Kreće serijal What’s Next o budućnosti Hrvatske; upoznajte ljude koji su biznis iz JAR-a preselili u Slavoniju

Prvi nastavak video specijala u kojem obilazimo zemlju i donosimo priče o ljudima koji je guraju naprijed

Prije 20-ak godina Matko Grgurević radio je kao inženjer u jednoj kompaniji u Južnoafričkoj Republici i prvi put čuo za revolucionarnu tehnologiju čišćenja industrijskih pogona suhim ledom. Shvatio je da može napraviti stroj koji će biti mnogo jeftiniji od svih na tržištu i godinama je pasionirano, svake večeri nakon posla, razvijao prototip u garaži. Gospodin Matko je uspio, izgradio je biznis u JAR-u i zatim ga preselio u Slavoniju. Tako je postao protagonist serijala koji vam omogućuje najbolja mreža u Hrvatskoj.

S najvećim zadovoljstvom objavljujemo prvi nastavak specijala What’s Next: Budućnost u Hrvatskoj; riječ je o originalnom putopisnom serijalu o digitalnim i tehnološkim promjenama u našem društvu. U sklopu platforme Generacija Next, predstavljene prošle godine, Telegramovi urednici, reporteri, snimatelji i fotografi putuju Hrvatskom i donose priče o ljudima i kompanijama koji guraju društvo naprijed.

Tehnologija je u proteklih 10 godina promijenila način na koji živimo i radimo, a u idućih nekoliko godina promjene će biti još brže. Dolaze nove prilike na koje moramo biti spremni; imat ćemo još više mogućnosti za povezivanje, dijeljenje i posao. Stoga nam je u ovom projektu partner Hrvatski Telekom koji danas ulaže u mrežu i pronalazi nove načine kako tehnologijom podržati gospodarski razvoj Hrvatske; novim tehnologijama, inovacijama, uslugama, ulaganjima u pametne gradove i mlade.

Protagonisti prvog nastavka serijala “What’s Next” su Nataša i Matko Grgurević, bračni par koji je prije 20-ak godina u Južnoafričkoj Republici razvio proizvodnju uređaja za industrijsko čišćenje, a onda su svoj biznis preselili u Novu Gradišku. Telegramovi reporteri bili su u njihovim pogonima.


U posljednjih nekoliko godina, Matka i Natašu Grgurević, pokretače kompanije Hladni val iz Nove Gradiške svako toliko posjećuju klijenti iz cijelog svijeta. Pod tim cijeli svijet, mislimo doslovno. Ako ne brojimo goste iz Europe, kojima i nije toliki problem doći do slavonskog gradića od 14 tisuća ljudi, broj zemalja iz kojih su dolazili gosti i dalje je impresivan. Pogone Hladnog vala posjećivali su ljudi iz Čilea, Malezije, SAD-a, Australije…

“Meni je fenomenalna stvar da mogu ljudima iz različitih zemalja svijeta reći da, ako žele vidjeti naše strojeve na djelu, mogu doći u naš proizvodni pogon za operativnu obuku u Novu Gradišku. I oni stvarno dođu”, kaže gospođa Nataša. Kada dolaze gosti iz ne samo prostorno, nego i kulturološki dalekih mjesta, moraju se ozbiljno pripremati, kažu. Da nekoga ne uvrijede. “Na primjer, klijenti iz Indije su došli u veljači, bez kaputa. Usput smo im kupovali šalove i kape da možemo prošetati gradom. Dok smo šetali Gradiškom, najfascinantnija stvar im je bila to što sve ulične svjetiljke, bez iznimke, rade. I što je promet tako pristojan. Tome su se čudili”, kaže gospodin Matko.

Gosti iz Indije i drugih zemalja u Novu Gradišku dolaze vidjeti pogone na kojima Hladni val proizvodi svoje uređaje za industrijsko čišćenje suhim ledom. Kompanija je nastala prije dvadesetak godina, doduše ne u Slavoniji, već u nešto egzotičnijoj Južnoafričkoj Republici, gdje se gospodin Grgurević, radeći u jednoj tamošnjoj kompaniji kao inženjer strojarstva, susreo s tehnologijom suhog leda. Malo je istraživao, i na kompjutoru u svojoj radnoj sobi, u večerima poslije posla, konstruirao i dizajnirao prvi uređaj.

