Nisam mislila, ali, evo, hoću. Budući da je slučaj Stjepana Sučića, državnog tajnika u Medvedovom Ministarstvu branitelja, zapravo idealan povod da konačno kažemo bobu bob o farizejskoj praksi podnošenja ostavki i stavljanja mandata na raspolaganje u hrvatskoj politici.
Usustavili smo krajnje bolesnu praksu i nakrivo nasađenu kao da je riječ o nečemu normalnom i korektnom. Stjepanu Sučiću – kao i mnogima drugima prije njega – trebalo je, naime, smjesta oduzeti dužnost i pripremiti mu raskid radnog odnosa zbog teških povreda koje je počinio.
To jest, poslodavac ga je trebao smijeniti, i to kao prvi korak prije nego što će dobiti otkaz. Jedini ispravan odgovor na skandal koji je izveo jest, što bi naš narod rekao, noga u guzicu. Umjesto da ga se pusti da, kao, sam ode “ne želeći biti opterećenje Vladi i Ministarstvu” i da nas pritom turpija “isprikama” zbog svog “neprimjerenog ponašanja” na “odgovornoj dužnosti koju obnaša”.
Razumijemo li pojmove?
Ma kakva je to, molim te, fora da se glumatanje anđeoske moralnosti dopušta tipu koji na visokom dužnosničkom položaju člana Vlade: 1. krši protuepidemijske mjere te iste vlade, 2. loče u birtiji kao zadnji probisvijet, 3. ne želi policiji dati dokumente, 4. nagurava se s policajcima, 5. odbija alkotest, 6. vrijeđa policiju, 7. psuje policajcu “četničku majku”, 8. prijeti da će “otići doma po oružje” te 9. histerizira i razbija vrata i stolice u policijskoj postaji?
Poslije nečega takvoga, nema “neopozive ostavke”, nego smjesta van iz službe. Ako se u ovakvom slučaju pristaje na rasplet putem ostavke, a prije Sučića vidjeli smo ga sto puta, i ako se smatra da je ostavkom jedna ovakva stvar uredno zaključena, onda imamo problem totalnog nerazumijevanja osnovnih pojmova političkog i poslovnog bontona, reda i pristojnosti.
Kad se podnosi neopoziva ostavka?
Neopoziva ostavka daje se kad se, recimo, ne slažeš s djelovanjem tijela ili organizacije čiji si član. Kad ne odobravaš određene zaključke i zato ih ne želiš provoditi. Kad ne možeš prihvatiti zaokret u politici uz koju si stao s drugačijim uvjerenjima. Kad se više ne vidiš dijelom određene skupine. Kad osjetiš da više nemaš autoriteta. I tako dalje. Odluku da odeš onda donosiš sam i onda ona jest moralni čin.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ali za divljanje, nasilništvo i drastično kršenje svih pravila koja si dužan poštivati, slijedi ti smjena i(ili) otkaz. Potez sada povlači onaj tko te angažirao, zaposlio, imenovao i postavio da radiš to što radiš, a ne ti sam. I to odmah. To je red. I to je jedino ispravno. Onda nema šarade ni popusta, niti će ijedan ozbiljni poslodavac slušati šuplja opravdanja i jeftina migoljenja. Razbiješ nogom vrata, letiš. Kad si skladištar, a pogotovo i pogotovo kad si državni dužnosnik na plaći od 15.000 kuna. Kod nas je, međutim, skroz drugačije i inducira se da je to skroz OK.
Zezanje u zdrav mozak
S raznim debelokošcima koji, sjedeći u vlasti, naprave kardinalne svinjarije, najčešće se rastajemo tako da oni daju ostavke i stavljaju mandate na raspolaganje, a onda se njihova izričita volja ljubazno prihvaća. Kao, oni više ne žele biti to što su bili, oni su odlučili otići, njima se više ne da, oni su ti koji povlače odlučujući potez, hvala lijepo.
Tako sa sebe skidaju odgovornost oni koji su ih doveli i plaćaju ih našim novcem. Pa još na kraju moramo slušati kako im se pretpostavljeni ganuto zahvaljuju ne samo na doprinosu i izvrsnom radu nego i na uzvišenoj moralnoj gesti. Takav cirkus maksimus priredio je jučer javnosti i ministar Medved hvalospjevima na račun tog delinkventnog državnog tajnika Sučića. Malo da se izgrednicima i mufljuzima ne podigne omanji spomenik kad silom prilika napuštaju funkciju.
Članak se nastavlja ispod oglasa
E pa ono što želimo vidjeti je posve nešto drugo i drugdje se upravo tako radi. Kad ministar nešto zabrlja i pukne skandal, glava mora pasti odlukom Vlade, jasnom, potpisanom i javno obrazloženom, uz otvorenu ispriku građanima. To je drugima pouka. Ove ostavke su zezanje u zdrav mozak.
