Objava rezultata malo prije ponoći, 26. svibnja, tako je bila tek “pucanj u prijestolonasljednika Ferdinanda”, samo startni znak za Prvi svjetski rat, koji se odavno kuhao u laboratorijima tadašnjih svjetskih sila. Isto tako, loš rezultat HDZ-a tek je bio početni pucanj nakon kojeg se sa svih strana nagrnulo na Plenkovića – zbog klijentelizma, zbog otklona od desnice, zbog bahatosti, zbog liste, zbog Istanbulske konvencije…
Mrmorenje zbog liste
Kritike su uglavnom opravdane iz pozicije onih koji ih izriču. Iz pozicije Andreja Plenkovića, međutim, opravdana je i obrana koja govori da je, bez obzira na sve, HDZ još uvijek najjača stranka i da će se njen rezultat na parlamentarnim izborima svakako podebljati. Stara je to priča – na euro izborima glasači uvijek lakše biraju ideološki najbliže liste, no na nacionalnim glas daju najjačoj opciji na ljevici ili desnici, što maksimizira učinak dvaju najvećih blokova.
Ovaj put je poseban problem ipak HDZ-ova lista za europske izbore koju je, mimo preporuka lokalnih organizacija, Plenković načičkao nepoznatim ljudima (minus Dubravka Šuica) i koja je sve do samih izbora, a očito i na njima, izazivala nezadovoljno mrmorenje s terena.
Nije bitno tko je gledao u pod
Priča o Plenkovićevoj samovolji kojom je progurao tu listu i tako ugrozio rezultat HDZ-a, međutim, prilično je promašena. Naime, listu HDZ-a za europske izbore nije oktroirao Plenković. Izglasalo ju je Predsjedništvo i Nacionalno vijeće stranke. Jednoglasno.
Nitko, dakle, nije bio niti suzdržan, nitko nije – tamo gdje se računa, na najvišim stranačkim tijelima, odlučio pružiti ni najmanji otpor. Nakon što je Plenković iznio svoj prijedlog s 12 imena, svi su poslušno digli ruke – tko je i je li uopće itko pritom gledao u pod – savršeno je nebitno. Predsjednik stranke svakako ima najveću zapovjednu odgovornost za listu HDZ-a koja baš i nije oduševila na izborima, ali krajnje je licemjerno svaljivati je samo na njega – što se upravo ovih dana gotovo ritualno događa.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Grijesi Ive Sanadera
Frapantno je koliko to podsjeća na siječanj 2009. godine. Tad je, naime, Vlada s MOL-om potpisala ugovor o međusobnim odnosima dioničara, kojom su Mađari dobili mjesto predsjednika Uprave dotad hrvatske naftne kompanije. Prezentacija o tom ugovoru održana je na Predsjedništvu HDZ-a. Svi su ga podržali. Ivi Sanaderu se zbog toga (odnosno navodnog mita koji je primio da progura te izmjene) i danas sudi.
Ostatak vrha stranke nije se sudario ni s – političkom odgovornošću, a neki od njih su godinama kasnije objašnjavali kako im se taj dan žurilo, a slova na prezentaciji su bila dosta sitna.
Labudovi i “mali Karlo”
Na sličan način se zbog loše odluke danas pokušava izolirati Plenkovićeva krivnja, kako bi svi ti silni deseci članova Predsjedništva i Nacionalnog vijeća koji su glasali za listu s “malim Karlom”, zlu ne trebalo, oprali ruke od vlastite odgovornosti zbog lošeg rezultata i posljedica koje bi on mogao izazvati.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Dok se stranka zabavlja lovom na crne labudove, Brkićevim kritikama i Bandićevim postraničnim udarom na koaliciju, bilo bi ljekovito da svi skupa (uključujući i nepogrešivog premijera) postave nekoliko pitanja liku koji vide u ogledalu. Niti bi bilo loše javno još jednom prokazati prazninu priče po kojoj je monolitnost (jednoglasnost) u donošenju političkih odluka najviša moguća vrlina domaćeg stranačkog sustava. Čak i kad su u pitanju unutarstranački odnosi, naime, ima nešto i u – demokratičnosti.
Listu za EU izbore, zbog koje HDZ-ovci sada ljuljaju Plenkovića, nije izglasao on, nego cijeli vrh stranke. Jednoglasno
U Predsjedništvu i Nacionalnom vijeću stranke nitko nije bio niti suzdržan, nitko nije odlučio pružiti ni najmanji otpor
Frapantno je koliko sve ovo podsjeća na siječanj 2009. godine. Tad je, naime, Vlada s MOL-om potpisala ugovor o međusobnim odnosima dioničara, kojom su Mađari dobili mjesto predsjednika Uprave dotad hrvatske naftne kompanije. Prezentacija o tom ugovoru održana je na Predsjedništvu HDZ-a. Svi su ga podržali. Ivi Sanaderu se zbog toga i danas sudi. Ostatak vrha stranke nije se sudario ni s - političkom odgovornošću, a neki od njih su godinama kasnije objašnjavali kako im se taj dan žurilo, a slova na prezentaciji su bila dosta sitna.
