Sreća je da se posljednjih godina bude gradovi, sve više sudjeluju u europskim natječajima i tako lijepo podebljavaju svoje proračune. Prije dvije godine čak 63 grada, od 128 koliko ih imamo, nisu još bila stavila u džep ni lipe iz sredstava EU. Sada već 97 gradova šalje projekte i dobiva novac, ostalih 31 i dalje spavaju. Zato smo razgovarali s dvojicom gradonačelnika koji su prije nekoliko dana proglašeni najvećim maherima u Hrvatskoj jer su povukli najveće iznose briselskog novca po glavi stanovnika.

Ispada da nema velike tajne

To su pedesetogodišnji Dubravko Bilić, SDP-ov gradonačelnik Ludbrega od 2013. godine, i 33-godišnji Mario Rajn koji je 2017. godine pobijedio u Križevcima sa svojom nezavisnom listom. Na Danima regionalnog razvoja u organizaciji Ministarstva EU fondova, Bilić je, već drugi put, primio nagradu u kategoriji malih gradova, a Rajn u konkurenciji srednjih.

U čemu je, dakle, ključ njihova uspjeha? I zašto Hrvatska nije puno bolja nego što jest, pitamo ovu dvojicu uspješnih političara koji su svojim građanima već donijeli puno europskog novca i tako ih pokušali uvjeriti da je bolje ostati kod kuće nego se iseliti u inozemstvo. No to su skromni i stabilni ljudi pa, kad s njima pričate, ispada da tu nema neke velike tajne i da to što su oni postigli može svatko.

Ukratko, po njima je recept jednostavan. Gledaj što građanima treba. Okupi mali tim ljudi kojima je stalo do grada, a ne stranačke uhljebe. Stalno piši projekte i drži ih u ladici kako bi bio spreman za svaki sljedeći natječaj. Napravi strategiju razvoja, moraš je imati da bi iz nje derivirao proritete kad apliciraš za europski novac.

Ako ti treba novac, uzmi ga iz Europske unije

Bilić i Rajn dijele uvjerenje da je članstvo u EU fenomenalna stvar za Hrvatsku. Pa kud ćeš bolje, smije se Bilić, nego kad iz EU možeš dobiti 80 pa i sto posto posto novca da financiraš svoje želje?

– Kad sam prvi put izabran za gradonačelnika Ludbrega – priča mi Bilić, po obrazovanju profesor hrvatskog jezika – ne samo da nisam zatekao nijedan europski projekt, nego je grad još pod velikim dugovima. Para, dakle, nije bilo ni za što. Pa sam ih odlučio uzeti tamo gdje ih možda mogu dobiti, a to je EU. Nisam htio da nam projekte pišu agencije, ne samo zato što ih ne bih mogao ni platiti, nego jer više vjerujem u motive i snagu ljudi kojima je stalo da se u njihovom kraju napravi nešto dobro.

Zato sam probrao nekoliko zaposlenika gradske administracije, a još nekoliko ljudi smo zaposlili iz Ivanca, Varaždina i Zagreba. Napisali smo strategiju razvoja Ludbrega i bacili se na EU projekte. Taj naš tim od sedam ekonomista, politologa, pravnika nema nikakvih stranačkih korijena. Stranačka me logika ne zanima. Do sada smo napravili oko 90 projekata s EU novcem i mislim da je to puno pomoglo da kod nas nema nezaposlenih i da nema iseljavanja.

Čak 55 posto proračuna je europski novac

Ludbreg ima oko 9000 stanovnika, a od posljednjeg popisa stanovništva 2011. broj je narastao za 500 ljudi. Oko 45 posto gradskog proračuna su porezi, a čak 55 posto dolazi iz sredstava EU.

Dovršili su sanaciju odlagališta otpada, popravili ceste, izgradili reciklažno dvorište, kupili novcem iz fondova komunalna vozila, napravili punionicu za aute i električne bicikle… Natječu se s partnerima iz inozemstva za projekte u infrastrukturi i turizmu, ganjaju sredstva iz europskog socijalnog fonda za starije građane, za mlade, za osobe s invaliditetom i za zapošljavanje žena.

– Sretni smo kad ljudima možemo osigurati da bolje i lakše žive, to je smisao moga posla – kaže Bilić. – Novac povlače i naše tvrtke i udruge, svi smo u tome. Puno puta smo im mi iz Grada pomagali i pisali projekte. Mi smatramo da smo zato tu, a ne da ideologiziramo.

‘Vrtimo non stop i iz toga se izrode dobre stvari’

Mario Rajn tek dvije godine vodi gradsku administraciju u Križevcima, ali odmah se počeo natjecati za EU fondove. Ima mali tim suradnika koji rade sve. On je po obrazovanju matematičar, prije politike radio je u banci, u školi, a onda je prešao u poduzetništvo. Na svojoj izbornoj listi za grad od 21.000 stanovnika, u koji se broji i 59 okolnih sela, okupio je kolege koji nikad nisu bili u strankama. Smatra da njegovi ljudi trebaju redovito ići na sajmove, edukacije, seminare i konferencije. Uvjeren je kako je to važno da se ljudi kontekstualiziraju, orijentiraju i snađu, da pohvataju kontakte i da sva iskustva i ideje donesu doma u Križevce.

