Nekad je nužno odabrati stranu

Lucićev sprovod zapravo je znak kako još ima šanse da se Crkva oporavi od intelektualne i etičke katastrofe

Mali esej o vjeri, nakon čuđenja i zgražanja desne hrvatske javnosti nad činjenicom da je 'poznati heretik' pokopan uz križ

FOTO: PIXSELL

Dužnost je svakog javno zauzetog vjernika, ne da podržava, nego da beskompromisno kritizira tu i takvu Crkvu, štogod biskupi, župnici i druga crkvena javnost mislili o tome. Takvo ponašanje, naravno, predstavlja teži put ali, vjerujemo li zaista, ionako ne smijemo birati lakši put. Po cijelom svom javnom djelovanju, uključujući žestoke antinacionalističke i protucrkvene stavove, Predrag Lucić bio je dobar katolik. Jedan do boljih i iskrenijih koje smo poznavali.

Jedan od ružnijih aspekta izvještavanja o smrti duhovitog i talentiranog književnika i novinara Predraga Lucića jest čuđenje, zgražavanje ili slavodobitnost desne hrvatske javnosti nad činjenicom da je gospodin Lucić, poznati “heretik” i notorni anarholiberal, pokopan uz križ i katolički obred. Uobičajeno bedasta hrvatska radikalna desnica pokušavala je kontrastirati Lucićevo navodno protucrkveno i protunacionalno djelovanje, s njegovim odlaskom uz molitvu.

Radi se o dubokom kognitivnom i etičkom promašaju. Prvo, vjera u Boga osobno je pitanje svakog od nas. Ne postoji javno mjerilo koje regulira vjerski osjećaj i naš privatni odnos prema Bogu, pa nitko od onih koji su se čudili ili licemjerno slavili Lucićev vjerski sprovod, ni po čemu nije mogao znati da je Lucić vjernik . Neki od nas ne žele govoriti o svom osjećaju vjere, poput bivšeg premijera Ivice Račana, s kojim smo slavili nekoliko Božića, i koji je satima znao pričati o svom mističnom iskustvu vjere, ali ga nije htio javno institucionalizirati, kako ga ne bi zlorabljivao u korist jačanja svog političkog položaja.

Neki ne žele javno iskazivati osjećaj vjere, jer doživljaj vjere smatraju preosobnim i preonostranim da bi ga kompromitirali javnim svjedočenjem (vjera se mora javno svjedočiti kad je ugrožena, ali ne mora kad je institucionalizirana). A neki, naprosto, ne žele povezivati svoj duboki osobno vjernički identitet s ovakvom Katoličkom crkvom u Hrvatskoj: poznajemo barem desetak političara, intelektualaca ili umirovljenih visokih časnika Hrvatske vojske, za koje znamo da vjeruju, ali koji se nikada nisu željeli javno deklarirati kao vjernici.

Nema kontradiktornosti Lucićeve vjere i javnog djelovanja

Vjera je, u krajnjoj liniji, patetično ali istinito rečeno, pitanje srca i najdubljih osobnih osjećaja, a ne pitanje društvene legitimacije. Vjera je bila, ponovimo, pitanje ispravne društvene legitimacije u komunizmu, kad je javno svjedočenje vjere značilo suprotstavljanje totalitarnom sustavu. Nitko se, dakle nema pravo čuditi Lucićevom vjerskom sprovodu, zbog činjenice da se Lucić u svom ultrakatoličkom okruženju nije javno deklarirao kao katolik.

No, još se manje bilo tko smije čuditi Lucićevu katoličkom ispraćaju zbog navodne kontradiktornosti Lucićeva javnog djelovanja s katoličkim učenjem. Jer, te kontradiktornosti nema. U samoj je suštini kršćanskog i katoličkog učenja zaštita slabijih, i onih koji su u manjini. Nadalje, kršćanstvo i katoličanstvo nisu i ne mogu biti nacionalno ekskluzivni, jer su oni po svojoj definiciji univerzalni: nije ni Hrvat ni Srbin, ni Palestinac ni Židov ni crnac ni bijelac.

Bog je, naprosto, Bog, počelo svih stvari i duh koji je stalno u nama, ako vjerujemo. Sama riječ katolik označava univerzalnost. Stoga, ne postoji hrvatski Bog. I stoga nitko ne može zamjeriti Luciću što je žestoko, nemilosrdno i dosljedno razvaljivao hrvatski nacionalni ekskluzivizam, zalažući se za slabije, manje (franjevački se red, podsjetimo, originalno zove Red manje braće).

Beskompromisna kritika dužnost je svakog vjernika

Dapače, zalažući se za slabije i manje, Predrag Lucić konsekventno je i gotovo doslovno služio Bogu i stvarnoj kršćanskoj vjeri. Onoj, koju je Crkva hrvatskog jezika poslije 1990. godine nažalost zaboravila. Naša se Crkva, najvećim svojim dijelom, pretvorila u konzervativnu nacionalističku ustanovu, koja uporno i strastveno promiče neke od najštetnijih društvenih vrijednosti, koja se ponaša kao politička stranka, i koja je zanemarila načelo univerzalnosti, u korist nacionalističke pristranosti.

Utoliko je dužnost svakog javno zauzetog vjernika, ne da podržava, nego da beskompromisno kritizira tu i takvu Crkvu, štogod biskupi, župnici i druga crkvena javnost mislili o tome. Takvo ponašanje, naravno, predstavlja teži put ali, vjerujemo li zaista, ionako ne smijemo birati lakši put. Po cijelom svom javnom djelovanju, uključujući žestoke antinacionalističke I protucrkvene stavove (razumijevamo li Crkvu kao formalnu organizaciju s čvrstom hijerarhijom, a ne samo kao zajednicu vjernika), Predrag Lucić bio je dobar katolik. Jedan do boljih i iskrenijih koje smo poznavali.

I zato je sasvim logično što je pokopan pod križem i uz molitve. Lucićev crkveni sprovod zapravo je jedan od sasvim rijetkih javnih znakova kako za Crkvu hrvatskog jezika još ima šanse da se krene oporavljati od intelektualne, političke, etičke i teološke katastrofe u koju je počela zapadati iza 1990. godine, a posebno poslije smrti kardinala Franje Kuharića te njenih vodećih intelektualaca, poput Tomislava Šagi-Bunića i Živka Kustića.