Pogoni Hladnog vala u Novoj Gradišci Borko Vukosav
Finalni postupci proizvodnje Borko Vukosav

Bili smo mladi, zdravi i pametni, tražili smo mjesto za sebe

Dvadeset godina i 8000 kilometara zračne linije kasnije, Hladni val iz svog malog pogona u Novoj Gradiški, na godinu proizvede i proda dvjestotinjak jedinica, cijenom u rasponu od četiri do 19 tisuća eura, na sve kontinente. “Kupci su kompanije iz različitih industrija, ljudi koje svoje proizvodne linije i pogone moraju održavati, odnosno čistiti. Neki to rade jednom mjesečno, neki jednom tjedno, a neki moraju svaki dan. Naši korisnici su i tvrtke koje rade servis industrijskog čišćenja; one su mobilne i rade sve, javne površine, unutrašnjost hala i slično. Do sada smo naše uređaje prodali u 53 zemlje. Od Hong Konga, Kine, Tajlanda, Australije, Južne Koreje, Vijetnama, Filipina, Čilea, Kanade, Meksika…”, kaže gospodin Grgurević.

Matko i Nataša Grgurević su 1989. godine bili mladi bračni par. Matko je godinu ranije diplomirao strojarstvo i krenuo je sa suprugom planirati budućnost. Grgurevići su tako završili u Južnoafričkoj Republici. “Mi smo iz bivše Jugoslavije otišli iz ekonomskih razloga. Morali smo naći neko mjesto na kojem smo mogli biti ono što smo htjeli biti. Bili smo mladi, bili smo zdravi, bili smo pametni i tražili smo mjesto gdje bismo mogli živjeti život kakav smo željeli. Južnoafrička Republika je u to vrijeme bila bitno drukčija zemlja nego danas, njima su trebali obrazovani ljudi, i tamo nam se otvorila prilika”, kaže gospođa Nataša.

U Johannesburgu Nataša pokreće vlastiti mali obrt, a Matko kao inženjer radi u više različitih kompanija. Sredinom devedesetih, radeći za kompaniju African Oxygen, prvi put se susreće s tehnologijom suhog leda. “To mi se, jednostavno, učinilo zanimljivim. Od početka nam je bila ideja da pokrenemo svoj posao, pa sam počeo malo istraživati o primjenama suhog leda. To je bilo negdje 1995. godine, i internet nije ni približno bio ono što je danas, pa to moje istraživanje nije bilo baš posve jednostavno, ali mogle su se naći neke publikacije, članci, knjige”, priča gospodin Matko.

Proizvodnja je prije devet godina iz JAR-a preseljena u Novu Gradišku Borko Vukosav
Proces proizvodnje strojeva Borko Vukosav

Na prvom uređaju radio je godinama, navečer nakon posla

Čitajući tako, naišao je na jednu od primjena suhog leda u industrijskom čišćenju. Naime, još sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća, u američkom avijatičarskom i vojnom gigantu, Lockhead Martinu, otkrili su da se suhi led može primjenjivati u čišćenju industrijskih pogona. Dobro, otkrili su da se njime može skidati boja s aviona, ali je komercijalna upotreba tog otkrića bila u industrijskom čišćenju.

“Ali, kako to nije bio njihov core business, oni su taj patent ostavili otvorenim. Ja sam to dalje istraživao, i ispostavilo se da je u tom trenutku svega nekoliko kompanija proizvodilo opremu za čišćenje suhim ledom, i da je ona bila strahovito skupa. Mislim da su se uređaji prodavali za 100 tisuća maraka ili 50 tisuća dolara, tako nešto. Enormne cifre. U to su se vrijeme i u Johannesburgu pojavile kompanije koje su uvozile takvu opremu, i ja sam se upoznao s njom. Bilo mi je fascinantno jer kada sam je vidio izbliza, shvatio sam da apsolutno nema razloga da ta oprema bude tako skupa. Da nema baš nikakvog razloga da ta tehnologija ne bude cjenovno dostupna svakome tko je treba; da ne bude svakodnevna normalna tehnologija. Mislim, nije to ništa egzotično”, kaže Grgurević.