– Do 90-tih je ovdje kod nas radilo šest velikih tvrtki koje su zapošljavale 8000 ljudi, a onda se sve to raspalo i gospodarstvo se moralo stvarati iznova – kaže Rajn. – Ta preobrazba traje i danas iako se već uhodalo niz industrija i novih tvrtki. Ali i mi u Gradu imamo sto ideja, a europski novac nam je otvorio puno šansi. Želimo da Križevci do 2030. postanu potpuno energetski neovisan grad orijentiran na solarnu energiju, biomasu, termalne izvore i kišnicu, a to je ogroman zalogaj. Planiramo za male proizvođače izgraditi agrocentar s hladnjačom, klaonicom, laboratorijima i svim servisima koji su im potrebni. Možemo tu ugraditi i liniju na kojoj voćari mogu praviti sok i osigurati slične usluge. Stalno punimo tehnološki park sa svim vrstama podrške tvrtkama. Imamo projekte stanovanja na principu zadrugarstva.

– Uglavnom, non stop vrtimo i iz toga se izrodilo puno dobrih stvari – kaže Rajn. – Moraš uvijek imati gotove projekte u pripremi da nisi u cajtnotu i mi ih stalno slažemo na hrpu. Radimo s Mađarima, Austrijancima, Poljacima, Talijanima. A miljuni nam lijepo stižu. Zato ljudi ostaju na svome, broj nezaposlenih je minimalan, evidentirana stopa oko četiri posto. Dobro je. Još kad nas ovaj projekt pruge od Dugog Sela do Koprivnice bolje poveže sa Zagrebom, gdje će nam onda biti kraj – zafrkava se gradonačelnik.

Državi treba previše vremena da im vrati novac

Ugodno je sresti političare kakvi su Bilić i Rajn, jednostavne, radine i prirodne. Ali valjda baš zato i postižu ovakve rezultate usprkos tome što je podrška državne administracije slaba i problematična. Što ne valja?

Kad su u pitanju europski fondovi, lokalne jedinice moraju uglavnom surađivati s ministarstvima i državnim agencijama jer se većina sredstava EU uplaćuje preko nacionalnih tijela. A tu, slažu se obojica, ima svega i svačega. Ludbreg je, na primjer, priča Bilić, dobio na natječaju europski novac za sanaciju nekih šumskih puteva i to stopostotni iznos investicije od 3,3 milijuna kuna. Radovi su završeni još u veljači, ali kako država sporo refundira sredstva, i ovoga puta su izvođačima morali platiti sami.

– A premda je zakonski rok za isplatu novca iz fondova 30 do 60 dana, od države ni danas za to još nismo dobili ni kune – kaže Bilić. – Na novac se uvijek čeka po šest, osam i devet mjeseci, administracija je nevjerojatno spora, a to mnogim manjim mjestima stvara potpuno neizdrživ teret. Nema im druge nego se naokolo zaduživati da pokriju troškove dok država ne uplati. To je teška omča oko vrata. Zato u gradovima i općinama postoji veliki strah od EU fondova. Obeshrabruje ih što znaju da će, iako su dobili novac, na neodređeni rok morati sami osigurati financiranje. To si slabije razvijena mjesta ne mogu priuštiti.

‘Prvelik broj ljudi na odgovornim funkcijama nema znanja’

Naša su ministarstva evidentno kadrovski slaba, slaže se i Rajn. Često smo osuđeni komunicirati sa osobama slabe stručnosti. Nama se žale da ih nema dovoljno, ali dosta je takvih koji su zaposleni samo da popune stolicu. Ali što će im ljudi čiji se svaki posao mora još tri puta kontrolirati? Bilić kaže da je iz njegovog iskustva najgore Ministarstvo poljoprivrede, a najbolje Ministrstvo zaštite okoliša. Na mnogim službenim adresama nemaš s kim razgovarati. Negdje se nitko ni na telefone ne javlja.

– Sve to skupa ide presporo jer prevelikom broju ljudi na odgovornim funkcijama nedostaje znanja o tome kako se projekti pripremaju, ugovaraju i vode, a na državnim je položajima puno nesposobnog kadra. Pretpostavljam da su to ti koje se dovode po stranačkim kriterijima – kaže Rajn. – Pa dovoljno se suočiti s tankim kapacitetom dijela tih ljudi koji dolaze k nama kao kontrolori EU projekata.

Sumnjivo je kad baš sve projekte dobiju gradovi stranaka na vlasti

Obojica ističu kako je veliki problem i to što država svaki čas mijenja propise. Za projekt predan prije izmjena penaliziraju te jer sada više nije u skladu s pravilima, kaže Bilić. Zakon o javnoj nabavi je loš. Na dokumentaciju iz ministarstava čeka se često preko svih rokova. Negdje prihvate legalni digitalni potpis, a drugdje te pozivaju da se još potpišeš rukom. Sve to komplicira stvari koje ionako nisu jednostavne.

Pitam ih ima li političkog pogodovanja oko natječaja za novac EU koje raspisuje država. – Pa, čujte – kaže Bilić – ako od 26 projekata u županiji sve dobiju gradovi gdje su gradonačelnici iz HDZ-a i HNS-a, onda ti mora biti jasno kako stvari stoje. Rajn nije posve na čistu, ali primjećuje da neki od ministarstava dobiju što im treba za tri mjeseca, a neki već za tri dana.

Ali, ovako ili onako, ovim se putem mora, kaže Bilić. Jer ako gradovi ne nude svojim građanima ništa, onda ničega i nema. A na kraju više ne bude ni ljudi.