Uzrok drame koja u i oko HDZ-a bijesni posljednjih dana, prilično je jasno, nije loš rezultat na izborima za Europski parlament. Tih 22,7 posto i četiri mandata samo su povod za okršaj na svim razinama koji se kuha praktički od prvog dana otkad je Andrej Plenković pobijedio na parlamentarnim izborima.
Objava rezultata malo prije ponoći, 26. svibnja, tako je bila tek “pucanj u prijestolonasljednika Ferdinanda”, samo startni znak za Prvi svjetski rat, koji se odavno kuhao u laboratorijima tadašnjih svjetskih sila. Isto tako, loš rezultat HDZ-a tek je bio početni pucanj nakon kojeg se sa svih strana nagrnulo na Plenkovića – zbog klijentelizma, zbog otklona od desnice, zbog bahatosti, zbog liste, zbog Istanbulske konvencije…
Mrmorenje zbog liste
Kritike su uglavnom opravdane iz pozicije onih koji ih izriču. Iz pozicije Andreja Plenkovića, međutim, opravdana je i obrana koja govori da je, bez obzira na sve, HDZ još uvijek najjača stranka i da će se njen rezultat na parlamentarnim izborima svakako podebljati. Stara je to priča – na euro izborima glasači uvijek lakše biraju ideološki najbliže liste, no na nacionalnim glas daju najjačoj opciji na ljevici ili desnici, što maksimizira učinak dvaju najvećih blokova.
Ovaj put je poseban problem ipak HDZ-ova lista za europske izbore koju je, mimo preporuka lokalnih organizacija, Plenković načičkao nepoznatim ljudima (minus Dubravka Šuica) i koja je sve do samih izbora, a očito i na njima, izazivala nezadovoljno mrmorenje s terena.
Nije bitno tko je gledao u pod
Priča o Plenkovićevoj samovolji kojom je progurao tu listu i tako ugrozio rezultat HDZ-a, međutim, prilično je promašena. Naime, listu HDZ-a za europske izbore nije oktroirao Plenković. Izglasalo ju je Predsjedništvo i Nacionalno vijeće stranke. Jednoglasno.
Nitko, dakle, nije bio niti suzdržan, nitko nije – tamo gdje se računa, na najvišim stranačkim tijelima, odlučio pružiti ni najmanji otpor. Nakon što je Plenković iznio svoj prijedlog s 12 imena, svi su poslušno digli ruke – tko je i je li uopće itko pritom gledao u pod – savršeno je nebitno. Predsjednik stranke svakako ima najveću zapovjednu odgovornost za listu HDZ-a koja baš i nije oduševila na izborima, ali krajnje je licemjerno svaljivati je samo na njega – što se upravo ovih dana gotovo ritualno događa.
Grijesi Ive Sanadera
Frapantno je koliko to podsjeća na siječanj 2009. godine. Tad je, naime, Vlada s MOL-om potpisala ugovor o međusobnim odnosima dioničara, kojom su Mađari dobili mjesto predsjednika Uprave dotad hrvatske naftne kompanije. Prezentacija o tom ugovoru održana je na Predsjedništvu HDZ-a. Svi su ga podržali. Ivi Sanaderu se zbog toga (odnosno navodnog mita koji je primio da progura te izmjene) i danas sudi.
Ostatak vrha stranke nije se sudario ni s – političkom odgovornošću, a neki od njih su godinama kasnije objašnjavali kako im se taj dan žurilo, a slova na prezentaciji su bila dosta sitna.
Labudovi i “mali Karlo”
Na sličan način se zbog loše odluke danas pokušava izolirati Plenkovićeva krivnja, kako bi svi ti silni deseci članova Predsjedništva i Nacionalnog vijeća koji su glasali za listu s “malim Karlom”, zlu ne trebalo, oprali ruke od vlastite odgovornosti zbog lošeg rezultata i posljedica koje bi on mogao izazvati.
Dok se stranka zabavlja lovom na crne labudove, Brkićevim kritikama i Bandićevim postraničnim udarom na koaliciju, bilo bi ljekovito da svi skupa (uključujući i nepogrešivog premijera) postave nekoliko pitanja liku koji vide u ogledalu. Niti bi bilo loše javno još jednom prokazati prazninu priče po kojoj je monolitnost (jednoglasnost) u donošenju političkih odluka najviša moguća vrlina domaćeg stranačkog sustava. Čak i kad su u pitanju unutarstranački odnosi, naime, ima nešto i u – demokratičnosti.