Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Kroz jučerašnji prosvjed i novi popis lektire vidimo da je za desnicu kultura isključivo nešto što je mrtvo

Kako je, kroz dva ministarstva, eutanizirano sve što pulsira živošću i naprosto proizlazi iz suvremenog društva

Ova se pitanja mogu nekome činiti marginalnima, ali društvo koje sustavno zatire suvremenu kulturu, logično je sve manje i konzumira, nakon čega tone u barbarstvo svake vrste, o čemu svjedočimo praktično iz dana u dan u izravnom prijenosu.

Prosvjed pod nazivom “Dosta je rezova”, kojeg su dosta brojni kulturnjaci održali proteklog vikenda ispred ministarstva kulture, jednako kao i novi popis obavezne lektire kojeg je objavilo ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta, predstavljaju vrlo precizno činjenicu kako je za desnicu kultura isključivo nešto što je mrtvo, kanonizirano, smješteno u antologije, muzeje ili javne institucije.

Sve drugo, što pulsira nekakvom živošću, što je avangardno, suvremeno ili naprosto proizlazi uz današnjeg društva, desnica, ovaj put kroz dva ministarstva, očito smatra inferiornim, nebitnim, svakako nedostojnim javnog novca, a vrlo vjerojatno i neprijateljskim.

To što je bivši ministar kulture sve ovo zapravo javno i otvoreno govorio, dok aktualna ministrica sivim birokratskim rječnikom tu ideološku pozadinu zamagljuje, ali de facto provodi istu takvu politiku, ništa ne mijenja na stvari. Rezultat je isti, s tim da kad je već tome tako, radije treba pozdraviti iskrenost, nego cinizam.

Da bi se nešto smatralo kulturom, mora biti starije od 100 godina

Na ovaj način se ona mitološka krilatica iz devedesetih godina, o tisućljetnoj hrvatskoj uljudbi, može metaforički gledano gotovo doslovno prevesti kao poruka da je preduvjet za to da se nešto smatra kulturom, taj da je to nešto staro između nekoliko stotina i tisuću godina.

Situacija s najvećim dijelom ljudi koji rade u kulturi je takva da se u socijalnom smislu nalaze u prekarnom statusu, s neredovnim prihodima i izostankom bilo kakve pravne zaštićenosti i sustavno riješenog pitanja zdravstvenog i mirovinskog osiguranja, dok je njihov rad u društvenom i institucionalnom smislu, ne samo marginaliziran, nego gotovo i neprijateljski promatran.

Novi kolektivi i pojedinci unose živost u scenu

U prilog ovakvom zaključku možemo navesti desetine primjera, među kojima mi prvi na pamet padaju slučajevi Siniše Labrovića, Gordogana, kazališta Hotel Bulić, WHW kolektiva, Udruge Kvart iz Splita, projekt Motel Trogir, šibenski Fališ, Subversive Festival, a ovdje spadaju i svi ljudi koji pokušavaju živjeti isključivo od svog pisanja, od Karakaša, na dalje i mogli bismo ovako nabrajati do jutra.

Temeljni zajednički nazivnik svih ovih festivala, kolektiva i pojedinaca je taj da doista donose živost na ovdašnju scenu, održavajući hrvatsku kulturu živom, zanimljivom, kvalitetnom i internacionalnom, a da se istovremeno nalaze u situaciji minimalne ili nikakve institucionalne podrške i žive neizvjesnu egzistencijalnu sadašnjost. To što će neka buduća antologija istinski prepoznati kvalitetu njihovog rada i proučavati im nasljeđe, njima samima logično neće značiti ništa, jednako kao što ništa neće značiti ni društvu i vremenu u kojem su djelovali i djeluju.

Minimalna ulaganja su potrebna za promjenu društva

Stoga je beskrajno iritantno slušati objašnjenja zbog kojih se kultura ne može dobaciti niti do jedan posto državnog proračuna, a kamo li do tri posto koliko prosvjednici traže, ponajprije zbog toga što bismo s tako minimalnim ulaganjima mogli početi ozbiljno mijenjati društvo na bolje.

Međutim političke volje za njih nema, ali za trošenje neusporedivo većih i besmislenijih izdataka, poput vojnih zrakoplova i sličnog je uvijek ima. Pozivanje pak na europske socijalne fondove i njihova sredstva, koja sa samim ministarstvom kulture nemaju nikakve veze, osim formalne, kao na nekakav napredak i rješenje, kao što to rade iz ministarstva je pak posebno besmisleno.

Ova pitanje nisu marginalna

Kad ovakvoj situaciji, protiv koje su se oni koji stvaraju živu kulturu pobunili, pridodamo i upravo objavljeni popis obaveznih lektirnih naslova, koji jasno sugerira da je Jokićeva kurikularna reforma doživjela faktični poraz, i to s ideoloških pozicija, budući da su i povijest i hrvatski pokleknuli pred pobunjenicima, slika postaje potpuna. Tako su od živih pisaca ostali obavezni tek Pavličić, Gavran i Danijel Dragojević, dok je kompleksna, hermetička i neprohodna latinistička i devetnaestostoljetna književnost ostala netaknuta.

Pri čemu se sve to događa u kulturi koja ima fantastične suvremene pisce, između ostalih, Pavičića, Jergovića, Lucića, Baretića, Olju Savičević-Ivančević, Tomića, Karakaša, Dežulovića, Mirka Kovača, Dubravku Ugrešić, Predraga Matvejevića, Peru Kvesića, Smoju, Mandića i mogli bismo još dugo ovako nabrajati, koji su današnjim generacijama bliski, razumljivi i čitljivi. Ali što to vrijedi, kad za naše konzervativne književne cenzore, to nije dobra i vrijedna književnost.

Ova se pitanja mogu nekome činiti marginalnima, ali društvo koje sustavno zatire suvremenu kulturu, je logično sve manje i konzumira, nakon čega tone u barbarstvo svake vrste, o čemu svjedočimo praktično iz dana u dan u izravnom prijenosu.

Dragan Markovina
Povjesničar i publicist
120 članaka Više o autoru
OGLASI
učitavanje...
Više s weba