Kurikularna reforma koja je jedina uspjela izvesti desetine tisuća ljudi na ulice i čije je provođenje ponuđeno kao ključni izgovor za HNS-ovo iznevjeravanje volje birača, to sad već možemo sasvim pouzdano tvrditi, doživjela je temeljit poraz i dubinsku dekonstrukciju od strane aktualnog ministarstva znanosti i obrazovanja.
No, iako je od izvorno zamišljene reforme ostalo jako malo u onome što se pokušava danas podmetnuti pod istu priču, inzistiranje na forsiranju STEM-revolucije izlazi iz izvornog duha te reforme, ali zanimljivo jednako pogubno djeluje po odgoj kritički svjesnih pojedinaca, poput onih kojima je s konzervativnih pozicija dopuštena totalna reinterpretacija humanistike, odnosno njezin povratak na staro. Na taj način, kad bi ono sve što je zamišljeno od strane aktualnog ministarstva bilo i ostvareno, dobili bismo novi nacionalizam za digitalno doba.
Fascinantan je nedostatak otpora prema lošoj reformi
O čemu je riječ slikovito svjedoči nekoliko prijedloga iz ministarstva, poput ideja o ukidanja povijesti u srednjim strukovnim školama ili najnovijeg dokidanja udžbenika iz glazbenog za prva tri razreda osnovne škole. U svemu ovome fascinira nedostatak bilo kakvog artikuliranog otpora ovakvim idejama, tim prije što slijepo vjerovanje u STEM-revoluciju, koja se ozbiljno propituje diljem svijeta, koncepcijski nimalo ne zaostaje za svojevremenim vjerovanjem da će samoupravni socijalizam trajati vječno i da se školovanje treba prilagoditi planskoj privredi i tako idealno zamišljenom tržištu rada. Iako je riječ o dvjema u ekonomskom smislu suprotstavljenim ideologijama, liberalizma i komunizma, zajednička im je beskrajna vjera u tehničku inteligenciju.
U tako idealno zamišljenim svjetovima, čovjek bi valjda trebao biti savršeno tehnički potkovan kotačić u stroju, danas digitalnog, a onda industrijskog doba, a ne upravo ono što čovjek doista i jeste, a to je misleće i kritičko biće. Dokinuti mogućnost kritičkog mišljenja i imaginacije dobrom dijelu populacije, a donekle i svima koji nemaju afiniteta prema humanistici i umjetnosti, zapravo je duboko antihumana ideja, koja očito nailazi na plodno tlo.
Kompromis se radi s vladajućim nacionalizmom
Kompromis koji se pri tome radi s dobro utvrđenim vladajućim nacionalizmom, kojem se ostavlja mogućnost monopola u jedinim predmetima koji ga zanimaju, a to su hrvatski jezik i književnost i povijest, predstavlja nužan danak moćnijima, no suštinski vodi k istome. Pogledamo li primjedbe koje su autori izvornog reformskog kurikuluma iz povijesti uputili onima koji su ga upravo prepravili, lako ćemo naći potvrdu ovakvom zaključku.
Ključne njihove zamjerke su da je novi kurikulum pretrpan sadržajem, da vraća bubanje činjenica, značajno ograničava koncept kritičkog mišljenja, ne rasterećuje učenike suvišnog gradiva i da je kurikulum za gimnazijalce na nižoj razini znanja i vještina od kurikuluma za strukovne škole. Pojednostavljeno govoreći, to konkretno znači da se učenike iznova ima učiti konačnoj istini, s velikim početnim slovom, što je ne samo inače anakrono, nego se i protivi kompletnoj suvremenoj historiografskog tradiciji.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Histografija ne može biti konačna
Gomilanje činjenica koje bi se, k tome, imale smatrati neupitnim u današnje vrijeme kad su informacije lako dostupne, a da se pri tome učenicima ne nudi kritički aparat kojim će moći selekcionirati istinitost i važnost tih informacija, predstavlja izravnu negaciju historiografije kao znanosti i struke.
Historiografija je, naime, uvijek nezavršen posao, koji po logici stvari ne može biti konačan, budući da je svaka generacija piše promatrajući povijest iz svoga vremena i društvenog konteksta, zahvaljujući čemu je možemo puno više promatrati kao ‘poetiku odsutnosti’ točnije onoga što je prešućeno ili izostavljeno, nego onoga što je izabrano kao bitno.
Stoga jedino što bi se na koncu iz ove rasprave i neodrživog konzerviranja nastave povijesti moglo izdvojiti kao dobro, jest činjenica da smo se konačno s područja rasprava o Drugom svjetskom ratu, refokusirali na ono što je ionako stajalo ispod toga. Točnije, na pitanje želimo li dogmatsku ili kritičku historiografiju, pri čemu je dogmatska uvijek na gubitku, neovisno o tome koliko moći akumulirala, budući da je nitko izvan kruga istomišljenika ionako neće čitati.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kurikulum povijesti finalno je pokazao, ovaj pokušaj reforme negacija je znanosti i struke
Rasprava oko kurikuluma iz povijesti je konačno došla do ključnog pitanja: dogmatska ili kritička povijest?