Postupak čišćenja Borko Vukosav
Suhi led Borko Vukosav

Ukratko, odlučio je sam napraviti uređaj za čišćenje suhim ledom. Počeo je kod kuće, za računalom, na Solidworksu i konstruirao. “To je bilo kao drugi posao. Oboje smo i dalje radili svoje redovne poslove, trebali su nam za egzistenciju, a Matko bi poslije posla i navečer konstruirao na kompjutoru”, kaže Nataša. To je, naravno, trajalo neko vrijeme. “Na tome sam radio dugo, više godina. Odmah je u početku krajnja ideja bila da se iz toga izgradi posao, pa sam usporedno napravio i sve ostalo, logotip, prvu web stranicu. U okolici je bilo više kompanija kod kojih se mogla outsourcati proizvodnja. Kako bih konstruirao neku komponentu, naručio bih da se proizvede. Nemam pojma koliko je koštalo. Možda nekoliko tisuća eura. Nije to bilo jeftino, međutim, stvar je, ne samo kod toga, nego kod bilo čega. Kad čovjek radi bilo što, mora potrošiti vrijeme i nešto novca. Potrošio sam dovoljno i jednog i drugog da napravim prve funkcionalne modele”.

Išlo je vrlo polako, postupno, sve do jednog poziva iz Amerike

Grgurević kaže da nije bilo previše lutanja. Kada je konstruirao prvi prototip, iz sobe s računalom sve se prebacilo u garažu, na testiranje. Nakon što se ispostavilo da stvarno radi, prodao ga je jednoj kompaniji iz Južnoafričke Republike. Prva prodaja dogodila se 2000. godine i naredne dvije godine Hladni val, ili ICEsonic, kako su nazvali uređaje, prodaje, preko svog weba koji im je bio i ostao osnovni prodajni kanal, prima narudžbe, outsourca proizvodnju i prodaje uređaje za industrijsko čišćenje suhim ledom.

“To je na početku išlo tako, polako. Na početku uglavnom u Južnoafričkoj Republici, jedan po jedan, dva po dva uređaja. A onda nam se, dvije godine otkako smo počeli, javlja kompanija iz Sjedinjenih Američkih Država, koja želi biti naš službeni distributer za tu zemlju. I tu se stvari mijenjaju”, priča Grgurević. “To je bio znak da se nešto događa, da, nakon nekoliko godina rada, raste nešto veće. Mnogo znači kada vam netko drugi, tržište, da potvrdu. Ali to u isto vrijeme traži od vas da idete dalje. Da se organizirate”, kaže gospođa Nataša.

U trenutku kada im se javlja potencijalni distributer za SAD, oboje još rade stalne poslove, narudžbe za uređaje dolaze jedna po jedna, a nemaju vlastiti proizvodni pogon nego proizvodnju i dalje outsourcaju. “Znali smo da će narudžbe početi dolaziti u 15 ili 20 jedinica. To znači da se više nismo mogli pouzdati da netko drugi radi proizvodnju, da moramo pokrenuti vlastiti proizvodni pogon i zaposliti ljude, što znači da moramo dodatno ulagati, i vrijeme i novac”, kaže Grgurević.

Matko i Nataša sa svojim djelatnicima ispred pogona

Počeli su razmišljati o povratku u dobru, staru Europu

Gospodin Matko 2002. godine daje otkaz i potpuno se posvećuje vlastitoj tvrtki. “Mi nismo imali nikakvih financijskih anđela. A kada radite nešto iz garaže, malo je banaka, a nije to tako samo u Hrvatskoj nego svugdje u svijetu, koje će biti spremne uložiti u vas bez obzira na poslovni plan. U principu, cijelo smo se vrijeme oslanjali na organski rast. Što smo zaradili, vratili bismo natrag u proizvodnju”, kaže gospođa Nataša.

