” do današnjih dana u kojima Karamarkove ondašnje ocjene sve više zvuče kao običan dan u uredu.
Tri do pet godina zatvora
Jedanaest mjeseci nakon Karamarka, tadašnji (i sadašnji, hvala na pitanju) predsjednik Županijskog suda Ivan Turudić imao je na umu nešto preciznije ideje. Mijenjao se Kazneni zakon, a Turudić je javno predlagao da se uvede novo kazneno djelo – poricanje prirode Domovinskog rata. Po tom prijedlogu, tko bi kazao da Domovinski rat nije bio obrambeni, da nije bila agresija nego građanski rat i da cilj Oluje i drugih operacija nije bilo oslobađanje nego etničko čišćenje, završio bi u zatvoru na tri ili pet godina.
S ove povijesne distance lako je zamijetiti da neki detalji nisu bili do kraja dorađeni. Primjerice, nije bilo potpuno jasno bi li pod udar izmijenjenog zakona dolazio samo javni nedozvoljeni govor o Domovinskom ratu ili bi moglo biti “škakljivo” o tome pričati i unutar svoja četiri zida. No, to bi već Karamarko i Turudić zagladili, samo da se ostvario jedan sitni uvjet – da HDZ pobijedi na izborima 2015. godine. Ali, nije. Pa je Karamarko morao u koaliciju s Mostom, pa Tim Orešković, pa Ina, pa “Konzultantica”…
Članak se nastavlja ispod oglasa
Plenković, normalizacija metoda
A onda je tijesnom izbornom pobjedom na vlast došao umjereniji Andrej Plenković i krenula je normalizacija.
Normalizacija metoda.
Jer, obračun s društvom i institucijama nastavio se nesmiljenom žestinom. Uspješnoj šefici Povjerenstva za sukob interesa nisu htjeli dati još jedan mandat (pa se sada s Dalijom Orešković moraju sve ozbiljnije gombati u politici), pučkoj pravobraniteljici policija više ne da ni uvid u svoje podatke, neprofitne medije resorno ministarstvo izgladnjuje ne želeći godinama raspisati natječaje za rezervirani europski novac, premijer sa šefom DORH-a drži zajedničku presicu, većina u Saboru i u glavnom gradu ovisi o ljudima i strankama koji su prevarili birače…
Članak se nastavlja ispod oglasa
U kolovozu 2017. godine stvar je postala još trpkija. Vladinoj delegaciji je 18-godišnji momak dobacio “HDZ lopovi, lopine” i završio s prekršajnom prijavom. “Zakon se mora provoditi”, hladno je komentirao Plenković.
Zaštita spomenika i djela
A “provođenje zakona” je očito postala prilika koju mnogi nisu htjeli propustiti. U ovom trenutku se protiv hrvatskih medija i novinara na sudovima vodi preko tisuću tužbi, što je do bijesa nedavno uspjelo dovesti i Ricarda Gutiérreza, glavnog tajnika Europske federacije novinara. “Što se mene tiče, kazati da u Hrvatskoj danas nema slobode medija znači da taj koji to kaže niti gleda, niti sluša, niti čita”, komentirao je, pak, neki dan Plenković, dodavši “ne treba meni međunarodna analiza da vidim ima li ili nema slobode medija u Hrvatskoj”.
I dok zaštita lika i djela u pokušaju obično urodi nipodaštavanjem “međunarodnih analiza”, na terenu se ista počinje provoditi upravo na način kakav je sanjao Karamarko kad je onako prerezao svibanjsku nedjelju. Zoran Erceg je, naime, nepravomoćno osuđen na 15 dana uvjetnog zatvora i godinu dana zabrane prilaska spomeniku Franji Tuđmanu jer je na otvaranju istog ustvrdio da je gospodin bio ratni zločinac.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Sloboda na uspravnici
To, naravno, nije gušenje slobode govora. Jer, kako kaže predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović govoreći o presudi Ercegu: “Naravno, slobodu govora treba izražavati, a u ovom slučaju ona se mogla izraziti na drugi način”. Drugi način?
Sjajno ime za shvaćanje slobode na uspravnici troje predsjednika, Karamarka, Plenkovića i Kolinde Grabar-Kitarović. Problem je samo u tome što je “drugi način” upražnjavanja slobode govora upravo ozbiljenje one okamenjene autocenzure kakvu je gordo zazvao Karamarko prije pet godina. Sve ostalo je tek kratka povijest uvoda u autoritarizam.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kratka povijest uvoda u autoritarizam: u pet godina došli smo od 'četiri zida' do 'slobode govora na drugi način'
Kad je na vlast došao umjereniji Andrej Plenković, krenula je normalizacija. Normalizacija metoda.
Kao režanje na budućnost, prasnule su usred lijene nedjelje prije nešto više od 1500 dana, 4. svibnja 2014. godine, rečenice tadašnjeg predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka izgovorene u povodu 16. obljetnice smrti Gojka Šuška. Režanje se u međuvremenu polako pretvaralo u lavež, lavež u strah, strah u autocenzuru, a autocenzura se okamenjuje rutinskom normalizacijom neslobode.
Postoje neke rečenice koje su u stanju prerezati stvarnost.
Nisu to tek puke gluposti, bestežinske ocjene o stanju u svijetu koje nemaju veze ni sa svijetom, ni s ijednim stanjem koje ne zahtijeva medicinski tretman. Ne, rečenice koje doista prerezuju stvarnost su one s opasnim šiljcima, one koje nagovještavaju dolazak novog, opakijeg vremena.
Upravo tako, kao režanje na budućnost, prasnule su usred lijene nedjelje prije nešto više od 1500 dana, 4. svibnja 2014. godine, rečenice tadašnjeg predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka izgovorene u povodu 16. obljetnice smrti Gojka Šuška.
