Nekad je nužno odabrati stranu

Lijeva oporba će na parlamentarne izbore vjerojatno u dva bloka. Ovo su potencijalni problemi

Potpuno je jasno da SDP neće moći do pobjede bez značajnijeg okupljanja na lijevom centru

FOTO: Sandro Lendler

U prvom bi, uz SDP, vjerojatno bili HSS i HSU (prije dvadeset godina prvi blok su činili SDP i HSLS). Dvije stranke koje su već godinama strateški partneri socijaldemokrata i Davora Bernardića mogle bi imati svoje kandidate na zajedničkim izbornim listama. Ono što je 2000. godine bila 'četvorka' (HSS, IDS, HNS i LS, a u Zagrebu još i Akcija socijaldemokrata Hrvatske koju je vodio popularni odvjetnik Silvije Degen) ovaj put bi bila brojnija koalicija cijelog niza manjih stranaka centra i lijevog centra

Malo što te noći nije mirisalo na eurofiju. Petog dana siječnja, u Tvornici, gdje su simpatizeri novoizabranog predsjednika Zorana Milanovića čekali rezultate izbora, stanovala je pobjeda.

Pa ipak, razgovori o budućnosti s cijelim nizom političara iz SDP-a i ostalih stranaka koje su podržale Milanovića, uglavnom bi počinjali s trenutkom oprezne pauze i dubokim uzdahom.

Jer, unatoč pobjedničkoj atmosferi, unatoč Davoru Bernardiću koji je s govornice pozivao da se “rame uz rame” nastavi do konačne pobjede, bilo je jasno da je pobjeda na parlamentarnim izborima – a o njima je ovdje riječ – još uvijek daleki golub na grani.

Zašto dijeliti?

A do pobjede se, to je potpuno jasno, neće moći doći bez značajnijeg okupljanja na lijevom centru. Dva su modela o kojima se razglabalo – prvi je onaj da SDP oko sebe okupi doista sve iole bitnije stranke s te strane političkog spektra (slično, primjerice, onome što je Zoran Milanović napravio 2015. s koalicijom Hrvatska raste i godinu dana kasnije s Narodnom koalicijom).

No, izborni uspjesi i rast rejtinga SDP-a značajno smanjuju mogućnost za takav scenarij. Ili, riječima jednog od dužnosnika te stranke u trenutku potpune iskrenosti: “Zašto bi dijelili mandate drugima, kad ih možemo osvojiti sami?!”.

Stoga većina aktera na ovom dijelu političke scene, koji računaju prije svega na birače koji sigurno neće dati svoj glas HDZ-u ili platformi koju najavljuje Miroslav Škoro, ne računa na mogućnost da SDP oko sebe okupi veću koaliciju. U ovom trenutku je najizglednije da se na detroniziranje HDZ-a ide slično kao 2000. godine – u dva oporbena bloka.

Velika koalicija malih

U prvom bi, uz SDP, vjerojatno bili HSS i HSU (prije dvadeset godina prvi blok su činili SDP i HSLS). Dvije stranke koje su već godinama strateški partneri socijaldemokrata i Davora Bernardića mogle bi imati svoje kandidate na zajedničkim izbornim listama. Ono što je 2000. godine bila “četvorka” (HSS, IDS, HNS i LS, a u Zagrebu još i Akcija socijaldemokrata Hrvatske koju je vodio popularni odvjetnik Silvije Degen) ovaj put bi bila brojnija koalicija cijelog niza manjih stranaka centra i lijevog centra.

Lider jedne od njih nam je, dok su se vani već počeli vući prvi noćni tramvaji, dobrih pola minute entuzijastično nabrajao imena stranaka i političara koji bi mogli biti dio te velike koalicije malih – od Glasa i Demokrata, pa sve do Starta, Oraha i Renata Peteka. Dođe li doista do takvog dogovora, na glasačkom listiću bi pod jednim brojem moglo biti i desetak stranaka.

Namjera je jasna – da što manje postotaka, ili dijelova postotka od danih glasova ostane “ispod crte” i da se svi uspiju pretvoriti u mandate, tvoreći tako saborsku grupaciju uz pomoć koje bi možda Bernardićeva koalicija mogla do većine i formiranja Vlade. Bez obzira na brojnost stranaka, ne čini se da je ta priča posve nerealna, jer je teško vjerovati da bi iti jedna od stranaka ovog profila mogla sama preskočiti izborni prag – pa čak i da se spusti na polovicu od sadašnjih pet posto. Zvuči kao dosta logičan motiv za zbijanje redova.

Koordinatori na potezu

Problem bi, međutim, mogao odjednom postati – SDP. Bernardićeva stranka je, kako su i najavljivali, odmah nakon izborne noći stisnula gas i krenula u završne pripreme za parlamentarne izbore. Ako je suditi po prvom konkretnom potezu – imenovanju SDP-ovih koordinatora za deset izbornih jedinica, na štih su konačno došli oni koji su u nekom trenutku posljednje dvije i po burne SDP-ovske godine, držali stranu Davora Bernardića.

Pa tako koordinator za Zagreb nije, kao što je to dosad bila praksa, Gordan Maras, nego glavni tajnik SDP-a Nikša Vukas, osmu izbornu koordinira predsjednik Glavnog odbora Erik Fabijanić i slično. Priča o koordinatorima ne mora a priori značiti problem za SDP bude li Bernardić i parlamentarnim izborima pristupio apotekarski osjetljivo kao kod slaganja liste za europske izbore ili fatalistički mudro kao pri davanju podrške kandidatu za predsjednika Republike.

No, budu li se liste za Sabor slagale tako da bi mnogi stranački senatori i istureni SDP-ovi ljudi morali ovisiti o preferencijalnim glasovima (ili ih na listama uopće ne bude) – stranci bi se brzinski moglo ponoviti nešto slično onome što smo gledali do 2019. godine. A to bi onda euforiju i kombinatoriku iz Tvornice brzinski stišalo mnogo efikasnije od oštro ledenog zagrebačkog zraka u noći 5. siječnja.