Ma kakvo ljubazno prihvaćanje ostavke? Medvedovog državnog tajnika trebalo je smijeniti. I to odmah
Zašto je Stjepanu Sučiću trebalo smjesta oduzeti dužnost i pripremiti mu raskid radnog odnosa
S raznim debelokošcima koji, sjedeći u vlasti, naprave kardinalne svinjarije, najčešće se rastajemo tako da oni daju ostavke i stavljaju mandate na raspolaganje, a onda se njihova izričita volja ljubazno prihvaća
Nisam mislila, ali, evo, hoću. Budući da je slučaj Stjepana Sučića, državnog tajnika u Medvedovom Ministarstvu branitelja, zapravo idealan povod da konačno kažemo bobu bob o farizejskoj praksi podnošenja ostavki i stavljanja mandata na raspolaganje u hrvatskoj politici.
Usustavili smo krajnje bolesnu praksu i nakrivo nasađenu kao da je riječ o nečemu normalnom i korektnom. Stjepanu Sučiću – kao i mnogima drugima prije njega – trebalo je, naime, smjesta oduzeti dužnost i pripremiti mu raskid radnog odnosa zbog teških povreda koje je počinio.
To jest, poslodavac ga je trebao smijeniti, i to kao prvi korak prije nego što će dobiti otkaz. Jedini ispravan odgovor na skandal koji je izveo jest, što bi naš narod rekao, noga u guzicu. Umjesto da ga se pusti da, kao, sam ode “ne želeći biti opterećenje Vladi i Ministarstvu” i da nas pritom turpija “isprikama” zbog svog “neprimjerenog ponašanja” na “odgovornoj dužnosti koju obnaša”.
Razumijemo li pojmove?
Ma kakva je to, molim te, fora da se glumatanje anđeoske moralnosti dopušta tipu koji na visokom dužnosničkom položaju člana Vlade: 1. krši protuepidemijske mjere te iste vlade, 2. loče u birtiji kao zadnji probisvijet, 3. ne želi policiji dati dokumente, 4. nagurava se s policajcima, 5. odbija alkotest, 6. vrijeđa policiju, 7. psuje policajcu “četničku majku”, 8. prijeti da će “otići doma po oružje” te 9. histerizira i razbija vrata i stolice u policijskoj postaji?
Poslije nečega takvoga, nema “neopozive ostavke”, nego smjesta van iz službe. Ako se u ovakvom slučaju pristaje na rasplet putem ostavke, a prije Sučića vidjeli smo ga sto puta, i ako se smatra da je ostavkom jedna ovakva stvar uredno zaključena, onda imamo problem totalnog nerazumijevanja osnovnih pojmova političkog i poslovnog bontona, reda i pristojnosti.
Kad se podnosi neopoziva ostavka?
Neopoziva ostavka daje se kad se, recimo, ne slažeš s djelovanjem tijela ili organizacije čiji si član. Kad ne odobravaš određene zaključke i zato ih ne želiš provoditi. Kad ne možeš prihvatiti zaokret u politici uz koju si stao s drugačijim uvjerenjima. Kad se više ne vidiš dijelom određene skupine. Kad osjetiš da više nemaš autoriteta. I tako dalje. Odluku da odeš onda donosiš sam i onda ona jest moralni čin.
Ali za divljanje, nasilništvo i drastično kršenje svih pravila koja si dužan poštivati, slijedi ti smjena i(ili) otkaz. Potez sada povlači onaj tko te angažirao, zaposlio, imenovao i postavio da radiš to što radiš, a ne ti sam. I to odmah. To je red. I to je jedino ispravno. Onda nema šarade ni popusta, niti će ijedan ozbiljni poslodavac slušati šuplja opravdanja i jeftina migoljenja. Razbiješ nogom vrata, letiš. Kad si skladištar, a pogotovo i pogotovo kad si državni dužnosnik na plaći od 15.000 kuna. Kod nas je, međutim, skroz drugačije i inducira se da je to skroz OK.
Zezanje u zdrav mozak
S raznim debelokošcima koji, sjedeći u vlasti, naprave kardinalne svinjarije, najčešće se rastajemo tako da oni daju ostavke i stavljaju mandate na raspolaganje, a onda se njihova izričita volja ljubazno prihvaća. Kao, oni više ne žele biti to što su bili, oni su odlučili otići, njima se više ne da, oni su ti koji povlače odlučujući potez, hvala lijepo.
Tako sa sebe skidaju odgovornost oni koji su ih doveli i plaćaju ih našim novcem. Pa još na kraju moramo slušati kako im se pretpostavljeni ganuto zahvaljuju ne samo na doprinosu i izvrsnom radu nego i na uzvišenoj moralnoj gesti. Takav cirkus maksimus priredio je jučer javnosti i ministar Medved hvalospjevima na račun tog delinkventnog državnog tajnika Sučića. Malo da se izgrednicima i mufljuzima ne podigne omanji spomenik kad silom prilika napuštaju funkciju.
E pa ono što želimo vidjeti je posve nešto drugo i drugdje se upravo tako radi. Kad ministar nešto zabrlja i pukne skandal, glava mora pasti odlukom Vlade, jasnom, potpisanom i javno obrazloženom, uz otvorenu ispriku građanima. To je drugima pouka. Ove ostavke su zezanje u zdrav mozak.