Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Male su šanse da Boras ne dobije reizbor; ionako bismo trebali osvijestiti da je on samo simptom

Ni jedan sustav, kao ni društvo, ne može na čelo izbaciti nekoga tko nije njegov tipični proizvod. To naravno vrijedi i za Borasa i zagrebačk...

Evidentno je da smo dobili jedno zatvoreno, statično društvo, koje polako stvara klasne prepreke vlastitim građanima i unutar kojeg funkcioniraju autarkični sveučilišni svjetovi začahureni u sebi, zbog straha profesora da ne izgube ono malo socijalnog statusa i društvenog ugleda koje im te pozicije omogućavaju. Posve je jasno da je u takvoj situaciji moguća samo stagnacija i nazadovanje

Atmosfera u kojoj zagrebačko sveučilište dočekuje izbore za novog rektora je, u prvom redu, žalosna. Ponajviše zahvaljujući djelovanju aktualnog rektora Borasa. On je čitavom nizu proizvedenih skandala, o kojima smo više puta pisali, odlučio pridodati još jedan u vidu potpune ignorancije javnosti. Kako medijske, tako i sveučilišne. Prvima je odbio pristup na predstavljanje programa, a drugoj se ne želi ukazati na tribini na kojoj su se dva kandidata trebala sučeliti u organizaciji Filozofskog fakulteta. Po svom ponašanju i neutaživoj želji da se održi na funkciji najviše podsjeća na Davora Šukera.

On je na sličan način eskivirao kampanju i napravio sve da do ozbiljne mogućnosti da ga netko smijeni, ne dođe. Boras je pak nevjerovatnom akrobacijom, preko Petrinje, uspio produžiti radni odnos i prolongirati odlazak u mirovinu, što mu je bilo potrebno da bi se mogao iznova kandidirati za rektorski položaj. No, kako god ti izbori konačno završili, a poznavajući dosadašnje oportunističke reakcije Senata teško mogu završiti na poželjan način, u vidu izbora Bakića na čelo sveučilišta, javnost bi trebala osvijestiti da je Boras samo simptom.

Kako funkcionira sustav?

Ni jedan sustav, jednako kao ni društvo, ne može na čelo izbaciti nekoga tko nije njegov tipični proizvod. To naravno jednako vrijedi i za Borasa i zagrebačko sveučilište. Pa koji su onda ključni problemi sveučilišta generalno? Prvi i najbitniji problem svih sveučilišta je njihova kadrovska politika. U tako velikim sustavima, kao što je taj, postoji naravno čitav niz kvalitetnih ljudi, koji ozbiljno rade, ostvaruju zavidne rezultate i ispunjavaju svoju javnu ulogu. Međutim, veći dio sveučilišnih profesora funkcionira po načelu usluga i protuusluga, što na koncu generira destrukciju svih kriterija napredovanja i dovodi do situacije u kojoj nekoliko bliskih ljudi jedni druge boduju i omogućavaju samima sebi napredovanje.

Po sličnom principu se i obnavlja nastavnički kadar. Čitava europska fasada kojom je taj sustav presvučen, a koja se očituje u nekakvim kriterijima izvrsnosti ili stalnom ocjenjivanju profesora od strane studenata tu postoji pro forma, jer na koncu ništa od navedenog neće značajnije utjecati na bilo koga, a posebno ne na one koji odlučuju. Moć koja je na taj način koncentrirana u rukama onih koji su na vrhu, potom se koristi i za pacificiranje studentskih predstavnika, kojima se često nude mogućnosti napredovanja ili zaposlenja. Kako studentski predstavnici na svim fakultetima i sveučilištima nose značajan broj glasova, manipulacije na studentskim izborima su česte, jednako kao i bezrazložna poništenja izbora, ukoliko njihov rezultat nije povoljan po one na čelu institucija.

Nagon za samoodržavanje

U svemu tome uspostavljen je sustav po kojem možeš biti najgori ili prosječan profesor, ali ćeš na sveučilištu bez problema dočekati mirovinu, dok se na svima koji su u sustav ušli posljednjih godina kao novaci ili postdoktoranti primjenjuje darvinistički pristup koji ih tjera da razmišljaju o svemu drugome, osim o onome što bi trebali raditi. Drugim riječima, sve i da ste lumen, radoholičar i netko tko odlično radi sa studentima, nećete nikad dobit šansu da to i prezentirate dok netko ne ode u penziju. Svemu tome značajno je kumovala država, koja je već godinama drži moratorij na nova zapošljavanja, iako ona po političkoj liniji prolaze bez problema.

Tako projektiran zatvoreni sustav nema drugog izbora, nego da sve one koji nisu u njemu promatra neprijateljski i većinu profesora zahvaljujući nagonu za samoodržanjem priječi da javno nastupaju kao avangarda ili glas savjesti društva. Zbog svega navedenog, još i prije pojave Borasa na čelu zagrebačkog sveučilišta, njegov ugled nije bio bogznašto kakav, a utjecaj ostalih sveučilišta na vlastite sredine je tragikomičan. Splitski Filozofski fakultet, koji bi trebao biti izvor intelektualne kritike i prepoznatljiv u javnosti, jedva da je dao više od nekoliko ljudi za koje itko u gradu zna, a kamo li nešto više od toga.

Stagnacija i savjetovanje

Od zahtjeva o besplatnom obrazovanju koje je svojevremeno nakon studentskih blokada postavila Akademska solidarnost, nije proveden najbitniji. Onaj o besplatnim doktorskim studijima, od kojih fakulteti jako dobro žive. To konkretno znači da se na najvišem stupnju obrazovanja provodi klasna diferencijacija, jer je jako mali broj ljudi u stanju financijski podnijeti plaćanje doktorskog studija. Manijakalna izgradnja mreže regionalnih sveučilišta u Primorčevom mandatu, koja jeste imala racionalno utemeljenje, na koncu je dovela do ozbiljnih infrastrukturnih ulaganja u zgrade, umjesto u ljude, što je rezultiralo time da su formirane institucije i novi fakulteti ostali bez dovoljno kvalitetnih kadrova. Zbog toga uglavnom nisu u stanju konkurirati najvećem zagrebačkom sveučilištu.

No, izgradnja mreže regionalnih sveučilišta i veleučilišta dovela je do još jedne neželjene pojave. Radi se o ukidanju mobilnosti unutar zemlje. Zahvaljujući teškoj socijalnoj situaciji dobrog dijela građana, zbog koje obitelji nisu u mogućnosti platiti školovanje djeci izvan vlastitih sredina, čemu je kao olakotna okolnost doprinijela činjenica da većinu fakulteta mogu upisati u vlastitim sredinama, dobili smo sveučilišta regionalnog dometa. To se dogodilo čak i zagrebačkom.

Uvažavajući sve navedeno, evidentno je da smo dobili jedno zatvoreno, statično društvo, koje polako stvara klasne prepreke vlastitim građanima i unutar kojeg funkcioniraju autarkični sveučilišni svjetovi začahureni u sebi, zbog straha profesora da ne izgube ono malo socijalnog statusa i društvenog ugleda koje im te pozicije omogućavaju. Posve je jasno da je u takvoj situaciji moguća samo stagnacija i nazadovanje.

Dragan Markovina
Povjesničar i publicist
175 članaka Više o autoru