Oformljavanje proizvodnog pogona bilo je prilično velik korak bez neke financijske injekcije izvana, ali im je olakotna okolnost bila to što su se u to vrijeme u JAR-u, za razliku od situacije, na primjer, u Hrvatskoj, proizvodne hale mogle iznajmljivati praktički na mjesečnoj bazi. “Nismo morali potrošiti koliko bismo potrošili ovdje. Tamo proizvodnu halu možete iznajmiti na tri mjeseca. A u industrijskom parku tamo su bile razne druge tvrtke za obradu metala. Vi ste mogli bilo kome donijeti crtež i oni bi vam rekli – OK, napravit ćemo to i isporučiti. Sva ta milijunska ulaganja u proizvodnu halu i opremu nisu bila potrebna jer društvo nije bilo tako organizirano”, kaže gospođa Nataša.

U narednih nekoliko godina tvrtka je ozbiljno rasla. Gospođa Grgurević kaže da se sve dogodilo preko weba. Potencijalni distributeri iz različitih zemalja bi nabasali na njih na internetu, javili im se s ponudama za distribuciju na nekom novom tržištu, i tako je, praktički spontano, nastala prodajna mreža od Kine do Kanade.” Amerika i Azija su bile prijateljska tržišta, ali dobra stara Europa je bila jako nepovjerljiva prema svemu što je dolazilo izvan Europe. Počeli smo razmišljati o povratku. Bilo bi nam korisno imati kompaniju u Europi, a ostatak svijeta nas je prihvatio tako i tako. Europski proizvod, kada se radi o tehnologiji, lakše se prihvaća. Kada ste čuli da je neka tehnologija došla s afričkog kontinenta? Svaki put kada bi me pitali gdje vi to proizvodite, i kada bih ja to rekla, bilo bi mnogo teže. A i djeca su bila veća pa je to bilo izvedivo”, kaže Nataša.

Svi koje su prije devet godina zaposlili, i dalje su s njima

U Novu Gradišku, mjesto u kojem je Grgurević odrastao, vratili su se 2009. godine. “Proces prelaska trajao je možda godinu dana. Prebacili smo tek nešto opreme za proizvodnju. Prednost Nove Gradiške, barem u vrijeme kada smo dolazili ovdje, bila je u tome što je bilo moguće iznajmiti proizvodni i uredski prostor u Industrijskom parku i lako naći kvalificiranu radnu snagu. U početku, kada smo dolazili, zaposlili smo petero ljudi. Sada nas je 20. Svi ljudi koje smo na početku zaposlili, još su s nama. Samo je jedan gospodin otišao u Njemačku prošle godine, svi ostali su još uvijek s nama”, kaže Gregurević.

Kažu da ih je po prelasku u Hrvatsku zatekla financijska kriza. “Tih prvih godina po povratku prodaja u Americi je malo pala, ali kako se proizvodnja prebacivala u Aziju, interes iz tih zemalja, iz Kine i Indije je rastao. Kad čovjek radi u marketingu, brzo to osjeti, odakle dolazi interes”, kaže Nataša. Trenutačno se, kažu, u Aziji osnivaju kompanije koje pokušavaju ući u njihov prostor, ali im je i dalje najveći konkurent na svjetskom tržištu jedna američka kompanija.”Izdvaja nas to da smo cjenovno konkurentniji. Druge kompanije na svoje strojeve stavljaju različitu dodatnu opremu, koja nije toliko presudna za rezultat. Imaju mnogo šminke. Matkova filozofija je od početka bila da se napravi kvalitetan uređaj koji će izdržati jako mnogo toga, ali da nema sve te fancy gadgete. Ako ljudi žele, možemo mi to ugraditi, ali ne za istu cijenu”, kaže.

Trenutačno, kažu, proširuju liniju proizvoda. Na tržište je stavljen novi proizvod, SMART, koji je nešto manji, i koji se koristi za lakše aplikacije u industrijskom čišćenju, na primjer, pri čišćenju automobila. “Uveli smo novi segment tržišta”, kaže Grgurević.


HT What's Next Generacija Next Logo

Producirano u radionici TG Studija, Telegramove in-house agencije za nativni marketing. Sadržaj omogućuje najbolja mreža u Hrvatskoj.