“Predstoji slatka bitka da svatko u Hrvatskoj ima dostojanstvo, da ima radno mjesto i da od rada može živjeti. A da se ne dopusti da ton hrvatskoj državi daju oni koji je nikad nisu željeli. Svatko će u svojoj kući moći misliti što hoće, ali na javnoj sceni, neće to moći, nego će morati poštivati vrijednosti na kojima se temelji hrvatska država, a to su: Domovinski rat, branitelji, naši poginuli, politička doktrina dr. Tuđmana i veliko djelo Gojka Šuška”, izgovorio je predsjednik HDZ-a.
Sudska praksa za tvrdoglavije
Režanje se u međuvremenu polako pretvaralo u lavež, lavež u strah, strah u autocenzuru, a autocenzura se okamenjuje rutinskom normalizacijom neslobode.
Za one tvrdoglavije, tu je uvijek – sudska praksa.
Da bi se osvijestio prijeđeni put i stanje u kojem se, zbog verbalnog delikta, može dogoditi presuda o zabrani prilaska spomeniku ili osuda satire jer ne izvještava o točnim činjenicama, valja baciti pogled na prijeđene etape na putu od nedjeljnog popodneva u kojem su prvi put odjeknula “četiri zida” do današnjih dana u kojima Karamarkove ondašnje ocjene sve više zvuče kao običan dan u uredu.
Tri do pet godina zatvora
Jedanaest mjeseci nakon Karamarka, tadašnji (i sadašnji, hvala na pitanju) predsjednik Županijskog suda Ivan Turudić imao je na umu nešto preciznije ideje. Mijenjao se Kazneni zakon, a Turudić je javno predlagao da se uvede novo kazneno djelo – poricanje prirode Domovinskog rata. Po tom prijedlogu, tko bi kazao da Domovinski rat nije bio obrambeni, da nije bila agresija nego građanski rat i da cilj Oluje i drugih operacija nije bilo oslobađanje nego etničko čišćenje, završio bi u zatvoru na tri ili pet godina.
S ove povijesne distance lako je zamijetiti da neki detalji nisu bili do kraja dorađeni. Primjerice, nije bilo potpuno jasno bi li pod udar izmijenjenog zakona dolazio samo javni nedozvoljeni govor o Domovinskom ratu ili bi moglo biti “škakljivo” o tome pričati i unutar svoja četiri zida. No, to bi već Karamarko i Turudić zagladili, samo da se ostvario jedan sitni uvjet – da HDZ pobijedi na izborima 2015. godine. Ali, nije. Pa je Karamarko morao u koaliciju s Mostom, pa Tim Orešković, pa Ina, pa “Konzultantica”…
Plenković, normalizacija metoda
A onda je tijesnom izbornom pobjedom na vlast došao umjereniji Andrej Plenković i krenula je normalizacija.
Normalizacija metoda.
Jer, obračun s društvom i institucijama nastavio se nesmiljenom žestinom. Uspješnoj šefici Povjerenstva za sukob interesa nisu htjeli dati još jedan mandat (pa se sada s Dalijom Orešković moraju sve ozbiljnije gombati u politici), pučkoj pravobraniteljici policija više ne da ni uvid u svoje podatke, neprofitne medije resorno ministarstvo izgladnjuje ne želeći godinama raspisati natječaje za rezervirani europski novac, premijer sa šefom DORH-a drži zajedničku presicu, većina u Saboru i u glavnom gradu ovisi o ljudima i strankama koji su prevarili birače…
U kolovozu 2017. godine stvar je postala još trpkija. Vladinoj delegaciji je 18-godišnji momak dobacio “HDZ lopovi, lopine” i završio s prekršajnom prijavom. “Zakon se mora provoditi”, hladno je komentirao Plenković.
Zaštita spomenika i djela
A “provođenje zakona” je očito postala prilika koju mnogi nisu htjeli propustiti. U ovom trenutku se protiv hrvatskih medija i novinara na sudovima vodi preko tisuću tužbi, što je do bijesa nedavno uspjelo dovesti i Ricarda Gutiérreza, glavnog tajnika Europske federacije novinara. “Što se mene tiče, kazati da u Hrvatskoj danas nema slobode medija znači da taj koji to kaže niti gleda, niti sluša, niti čita”, komentirao je, pak, neki dan Plenković, dodavši “ne treba meni međunarodna analiza da vidim ima li ili nema slobode medija u Hrvatskoj”.
I dok zaštita lika i djela u pokušaju obično urodi nipodaštavanjem “međunarodnih analiza”, na terenu se ista počinje provoditi upravo na način kakav je sanjao Karamarko kad je onako prerezao svibanjsku nedjelju. Zoran Erceg je, naime, nepravomoćno osuđen na 15 dana uvjetnog zatvora i godinu dana zabrane prilaska spomeniku Franji Tuđmanu jer je na otvaranju istog ustvrdio da je gospodin bio ratni zločinac.
Sloboda na uspravnici
To, naravno, nije gušenje slobode govora. Jer, kako kaže predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović govoreći o presudi Ercegu: “Naravno, slobodu govora treba izražavati, a u ovom slučaju ona se mogla izraziti na drugi način”. Drugi način?
Sjajno ime za shvaćanje slobode na uspravnici troje predsjednika, Karamarka, Plenkovića i Kolinde Grabar-Kitarović. Problem je samo u tome što je “drugi način” upražnjavanja slobode govora upravo ozbiljenje one okamenjene autocenzure kakvu je gordo zazvao Karamarko prije pet godina. Sve ostalo je tek kratka povijest uvoda u autoritarizam.