Gomilanje činjenica koje bi se, k tome, imale smatrati neupitnim u današnje vrijeme kad su informacije lako dostupne, a da se pri tome učenicima ne nudi kritički aparat kojim će moći selekcionirati istinitost i važnost tih informacija, predstavlja izravnu negaciju historiografije kao znanosti i struke
Kurikularna reforma koja je jedina uspjela izvesti desetine tisuća ljudi na ulice i čije je provođenje ponuđeno kao ključni izgovor za HNS-ovo iznevjeravanje volje birača, to sad već možemo sasvim pouzdano tvrditi, doživjela je temeljit poraz i dubinsku dekonstrukciju od strane aktualnog ministarstva znanosti i obrazovanja.
No, iako je od izvorno zamišljene reforme ostalo jako malo u onome što se pokušava danas podmetnuti pod istu priču, inzistiranje na forsiranju STEM-revolucije izlazi iz izvornog duha te reforme, ali zanimljivo jednako pogubno djeluje po odgoj kritički svjesnih pojedinaca, poput onih kojima je s konzervativnih pozicija dopuštena totalna reinterpretacija humanistike, odnosno njezin povratak na staro. Na taj način, kad bi ono sve što je zamišljeno od strane aktualnog ministarstva bilo i ostvareno, dobili bismo novi nacionalizam za digitalno doba.
Fascinantan je nedostatak otpora prema lošoj reformi
O čemu je riječ slikovito svjedoči nekoliko prijedloga iz ministarstva, poput ideja o ukidanja povijesti u srednjim strukovnim školama ili najnovijeg dokidanja udžbenika iz glazbenog za prva tri razreda osnovne škole. U svemu ovome fascinira nedostatak bilo kakvog artikuliranog otpora ovakvim idejama, tim prije što slijepo vjerovanje u STEM-revoluciju, koja se ozbiljno propituje diljem svijeta, koncepcijski nimalo ne zaostaje za svojevremenim vjerovanjem da će samoupravni socijalizam trajati vječno i da se školovanje treba prilagoditi planskoj privredi i tako idealno zamišljenom tržištu rada. Iako je riječ o dvjema u ekonomskom smislu suprotstavljenim ideologijama, liberalizma i komunizma, zajednička im je beskrajna vjera u tehničku inteligenciju.
U tako idealno zamišljenim svjetovima, čovjek bi valjda trebao biti savršeno tehnički potkovan kotačić u stroju, danas digitalnog, a onda industrijskog doba, a ne upravo ono što čovjek doista i jeste, a to je misleće i kritičko biće. Dokinuti mogućnost kritičkog mišljenja i imaginacije dobrom dijelu populacije, a donekle i svima koji nemaju afiniteta prema humanistici i umjetnosti, zapravo je duboko antihumana ideja, koja očito nailazi na plodno tlo.
Kompromis se radi s vladajućim nacionalizmom
Kompromis koji se pri tome radi s dobro utvrđenim vladajućim nacionalizmom, kojem se ostavlja mogućnost monopola u jedinim predmetima koji ga zanimaju, a to su hrvatski jezik i književnost i povijest, predstavlja nužan danak moćnijima, no suštinski vodi k istome. Pogledamo li primjedbe koje su autori izvornog reformskog kurikuluma iz povijesti uputili onima koji su ga upravo prepravili, lako ćemo naći potvrdu ovakvom zaključku.
Ključne njihove zamjerke su da je novi kurikulum pretrpan sadržajem, da vraća bubanje činjenica, značajno ograničava koncept kritičkog mišljenja, ne rasterećuje učenike suvišnog gradiva i da je kurikulum za gimnazijalce na nižoj razini znanja i vještina od kurikuluma za strukovne škole. Pojednostavljeno govoreći, to konkretno znači da se učenike iznova ima učiti konačnoj istini, s velikim početnim slovom, što je ne samo inače anakrono, nego se i protivi kompletnoj suvremenoj historiografskog tradiciji.
Histografija ne može biti konačna
Gomilanje činjenica koje bi se, k tome, imale smatrati neupitnim u današnje vrijeme kad su informacije lako dostupne, a da se pri tome učenicima ne nudi kritički aparat kojim će moći selekcionirati istinitost i važnost tih informacija, predstavlja izravnu negaciju historiografije kao znanosti i struke.
Historiografija je, naime, uvijek nezavršen posao, koji po logici stvari ne može biti konačan, budući da je svaka generacija piše promatrajući povijest iz svoga vremena i društvenog konteksta, zahvaljujući čemu je možemo puno više promatrati kao ‘poetiku odsutnosti’ točnije onoga što je prešućeno ili izostavljeno, nego onoga što je izabrano kao bitno.
Stoga jedino što bi se na koncu iz ove rasprave i neodrživog konzerviranja nastave povijesti moglo izdvojiti kao dobro, jest činjenica da smo se konačno s područja rasprava o Drugom svjetskom ratu, refokusirali na ono što je ionako stajalo ispod toga. Točnije, na pitanje želimo li dogmatsku ili kritičku historiografiju, pri čemu je dogmatska uvijek na gubitku, neovisno o tome koliko moći akumulirala, budući da je nitko izvan kruga istomišljenika ionako neće čitati.